Dijete je osjetljivije, brže se ljuti, povlači se u sebe ili postaje neobično tiho. I to je često tačno – djeca mogu biti preopterećena, neispavana, gladna, preplavljena utiscima. Ali ponekad, iza onoga što na prvi pogled izgleda kao nešto prolazno, krije se nešto dublje skriveno što samo dijete još ne može artikulirati. Neugoda koja ne traži pažnju naglas, već čeka da je neko prepozna.

Jedna od uobičajenih zamki je ta što želimo brzo riješiti djetetovu nevolju – smiriti ga, preusmjeriti ga, razveseliti ga. Ali prije svega, dijete treba osjetiti da nije samo u tome.

Kada dijete ne može reći, ali pokazuje

Djeca obično ne izražavaju svoja unutrašnja iskustva direktno. Njihov emocionalni svijet se prvenstveno odražava kroz njihovo tijelo, ponašanje i odnos prema okolini. Dijete ne može reći: Preopterećen sam ili ne razumijem šta se dešava u meni. Stoga promjene u ponašanju često govore umjesto riječi. Dijete može postati razdražljivije ili lako izgubiti živce, povući se i izgubiti interes za aktivnosti koje su mu ranije donosile radost, teško uspavljuje ili se budi noću.

Ponekad se počne jače vezati za roditelja, a drugi put se iznenada povuče. Može postati zavisniji ili, obrnuto, ponašati se neobično nezavisno. Takva ponašanja sama po sebi nisu problem, ona su način komunikacije. Ključno pitanje je da li ih prepoznajemo kao takve ili ih prebrzo pripisujemo umoru ili fazi koja će proći sama od sebe.

Tanka linija između umora i nevolje

Razlikovanje umora i emocionalne patnje nije uvijek lako, jer se često preklapaju. Važna razlika je u trajanju i kontekstu. Umor se obično ublažava odmorom, rutinom i osjećajem sigurnosti. S druge strane, stres često traje ili se ponavlja čak i kada su zadovoljene osnovne potrebe. Razlika je i u tome šta je djetetu potrebno. Umornom djetetu je prvenstveno potrebna utjeha i odmor. Djetetu u nevolji je potrebno nešto više – razumijevanje nečega izvan trenutnog stimulusa.

Povjerenje se ne uspostavlja u trenutku kada dijete nešto kaže, već se gradi kroz ponovljena iskustva da je njihov unutrašnji svijet važan. Kada roditelj pokaže interes bez kritike ili osuđivanja i sposoban je prihvatiti čak i neugodne emocije, dijete postepeno razvija povjerenje.

Nevidljivi svijet djetetove unutrašnjosti

Djeca žive u svijetu koji je često složen i teško im je razumjeti. Školske obaveze, odnosi s vršnjacima, očekivanja od okoline, promjene u porodici, kao i mali događaji koje mi odrasli jedva primjećujemo, mogu pokrenuti unutrašnje procese koje dijete još ne može artikulirati. Neugoda ne nastaje uvijek iz velikih, očiglednih događaja. Često se formira postepeno, kroz nakupljanje osjećaja koji nemaju prostora da budu saslušani i shvaćeni. Ako dijete nema iskustvo da može podijeliti svoje unutrašnje ja i da ono bude prihvaćeno, počinje se zatvarati. I upravo je tu tišinu najlakše previdjeti.

Zašto dijete ne kaže?

Roditelji se često pitaju: “Zašto mi moje dijete ne kaže?” Ali razlozi nisu jasni. Ponekad dijete jednostavno nema riječi, jer je njegov unutrašnji svijet previše složen ili opterećen da bi ga moglo oblikovati u razumljivu poruku. Ponekad žele zaštititi roditelja, posebno u slučajevima kada percipiraju da je roditelj već toliko opterećen. Ponekad, međutim, još nemaju iskustvo da je dijeljenje sigurno, da će biti saslušani i da će se nešto pokrenuti u tom procesu. Dijete se ne otvara zato što ga pitamo, već kada osjeti da je to dovoljno sigurno za njega.

