Šarliz je odrastala na porodičnoj farmi blizu Johanesburga sa ocem Čarlsom koji je bio francuskog porekla i majkom Gerdom koja je bila poreklom Nemica.

Tragedija koja se dogodila u njenoj porodici ostavila je duboki trag u njenom odrastanju i životu. Naime, Šarliz je prisustvovala smrti svog oca kada je imala 15 godina. Otac je bio alkoholičar i zlostavljao je njenu majku koja ga je kobnog dana ubila u samoodbrani.

Otac je pucao na Šarliz i njenu majku, a glumica je jednom prilikom kazala kako je pravo čudo što ih nijedan metak nije zakačio. Na kraju je njena majka okončala ovu tragediju.

Za oca je kazala da je bio bolestan čovek i da je život sa alkoholičarem bio beznadežan.

Glumica je, pričajući za medije o tragediji, kazala da se tada pravila da se to nije ni dogodilo, jer nije želela da deli bolne trenutke sa drugima. Rekla je da je ljudima pričala kako joj je otac poginuo u saobraćajnoj nesreći. Nije želela da je iko posmatra kao žrtvu.

Nakon porodične tragedije, sa 16 godina glumica se seli u Milano gde radi kao model. Kasnije odlazi u Njujork gde pohađa časove baleta, ali karijeru balerine sprečila je povreda kolena.

Iz Njujorka odlazi u Los Anđeles, gde je dobila prvu ulogu u filmu „Deca kukuruza 3“.

Nakon ove uloge počinje njena uspešna karijera glumice, a Šarliz je i pozirala naga za Plejboj magazin 1999. godine.

Kruna njene karijere bio je film “Monstrum” iz 2003. u kom je tumačila glavnu ulogu. U pitanju je uloga serijskog ubice, a najpoznatiji holivudski kritičar, Rodžer Ebert je njen performans nazvao jednim od najvećih nastupa u istoriji svetske kinematografije.

Iako je posle dobijanja Oskara postala jedna od najtraženijih i najplaćenijih glumica Holivuda, Šarliz je oduvek važila za skromnu i smernu osobu koja nikada nije privlačila pažnju javnosti i medija.

Glumica u ljubavi nije imala tako velike sreće kao u karijeri.

Izlazila je sa pevačem grupe „Third Eye Blind“, Stivenom Dženkinsom, međutim, ta veza se završila kad je Šarliz pokazala želju da se uda. Stiven nije želeo isto što i ona pa se par rastao.

Nakon toga bila je u vezi sa irskim glumcem Stjuartom Tauzentom s kojim je čak i živela zajedno. Bili su u vezi 10 godina, posle čega je usledio raskid.

Glumica je kratko bila u vezi sa kolegom Rajanom Rejnoldsom nakon čega je uplovila u ljubavnu vezu sa glumcem Šonom Penom. Veza je trajala godinu i po dana, za to vreme su se čak i verili, ali je na kraju Šarliz prekinula vezu na čudan način.

Po pisanju američkih medija, Šarliz je jednostavno “nestala”. Prestala je da odgovara Šonu na mejlove i da mu se javlja, jednostavno ga je izbacila iz svog života.

Budući da je dugi niz godina želela da postane majka, Šarliz je odlučila da usvoji dete. Sina je usvojila 2012. godine, a 2015. i devojčicu po imenu Avgust.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

“Silovana sam kao dijete, sa sedam godina. To je u mojoj prvoj knjizi. Bila sam u parku”,  rekla je Kejti u podkastu Ani Mak, a onda je progovorila i o drugim incidentima zbog kojih je išla na terapiju.

“Onda sam se spetljala s fotografom koji je završio u zatvoru. Bio je opsednut sa mnom. Snimio je neprimjerene fotografije za koje sam u to vrijeme smatrala da su nevine. Imala sam samo 12 godina”, rekla je rijaliti zvijezda i otkrila detalje.

“Naterao me da poziram s isplaženim jezikom. Fotografije su izgledale mladalački, ali za njega je to bilo s****ualno. Pravio je te neke milkšejkove, ali ja ih nisam pila, jer mi se nisu svidjeli. Tako je drogirao druge djevojke”, završila je Kejti.

S ovim ružnim iskustvom nisu završila njene traume, ona je ispričala da je u međuvremenu “neko pokušao da je ugura u svoj automobil”.

Preuzeto sa: nezavisne.com

U mojim očima vidjela si sebe. Moj uspjeh hranio je tvoj neuspjeh. Ali majko, jesi li ikad vidjela u mojim očima sreću?

