View this post on Instagram

 

A post shared by Elin Warn (@elinwarn)

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Tina Sosna (@tinasosna)

Recept za cheesecake sa makom

Sastojci

Baza

• 150g hladnog maslaca (iseći na kockice)
• 40g šećera u prahu
• 210g glatkog brašna
• jedno žumance
• jedna do dve kašičice ledene vode

Fil

• 100g maka + jedna kašičica šećera + 150g mleka
• 500g svežeg sira
• 200g mlečnog namaza
• 160g šećera
• četiri jajeta
• dve kesice vanilinog šećera ili 2 kašičice paste od vanile
• 70g ulja
• jedna kašičica skroba

Završni sloj

• dva kisela mleka
• dve kašičice šećera
• jedna kašičica paste od vanile

Priprema

Priprema je, pored dosta sastojaka, ipak veoma laka. Naime, za bazu najpre pomešajte maslac, brašno i šećer, te dodajte žumance i sjedinite ih u testo. Ukoliko je potrebno, dodajte jednu ili dve kašičice hladne vode. Ostavite bazu zamotanu u plastičnu foliju 30 minuta. Zatim, u kalup obložen papirom za pečenje prenesite smesu. Ostavite jo jedan sat u frižideru. Pecite deset minuta na 180°C.

Zatim, prelazimo na fil. Kuvajte mak sa šećerom i mlekom nekoliko minuta, a zatim ohladite. Izmiksujte sir, mlečni namaz, šećer, vanilu i ulje. Dodajte zatim jaja jedno po jedno. Umešajte sa ohlađenom mak smesom. Na kraju dodajte skrob i dobro promešajte. Fil izlijte u bazu i pecite oko 50 minuta na 160°C. Ukoliko su rubovi premekani, pecite još deset minuta.

Na cheesecake dodajte pomešanu kiselu pavlaku sa šećerom i vanilom. Nakon toga, vaš kolač je skoro gotov, potrebno je samo da ga dopečete pet do deset minuta, a zatim da ga ohladite tokom noći.

Izvor: journal.rs

E pa, Lola ima rješenje. Donosimo vam jedan recept koji ne zahtijeva ni stajanje ni dodatno, bespotrebno, zagrijavanje stana ni unos pretjerane količne kalorija. A ako vam se ne ulazi u kuhinju ni to ne morate. Pokupite sastojke, sjedite u trpezariju i polako.

Deset minuta posla, pola sata odmora u hladnom, zamračenom kutku dnevne sobe za vas, frižidera za kolač i nakon što se poslastica stegne vi se opustite i uživate, slatko se rashlađujući.

Sastojci

• 450 grama višanja, zaleđenih ili iz kompota (ako uzimate kompot, pazite da je 450 grama količina ploda, a ne ukupna težina pakovanja)
• tri čaše kisele pavlake ili oko 600 mililitara (mogu i četiri, ako više volite punjenja i kremaste dijelove kolača)
• 250 grama šećera u prahu
• tri pakovanja piškota
• 250 mililitara biljnog šlaga (po želji).

Priprema

Višnje stavite u cjediljku, cjediljku “zakačite” za posudu tako da višnje mogu da se odlede ili okapaju, a da istovremeno sačuvate sok. Pospite sa tri kašike šećera i ostavite dok se višnje sasvim ne ocijede.

U drugu posudu istresite sve tri pavlake, dodajte šećer u prahu i lagano, ali dobro, izmiješajte.

U kalup ili neku manju posudu (alternativa je i šerpa sa širokim dnom) redajte: piškote prethodno namočene u sok od višanja, pavlaku, višnje, pavlaku pa još jednom ponovite sve to, dakle natopljenje piškote, pavlaku, višnje i pavlaku.

Kolač može ostati ovako, a možete i dodati “bonus” pošećerenu pavlaku ili umućen biljni šlag. Ili, naša najdraža kombinacija, 250 mililitara umućenog biljnog šlaga izmiješanog sa pola male pavlake i kašikom šećera u prahu. Mi ćemo reći samo  – mmmmmmmmmm, a šta ste vi rekli nakon prvog zalogaja, javite, zanima nas.

