Popularna teorija o izgradnji piramida sugeriše da su radnici koristili sistem užadi i sanki da bi vukli kamenje do vrha, dok je piramida građena od temelja, sloj po sloj. Međutim, nova studija sugeriše da je najstarija piramida u Egiptu, izgrađena pre 4.700 godina, nastala pomoću „hidrauličnog lifta“.

Džoserova piramida, visoka oko 60 metara, je stepenasta piramida. To znači da su njene strane niz ravnih platformi ili stepenica, za razliku od relativno ravnih strana čuvenih piramida u Gizi. Ovu zadivljujuću strukturu je u potpunosti izgradio od kamena drevni egipatski arhitekta Imhotep, u ogromnoj nekropoli po imenu Sakara, južno od Кaira. Veruje se da je to poslednje počivalište kralja Džosera, drevnog egipatskog faraona i osnivača Starog kraljevstva.

„Drevni Egipćani su poznati po svom pionirstvu i majstorstvu hidraulike kroz kanale za navodnjavanje i šlepove za transport ogromnog kamenja“, objasnio je tim naučnika koji je vodio studiju. „Ovaj rad otvara novu liniju istraživanja – korišćenje hidraulične sile za podizanje masivnih struktura koje su izgradili faraoni.“

Istraživači su proučavali istorijske zapise i satelitske fotografije područja kako bi protumačili karakteristike okoline.

„Identifikovali smo da je unutrašnja arhitektura stepenaste piramide u skladu sa hidrauličnim mehanizmom za podizanje, koji nikada ranije nije bio prijavljen“, kažu naučnici.

„Drevne arhitekte su verovatno podigli kamenje iz centra piramide, u stilu erupcije vulkana, koristeći vodu bez taloga.“ Iako se za ogromnu osovinu u centru piramide već znalo, istraživači sada iznose novu teoriju o njenoj svrsi.

Prvo, oni ukazuju na Gisr el-Mudir, drevnu kamenu strukturu zapadno od Džoserove piramide. Funkcija Gisr el-Mudira nikada nije bila potvrđena, ali istraživači kažu da je možda delovala kao brana, prikupljajući padavine i usmeravajući ih ka piramidi kroz sistem cevi.

Кada bi podzemna voda stigla do centra piramide, ispirala se nagore kroz centralnu osovinu, poput magme u vulkanu.

Ovaj moćni mlaz vode bi funkcionisao kao „vodeni lift“, koji bi nosio ravnu platformu, verovatno napravljenu od drveta, na kojoj bi plutalo do 100 tona kamenja, zahvaljujući sili vode.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by BloomIT (@bloomit.rs)

Prema rečima stručnjaka, mlaz vode bi mogao da se kontroliše da bi se okno ispraznilo, spremno za ponovnu upotrebu kada dođe još jedan tovar kamena. Voda je mogla biti blokirana na dnu osovine piramide, kao neka vrsta čepa, pre nego što bi se ponovo oslobodila kada je sledeći teret bio na mestu.

Iako ovaj novopostavljeni sistem zvuči posebno složeno za period od pre 4.700 godina, same piramide su dokaz da su stari Egipćani bili možda veštiji inženjeri nego što se veruje, prenosi „Dejli mejl“.

A onda, prije šezdeset i pet miliona godina, desilo se nešto što je učinilo da tri četvrtine živog svijeta nestane. Asteroid koji je pao na samu ivicu današnjeg Meksika, baš na teritoriju Jukatana, kasnijeg prebivališta jedne od najfascinantnijih i najsmrtonosnijih civilizacija, Maja, napravio je krater Čikhukub prečnika 180 kilometara i zario se tle tonuvši preko dvadeset kilometara duboko u zemlju.

I za samo nekoliko sati izmjenio Zemlju zauvijek.

Ni titanosaurusi, najveća zemaljska bića dužine dvadeset i visine četrdeset metara, teška koliko petnaest slonova ili između sedamdeset i stotinu tona, nisu bili dovoljno snažni da se odbrane.

Ni mikropakicefalosaurusi, mali debeli glavati gušteri u prevodu, najdužeg imena smišljenog za dinosaurusa, koji je u stvarnosti bio jedan od najmanjih, dugačak tek jedan metar, gušterčić u dinosaurskom svijetu nije imao gdje da se sakrije.

Možda se uspjelo sakriti Malo Stopalo, jedno od najdražih stvorenja “Zemlje prije vremena”, podvrsta biljojeda sauropoda, jedan od dinosaurusa kojima je život bio gutanje zeleniša i smještanje u velike dinosaurske stomake. Vjerovatno prekrivene perjem.