Važno je biti sa svojim djetetom

Kada primijetimo da dijete nije samo umorno, često osjećamo potrebu da odmah razumijemo, objasnimo ili riješimo problem. Ali kada je u pitanju djetetova nevolja, nije važno brzo pronaći rješenje. Važno je stvoriti prostor u kojem dijete nije samo. To znači biti dostupan čak i kada dijete ne govori. Biti u stanju podnijeti tišinu bez pritiska. Ne umanjivati ​​njihovo iskustvo, ali i ne preopteretiti ih vlastitim brigama. I ostati emocionalno dostupan. Razgovor se često ne događa direktno – može se otvoriti tokom igre, prije spavanja ili u prolaznom trenutku. Djetetu ne treba objašnjenje, već iskustvo: da je neko tu ko ga vidi i podnosi njegovu nevolju.

Kada roditelj može ostati uz svoje dijete čak i kada je neugodno, nejasno ili bez brzog rješenja, dijete razvija nešto dublje od trenutnog olakšanja – unutrašnji osjećaj sigurnosti.

Izvor: Klix

U Koloradu, gradu tračeva i konfuznosti nikom nije jasno kako to izgleda. Komšije zato ne mogu odrediti jasnu razliku između toga kad smo bili zajedno, a kad smo se razišli.

Zato sam htjela odgovoriti na sva ona neizgovorena, a pomišljenja pitanja. Mi se sviđamo jedno drugom još uvijek.

Introvertne smo i tihe osobe, to nije bila ničija krivica, već logičan slijed lošeg perioda. Prekid i razvod ne moraju biti nužno ispunjeni mržnjom i negativnim emocijama, već mogu biti sporazumni, puni poštovanja i civilizovani.

Takođe, vjerujem da trebamo misliti prvenstveno na našu djecu. Ne zato što moramo da im pokažemo da ih volimo, bez obzira na razvod, već zato što su dovoljno traumatizovani u posljednje vrijeme suočavajući se sa stvarima koje su van njihove kontrole, kao što su požari, poplave i potresi.

Komšije to valjda znaju, prošle su to isto, ali im je opet zanimljivije pratiti razvoj našeg razvoda. Nasmijem se svako jutro tim komšijama i pomislim koliko toga zapravo ne znaju, a i ne trebaju znati. Ne znaju da smo odavno samo cimeri u kući pored njih, da smo u suštini tišinom rekli sve.

Riječi koje ne izgovaram svojim komšijama, na vrh su jezika. Voljela bih da su nas čuli kako se svađamo, kako me napada, kako pravi scenu kojom zabavlja čitav komšiluk, ali nije.

Šekspir je dobro rekao: “Moj jezik će izreći ljutnju moga srca, ali ćutanje će ga slomiti”. Nikada nisam govorila iz ljutnje, a nije ni on. Zato smo se slomili.

Ono što najviše boli nije sam razvod. Boli to da naša veza očito nikada nije bila vrijedna toga da podignemo jedno na drugo glas.

Ali postajem glasnija. Sada posmatram parove, u filmovima, knjigama i u stvarnom životu. Obraćam pažnju na to kako se nose sa sukobom. Sjedim u restoranu sama, posmatram. Najčešće čujem rečenice poput ove: “Je li to stvarno sve što imaš reći?”

Ili “To nije dovoljno objašnjenje.”

Većina razgovora zapravo tako ide. Želim učestvovati u tim raspravama, reći im nešto. Posljednji put kada sam pokušala razgovarati sa suprugom, tada sam i odlučila da ću ga napustiti.

Bio je to uobičajen dan. U kući je bila tišina, ja sam čitala knjigu. On je stajao na vratima kuhinje.

Uvijek je to radio. Stajao bi nakon napornog dana, govoreći kako nije umoran. Iznenada sam shvatila da je prošla decenija otkako smo uopšte sjedili zajedno i razgovarali. Možda smo sjedili dok neko od nas veže pertle na cipelama, ali kad smo gledali film, razgovarali, imali seks? Podigli naše glasove?

U sebi sam vrištala, htjela sam mu reći to. Htjela sam ga pitati zašto nikada nije sjedio sa mnom na kauču? Zašto se nismo svađali?

Nakon savjetovanja i terapija, shvatili smo da ne napredujemo u pogledu izražavanja naših emocija. Međutim uspjeli smo identifikovati neke od problema. On je shvatio da ne voli dodire, a ja da volim. On da voli ostati vikendom kući, ja da volim izlaziti.

