Njihov naziv označava pogrdno ime za siromašne žene, ali su one sada ostvarenje kulturnog ponosa i umjetničkog izražavanja. Možete biti očarani njihovim jedinstvenim modnim izborima, ali i njihovim stilom života.

Daniel Tamani, italijanski fotograf koji je otputovao u Boliviju 2011. godine, kako bi otkrio i dokumentovao novu subkulturu žena rvačica pod imenom “The Flying Cholitas”. Inspirisano meksičkim poznatim lucha libre, jedan od najpoznatijih sportova koji izgleda kao cirkus, mješavina tragedije i komične koreografije.

Prije deset godina, ovaj sport je bio isključivo za muškarce, međutim žene su postale neizostavan dio ovog sporta. Mnoge od njih su žene i ćerke rvača. Tokom sedmice rade uobičajene poslove i prehranjuju porodicu.

Ali svake nedjelje, ove supruge, mame i ćerke učestvuju u performansu zabavljajući publiku koja plaća ulaz jedan dolar kako bi gledala najbizarniju borbu ikad. Obučene u tradicionalne haljine, suknje, sa dugim pletenicama i cilindrima na glavi, one postaju mašine za borbu. Leteći kroz arenu, rušeći protivnike koji mogu biti i muškarci i žene.

Baza fanova postaje sve veća, a većinom se radi o ženama koje se identifikuju sa njima ili pronalaze inspiraciju i motivaciju. Međutim, djeca uživaju takođe. Ideja o uključenju rvačica se pojavila kada je predsjednik lokalnog tima poželio da privuče više pažnje i publike. Od tada, rvačice su formirale svoja udruženja u okolnim gradovima Bolivije.

Korijeni ovog načina oblačenja sežu do perioda španske inkvizije, kada su Indijanci bili primorani da nose evropske haljine i druga evropska obilježja. Ipak, rvačice su napravile svoju ličnu adaptaciju evropskog stila oblačenja prilagođenu njihovim ukusima i klimi.

Pollera je izvorno španska seoska suknja koju su kolonijalni autoriteti naređivali ženama da nose. Međutim, umjesto gležnjerica, ove žene nose ravne zaobljene cipele slične baletankama, otkrivajući gležnjeve, što se smatra najatraktivnijim ženskim dijelom tijela u Boliviji. Što se polucilindra tiče, to je značajan pokazatelj bračnog statusa Cholita.

Ako su slobodne, nose ga na stranu, ako su udate na sredini i nagnut nazad ako je komplikovano. Navodno, britanski polucilindar je prvi put došao u Boliviju zbog željezničkih inženjera, ali kada je trgovac slučajno naručio pošiljku kapa koje su bile premale za njegove muške klijente, on je odlučio da se nakloni Cholitama. Trend nošenja se zadržao, a priča je počela.

Njihov stil kombinovan sa borbenim duhom je nešto što zaista zaslužuje mjesto u ringu. Borba i dalje traje, a one to rade sa stilom.

Između ostalog u svojoj odbrani pravdajući svoje postupke time što je njegova ćerka kritičnog dana odbila da nastavi trening i da je zbog toga on hteo da je vrati na teren.

– Na sve to ukazujući da mu nije bila namera da je povredi i da je tradicija u Kini da se poštuje hijerarhija i da on smatra da je on ispravno postupio jer je to u Kini dozvoljeno – navodi se u saopštenju tužilaštva.

Još jedno brutalno nasilje oca nad ćerkom. Dobio sam informaciju da je u pitanju porodica koja dolazi iz Kine. Podnećemo krivičnu prijavu i protiv ovog monstruma. pic.twitter.com/CrU7g0JcwU

— Igor Jurić (@lojzija) October 28, 2022

Nakon saslušanja postupajući zamenik je predložio sudu da se prema osumnjičenom odredi pritvor zbog opasnosti od bekstva, kao i zbog uznemirenja javnosti a s obzirom na način izvrsenja dela koje mu se stavlja na teret kao i propisanu sankciju.

Preuzeto sa: luftika.rs

Festival vodi poreklo od velike tuče meštane ovom biljkom 1945. godine.

Preuzeto sa: bbc.com

Koristeći samo fermentiranu rižu i vodu u boci s raspršivačem, trik  košta tek nekoliko maraka, a fanovi tvrde da su zapazili puno veći rast kose od prosječnog Trik za zdravlje kose koji je započeo u udaljenim brdima provincije Guangxi u Kini.

Sada je u trendu na TikToku kao trik za rast kose. Jedna korisnica TikToka čak tvrdi da joj je kosa „narasla pet centimetara u mjesec dana nakon korištenja“.

Pratitelji društvenih medija rade vlastitu verziju drevnog recepta, a to je fermentirana rižina voda, koristeći nekoliko kašika riže i malo obične vode iz slavine, a zatim kombinujući to dvoje u bočici s raspršivačem.