Vjerovatno je zabluda naše uvjerenje o dinosaurskoj zmijolikoj koži, kako je zamišljamo zahvaljujući filomovima i crtaćima. Većina dinosaurusa je imala tijelo prekriveno perjem. Zašto? Bog bi ga znao. Bar za sad. Ono što ljudi znaju jeste da im to perje nije služilo za letenje.

Sem Kveclkoatlusa. Taj dasa je letio uveliko. Sa krilima raspona dvanaest metara koja nose iznad oblaka tijelo teško preko dvije stotine kilograma, vjerovatno nije samo letio nego i stvarao oluje. Ali i njega je ona poslednja nadjačala.

Ona koja je krenula gigantskim treskom u “dvorištu” giganata alamasaurusa, poslednjih u nizu sauropoda, divova koji su trebali je oko tonu lišća dnevno, što znači da bi u roku nekoliko sati krdo ove raje potpuno opustošilo jedan mali eko sistem.

Ko zna da li bi ovi nomadi sa takvim prehrambenim potrebama poživjeli dugo da se pred njihovim očima nije desio udar jačine 100 000 000 megatona, udar jačine veće od sveg nuklearnog naoružanja do danas izgrađenog. Gotovo u sekundi, temperatura u prečniku 500 milja dostigla je preko 300 sepeni celzijusa.

A ta sekunda je čekala svoj trenutak gotovo 100 000 ooo godina. Toliko vremena je trebalo da se odmetne jedna stijena iz astroidnog pojasa Marsa i Jupitera i prevali svoj put ka Zemlji, koju ovaj put Mjesec, dobri stari Mjesec, primatelj udaraca, nije mogao spasiti jurišnika veličine Mont Everesta.

Vodonik, kiseonik i ugljenik smiješani u svemirskom kamenu donijeli su tri talasa uništenja u pet minuta. Udar je bio tako snažan da je prekrio zemlju dimom i vatrom, a potom je natopio kiselim kišama.

Vodonik, kiseonik i ugljenik, donosioci života, ovaj put su ga uzeli.

Triceratopsi, trorogi dinosaurusi, najrasprostranjeniji biljojedi na zapadnoj hemisferi, bili su rijetka vrsta sposobna da se suprotstavi tri i po metra visokom mesožderu Tiranosaurusu, poznatijem kao Ti reks. Ali niti jedan od njih ili bilo koji drugi pripadnik predljudskog svijeta nije mogao da se suprotstali sili s visine.

Sili koja je nastala kao proizvod ogromne mase i ubrzanja svemirske planine primljene ulaskom u Zemljinu atmosferu koje je vodilo brzini od 70 000 kilometara na sat.

Četiri jahača apokalipse bila su tu i prije Jevanđelja. Pješčane i vatrene oluje, zemljotresi i cunamiji u nekoliko nedelja izbrisali su gotovo svaki trag života, ugušenog ispod ogromnog obalaka, koji je sprečavao svjetlost i toplotu da prodru do oboda planete.

Ili sve to nije baš tako išlo?

Nova istraživanja Grete Keler s Prinstona i Tijeri Adet s lozanskog Univerziteta pokazuju da teorija postavljena otkrićem najveće rupe na Zemlji prije četrdeset i sedam godina – ima rupu.

Ili bar propust. A taj propust leži u činjenici da sedimentne naslage ispod naslaga nastalih od momenta udara kriju fosilizovane ostatke pedeset i dvije vrste živih bića – isti broj vrsta pronađen među fosilima iznad naslaga nataloženih kao posljedica i dokaz asteroidnog udara – a fosili koji svjedoče o masovnom izumiranju su redom smješteni u ovom gornjem sloju. Time se vremenski interval od pada asteroida do kraja dinosaurusa pomjera sa nekoliko nedelja do gotovo tri stotine hiljada godina.

Ali, postavlja se pitanje – ako asteroid i sve klimatske promjene i prirodne katastrofe epskih razmjera do kojih bi po proračunima doveo jedan takav vanzemaljski kameni napad nisu uništile dinosauruse – šta jeste?

Na ovo pitanje dvoje naučnika nemaju odgovor. A ostatak naučne zajednice, u skladu sa naučnom praksom, prosto će da zanemari nove podatke da bi očuvalo, do sad, najcjelovitiju, najlogičiniju i najsveobuhvatniju teoriju.

Ali, bio asteroid bolje objašnjenje događaja ili ne, dinosaurusima prije tih 65 000 000 godina ipak nije bio kraj.

Kako je krajem prošlog vijeka dokazano, ima preživjelih. Ptice. Ova krilata stvorenja svoje korijene vuku od dinosaurskih predaka i na neki način su dinosaurusi današnjice. To se može najprije uočiti posmatranjem embriona kokoške.