Te i brojne druge razlike doprinijele su našem udaljavanju. Nekada bih otvorila usta da kažem nešto o distanci koja raste među nama, nekada bi i on. Nikada niko od nas nije rekao ništa.

Naši umovi bi nam dali odmah listu razloga zašto trebamo ćutati. Bila bih umorna, djeca bi bila u kući, on neraspoložen.

Nikada nije bio pravi tajming. Tog dana na kauči, gledala sam ga listajući stranice knjige. Pogledao me u tom dijeliću sekunde u kojem sam i ja njega gledala. Ljutnja i bijes su počele kuvati u meni.

Sve nagomilane riječi, trpljenja, porazi i nova mjerila naše udaljenosti, stali su u jednu rečenicu, koju sam jedva izgovorila: “Ja odlazim”.

Naše prijateljstvo i poštovanje je trajalo dvadeset godina, ali htjela sam više. Bila sam ubjeđena da ćemo se moći sporazumno razići i da ćemo svu ljubav i pažnju usmjeriti na djecu.

Kada sam to izgovorila sjeo je pored mene. Izgledao je iznenađeno i pitao me:

“Jesi li sigurna?”

Ćutala sam. Čekala sam. Nisam bila sigurna. Čekala sam na njegovu veliku reakciju ili svoju. Čekala sam da vidim kuda će odvesti ova diskusija.

Odvela je na dobro poznati put: tiho, razumno, bez mnogo riječi i povišenih glasova. Odvela je u razvod.

Nekada se zapitam je li nas naša nemogućnost razgovora zapravo udaljila i ugasila emocije? Mi smo se voljeli, volimo se vjerovatno i sada, ali možda smo zbog svih poteškoća u našim bučnim djetinjstvima željeli samo tišinu.

Takva vrsta ljubavi rijetko kad preživi. Na kraju naša tišina nije bila ništa nego kukavičluk, jer smo bili partneri i saučesnici u ubijanju naše ljubavi. Tiho, polako, dugotrajno.

U posljednjih nekoliko godina, otkako smo se razveli nemamo probleme. Periodično viđamo djecu, sarađujemo i prećutno pristajemo na svoj sporazumni razvod. Moj trenutni partner voli da priča. Konstantno govori o svojim željama, planovima, idejama, pjesmama i filmovima. Ljuti se kad mu ne odgovorim na pitanje ili ne komentarišem njegove stvari. To je zapravo suština komunikacije, mi se raspravljamo.

Smijem se i plačem. Ulazim u duge i komplikovane rasprave, ali više ne ćutim. Nekada se nasmijem kada čujem druge kako govore da se ne svađaju i ćute, jer tako su navikli. Nešto u tome mi ipak slama srce, jer se sjetim sebe kakva sam bila.

Moj bivši suprug i ja se i dalje srećemo, kako bismo razgovarali o djeci. Pokušavala sam u tim razgovorima doći i do tema koje se tiču nas, samo kako bih vidjela možemo li bolje. Možemo li raditi na našem odnosu? Ne možemo.

U našim šetnjama često sretnemo komšije sa početka priče. Pitaju nas stotine pitanja, dive se našem civilizovanom i kulturnom razvodu. Čestitaju nam na dobrom odgoju i vaspitanju djece i na racionalnosti koju imamo. Smijemo se i zahvaljujemo na tome. Oni nam se dive.

A ja ću potvrdno klimati glavom, u tišini.

U Koloradu, gradu tračeva i konfuznosti nikom nije jasno kako to izgleda. Komšije zato ne mogu odrediti jasnu razliku između toga kad smo bili zajedno, a kad smo se razišli.

Zato sam htjela odgovoriti na sva ona neizgovorena, a pomišljenja pitanja. Mi se sviđamo jedno drugom još uvijek.

Introvertne smo i tihe osobe, to nije bila ničija krivica, već logičan slijed lošeg perioda. Prekid i razvod ne moraju biti nužno ispunjeni mržnjom i negativnim emocijama, već mogu biti sporazumni, puni poštovanja i civilizovani.

Takođe, vjerujem da trebamo misliti prvenstveno na našu djecu. Ne zato što moramo da im pokažemo da ih volimo, bez obzira na razvod, već zato što su dovoljno traumatizovani u posljednje vrijeme suočavajući se sa stvarima koje su van njihove kontrole, kao što su požari, poplave i potresi.