Pohranjena u jeftinoj bočici s raspršivačem, otopina se zatim ostavi da fermentira ili se odmah koristi, bilo kao maska za kosu ili sredstvo za ispiranje nakon pranja.

Mještanke sela Huanglo u Kini diče se crnom kosom koja doseže dužinu od čak 2,1 metra. Žene su tamo vijekovima ispirale kosu rižinom vodom koja se koristila za kuhanje, motajući svoje pramenove oko glave kako bi upili smjesu.

Pleme broji 600 članova u ukupno 78 porodica. Ženama kosa uglavnom visi do gležnjeva, a 60 članova plemena ima kosu dužu od metra. Najduža kosa u selu duga je 2,1 metar te pripada 51-godišnjoj Pan Jifeng, koja se držala tradicije da se samo jednom u životu šiša.

Prema Pan, tajna se prenosila s generacije na generaciju, jer lokalne žene održavaju svoje duge pramenove zdravim i sjajnim, a sada ju je TikTok podijelio sa svijetom. Rekla je kako su seljaci čuvali vodu koju koriste za pranje ljepljive riže, a zatim su njome prali kosu.

Novinarima je ispričala o tradiciji plemena, rekavši: „Ne šišamo se od rođenja. Kad napunimo 18 godina, prvo se šišamo kao dio ceremonije punoljetnosti, što znači da je djevojka sada odrasla i da se može udati.“ Imamo recept Premda je nešto od toga možda uzrokovano genetikom, prehranom također, korisnici TikToka kažu da su uspjeli ubrzati rast kose koristeći spomenutu mješavinu.

Korisnica TikToka @moniquemrapier ima video s uputama pod nazivom: „Pravi način za pripremu rižine vode za EKSTREMNI rast kose“. Preporučuje da staviš jednu šoljicu riže u čistu staklenku i dodaš šoljicu vode te protreseš dok ne postane mliječna. Zatim ostavi smjesu na sobnoj temperaturi 24 sata. Video ima 179,6 tisuća lajkova i 4 hiljade dijeljenja.

Mliječna tekućina koja je ostala nakon namakanja riže sadrži vitamin E za koji se kaže da pomaže u rastu kose i daje sjaj kosi. @yamihanna je pokazala svoj napredak na TikToku koji pokazuje da joj je kosa narasla sa 71 cm na 76 cm straga – nakon mjesec dana korištenja rižine vode.

U prosjeku kosa naraste 0,6 do 1,2 cm mjesečno. Na svom je isječku koristila #ricewaterhairchallenge. @wiglife2020 objavljuje vlastito rješenje u kojem dodaje narančinu koricu u mješavinu rižine vode i čini se zadivljena rastom svoje kose. Čak prikazuje isječke žena iz sela Huanglo kako mašu svojim rekordnim uvojcima, noseći tradicionalnu nošnju.

Međutim, neki drugi korisnici pitaju se isplati li se ovaj trik.  @abbeyyung je objavio video pod nazivom: „Znakovi da koristiš previše rižine vode“. Ona pita: „Je li ti kosa lomljiva ili se lomi više nego obično? Ili izgleda dosadnije?“

Mnogi su tvrdili da je ovaj trend uspio, a neki se „kunu u njega“ za dužu kosu, blistavu kožu ili pomoć pri popunjavanju opuštenog vlasišta. Beauty guru i blogerica Alicia Yoon navodi da je riža značajan sastojak za ljepotu u korejskoj kulturi za mladenački ten.

Međutim, neugodna nuspojava korištenja rižine vode može biti miris. Međutim, upkos neugodnom mirisu, Yoon kaže da je blago kiselkasti miris uzrokovan prirodnom fermentacijom rižine vode, koja navodno može tvoj ten tretirati potrebnim antioksidansima i blagodatima protiv starenja. „Kada rižinu vodu ostaviš na sobnoj temperaturi nekoliko dana, miris će postati kiseliji“, kaže Yoon.

„Kada se fermentira, postoji više koncentrirane količine antioksidansa i koriste ga mnogi kozmetički brendovi zbog svojstava protiv starenja.“

Preuzeto sa: miss7.24sata.hr

Kad dete neće da progovori

Najčešće se magijski potpomaže razvoj govora na taj način što se detetu daju izvesne namirnice da ih na ritualan način pojede. Kod Srba na Kosovu postoji verovanje da će malo dete koje pojede jezik ptice sojke biti govorljivo i da će znati „devedeset i devet jezika“.

U Crnoj Gori savetuje se sledeće: „Koje dijete ne može da brzo progovori, neka mu majka ukrade od siromaha što prosi malo kruva i da mu da izjede.“

U nekim krajevima veruju da dete koje ne progovori na vreme, valja zapojiti vodom iz klepetuše (medenice). U leskovačkoj Moravi „kad dete ne progovori ni posle godinu, rano se ide u crkvu pa je mati detinja otvori. Ključevima dotakne dete u usta, pa ih premije i onom vodom zapoji (dete).