Način razvoja njenih kostiju i tkiva i dinosaurusa su nešto najsličnije: mnoge ptice imaju očuvane dinosaurske karakreistike poput ruku, repa, kandži i zuba koji su skriveni u njihovom genetskom kodu, iako ne bivaju razvijeni. Naučnici danas rade na reaktivaciji ovih gena pa ko zna. Možda pilesaurus uskoro bude omiljeni kućni ljubimac. Ili supa.

A period vladavine dinosaurusa od 186 miliona godina koji je završen istrebljenjem sedamdeset i pet posto svih zemaljskih vrsta počeo je sto šezdeset miliona godina ranije ili 252 miliona godina unazad još razornijim izumiranjem kad je 96% preddinosaurske Zemlje iščezlo.

Možda samo još jedan od dokaza u nizu da nema kraja ili da je jedan kraj samo novi početak. Baš kao što je Majanski kalendar označio kraj jednog i početak drugog životnog ciklusa.

I imala sam ih ja pun dnevnik, ali veliki broj nisam morala opravdati. Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice. Ocjena je bila mjerilo znanja, a suštinski to uopšte nije.

Ocjenjivanje u osnovnoj školi samo je još jedan način na koji se lomi ionako krhko i teško izgrađeno samopouzdanje djece.

Umjesto da se uči za život, učilo se za ocjenu. Svi su došlo do osmog razreda, otišli na malu maturu i u trenu zaboravili dobru većinu onoga što su učili. Iz istog razloga kao i ranije, zbog toga što su učili za ocjenu. Ali hajde, osnovnoškolsko obrazovanje, ne možeš puno mijenjati, to su ti temelji za srednju školu pa se onda pronalaziš. Međutim, srednja škola je novi apsurd.

Dobiješ sve što ti ne treba podijeljeno u pet dana i nekad po 7 ili 8 časova. Učiš gomilu bespotrebnih stvari, zanemaruješ svoje afinitete i trudiš se stići sve što se nalazi na školskom rasporedu.

Sistem je funkcionisao po principu ako si odličan đak možeš da se provučeš i sa slabijim znanjem i opet dobiješ minimalno četiri, dok onaj ko nauči sve a pri tome nije odličan ne ide iznad trice.

Postavljaš si pitanje: “Kad će učenik biti na rasporedu”? Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati? Naravno, svaki nivo obrazovanja služi kao temelj za sljedeći pa je tako i srednja škola bila temelj za fakultet, koji je nekakvom logikom trebao biti ta kruna znanja. Sad bih trebala reći i da jeste, ali nije. Zato što je on nedovoljan u poređenju sa onim što se treba naučiti kako bi čovjek bio sposoban radnik. U zavisnosti od fakulteta i oblasti koja se izučava, svakom studentu je falilo nešto.

Falilo je prakse, jer odavno je znano da teorija ne čini čovjeka sposobnim, već samo priučenim.

Falilo je primjera i mogućnosti, jer nemaju svi tendenciju da uče samo na fakultetu i samo od kolega.

Falilo je usmjerenosti ka individualnosti studenata, jer ljudi u grupi nisu ništa drugo do grupa koja pasivno učestvuje u ex catedra obliku predavanja.

Falilo je motivacije da se shvati da studenti nisu takmičari u utrci za diplomom, jer kada dođu do nje, šta onda?

Kada ćemo se fokusirati na to da obrazujemo djecu, a ne tovarimo ionako prepun raspored temama koje im u većini životnih situacija neće trebati?

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima. S obzirom na obrazovni sistem u BiH vi to u većini situacija ne možete, jer ne znate. Niste naučili, a školovali ste se. Koliki je to apsurd.

Sva ona buđenja tačno u 7 ujutru još od sedme godine. Svi domaći zadaci i ispiti. Neprospavane noći i ganjanje prosjeka. Da biste postigli nešto. Da biste došli do posla, koji dobijete i ostanete u mjestu gledajući šta sad.

Da mi nije bilo neformalnog obrazovanja vjerujem da bih i dalje sjedila kući i pitala se šta sad sa diplomom, gdje da apliciram dalje. Možda da upišem master studije pa doktorat, jer uvijek se nešto zbog nečega uči. Tako bih konstantno učila za novi prijemni i bila srećna jednog dana sa još jednom diplomom. Vjerujem da ne bih, jer ona, baš kao ni ocjena u osnovnoj i srednjoj školi nije mjerilo znanja.

Koliko samo ljudi izađe sa fakulteta sa nultim znanjem i nespremnosti za posao. A onda traži načine da stekne iskustvo, jer poslodavci ne očekuju da ponovite lekciju iz fizike i hemije, već da primijenite znanje u djelima.