Igrajte se, mijenjajte omjere po svom ukusu, malo šta možete da pogriješite. Svaki sljedeći put će biti bolji i ukusniji, a sigurni smo da će, kad jednom probate, biti i sljedeći put.

I jedina mama koja je meni ostala sam takođe ja.

Ipak, svakome treba baš njegova lična mama, da te pazi i mrcvari i smara i kad više nisi u godinama u kojima bi iko trebalo da te pazi, već samo mrcvari i smara. Jer sad se paze samo ovi mali.

Ali poželim da sam opet ja malena, taman toliko da se u odnosu na mene svi zovu.

Ujko i ujna i čiča i strina. I oni su sad samo nečiji babe i đedovi, sve su titule oduzela ta nova voljena djeca.

Uzela su i mene, mamificirala me i ne daju mi da budem i ja dijete. A nisam se dovoljno nabivala. Jer bilo je previše lijepo i zato je prebrzo i prošlo, to moje razmaženo doba. Kao da sam iz vrtića otišla ravno u starački dom. U međuvremenu prošlo nekoliko petominutnih kontrolnih radova, sezonskih sniženja cijena i to je to.

Imam više godina nego što mogu da podnesem, nema mi se toliko. Ne baš uvijek.

A i oni imaju više godina nego što smiju imati roditelji.

 

Ne znam kad su sa razgovora o godišnjem odmoru prešli na morbidni i ambiciozni običaj zidanja nadgrobnih spomenika sebi za života, i ljutim se na njih kao što su se oni ljutili na svoje stare, jer se svađaju što parcela nema lijep pogled i nikako da odaberu odgovarajuće slike jer se mama na svakoj previše smije.

To je za neke sijede, ćaknute ljude, zašto oni to pričaju, to nije za njih, za moju mamu i tatu? To je za babe i dede.

Oni čak tako ni ne izgledaju, moj je tata kao Minja Subota, ne mijenja se zadnjih dvadeset godina, i nije to ono što je čudno, nego što je prije dvadeset godina izgledao isto ovako, i ta konstanta doprinosi mojoj vremenskoj obmani.

Ni mama tu ne pomaže, jer dan danas priča jedno te isto, i kao kad sam imala sedam godina, svaku našu raspravu zaključi sa svojim jedinim argumentom – da je tri godine bila bibliotekar u marksističkom centru. Punto!

To je zaista zvučalo zastrašujuće sedmogodišnjoj meni, i trudim se, njoj za ljubav, i danas da strahopoštujem tu besmislicu, baš kao da je čujem prv-prvi put. Kao što se i rođendanskoj torti radujem kao da je prvi put i vidim i jedem, iako je, otkad znam za sebe, ona pravi uvijek sa istom čokoladnom kremom koja se kuva pola dana, a o tome priča narednih pet dana, i posipa mljevenim orasima, a one najljepše, neokrnjene, blistave polovice ostavlja za ukras. Nekad sam ih ja pomno birala, održavala izbor za mis orasa, ali to više ne radim.

Torta i tata, koji uvijek izgledaju isto, i mama, koja je uvijek jednako u pravu.

Ništa se nije promijenilo. Osim svega.

Nisam znala da ću si toliko nedostajati. Taj osjećaj da sam odozdo najmanja i prva po važnosti. A ne na ovoj međi, na sred srede između starih i preslabih da bi bili bilo šta drugo osim ćaknuti baba i deda, i najmanjih i preslabih da bi bilo šta osim beba, na tom najgorem mjestu, gdje te ljubav ni slučajno dokačiti ne može, jer nije lijepo ni dijete u sredini biti, a kamoli mater.