U Crnoj Gori i u nekim drugim krajevima, da bi dete progovorilo, takođe se nosi oko kuće, a pri tome se izgovori određena magijska formula. Vuk Karadžić beleži: „Kad dijete ne može da za dosta počen zboriti, treba ga u vreću staviti, pak okolo kuće triput obrnuti, a drugi ga pita: ’šta nosiš?’ a on mu odgovori: ’nosim vreću riječi’”.

U gornjoj Krajini novorođenčetu izmere usta koncem pre prvog dojenja i taj konac zavežu u mrtvi čvor. Kad dete napuni pola godine, odreše ovaj čvor, pa će, misle, dete ubrzo progovoriti.

Kad dete neće da prohoda

Kad dete, iz nepoznatih razloga, ne prohoda kada mu za to dođe vreme, u našem narodu roditelji i rođaci deteta u tom slučaju često preduzimaju magijske mere koje bi trebalo da mu pomognu da načini prve korake.
Da bi dete prohodalo, ono se često prevodi preko nekog predmeta. U gornjoj Krajini dete koje nije prohodalo valja prevesti preko slepčevog štapa.

U istom kraju čine i sledeće: u mladu nedelju, pre sunca, uzmu kupinu koja je na obe strane grane u zemlju urasla, stave je na kućni prag, „pa se polagašno pro nje prevede dete“.

U Metohiji, „ako dete ne pro’oda na vreme, valja ga u mladu nedelju triput obrnut oko kuće u vreći od kostreti (kozje dlake)“. Na Kosovu, takođe u mladu nedelju, pre sunca, dete metnu na lopatu, „pa ga tri puta obnesu oko kuće, jedni vukuć lopatu, a drugi držeći dete i govoreći: ’Baci leskovo, uzmi drenovo!“

U slučaju pomenute nevolje, detetu se još, kao magijska pomoć, mesi kravaj (hlepčić). „Ispečen kravaj iznesu pred dete, a njemu dadu drenov prutić. Žena s kravajem veli mu: ’Baci leskove, uzmi drenove!’“

Kravajem, poznatim obrednim hlebom, kao i spomenutom basmom, detetu se sugeriše da otpočne hodanje, odnosno da mu noge postanu sigurnije i snažnije, te da što pre učini prve željene korake.

Kada dete krene prohoda, u selima jugozapadnog Stiga, majka sipa za njim vodu, da bi ono „išlo brzo kao voda“. Često se vrši i obred presecanja traga,užeta ili tovara, da bi dete dalje dobro napredovalo u veštini hodanja. „Presecanje traga vrši se uvek metalnim predmetom na taj način što se ispred deteta povuče linija kad se zapazi da je počelo da hoda”.

Kad dete neće da spava

Ako dete ne spava dobro, ako se često budi, plače i nemirno je, verovalo se da je to znak da mu nije dobro i da je verovatno urečeno. Zato se spavanju posvećuje velika pažnja i za osiguravanje dobrog sna koriste se mnogobrojne vradžbine, rituali i tabui.

Ako dete ima nemiran san ili ne može da zaspi, valja da mu se pod uzglavlje stavi nož crnih korica, beli luk (odbrana od veštica, vampira, more i ostalih demona), bosiljak, konoplja i, naročito, katranjiva krpa, koja se meće ispod dečje glave.

Majka često izvodi određene ritualne radnje pri stavljanju odojčeta u kolevku, ne bi li mu obezbedila čvrst i zdrav san. Tako, na primer, kad stavi dete u kolevku, rukom ga prekrsti, očita mu molitvu i zevne iznad njega, da bi mu brzo došao san na oči.

Izvesne uspavanke koje majke pevaju deci pre spavanja veoma podsećaju na basme, i verovatno su se razvile iz njih, zadržavajući svoju osnovnu funkciju: da se detetu povrati izgubljeni san.

Postoji i veći broj magijskih zabrana, tabua, kojima je cilj da se spreči da neko ili nešto „uzme“ detetu san. U mnogim našim krajevima, u kućama gde ima male dece, uveče se nikom ne daje ništa iz kuće, ni vatra ni sirće ni kvasac, da detetu ne bi time „odneli“ san. Kada gost ide iz kuće u kojoj ima malo dete, on treba pri polasku da ostavi makar najmanji končić od svoje odeće i da kaže: „Spavaj kao ja“, da mu ne bi odneo san.

Preuzeto sa: detinjarije.com

Vođena snažnim osjećajem da svoje kreativne hobije treba da pretvori u posao i da svoju energiju fokusira na pokretanje brenda, u julu 2017. godine pokrenula je mali biznis. U proteklih pet godina suočila se sa brojnim rizicima, usponima i padovima, i pronašla podršku koja joj je pomogla da opstane i usmjeri svoje ideje.

Trenutno kao učesnica projekta BizUp, koji provode Fondacija 787 i UN Women, a finansira vlada Ujedinjenog Kraljevstva, radi na promociji brenda i na širenju tehnika oslikavanja dizajna na odjevnim predmetima u kojima spaja tradicionalne etno elemente područja Zmijanja s Manjače i jedinstven i moderan izgled.

