Koliko samo tereta na dušu stane?
Za koliko boli je sposobno ljudsko biće?
Koliko daleko nas može dovesti želja za životom?
Koliko nam može produžiti put ljubav onih oko nas?

Voljela bih da sam ti poslala cvijeće taj dan kad sam tražila adresu od tvog tate. Ne znam šta je bilo preče. Iz ove tačke: ništa.

Ali mislila sam da imamo sutra. I prekosutra.
Da ćemo ti Sandra i ja pričati kako smo htjele da te s balonima i tortom sačekamo kad dođeš iz Ljubljane, umalo došle pred tvoju kuću, pa shvatile da si ti još tamo daleko.

Voljela bih da smo mogle uživo da prepričavamo situaciju u kojoj vas dvoje kupujete meni maskaru, s maskama na licu u po tržnog centra u Ljubljani, u pauzi između bolničkih dana.

Voljela bih da nas tvoj odlazak stvarno nauči ono što ja ponavljam svaki dan, da nam sutra ni prekosutra nisu obećani. Da moramo da se volimo sad, snažno, glasno, jako, s balonima, cvijećem, svaki dan, kao da će se sve raspasti za samo pet minuta.

Jer možda i hoće. Nažalost, znam to dobro.

Odmori se, djevojčice mala, hrabrosti velika, osmijehu koji leti oko glave, glasnogovornice zdravog razuma.

Mi ćemo ovdje nastaviti da tražimo ono što smo sve željele da ljudi koji se suočavaju s sličnim dijagnozama zaslužuju da imaju. I nosiće tvoje ime.

Jer po tebi se hrabrost mora zvati.

Kaća, ona zbog koje moramo dalje

Oslanjala sam se na njegovu snagu tokom ovog vremena.

Ali sada ga gledam kako nestaje. Srećom, ja se ovaj put osjećam emocionalno snažnom. Stoga sam zahvalna što sam dovoljno jaka da sada budem njegova podrška. Samo što ga nikada nisam vidjela u ovom svjetlu, pogled mi je nepoznat, i osjećam se pomalo nespremnom.

Depresija izgleda drugačije kod različitih ljudi. Na meni izgleda kao široka haljina, ružno, ali može proći. Na njemu izgleda kao kostim za Noć vještica, neodgovarajuć, svrbi i neočekivan za sve.

Zato sam počela da se pitam da li depresija kod muškaraca ima potpuno drugačiji zamah od depresije kod žena, kao što je slučaj kod nas dvoje.

Naučila sam dosta na ovom brzom i oštrom putovanju voljenja depresivnog muža, stoga navodim nekoliko stvari za koje smatram da najviše pogađaju muškarce tokom depresije.

Želja da sve popravi

Negdje usput sam naučila ovo o depresiji: ako posvetite ogromne količine energije da se izvučete iz depresije, najvjerovatnije ćete još više zaglaviti u emocionalnom živom pjesku. Značajno je stvoriti distancu između problema i riješavanja problema, jer ponekad se depresija hrani mentalnim pokušajima da se od nje pobjegne.

Moj muž, koji je čitav život bio na vozačevom sjedištu, je sada zbunjen što nema načina da pronađe izlaz iz ove situacije. On želi riješenje, sada i odmah. Njegovo zaprepaštenje zbog nemogućnosti da se izliječi se pretvara u beznađe, najboljeg druga depresije. Moj muž želi da se popravi, ali depresija ne reaguje na kutiju sa alatima.

Strahovi

Kada god se ne osjećamo najbolje, naši strahovi izlaze na vidjelo. Moj strah je da ću toliko poluditi da će neko doći i oduzeti mi djecu. Moj muž prehranjuje svoju porodicu, a njegov najveći strah je da će izgubiti svoju sposobnost da izdržava našu porodicu i da ćemo završiti na ulici, moleći za večeru.

Hipoteka, koju inače gleda kao benignu brojku, tada postaje čudovište. Svaki račun koji nam se nađe na putu se doživljava kao zatvorske rešetke. Njegova depresija podstiče njegovu najveću nesigurnost: da će nekako izgubiti sredstva za život, krov nad glavom i dostojanstvo čovjeka.