Nisi, jer mene nije bilo u putevima sreće. Pisat ću ti o svom životu jer slušati nikad nisi mogla. Kruh za kojim sam otišla bio je suh i bajat.

Kora mu je bila jako tvrda i bolna. Žvakala sam i davila se u njemu danima, mjesecima i godinama. Učila si me da šutim, da trpim i da guram dalje. Trpjela sam. Šutjela sam o svojoj vjenčanici, bijeloj poput prvog snijega. Postala je krvava. Šutjela sam o batinama koje sam primala doživljavajući ih kao izliv ljubavi.

Ljubav sa velikim slovom LJ. Učila si me da šutim i poštujem sve oko sebe. I jesam. Poštovala sam svaki udarac u trbuh gdje se nalazila moja mala kćerkica. Nazvala sam je Darija. I mrtvom djetetu potrebno je ime.

Tvoje lekcije nisu bebu ostavile u životu. Majko, trbuh mi je prazan odavno. U njemu nema života, ali nema ni mrvice kruha. To je kruh kojem si me uputila. Život, ono što je ostalo od njega, položila sam u ruke drugima.

Ljubav je potrebna da bi se živjelo, tako si mi govorila. I jeste. Sada dajem svakom pomalo Ljubavi da bih opstala. Nekome na sat, nekome na dva. Zavisi kakve su čije želje. Učila si me, majko, da drugima pomažem u nevolji. I pomažem, dajem im Ljubavi svaku noć. Ali pomažu i oni meni, plaćaju mi za svaki poljubac, za svaki zagrljaj.

Kruh je jako poskupio ali nemoj tugovati. Budi jaka i zapali svijeću kada kasna jesen dođe a ja ću se sjećati onih borovnica koje si mi znala ubrati. Znala sam da ću jednom cijeli svijet dati da mi ih ponovo ubereš. I dala bih svijet za jednu mirnu noć, s tobom, u tvom krilu. Tvoje krilo zamijenio je mokar pod i tvrda podloga umjesto toplog jastuka.

Tvoju nježnu ruku zamijenio je udarac. Tvoje riječi zamijenile su uvrede ali one ne traju dugo. Bude bolje, kada ručak bude na vrijeme gotov i kada jelo ne bude ni prevruće ali ni prehladno, nego ‘nako, taman. Ali vrijeme liječi i odnosi sve. Ne tuguj i ne plači. Bolja vremena dolaze.

Doktor mi je rekao da živim kako najbolje umijem jer nije mnogo ostalo. Par mjeseci lijepog života. Otada se trudim da svako jelo posebno lijepo pripremim. Da ukrasim dovoljno lijepo sto i da sva odjeća bude ispeglana kada LJubav krene na posao. Muž je ogledalo žene, tako je narod govorio a ti si govorila da je bog stvorio veliki svijet za mene. I jeste.

Svijet jeste veliki prostor, ali prostora koji bi mene primio nema. Nema ni ljudi koji su odnosili dijelove mene. Tražila sam ih, susretala i oduzimala dio sebe koji su odnosili. Ali ti dijelovi više nisu odgovarali kao neodgovarajuća koštana srž u odavno truhlom tijelu. Ali, majčice, dolaze dani bolji. Evo, jutros je jedan osvanuo. Povraćala sam krv sa izlaskom sunca.

To je i prvi put da sam se nasmijala. Moja me krv usrećila a tijelo je živnulo. Počistila sam kuću, pripremila ručak i ubrala tratinčice. Brzo mi uvenu iako ih prebacim u veću saksiju. Nekad mi se čini da im malo pjevam, ili ih malo zalivam. Ali ne odustajem od njihovog prisustva.

Sjećaš se, ti si me učila da ništa polovično ne činim. Tako i umirem. Na rukama vlastitog grijeha plaćam dželatu kesom dukata da dobro obave svoj posao. Ako me sretneš u snovima, u nordijskoj noći, znaj da sam za nju i živjela.

Za jednu nordijsku noć, majko.

Sjećam te se kako, ionako sićušna i zgurena, sve više i više nestaješ pod izlizanom bolničkom dekom. Misliš da netko kao ti već zauzima previše prostora i troši previše zraka. Navikla si biti nevidljiva. Razvila si sposobnost da postaneš čestica prašine koja lebdi u posljednjim sunčevim zrakama koje se probijaju u sobu.