„Mora se dati važnost naslijeđu. Mene interesuju naslijeđe i generalno bilo sve što ima veze sa istorijom i tradicionalnom ornamentikom“, kaže Aleksandra.

Zmijanje je oblast u sjeverozapadnoj Bosni, smješteno između Banje Luke, Mrkonjić Grada, Sanskog Mosta i Ključa, koje je postojalo kao administrativno-teritorijalna jedinica do kraja 13. stoljeća a kasnije mijenjalo svoje granice i definicije. Kultura i tradicija Zmijanja su prenošene generacijama i prisutni su i danas kod pravoslavnog stanovništva tog kraja.

Prepoznatljivi Zmijanjski vez od 2014. godine je uvršten na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine.

Zmijanjski vez

Kao diplomirana arhitektica, Aleksandra je nekoliko godina radila u arhitektonskom birou u Banjoj Luci, i kao konstruktorica namještaja i dizajnerica svjetla. Budući da je 2011. godine provela tri mjeseca radeći kao asistentica na studijima arhitekture na Tajlandu, ljudi i kultura te daleke istočne zemlje ukazali su joj na bogatstvo koje nosi u sebi i na specifičnost kulturne baštine kojoj se trebalo vratiti u tradiciji sopstvene porodice.

Po povratku kući, ova Banjalučanka je počela tražiti način da uradi ono što je vidjela da njene tajlandske kolege rade – daju svojoj specifičnoj kulturi savremeno lice. Iz interesovanja i hobija je počela sa digitalizacijom šema za Zmijanjski vez.

Kasnije, kada je pokrenula Imaginarium kroz program mentoringa sa Japanskom razvojnom agencijom, sarađivala je sa poslovnim savjetnicima i dizajnerima koji su joj pomogli da se fokusira.

„Ja sam jako široko krenula sa djelatnošću. Sve što sam dotad radila, krenula sam raditi odjednom: keramika, namještaj, odjeća, igračke, svašta. I onda, kako sam tad počinjala raditi digitalizaciju Zmijanjskog veza, oni su mi rekli: ‘Pa što ne radite ovo?’ Tada sam počela raditi prve odjevne predmete sa savremenim izrazom.“

Uvidjevši veliku vrijednost i potencijal da njen dizajn u kombinaciji sa tradicionalnim ornamentima može globalno da predstavi, Aleksandra je počela da radi na danas prepoznatljivom bh. brendu.

Izradila je drveni pečat koji ostavlja trag u obliku Zmijanjskog veza. Utiskivanjem na platno Aleksandra kreira jedinstveni izgled odjevnih komada, poput haljina prilagodljive širine ili elegantnih ogrtača i košulja.

Finansiranje malog biznisa

 Prije dvije godine, uslijed nedostatka finansija, bila je pred izborom da zatvori firmu ili da pronađe novac. Budući da nije naišla na banku koja bi odobrila kredit na osnovu njenog malog biznisa, bila je prisiljena da se zaduži kod mikrokreditne organizacije po ekstremno visokoj kamatnoj stopi. Prihvatila je i tu opciju.

„Nisam mogla dobiti kredit, jer nisam imala prikaz prihoda. Onda sam digla mikrokredit po kamati od 27 posto. Pola godine je bilo veoma stresno – nabavka materijala, plate radnika, najviše oko nabavke opreme. Tada sam nabavila računar, 3D štampač, šivaću mašinu, alate poput lutke i veće količine sirovog materijala“, objašnjava ona i dodaje kako joj je velika podrška bio projekt Challenge to Change koji je finansirala Švedska, kroz koji joj je refundirano više od trećine uloženih sredstava.

Prisjećajući se izazova vezanih za nemogućnost dobijanja kredita, Aleksandra kaže kako njena djelatnost nije bila prepoznata, ali i kako je osjećala da nema dovoljno razumijevanja i zbog toga što je preduzetnica.

„Ogroman je problem što sam žena. Zvuči isprano, ali pola ljudi neće da priča s tobom, a oni koji hoće da pričaju, obično nisu oni koji odlučuju.“

Važnost mentorstva

Imala je sreću, smatra Aleksandra, da su kupci većinom naručivali po preporuci, a posao je naročito dobro krenuo tokom pandemije kada je porasla internet kupovina i prodaja. Kroz projekt BizUp ona sa mentorima trenutno radi i na promociji svoje firme i svog brenda u digitalnim medijima.

„Mentori su bitni jer praktično s tobom prolaze sve što treba. Meni je, naprimjer, slaba tačka marketing i promocija. Moj mentor sa mnom prođe sve, od tekstova, do toga kako da ga ubacim Facebook manager“, priča ona i dodaje: „Jako je bitan rad jedan na jedan, u kontinuitetu, na konkretnoj stvari, i praktično. Super je i što se može komunicirati sa drugim mentorima ako prepoznaš da imaš problem oko nečega“.