I nije mi se samo naziv promijenio, pa sam svima ono što sam djeci, nego sam i bolesna – njima. Kad se čudom razbolim – jer majke nikad nisu bolesne pa suprotno svakoj logici i polumrtve neometano obavljaju sve ono što i inače rade svaki dan – niko za mnom ne jauče. Svi zapomažu: ajoj jadna djeca!

A jadna ja, to ništa. U bolnici da završim, sama bih sebe obilazila.

Džaba, oni su ti koji su očajni jer sam ja bolesna, a ja još očajnija kad vidim koliko su prepadnuti da će za bilo šta ostati uskraćeni jer meni danas eto fali po’ glave, i u naletu bespomoćnosti, teatralno prijetim, kao moja baba 30 godina ranije: „Ja ne znam sta ćete vi kad ja umrem?!“.

Baba je, dakle, imala teoriju da oni što su stalno boležljivi i povazdan kukaju, žive sto godina, a ovi drugi (nekad ona, a sada ja) što nikad nisu bolesni i nikad ne kukaju, samo jedan dan heleknu. U prilog tome izmislila je i potom godinama nadograđivala priču, kako je od nekog tamo jetrvinog pašanca zeta komšija umir'o tries’ godina, žena ga mučenica tetošila u krevetu od jutra do sutra i naposlijetku se ona preselila na ahiret, a on poživio još 20 godina. Sve je to poslije, praktičnosti radi, sažela u slogan „žuti žutuju, crveni putuju“!

I ko šta radi ja se samo pozivam na svoju pokojnu babu i uzalud vičem po kući da sam ja crveni i šta će oni kad ja umrem.

I iako je to uvijek retoričko pitanje, oni nekako nađu za shodno da odgovore.

Mama se snebiva. To što se namjerno krsti lijevom rukom treba nedvosmisleno da ukaže na njenu rastrojenost jer za tri godine koliko je radila kao bibliotekar u marksističkom centru nikada nije čula ni pročitala da neko prijeti da će namjerno da umre. Osim njene pokojne matere, i eto mene, i što baš to na babu da povučem…

Tata, sa uvijek istom bojazni od komšija i kućnog reda: „Tiše ljudi k'o boga vas molim.“

I muž, sa svojom tiket logikom, iz iksa u keca: „A ja kad umrem?“

Nisam priželjkivala odgovor, ali ozbiljno se ljutim jer niko, ni na sekundu, nikada ne posveti pažnju toj pretpostavci, nego svako svoje mlati. I dođe mi na licu mjesta mrtva da padnem, samo da vide svoga Boga, ali moram veš iznijeti.

Ipak, tješi me istina, da me to infantilno/bapsko prenemaganje uhvati uvijek (uvijek i samo) kad sam bolesna – a srećom po nesmanjeni tovar obaveza i tuđih očekivanja – to je gotovo nikad, pa svjesno dopuštam sebi te luksuščiće. Nešto kao kraljevski pedikir.

A onda me u neka doba počne peći i grlo i nos i savjest, pa djecu ljubim i razmazujem i više nego obično, a oni, drage dobre mrve, odbijaju da se zaraze jer kao da znaju da ne smijemo biti bolesni istovremeno.

Jer ne možemo biti ni djeca istovremeno. Ja sam sada mama. Na sred srede između dragih dobrih mrva i ćaknutih baba, gdje me ljubav ni slučajno dokačiti ne može, a i kako bi te dokačilo, može te samo dokrajčiti, kad te sa svih strana toliko vole, mrcvare i smaraju.

I opet mi curi nos a ne da mi se ustati po maramicu, jer se beba taman lijepo ugnijezdila na mojim prsima i samo me tihim mjaukanjem podsjeća da mi neće dopustiti da sjedim još dugo, i taj me mili zvukić u kombinaciji sa Rhinostopom, uspavljuje.

Prene me zvuk otključavanja ulaznih vrata i nagli nalet elana me diže sa trosjeda, beba cikne od sreće, ja pretrčavam na fotelju koja se vidi odmah sa vrata,…

Ona će ući svaki čas sa sa supom i kompotom, i ja brišem nos rukavom i molim Boga da me vidjela.