Ne možeš spavati. Nitko ne spava noć prije operacije. Prvi mi se put obraćaš i kažeš da te strah tih tableta za čišćenje koje su nam dali. Imaš samo jednu pidžamu, a i nju si posudila od susjede iz sela i ne znaš što ćeš ako ne uspiješ na vrijeme stići na toalet.

Umirujem te riječima da ja imam punu torbu rezervnih pidžama i da se svakako može poslužiti. To su vam one pidžame koje nam, hvala Bogu, naše brižne majke stavljaju svaki Božić pod jelku. Takvi su pokloni odavno izašli iz mode, zamijenili su ih najnoviji iPhoni, ali majke znaju da ćeš, nažalost, jednom pakirati torbu za bolnicu i s beskrajnom poniznošću i zahvalnošću izvući te pidžame s dna ormara.

Smirila si se, malo ti je lakše, ali moliš me da tu noć ne spavam jer već dugo nisi mogla s nekim ovako lijepo razgovarati.

Pričaš mi da su tvoja prva sjećanja vezana za braću koja su te uzdržavala kao najmlađu sestru i svakodnevno na tvojim leđima trgali stolice. Bila si smušeno dijete i još smušenija djevojka. O životu i muškarcima nisi znala ništa pa si sa šesnaest godina pošla za prvog koji te pogledao i tako jedne nasilnike zamijenila drugim.

Nikad nisi bila dovoljno dobra, grah je uvijek bio prevruć, juha je bila preslana i tako si bosonoga jurila širokim slavonskim šorovima braći spašavajući živu glavu. Braća bi te još dodatno izmlatila i vraćala mužu na preodgoj.

Ostala si trudna. Muž te je neprestano tukao u trbuh, ali nisi uspjela pobaciti. Rodila si sasvim sama. Hodala si i hodala trpeći bol, a kad više nisi mogla izdržati, čučnula si i beba je izašla. Kad je te večeri stigao pijani muž kući i vidio da je dijete žensko, uzeo ju je i bacio u kontejner. Ovo nije metafora niti je napisano u svrhu dramatizacije.

Dijete ćeš poslije uspjeti spasiti ostavivši je kod jedne dobrostojeće obitelji bez djece. Misliš da joj je bolje bez tebe. Čemu je netko kao ti može naučiti?

Kasnije ćeš roditi dva sina od kojih ćeš kad narastu opet bosonoga bježati nekamo… susjedima, u susjedno selo, svećeniku,…,ali naučila si već da se nitko zapravo ne želi miješati u tuđa posla. Tako će sad sinovi dolaziti po tebe i voditi te kući da te preodgoje, da te slome, da te discipliniraju.

Šapćeš mi da imaš jednu veliku tajnu i samo u tom jednom jedinom trenutku oči ti se smiju. Ti, dok nitko ne gleda, pretvaraš svoju patnju i svoje tuge u čuveni slavonski zlatovez. To je tvoja dimenzija, tvoj svijet, mjesto gdje ti nitko i ništa ne može nauditi.

Sinovi su se srećom oženili pa sada trgaju stolice na svojim ženama. Humor te nije napustio pa mi šapćeš kako je tvojim snahama zapravo lakše nego što je bilo tebi jer se Ikeini stolci lako slamaju. Nije to ta ista kvaliteta kao nekoć. Nemam ja pojma kako zvuči slavonski hrast kad lomi rebra.

Sutra ujutro te odvode. Nisam te više vidjela jer su me hitno premjestili na drugi odjel. Ostavljam ti jednu svoju pidžamu na krevetu. Onu koju majka uvijek stavi pod bor, zlu ne trebalo.

Često te zamišljam kako si se vraćala sama kući. Nitko nije došao po tebe. U ruci nosiš plastičnu Konzumovu vrećicu s kojom si došla u bolnicu. U njoj je jedna zakrvavljena pidžama koju ćeš pomno oprati i izglačati prije nego što ju vratiš susjedi. Tko zna, možda ćeš se i pohvaliti da se netko zabunio i ostavio na tvom krevetu novu novcatu Galebovu pidžamu.

Polako hodaš širokim slavonskim šorom. Ni od koga više ne trebaš bježati. Nakon dugo vremena si na sigurnom. Muž ti je na samrti i uskoro ćeš moći na nekom sajmu izložiti svoj zlatovez. Možda ćeš i tu tvrdu, nepomičnu naranču koju su doktori izvadili iz tebe izvesti zlatnim nitima.

Možda ćeš se sjetiti da si nekoć imala svoje ime.