„Trebao mi je neko da mi kaže ‘Ovo su ti slabe tačke, fokusiraj se, uradi to i to’, da mi da alate, da mi pokaže korake. Ja imam problem da kad nešto ne znam, ili kad naiđem na neki problem, krenem sa svih strana masovno da crpim informacije.

Onda se to sve pomiješa u glavi i onda ne možeš prepoznati šumu od granja. Super je što su ljudi u BizUpu stručni i što mogu da vide neke stvari koje ti možda ne vidiš, a finansijska pomoć je taman tolika da  možeš da prebrodiš krizu“, opisuje Aleksandra projekt čiji je fokus ekonomsko osnaživanje žena.

Kroz BizUp je nabavila alate za sito štampu, što će joj omogućiti da razvija dizajn. Iako već skoro pet godina radi sama, a zadnjih mjeseci i od kuće, Aleksandra kaže da je uz četvero male djece izazov još veći jer je potrebna dodatna pažnja kako oni u igri ne bi oborili pribor, alate i boje.

Zbog toga zajedno sa još nekoliko banjalučkih kreativaca razgovara o pokretanju co-working ureda u poslovnom prostoru njenih roditelja. Koristi od takvog rada u kreativnom okruženju su međusobna podrška i pozitivna energija koja se kreira. O bliskoj saradnji razgovara i sa udruženjem žena koje vezu Zmijanjski vez i o mogućnostima da se on prikaže na savremen način.

Ovaj članak je nastao u okviru projekta „Ekonomsko osnaživanje žena u Bosni i Hercegovini – izgradnja boljeg“ kojeg provodi UN Women u BiH uz finansijsku podršku vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

– Kada smo pre 20 godina počeli, znali smo šta želimo, ali ne i koliko možemo.  Instinktivno sledeći ideju o konceptu i viziji koji su tek nastajali, pomerali smo granice kako bismo rasli, ali “our way”.  Ne pristajući na kompromise kad su kvalitet i dizajn u pitanju, naš put je bio izazovan, ali već trasiran za nas. Zato verujemo da je ime Avangardia pronašlo nas, pre nego mi njega. A vi nas možete naći kako u Srbiji, tako i u BiH u Sarajevu i Banja Luci, ali sa tendencijom daljeg širenja.

Kao shoe lover ne mogu, a da ne primijetim da imate fenomenalne brendove i da su modeli uvijek i korak ispred trendova. Ko je zadužen za odabir modela i kako taj proces funkcioniše? 

– Kao i u svakom kreativnom procesuu modnom svetu, zadužen je tim koji prati trendove, oslanja se na svoje znanje, iskustvo, ali i intuiciju koju smatram jednom od ključnih prepoznatljivosti dobrih menadžera i preduzetnika, generalno.

Koliko ste zadovoljni poslovanjem u BiH i šta kod nas žene najviše traže? 

– Budući da smo novi na vašem tržištu, još uvek smo u fazi upoznavanja vaših želja, sklonosti i potreba. Još uvek smo u onoj fazi “muvanja” što bi se reklo…

Nedavno ste otvorili i prodavnicu u Banjaluci.Imate li u planu još širenja?  

– Da, to je svakako jedan od prioriteta u našem poslovanju. Uskoro ćemo imati još jednu prodavnicu u Brčkom, nadam se i još jednoj u Sarajevu, a ubrazno radimo i na razvoju online prodaje za teritoriju BiH.

Da li ljudi više kupuju u radnji ili online i zašto je to tako? 

Još uvek više kupuju u radnji, jer se navike teško i sporo menjaju. Više volimo da vidimo, opipamo, probamo pre nego što nešto kupimo. Ali, tendencije se, ipak, menjaju,pa je sve više onih koji usled hroničnog nedostatka vremena biraju kupovinu iz fotelje koristeći benefite i udobnost kupovine online. Zato je bitno ulagati u komunikaciju, graditi odnos poverenja i negovati lojalnost. Jer, ona se ne podrazumeva, ona se zaslužuje.

Šta možemo očekivati za kolekciju proljeće ljeto? 

Mislim da će svako, u skladu sa svojim senzibilitetom i željama, moći da pronađe nešto po svom ukusu. Znate kako se kaže? Toliko dobre obuće, a samo dva stopala…

Avangardiu u Sarajevu potražite na linku.

Avangardiu u Banjaluci potražite na linku.

A nikada nikog osim nas četvoro bilo nije.

Rerna oslabljena, mrcvari ono meso, zapeca ga s jedne, ostavlja da se koprca živo s druge strane. Ne zna kako više da ga ispremešta, gde još viljuškom da probode da bude koliko toliko pečeno. Da može da se sažvaće i proguta.

Sarma se gore, na ispravnoj ringli, krčka. Hleb nakupovan za nekoliko dana, i sokovi, i voće, ko da smak sveta stiže. Dobro opran kiseli kupus isečen u činije, posut po tatinoj želji s malo aleve paprike. Napravljena ruska salata koju samo mama i brat vole da jedu. Skoro će šest a ni torticu, kako smo zvali natopljen keks postavljen među dve vrste pudinga, nije spremila.