Komšije to valjda znaju, prošle su to isto, ali im je opet zanimljivije pratiti razvoj našeg razvoda. Nasmijem se svako jutro tim komšijama i pomislim koliko toga zapravo ne znaju, a i ne trebaju znati. Ne znaju da smo odavno samo cimeri u kući pored njih, da smo u suštini tišinom rekli sve.

Riječi koje ne izgovaram svojim komšijama, na vrh su jezika. Voljela bih da su nas čuli kako se svađamo, kako me napada, kako pravi scenu kojom zabavlja čitav komšiluk, ali nije.

Šekspir je dobro rekao: “Moj jezik će izreći ljutnju moga srca, ali ćutanje će ga slomiti”. Nikada nisam govorila iz ljutnje, a nije ni on. Zato smo se slomili.

Ono što najviše boli nije sam razvod. Boli to da naša veza očito nikada nije bila vrijedna toga da podignemo jedno na drugo glas.

Ali postajem glasnija. Sada posmatram parove, u filmovima, knjigama i u stvarnom životu. Obraćam pažnju na to kako se nose sa sukobom. Sjedim u restoranu sama, posmatram. Najčešće čujem rečenice poput ove: “Je li to stvarno sve što imaš reći?”

Ili “To nije dovoljno objašnjenje.”

Većina razgovora zapravo tako ide. Želim učestvovati u tim raspravama, reći im nešto. Posljednji put kada sam pokušala razgovarati sa suprugom, tada sam i odlučila da ću ga napustiti.

Bio je to uobičajen dan. U kući je bila tišina, ja sam čitala knjigu. On je stajao na vratima kuhinje.

Uvijek je to radio. Stajao bi nakon napornog dana, govoreći kako nije umoran. Iznenada sam shvatila da je prošla decenija otkako smo uopšte sjedili zajedno i razgovarali. Možda smo sjedili dok neko od nas veže pertle na cipelama, ali kad smo gledali film, razgovarali, imali seks? Podigli naše glasove?

U sebi sam vrištala, htjela sam mu reći to. Htjela sam ga pitati zašto nikada nije sjedio sa mnom na kauču? Zašto se nismo svađali?

Nakon savjetovanja i terapija, shvatili smo da ne napredujemo u pogledu izražavanja naših emocija. Međutim uspjeli smo identifikovati neke od problema. On je shvatio da ne voli dodire, a ja da volim. On da voli ostati vikendom kući, ja da volim izlaziti.

Te i brojne druge razlike doprinijele su našem udaljavanju. Nekada bih otvorila usta da kažem nešto o distanci koja raste među nama, nekada bi i on. Nikada niko od nas nije rekao ništa.

Naši umovi bi nam dali odmah listu razloga zašto trebamo ćutati. Bila bih umorna, djeca bi bila u kući, on neraspoložen.

Nikada nije bio pravi tajming. Tog dana na kauči, gledala sam ga listajući stranice knjige. Pogledao me u tom dijeliću sekunde u kojem sam i ja njega gledala. Ljutnja i bijes su počele kuvati u meni.

Sve nagomilane riječi, trpljenja, porazi i nova mjerila naše udaljenosti, stali su u jednu rečenicu, koju sam jedva izgovorila: “Ja odlazim”.

Naše prijateljstvo i poštovanje je trajalo dvadeset godina, ali htjela sam više. Bila sam ubjeđena da ćemo se moći sporazumno razići i da ćemo svu ljubav i pažnju usmjeriti na djecu.

Kada sam to izgovorila sjeo je pored mene. Izgledao je iznenađeno i pitao me:

“Jesi li sigurna?”

Ćutala sam. Čekala sam. Nisam bila sigurna. Čekala sam na njegovu veliku reakciju ili svoju. Čekala sam da vidim kuda će odvesti ova diskusija.

Odvela je na dobro poznati put: tiho, razumno, bez mnogo riječi i povišenih glasova. Odvela je u razvod.

Nekada se zapitam je li nas naša nemogućnost razgovora zapravo udaljila i ugasila emocije? Mi smo se voljeli, volimo se vjerovatno i sada, ali možda smo zbog svih poteškoća u našim bučnim djetinjstvima željeli samo tišinu.