Danas vam donosimo recept moje bake, recept za hladnu tortu.

Potrebni sastojci:

20 komada petit keksa

250 grama putera

1-3 kašike ruma

0.5 l mlijeka

300 grama mljevenog plazma keksa

narandža

100 grama štaub šećera

3 žumanjca

100 grama grožđica

100 grama čokolade za kuhanje

dvije šlag pjene

3 ušećerena pupoljka

Priprema:

Na tepsiju ili tacnu kvadratnog oblika stavljati petit keks umočen u rum pomiješan sa mlijekom. Formirati podlogu 4×4 ili 4×5.

Prva krema: Omekšati puter i čokoladu te ih umutiti zajedno. Dodati 100 grama štaub šećera i 3 žumanjca.

Druga krema: 300 grama mljevene plazme preliti sa čašom toplog mlijeka. Dodati iscijeđenu narandžu, 100 grama grožđica koje su prethodno omekšane u toploj vodi i odvojene od peteljki. Dobro izmiješati.

Obe kreme sjediniti blenderom. Na podlogu od keksa nanijeti kremu. Dodati umućene šlag pjene. Ostaviti u frižider da prenoći. Tortu ukrasiti sa 3 ušećerena pupoljka.

Javite nam da li je bila ukusna!

Međutim, Kinderfest je bio mnogo drugačiji od današnjih proslava, jer su djeca bila izdvojena u posebnoj prostoriji za proslavu, jer se vjerovalo da bi zli duhovi mogli ukrasti njihovu dušu tokom rođendana. Kako bi zaštitili slavljenika pravili su krug oko njega i na taj način slavili.

Rođendanskih poklona tada nije bilo, jer se vjerovalo da je sasvim dovoljno poželjeti slavljeniku dobre želje. Ipak, ako bi se desilo da neko donese poklon, to se smatralo dobrim znakom za narednu godinu slavljenika.

Ali, vratimo se malo na svijeće i torte.

Jedan od najranijih zapisa o rođendanskoj torti datira iz 1746. godine, pripremljenoj za Ludwiga von Zinzedora. Jedan od gostiju je opisao to ovako:”Bio je veliki kolač sa onoliko rupa koliko je osoba imala godina, a u svaku se stavljala po jedna svijeća, sa glavnom u sredini.”

Nakon 50 godina princ August opisao je svoj rođendan ovako:

“Ogromne torte sa 50 svijeća su prijetile da se zapale i istope, i upropaste proslavu, jer za djecu je lako, imaju malo svjećica, a mi nismo imali prostora da toliko svijeća stavimo u tortu”.

Sudeći prema tome od davnina su ljudi obilježavali svaku novu godinu tako što su stavljali po jednu novu svjećicu u nju. Samo što su se kasnije dosjetili da smanje broj istih tako što će ih zamijeniti brojevima. Ili da jednostavne smanje veličinu svjećice.

Srećan rođendan svima koji danas slave!

Izvor: The Wintage News

Potrebni sastojci

• 100 grama čokolade za kuvanje
• 150 grama tamne čokolade (70% kakaa)
• 600 mililitara slatke pavlake
• dvadeset grama šećera u prahu
• četiri – pet kašika soka ili likera od naranče
• jedna kašičica narandžine kore
• 100 grama zdrobljene čokolade za kuhanje

Čokoladna glazura

• 150 grama čokolade za kuvanje
• 90 grama maslaca

Slatku pavlaku umutite u šlag, umiješajte vanilin šećer u prahu, sok i narančinu koricu te čokoladu otopljenu na pari. Dobro promiješajte i kad se ohladi dodajte zdrobljenu čokoladu. Smjesu izlijte u kalup obložen prozirnom folijom i ostavite u zamrzivač nekoliko sati. Ohlađenu tortu okrenite na pladanj pa prelijte sa unaprijed pripremljenom glazurom. Prijatno!