Deca smo, ali osetimo tu neku tenziju. To nešto „mora se, jer je Nova godina, jer tako svi“. Mora se i ta bogata trpeza, i to meso što se nejednako peče u rerni koja odbija da rikne skroz, i svo to nakupovano piće, suhomesnato i trapist sir od bogzna kojih para, i osmeh kad besniš zbog starog šporeta, i miran ton kad bi najrađe opsovao, jer kako drugačije 31.?!

Bilo je jasno ko dan da mama i tata nisu slavljenički tipovi i da sve „ovo“ priređuju nas radi. A i kako mimo sveta?

Moglo se to osetiti u vazduhu. Između svakog zalogaja, svakog gutljaja gaziranog soka, svakog prebačenog kanala sa nasmejanim raspevanim pevačima narodne muzike.

Tata bi najrađe obukao pižamu i u njoj večerao, jer to inače voli da radi. Legao bi u krevet odmah posle večere, pokrio se jorganom do grla i prebacio na neki crno beli ratni dokumentarac ili opstanak sa zmijama. Zahrkao bi već posle 15 minuta, pre prvog dokumentovanog vazdušnog napada.

Ovako je „morao“ da jede obučen i ispeglan, da sluša vesele programe i čeka ponoć.

Mama je volela da kuva, ali ju je činilo napetom očekivanje (od sebe najviše) da sve na novogodišnjoj trpezi bude meko ko duša, pečeno, rumeno, šupljikavo, naraslo, dekorisano. Jer sve koleginice s posla su, eto, već pripremile pet vrsta kolača po receptima iz Praktične žene.

Brat i ja smo sve to gledali i nismo se mnogo radovali, jer napetost nisu uspevali da sakriju, koliko god se trudili.

Zašto sve ovo pišem trideset godina kasnije?

Zato što hoću, uz dobro zdravlje, da vam poželim da uvek budete svoji. Bez obzira na sve. Bez obzira na datume. Na tuđa očekivanja. Na ustaljeno i usvojeno „ponašanje i navike“ u određenim momentima. Bez obzira na činjenicu da „tako svi“. Jer ne mora ono „kud svi Turci, tu i mali Mujo“ značiti sreću. Nismo svi od istog satkani. Ne raduju nas iste stvari.

Ne moramo kako drugi!

Hoću da vam poželim mnogo smeha. Onog od kog stomak boli, od kog se telo savija, od kog suze idu.

Hoću da vam poželim udobnost u sopstvenoj koži, kakva god da je. Jer drugu pazariti ne možete, nema buvljaka kože. Hoću da se na svoju naviknete, u njoj da vam bude lepo.

Hoću da vam poželim mir. Onaj najvažniji, onaj unutarnji, onaj zbog kog se osećate dobro i zadovoljno gde god da ste, bilo u nakićenom restoranu u skupoj haljini ili odelu sa trista raspevanih i pijanih gostiju, bilo da sedite goli, u staroj fotelji, u svom domu, sa sendvičem u ruci. Sa upaljenim lampicama ili bez njih. Taj mir vam želim. Onaj zbog kog je srce tamo gde treba da bude, živo, prokrvljeno. Onaj mir zbog kog ne morate da se utrkujete sa drugima, jer ste zadovoljni sobom, svojim danima, jer ste shvatili da se sreća ne juri, niti se meri spram drugih.

Hoću da vam poželim da u ovoj 2017. budete sve ono što ste oduvek želeli da budete, ali niste imali petlje da to probate. Da ostvarite ono o čemu godinama sanjate, ono što godinama tiho priželjkujete.

Hoću da vam poželim slobodu. Onaj magični osećaj kad znate da vas ništa ne sputava, da sve možete, da nikome za svoje odluke ne morate da se pravdate.

Da vam poželim pluća puna dobrog čistog vazduha.

Srce puno dobre, čiste krvi.

Ruke pune želje da dodirnu i budu dodirnute.

Oči pune lepote.

Noge pune želje da hodaju, da nikad ne stanu, koliko god da su prepreke visoke.

Usta puna meda. Spremna da ljube, da budu ljubljena.

I dušu mirnu.

Dosta je bilo gorčine.

…

Hoću da vam kažem da ću ovu godinu provesti sa svojim detetom i svojim mužem, možda očešljana, možda čupava. Možda doterana, možda u pižami. U našem domu.

Ješćemo sarmu moje mame, koja je vremenom shvatila da je ok i kada ne stigneš sve, kada zaboraviš na rusku salatu, kada ti meso zagori. Kupila sam nam kolače. Svratiće onaj lutajući divni čovek, moj tata, da popije kafu i sok, onako s pola dupeta na stolici, jer je vremenom shvatio da je ok i kada hoćeš da što pre obučeš pižamu i legneš u svoj krevet pre deset. Da gledaš rat ili zmije, da se ponašaš ko svaki drugi dan. Da opsuješ ili kukaš, ako ti tako došlo.