Takva vrsta ljubavi rijetko kad preživi. Na kraju naša tišina nije bila ništa nego kukavičluk, jer smo bili partneri i saučesnici u ubijanju naše ljubavi. Tiho, polako, dugotrajno.

U posljednjih nekoliko godina, otkako smo se razveli nemamo probleme. Periodično viđamo djecu, sarađujemo i prećutno pristajemo na svoj sporazumni razvod. Moj trenutni partner voli da priča. Konstantno govori o svojim željama, planovima, idejama, pjesmama i filmovima. Ljuti se kad mu ne odgovorim na pitanje ili ne komentarišem njegove stvari. To je zapravo suština komunikacije, mi se raspravljamo.

Smijem se i plačem. Ulazim u duge i komplikovane rasprave, ali više ne ćutim. Nekada se nasmijem kada čujem druge kako govore da se ne svađaju i ćute, jer tako su navikli. Nešto u tome mi ipak slama srce, jer se sjetim sebe kakva sam bila.

Moj bivši suprug i ja se i dalje srećemo, kako bismo razgovarali o djeci. Pokušavala sam u tim razgovorima doći i do tema koje se tiču nas, samo kako bih vidjela možemo li bolje. Možemo li raditi na našem odnosu? Ne možemo.

U našim šetnjama često sretnemo komšije sa početka priče. Pitaju nas stotine pitanja, dive se našem civilizovanom i kulturnom razvodu. Čestitaju nam na dobrom odgoju i vaspitanju djece i na racionalnosti koju imamo. Smijemo se i zahvaljujemo na tome. Oni nam se dive.

A ja ću potvrdno klimati glavom, u tišini.

Ako odabereš tišinu, onda šuti.
Ako govoriš, čini to dok ne završiš.
Ne šuti da bi nešto rekla
I ne govori da šutiš.

Ako prihvaćaš, onda to otvoreno reci.
Nemoj maskirati.
Ako odbiješ, budi jasna.
Jer dvosmisleno odbijanje
je samo slabo prihvaćanje.

Ne prihvaćaj pola rješenja.
Ne vjeruj poluistini.
Nemoj sanjati pola sna.
Nemoj maštati o pola mogućnosti.

Pola pića neće utažiti žeđ.
Pola obroka neće zadovoljiti glad.
Pola puta te neće odvesti nikamo.
Pola ideje ti neće donijeti rezultate.

Tvoja druga polovica nije ona koju voliš.
To si ti u neko drugo vrijeme, ali na istom prostoru.
To si ti kad nisi.
Pola života je život koji nisi živjela,
riječ koju nisi rekla,
osmijeh koji si odgodila,
ljubav koju nisi imala,
prijateljstvo koje nisi poznavala,
doći, a ne stići,
raditi, a ne raditi,
prisustvovati samo da ne bi bila odsutna,
čini te strancem onima koji su ti najbliži,
i oni su tebi stranci.

Polovica je samo trenutak nesposobnosti,
ali ti si sposobna jer nisi pola bića.

Ti si cjelina koja postoji.
Živjeti treba život, a ne pola života.

Khalil Gibran

Sjećanja na sve one srećne, nasmijane trenutke dok bili smo jedno i
na ovom svijetu sve drugo bilo je svejedno.
Povratak u stvarnost.

Boli. Jako. Mada svi rekli su da neće biti lako, nikada ne zamišljah to baš tako.
Vrijeme teče. Kovitlac u glavi.
Biti nekome stranac, od stranca postati neko, u jednom trenutku biti sve i na kraju ostati niko.

Blijede sjećanja na ona dva vesela lica i na tačan broj stepenica ka vrhu, nekih samo nama znanih ulica.
Briše se ljubav. Iščezava u zaboravu. U mislima odzvanja tišina.

Ostaje samo istovremeno bolna, a opet
sve više oslobađajuća praznina.

Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke. 

Sada, 3-4 godine poslije, odgovore sam potražio od same Sare. Ne na pitanje ko je ona. Nagrade, poput „Porina“ za najbolju žensku vokalnu izvedbu 2015. godine, i stotine hiljada YouTube pregleda već su to objasnili svim ljubiteljima alternativnog zvuka na ovim prostorima.