Ne želi da se otvori

Depresija nije tako česta kod muškaraca kao kod žena. Prema nekim podacima, 8.7% žena ima depresiju u poređenju sa 5.3% muškaraca. Nikada nećemo saznati koliko je ta razlika uslovljena činjenicom da se otvoreno pričanje o mentalnom zdravlju čini pretežno ženskim.

Sjećam se da sam tokom svog pada mogla imenovati četiri osobe od povjerenja, pored mog muža, koji su znali sve o mom stanju. Oni su mi bili spas, moji savjetnici, moji svjetionici dok sam se ja gubila u moru.

Naprotiv, mog muža je trebalo nagovoriti da kaže svom najboljem prijatelju. Srećom, taj prijatelj je bio jako podržavajuć, ali generalno, pitam se koliko svijet voli da njegovi mužjaci padaju. Takođe se pitam da li će se nastaviti otvarati ili će se u potpunosti zatvoriti; predviđam da će njegova muškost pobjeći od mamurluka ranjivosti. Još jedan razlog zašto moj muž pati.

Ne mogu da nosim njegov teret

Ja sam mama koja bude kući sa djecom, tako da kada moj brod počne da tone, postoje načini, osim emocionalne podrške, da moj muž pomogne; pomoć sa kućnim poslovima, služi kao glavni roditelj našoj djeci za to vrijeme.  Drugim riječima on prekriži stvari sa moje liste i stavlja ih na svoju, jer skoro svaki dio mog porodičnog doprinosa je djeljiv.

Kada je moj muž bolestan, mogu da mu pomognem oko preuzimanja njegovog djela domaćinstva i roditeljskih obaveza. Ali ono što želim, ali jednostavno ne mogu je da nosim bilo kakav dio njegovog profesionalnog opterećenja.

Ne mogu da vodim bilo koji od njegovih sastanaka umjesto njega, da napišem njegove prijedloge ili da se uklopim u njegove pozive za posao. Postoje određeni dijelovi njegovog porodičnog doprinosa koji se ne mogu dijeliti. Biti pod pritiskom dok patite od depresije je iscrpljujuće.

Depresija je užasna, bez obzira da li ste vi taj kojem treba pomoć ili onaj koji pomaže. Ako ste žena koja prolazi kroz depresiju svog muža, znajte da niste sami i da nije ni on.

A ja i dalje u uglovima očiju osjećam taj strah. Siđe mi u jagodice prstiju. Ponekad uđe u prostoriju prije mene.

Nerijetko sam ostavljala da me ne bi ostavili. Primjenjivo na sve odnose.

Prečesto sam davala više nego što sam imala, misleći da je tako teže nekog ostaviti.

Tereti.
Teret.
Teretno.
Teretnjak jedan od straha kojim niko ne upravlja.

Nema magične formule. Važno je obrnuti uloge.

Upravljati strahom.

Razgovorima o njemu ga smanjivati na onu mjeru koja ponekad stane u rub oka pa siđe sa suzama.

Okruživanjem osobama kojima nije teško da povremeno ponove da su tu i da te vole i da te ne daju nikom.

Prepoznati kad iz tebe progovara strah star 20+ godina, a kad ti, gospođetina od 35. Malo si starija od njega, malecka, moraš biti mudrija.

I nježno sa samom sobom. Bez krivljenja. Ni kičme, ni to malo živaca što ti je ostalo. Ne traži od sebe da te sve prođe. Nešto ipak nikad ne prođe.

Pričaj sa sobom kao što pričaš s najboljim prijateljima. E, baš tako.

Samo nemoj da ostaviš samu sebe na milost i nemilost strahu koji dolazi iz lošeg ponašanja drugih ljudi.

Samo sebe imaš. A kad se manje bojiš, lakše te i ljepše imaju i oni koji te vole.

I da ti kažem još nešto, malo tiše: Šta je najgore što može da se desi? Da odu od tebe?

Sjećaš se ono jednom kad si mislila da je kraj svijeta i da nećeš preživjeti? A vidi te sad.

Neće još kraj svijeta, tek si počela.
Najbolje godine tek dolaze.
Za tebe. Ne za strahove.