I neće mi biti bitno dal mi je kuća dovoljno puna svetlećih lampica, jer sad, po prvi put u svom životu, osećam kako na hiljade lampica svetli na najvažnijem mestu.

U meni.

Živi i svoji bili!

Preminula je posljednja crnogorska virdžina u osamdesetoj godini. Možda i jedna od posljednjih na Balkanu. Žena koja je, u porodici bez muških potomaka, odlučila da preuzme mušku ulogu. Ona se zavjetovala da se neće nikada udati i rađati djecu, kako bi sačuvala tradiciju svoje porodice. Njenom udajom nestalo bi ono najvrednije, prezime porodice iz koje potiče, tako su joj rekli. Zato je vječno ostala Cerović.

Rođena je 1936. godine i bila je najmlađe dijete u porodici s pet devojčica i dvojicom dječaka. Njena braća umrla su još u detinjstvu. Zato je neko morao postati tatin sin. Sa pet godina je počela pušiti, a u sedmoj je već radila u polju sa ocem. On je naučio i da puca.

Ovaj običaj potiče iz srednjeg vijeka, a odnosi se na glavu patrijarhalne porodice, koja bi jednom djetetu ostavila “u amanet” porodično nasljeđe. Njena dužnost je bila da drži porodicu na okupu, brine se o njima i zadrži čednost, kako bi njihova tradicija trajala što duže. Jer muškarci to rade.

Virdžine su širom svijeta fenomen društva. O njima se piše, sluša, snima. One su te koje su se šišale, oblačile u mušku odjeću, a nekada i mijenjale imena u muška. One su bile sinovi, a ne ćerke. Nisu se smatrale potlačenima već počašćenima.

I sad ja vas pitam, žene i muškarci, čemu se mi već danima divimo? Činjenici da su roditelji petogodišnje djevojčice odlučili da joj oduzmu ono što ona jeste, njen ženski duh i da joj objasne, odnosno prije pokažu djelima kako mora da živi, jer ko je još nešto uspio objasniti petogodišnjakinji.

Znači, svi vi roditelji djevojčica, uključujući i mene, zamislite situaciju u kojoj donosite odluku, jer nećete više imati MUŠKE djece, da ta vaša djevojčica treba da ponese breme jednog prezimena, postane muško, odrekne se svega što ona u suštini jeste i postane muško, postane virdžina, žena koja nikad neće imati seks, probati da vidi da li voli muškarce ili žene, probati da se ostvari kao majka, ako joj to padne na pamet ili poželi. A ona ne može do kraja biti ni muško, jer joj fale razni alati. I tako je Stana, kao i mnoge druge virdžine, zarobljena u procjepu između biti ili ne biti. A u stvari, više nije bila.

Istraživanjem ovog fenomena nabasale smo na informaciju da je većina virdžina gajila neku vrstu mizoginije, jer je i to bio njihov način da se do kraja sažive s ulogom koju su preuzele da igraju do kraja života. Patrijarhat ih je obukao u mušku odjeću i rekao im: “Žene su slabiji i niži rod, nemate vi, virdžine, šta da tražite u njihovom društvu.” Patrijarhat je to govorio ženama o ženama, dok su one kao žene postajale muškarci, zarad prihvatanja okoline.

I šta se na kraju desilo? To prezime je umrlo svakako. Čemu je poslužila besmislenost tradicije? Ničemu. Stvorila je sebi roba od jedne žene za koju nikada nećemo saznati šta je sve mogla da bude. Da, već vas čujem kako govorite: “Pa ona je to htjela, to je bio njen izbor, bilo ih je koje su i sa sedamnaest postajale virdžine.” Da, jesu. Jer su bježale od dogovorenih brakova pa je bilo lakše i biti virdžina nego buditi se s nekim koga ne voliš. I ne, kod većine nije bio njihov izbor, samo im je nametnuto da to izgleda kao da je njihov izbor.

Ali, hajde, divimo se veličini Stane koje više nema, žene koja nije bila ni muško ni žensko, a vjerovatno ni ona više nije znala šta je. Divimo se patrijarhatu i njegovoj snazi da žene pretvara u muškarce, kao Isus vodu u vino. Tri klika, četiri lajka, nekoliko šerova.

Umrla je. Posljednja virdžina Crne Gore. Ali patrijarhat živi svuda oko nas. I pitanje je da li će doživjeti ikad svoj posljednji dan.

Ovaj tekst neću posvetiti kritici i podučavanju o značenju riječi tradicija, ali želim pisati o manifestaciji koja za mene predstavlja pravu tradicionalnu manifestaciju.

Nevesinjska olimpijada

Događaj koji je ove godine vjerovali ili ne održan po 141. put. Vać 141 godinu tamo neko u hercegovačkom kršu iz generacije u generaciju organizuje Olimpijske igre. Mislim da je zaista vrijedno o tome pisati i upoznati naše sugrađane sa njenim postojanjem.