Mlada diplomirana arhitektica iz Zagreba sa gitarom na ramenu i looperom ispred sebe, odgovarala je na pitanja o tome šta donosi treći album, da li je i dalje tretiraju kao ljepoticu sa naslovnice, zašto je arhitektura pogodna za razvoj mentalnih bolesti, da li će postati glumica…

No, krenimo redom.

„Imamo već puno zakazanih koncerata. U Novom Sadu 27. listopada, u Beogradu 28, dok će zagrebačka promocija biti mini-koncert i druženje u klubu ‘Vinyl’ 4. studenog. A, ako mi američko veleposlanstvo odobri vizu, onda ćemo svirati u Njujorku“, otvara Sara pričom o promociji novog albuma, nazvanog „Tišina“, koja će odjeknuti 28. oktobra.

Djeluje da je novo izdanje manje gitarsko i rokersko, a više elektronsko i intimnije u odnosu na „Jesen“, prethodni album, i posebno „Djecu“, prvo izdanje.

Mislim, u biti, da je to dosta dobar dojam. Na trećem albumu sigurno ima manje gitara nego na prethodna dva, one su doziranije. Naprosto je tematika samog albuma smrt, tišina, samoća. Tamo gdje je „Jesen” stala, „Tišina” istražuje još korak dalje. Mislim da je samo promjena stalna. Da mi je nekako inherentno da stalno tražim i kopam dalje. Ono što sigurno mogu reći je da iza prethodnog i novog albuma apsolutno stojim, kao što stojim i iza prvog. Samo, čovjek raste, uči i mijenja se dok je živ. Nisam ni ja ista osoba kao prije dvije godine.

Završila si muzičku školu, svirala violinu, odrastala uz muziku. Ali, „klik“ sa njom je došao tek u srednjim dvadesetim, kada si više sazrela. Često kažeš da je to dobro. Da li bi ponešto ipak bilo bolje da su prvi uspjesi došli sa 19 ili 20 godina?

Mislim da će se bilo ko stariji od 50, ko čuje da je neko sa 29 u zrelijoj dobi, vjerovatno smijati, ali drago mi je da nisam ozbiljnije krenula u ovu priču sa 18 godina. Naprosto, ovo je jedan posao u kojem si strahovito izložen. Izložen si na muzičkoj razini i emotivno, ogoliš se. Ovo je posao u kojem se – posebno ako si žena u muzici – apsolutno svako nađe pozvanim da ti kaže kako bi ili ne bi trebalo da zvučiš, izgledaš i tako dalje. I to je niz pritisaka, zbog kojih je dobro da si zrelija ličnost kada se u to krene. Ja to sad apsolutno osjetim i kužim, i mislim da sam imala taman dovoljno životnog iskustva da mogu to sve suvislo isprocesuirati i nositi se s tim. Što se tiče nekog zaostatka, pa, mislim, Sting je sa bendom Police krenuo sa 30-ak, tako da vjerujem kako tu godine ne moraju biti važne. Dapače, mislim da živimo u nekom dobu suludog kulta mladosti, a ne bi trebalo biti tako.

Sarin a capella nastup na prošlogodišnjoj dodjeli nagrada „Porin“, izveden samo u pratnji loopera, ostao je upamćen kao jedan od najupečatljivijih u istoriji ovog događaja.

Ranije si bila u demo bendovima, ali uspjesi su došli kada si se osamostalila. Danas često i nastupaš sama. Zašto ti taj bendovski format nikada nije legao?

Sada prvenstveno nastupam sama, odnosno u pratnji klavijaturista. Dva su razloga. Prvi je što, ako ogoliš zvuk do kraja, ako sviraš na najnužnijem minimumu, onda se može provjeriti da li pjesma štima ili ne. Drugi razlog jesu tehnički, ekonomski i produkcijski uvjeti. Strahovito puno sviramo i, mislim, od pet svirki kojem imam spojeno u regiji, tri su birtije gdje ne postoji ni monitoring. I onda govoriti o nekom proširenom sastavu, gdje će perkusionist eksperimentirati sa elektronikom i time da lagano lupa po šrafcigeru, naprosto nema smisla. Međutim, nekakve mogućnosti za nove suradnje se otvaraju, tako da se stvarno nadam kako bi se u skorijoj budućnosti i veći prostori mogli zauzimati proširenim zvukom. Format u kojem sad radim sjajno funkcionira za sat, sat i 15 minuta koncerta, ali za sve preko toga još neko mora držati binu.