Obrazovni sistem u BiH kreiran je na temelju ispunjavanja forme, ne fokusirajući se na suštinu. Potreba društva da zadovolji standarde i očekivanja ogleda se u svim mjerilima za ocjenjivanje tokom obrazovanja. Školski rasporedi bespotrebno opterećuju djecu kojoj u životu sigurno neće trebati sve što uče. Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima. Ljudi su pozvani da komentarišu sve, jer su navikli da to mogu.

Kadrovi se proizvode neplanski i glupo, a onda priča o broju nezaposlenih i odlivu mozgova. Čini se da se mozak odlio još davno nekome ko je osmišljao čitav koncept, jer zašto je potrebno hipeprodukovati kadrove, ako ih ima dovoljno, a pri tome imate deficitarna zanimanja? Jasno je da je nerealno očekivati da se sva djeca u osnovnoj, a potom i srednjoj školi i fakultetu pripreme za praksu i posao, ali vjerujem da postoje načini da se to uvrsti u nastavni plan i program. Samo kada bi se fokus promjenio i kada bi se shvatilo da želite efikasnu osobu, a ne robota, moglo bi se dovoljno pažnje, vremena i truda posvetiti učenicima i studentima. Da se samo dio silne teorije predstavi praktično, automatski bi se vidjeli i rezultati, jer teorija nikada nije dinamična kao praksa.

Problem u BiH je što se svi uče svemu i kasnije odrastaju u odrasle koji misle da su kompetentni za sve. Tako dobijate raznorazne analitičare svega i svačega, umjesto eksperata u svojim oblastima.

U školi nisam naučila kako da shvatim školu, jer uprkos tome što je obrazovna institucija, mene nije naučila kako da radim. Naučili su me ljudi, iskustva, organizacije, pojedinci i prilike koje su se otvarale mimo nje, potvrđujući dodatno tezu o formalnom obrazovanju, kao formi koju treba ispuniti suštinom. Samo što se ta suština u njoj nikada ne nalazi.

Emmy je rođena u Njemačkoj 1882. godine. Odrasla je u porodici matematičara i željela je raditi isto što i njeni otac i brat. U to vrijeme bilo je protiv zakona da žene dobiju višu edukaciju. Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju. Na Univerzitetu Erlengen, Emmy je radila u kabinetu svoga oca i to često bez naknade ili za male novčane iznose. Počela je eksperimentisati sa fizikom i objavljivati naučne radove. Negdje oko 1915. godine tim Alberta Einsteina prebacio je na Gottingen Univerzitet, gdje je detaljnije razvila teoriju relativiteta.

Radila je volonterski bez ikakve naknade punih 7 godina, sve dok se nije dokazala da vrijedi mnogo više i počela zarađivati. Uprkos tome bila je najniže plaćena u cijelom kolektivu. No, to je nije spriječilo da razvije matematičke formule uz pomoć kojih i danas razumijemo fiziku i svijet oko nas. Proizvela je nove apstrakte algebre i obezbjedila nove koncepte za grupisanje geometrijskih likova. Izmislila je i novu povezanost između energije i vremena, razvijajući i Noether teoriju.

Zato je sjedila u zadnjim redovima na predavanjima na fakultetu i pokušavala naučiti što više, bez obzira na to što je bila svjesna da neće dobiti akademsko zvanje nikada. Nakon dvije godine prisustvovanja predavanjima konačno su je priznali kao studentkinju.

S obzirom na to da je bila Jevrejka, porast Nacističkog režima doveo je njen život u opasnost. Otpuštena je, ali je uprkos tome nastavila tajno raditi iz svog stana. Pobjegla je 1933. godine u Ameriku, gdje je radila na Bryn Mawr Koledžu. Samo godinu i po dana kasnije razboljela se i umrla u 53. godini, u trenutku kada je konačno došla do nivoa da bude priznata i plaćena za svoj rad.

Nakon njene smrti, Albert Einstein se pobrinuo da ne padne u zaborav i da je se sjećaju. U New York Timesu je objavio 1935. godine kako je ona bila najznačajnija matematičarka koja je omogućila ženama da se izbore za svoja radnička prava. Godinama kasnije škole su dobijale imena po njoj, a čak je i jedan mjesečev krater nazvan po njoj. Njen pepeo je zakopan u Bryn Mawr koledžu.

Omogućila je ženama da postane vidljive i da se konačno u društvu počnu kretati od zadnjih redova ka naprijed, baš kao što je i ona učinila, osvajajući mjesta i prilike za sebe u nauci.