Prve konjičke trke organizovane su davne 1875. godine, samo godinu dana nakon pucnja čuvene nevesinjske puške koja je označila početak ustanka ,a Nevesinje taj mali hercegovački grad stavila zauvijek na kartu svjetske istorije.

Teško je i zamisliti sva vremena, vladavine, životne uslove u kojima su se ove igre organizovale i održavale  za vijek i četrdeset i jednu godinu svoga postojanja.

Priča kaže da je sve počelo tim konjskim trkama kao prilikom da se delije pokažu svoje umjeće ali i svoje predivne i cijenjene brdsko-bosanske konje. Danas uz sportski duh začinjen junaštvom i viteštvom takmiče se profesionalci i amatri u raznim disciplinama.

Takmičari svoje snage i umijeća odmjeravaju u 50 disciplina. I dalje, skoro vijek i po,  najveće interesovanje vlada za galoperske trke konja , a posebno interesantne su neke stare i viteške discipline kao što su: potezanje konopa,potezanje klipa,  skakanje u vreći, skok u dalj, skok u vis,  penjanje na stub skakanje na mijeh, boj na brvnu, bacanje kamena s ramena itd..Ove godine na igrama je učestvovalo preko 1000 takmičara, a  održane su 4 trke i to: trke bosansko-brskih konja, trke mješanaca arapskih i bosansko-brdskih konja, trke arapskih konja i trka punokrvnih konja. Pored ovih „starih“ disciplina organizovana su i takmičenja u savremenim sportovima od atletskog mitinga, preko fudbala, rukometa, tenisa, odbojke do šahovskog turnira. Treba spomenuti da se svake godine održava i takmičenje mladih guslara kao i Olimpijski kviz.

Kao rezultat vrijednog istraživanja arhivske građe i dugogodišnjeg praćenja manifestacije nastale je monografija „Nevesinjska olimpijada“ u kojoj  novinar Dragan Grahovac na 100 stranica pokušava da od zaborava sačuva ne samo događaje vezane za olimpijadu nego i imena najuspješnijih olimpijaca-vitezova Bratačkog luga.

Na promociji Monografije Grahovac je rekao: „Za vrijeme Austrougarske vladavine te trke su bile nevjerovatno organizovane. Mjerilo se vrijeme pobjednika, ugledni gosti su sa drvenih paviljona posmatrali trku, a sve je bilježio fotograf. Pedesetih godina 20 vijeka u na Bratačkom lugu su bili organizovani aeromitinzi i padobranski skokovi, a po selima tombola u čast olimpijade“, Fond nagrada u prošlosti višestruko je premašivao trenutni, a događaje na Bratačkom lugu pratilo je i po 30.000 ljudi.

Zbog svih ovih činjenica možemo reći da je Nevesinjska olimpijada možda jedna od rijetkih zaista tradicionalnih ili bar „najtardicionalnija“ manifestacija u Republici Srpskoj i da kao takva zaslužuje pokretanje inicijative za uvrštavanje na UNESCO listu nematerijalne baštine.

Ako Vas put nanese slučajno ili se možda namjerno uputite prema Nevesinju u mjesecu avgustu da biste svoju podršku dali takmičarima na Olimpijadi obavezno pored posjete Trebinju koje je na turističkoj mapi neizostavno planirajte vidjeti i neke možda manje poznate, ali predivne bisere hercegovačkog kraja:

• Bilećko jezero na rijeci Trebišnjici, najveća vještačka akumulacija na Balkanu. Na dnu jezera nalazi se napušteno selo koje je evakuisano prilikom gradnje hidrocentrale.
• Najstarija lučna brana na Balkanu, jezero Klinje/ Gacko, kulturno-istorijski spomenik pod zaštitom države. Građena je od gatačkog kamena i pepela lave sa Vezuva kao vezivnog materijala
• Pavlova pećina, smještena 2 km od Petro-Pavlovog manastira (IV vijek), u unutrašnjosti raskošnih stubova ukrašenih pećinskim nakitom krije se prelijepo pećinsko jezero. Vjerovanje kaže da će djevojka koja se na Petrovdan umije vodom iz ovog jezera biti lijepa i privlačna. A prema starom predannju u ovu pećinu je dolazio i sam apostol Pavle.
• Da osjetite kako se u hercegovačkom kraju živjelo nekad posjetite stalnu postavki Etnografskog muzeja u Danićima koja dočarava stil života XVIII, XiX i početka XX vijeka.

Naravno da bi doživljaj herecegovačke emocije bio kompletan pored nadaleko poznatog vina iz nekog od prepoznatljivih podruma kao posebnu radost za nepce prporučujem  gatački kajmak i sir, sir iz mijeha iz Nevesinja i sir iz ulja koji se najbolje pravi u Zubcima, trebinjskoj šumi i Ljubomiru.

Spakuj se i kreni….

Tijana Aćimović