Tvoja druga ljubav je svakako modeling. Kako si ušla u taj svijet, koji se kod nas često percipira udaljenim od muzičke alternative?

Da si ne lažemo, u ovom poslu je strahovito bitna nekakva prezentacija ka van, hoćeš-nećeš. Neko ko se fura da je vrlo alternativan i vrlo underground, to su sve isto nekakvi imidži za, grubo govoreći, prodat svoj proizvod. Modeling je tu dosta pomogao da se osvijestim na koji način fotografija, odjeća, stajling komuniciraju sa okolinom, što je jako važno u medijskom istupu. Tako da mi je to iskustvo znatno pomoglo kasnije, evo, kada dajem intervjue.

Isticala si da ti je „pun kurac“ toga što te „među šminkericama smatraju alternativkom, a među alternativcima šminkericom“. Da li se to promijenilo s vremenom?

Da. Kroz vrijeme, ljudi su me počeli stvarno ozbiljno shvaćati. Bilo je dosta onih koji bi olako mahnuli rukom, jer bi vidjeli zgodnu žensku u novinama i to automatski znači da ti ne možeš dotaknuti neke ozbiljnije tematike u pjesmama. To su totalne gluposti. Da se razumijemo, društvene predrasude idu u oba smjera, pa i od ovih naizgled progresivnije orijentiranih ljudi. Ali, to sve s vremenom sjedne na svoje. Kad pređeš preko 20.000 km i 150 koncerata, u živom kontaktu s publikom ljudi vide da li nešto vrijedi ili ne. A, evo, nekako se čini da se taj krug publike širi.

Danas te opisuju kao muzičarku sa mnogo stila. Kako se on razvijao?

Kad sam bila tinejdžerka, hodala sam okolo u vrećama, robi iz dućana, i nosila raspadnute starke i martinsice. Tek negdje od srednjih dvadesetih sam se malo i u odjeći našla. Mislim da tek sada, unazad pet godina, mogu reći da se sa stilom odnosim O.K, a za prethodnih 15 nisam baš sigurna (smijeh). Mislim da je to sve normalno.

Kažeš da bi rado nosila štikle na nastupima, ali je malo nezgodno, jer si sebi i vozač i roadie i muzička podrška. Kako ljudi reaguju kada vide da djevojka sa naslovnice sama razvlači kablove po sceni?

Moram znati tehnikalije ako mislim raditi muziku, ali to je ona stara priča, koja se dešava svaki put kad dođemo negdje klavijaturist i ja. Ja sam vozač, ali po „defaultu“ će organizator njemu reći gdje je parking i po „defaultu“ će ton-majstor krenuti razgovarati sa muškom osobom. To su sve sitne, zaostale predrasudice. Meni se baš ne da s time nositi, ali zato ih svako malo moram spomenuti u nekom intervjuu, jer je to prosto jedini način da se društvo osvijesti.

Prvi album je objavila nakon završetka fakulteta, a da bi prikupila sredstva neophodna za njegovo dovršavanje, prodala je automobil – staru škodu, koju je naslijedila od djeda.

Tvoja treća ljubav je arhitektura, koju si diplomirala.

Mislim da je arhitektura jedna prekrasna struka od koje se može puno naučiti i primijeniti u drugim poljima. Mislim, takođe, da je jako nezahvalna struka u današnjem sistemu. Biti arhitekt u kapitalizmu je savršena podloga za razvijanje raznih mentalnih bolesti. Dok ti dođeš na red sa svojim projektom da se profesionalno realiziraš, već si prošao suludi zakonodavni sustav, u kojem je pitanje zašto i u čiju korist se donose neka pravila, i sulude voje investitora, jer onima koji imaju moć i novac neka opšta dobrobit nije na prvom mjestu, zato i jesu na tom položaju. E kad se to sve naslaže, onda dolazi arhitekt, kao neki servis, koji je više plaćeni ubojica ili loš frizer, nego umjetnik ili inženjer. I to je jedan od razloga što mi odluka da napustim struku nije pala teško, osim toga što mi je muzika apsolutno prva ljubav.

A bio je započet i rad na doktoratu.

Doktorat sam stavila na čekanje, da ne kažem odustala, u isto vrijeme kad sam odustala i od posla. Baviti se ozbiljno muzikom, biti… pa, koliko god to pretenciozno zvučalo – umjetnik, to je posao sa punim radnim vremenom. Mislim da bih samo lagala i sebe i druge kad to ne bih tako radila.

Kako doktorand prostornog planiranja gleda na sve češće slučajeve poput aktuelne priče o betoniranju zelene površine na Trnjanskoj Savici, koja je digla Zagreb na noge?

Naravno da na betoniranje zelene površine po „defaultu“ gledam kao negativnu stvar, u tom slučaju pogotovo. Da nismo bili na putu kada su bili protesti, sigurno bih se više angažirala oko tog pitanja. Mislim da je tu dodatno škakljiva problematika što je ckrva ušla u cijelu priču, a onda se tu kojekakvi politički poeni koriste, koji nemaju više veze ni sa prostorom ni sa arhitekturom, nego sa podilaženjima nekim sitnim interesima. To sve skupa je baš mučno.

Glasno govoriš o sličnim pitanjima. Pisala si o problemu zapošljavanja, učestvovala u studentskim protestima, glumila u društveno angažovanim predstavama. Smatraš li sebe jednim od glasova svoje generacije?

Ne. Ne, mislim da bi to bilo zaista pretenciozno reći. Smatram se samo odgovornim i osviještenim građaninom, barem nastojim to biti. Ono što pokušavam je napisati i reći neke stvari u javnosti, kad se za to pruži prilika. Pokazati, u krajnjoj liniji, drugim ljudima da treba imati hraborsti i da se nemaš čega bojati da jasno i javno ukažeš na neke probleme.

Međutim, rijetko se ovim temama baviš i kroz svoju muziku, u kojoj prvenstveno obrađuješ teme instrospekcije i ljubavi.

Ne bih se, u biti, složila. Mislim da nova pjesma „Dani bez sjena” dosta poentira na medijsku realnost u kojoj živimo. Pjesma ne mora nužno biti vrlo eksplicitna da bi potakla na razmišljanje. Velik dio komunikacije oko društvenih problema odrađuju i intervjui poput ovog i komunikacija koja ne mora biti rečena u samoj glazbi. Stvari ne radim programatski. Zanima me art, zanimaju me pukotine, i onda kroz to… mislim, ljubavna pjesma je savršen poligon da se razne teme profuraju ispod radara.

U predstavi „Mali čovjek želi preko crte“, Sara je nastupila i kao Svetlana Ceca Ražnatović, koja je otpjevala duet sa Markom Perkovićem Thompsonom, a njega je igrao novinar i muzičar Ante Perković.

Iza sebe imaš nekoliko predstava, kao i pojavljivanje u seriji „Igra prijestolja“. Da li se gluma može razviti u tvoju četvrtu ljubav?

Nisam sigurna. U personativnom smislu sudjelovanja u teatru, zašto ne, ali baš kao glumicu se ne vidim. O glumi, van nekoga ko to gleda kao publika i ko ima rubnog scenskog iskustva iz druge branše, ne znam ništa. Bilo bi suludo da se namećem još i u toj djelatnosti. Ali ono što me zanima su suradnje raznog tipa. Pjesma „Notturno” je nastala iz suradnje sa Teatrom poezije za večeri sjećanja na Tina Ujevića, a sa umjetničkim kolektivom Skroz sam uglazbila „Odlazak“, kao omaž Arsenu Dediću. To miješanje žanrova apsolutno obogaćuje. Tu se vidim.

Diplome, albumi, naslovnice, predstave, nagrade, serije… Mnogo toga je stalo u tvoje dvadesete. Čemu se nadaš u tridesetima?

Nadam se, kao prvo, da ću sačuvati zdravu glavu. Nadam se da ću širiti svoje horizonte, i u muzičkom i u izvedbenom smislu. Nadam se i da ću širiti svoje nastupe van regionalnih granica. Proširiti i muzički sastav sa kojim nastupam. Neka ekspanzija generalno je nešto čemu se veselim. I nadam se da ću ostati malo dijete.

Naslovna fotografija: Vjekoslav Gašparović