U tom su se strahu za očinji vid i sudbinu svijeta postavljala uglavnom ova dva pitanja:

1. Šta je ovo?
2. Gdje ide ovaj svijet?

ODGOVOR NA PRVO PITANJE: Šta je ovo?

Ne ulazeći u umjetničke razloge spornog performansa, a vjerujem da ih ima – sudeći po prilično zanimljivim haljinama i odijelima, koje niko osim mene vjerovatno i nije primijetio – ova je tragikomedija, zapravo, jedan vrlo jeftin i glup marketinški trik!

Jeftin, jer je računao na našu slabu imunost na skandal i naše jeftino potkupljive reakcije. I kupiše bogami (veliku većinu) na te jeftine fore. Dječije fore, pa su i reakcije infantilne, predvidljive, neočekivane ama koliko i laboratorijskih mišića.

Rekoh i da je glup trik. I jeste, na veliku žalost dizajnera, jer se niko (osim mene i nekih budala) neće sjećati te odjeće, a nesrećni Palomo iz Španije se ipak bavi prodajom odjeće, a od silnih ismijavajućih shareova i komentara na račun ove predstavice neće se kruha najesti.

Meni bi sve ovo zapravo, bilo i ostalo, neopisivo nezanimljivo i dosadno, da nije silnog naroda koji se ušokirao. A jedino što mene šokira je uporno šokiran narod, pa imam i ja jedno pitanje, gdje živite vi?

Zar ste stvarno ostali začuđeni nad manekenom u haljini?!

Šta vama tu smeta?

Pa ima ružnijih žena koje hodaju po revijama, od muškaraca na ovim slikama. Mene više to brine, gdje li ih samo nađu onako ružne i mršave, i hoće li krepati od gladi baš na po’ bine.

I ajd da se ne pravim više luda, vama smeta pol jel’?

Šta će muškarac u ženskom korzetu je jednako pitanju šta će žena sama u kafani.

Oni su manekeni. Pojam „manequin“ označava model od drveta. Oni su lutke, objekti koji nose odjeću. Da plastične lutke iz izloga mogu hodati, ovi bi ostali bez posla.

Ja nemam ništa protiv takvog tretmana modela, to im je svrha – da pridržavaju odjeću, ali svakako da je našem oku daleko ugodnije gledati kreacije na modelima koji su (polom, šminkom, frizurom, itd) u korelaciji sa odjećom koju nose, i našim navikama.

E sad, to što neki dizajneri nastoje uružnjavanjem modela skrenuti pažnju na odjeću, po meni je kontraefekat, ali tako je ispravnije, jer to je smisao – odjeća!

Ili je školski ispravan primjer ipak revija Victoria's Secret, koja propagira da možeš nositi njihov veš, valjda, samo ako si prelijep?! A ako nisi, da ćeš to kupovinom njihovih gaća, sigurno postati.

Jer krilanje Viktorijinih anđela po pisti najgledanije su fashion predstave svih vremena, i mislim da toj popularnosti ne doprinosi samo vrhunska golotinja, već činjenica da tu lijepu odjeću tj veš i kostime, nose nenormalno lijepe žene, i to u bajkovitom ambijentu, u kojem na sve strane frcaju konfete, perje i vatrometi. Jer prodaje se KONTEKST!

Da li bi se taj veš tako dobro prodavao da ga nose muškarci?

Da li bi vam se crveni push up bra dopao da ga je umjesto Adriane Lime nosio Marko Jarić, i zašto ne?

Pa vi kupujete grudnjak! Ili sliku Adriane Lime u grudnjaku?

Da li bi kupili kremu protiv bora za 40+ da ju zaista reklamira poborana nefotošopirana žena od 45 godina, kojoj je krema i namijenjena, a ne popeglana klinka od 20? Da li bi kupili prelijep kupaći kostim sa debele brkate manekenke?

Naravno da ne.

I prema tome, jedini problem ove revije je što ne podilazi našim smiješnim, naučenim, izmanipulisanim konzumentskim očekivanjima savršenog konteksta. Nismo u stanju da posmatramo stvari mimo predstave u kojoj tumače ulogu, da ocijenimo njihovu vrijednost i realnu potrebu za njima, već očekujemo da nam ponude ideale, prodaju ideale, a da ih mi otkupimo, sa sve osjećajem da frcaju konfete dok nosimo taj grudnjak.

A onda čupavi dečko obuče baletnu haljinu i mi popadamo u trans. Nadam se samo da neće Niveu, umjesto plavih mršavih trebica u uštirkanim bijelim stanovima, početi reklamirati poborane starice u buđavim potkrovljima – čime će se onda šokirana Srbadija mazati?!

(pominjem svoj rod, nego čiji ću, ali svi su obuhvaćeni ovom mojom bojazni).

ODGOVOR NA DRUGO PITANJE: Gdje ide ovaj svijet?

Ne znam samo za koji se to tačno svijet raspitujete? Ako mislite na ovaj na koji ja mislim, odmah da vam kažem da džaba brigu brinete, već smo stigli tu gdje mislite da tek idemo.

Sve i da nismo, u ovom medijskom bestijarijumu i sunovratu, dospjeli ovdje gdje jesmo, zaista nema mjesta čuđenju ovakvim pojavama.

Bilo bi to kao da se šokirate zbog Mrs Doubtfire!

Zbog Josephine i Daphne!

Jer nije ovo 1959-a, kada je bilo potpuno normalno da se ljudi zgroze zbog lakrdijaškog transvestizma u „Neki to vole vruće“, i gledaoci napuste dvoranu poslije projekcije, a Rimokatolička legija pristojnosti osudi film. Film, koji su ta dva glumca, u ženskim haljinama, našminkani i sa perikama, svrstali među najbolje filmove svih vremena – ali ne i tog vremena! To je tada bio skandal, jer takvih pojava i nije bilo nego u umjetničkim formama.

Ali zar danas?! Da se čudimo danas, u vremenu u kojem je bradata našminkana Končita u balskoj haljini pobijedio/la na Eurosongu samo zato što je bradata našminkana Končita u balskoj haljini.

Danas, kada žena odluči da promijeni pol i natakne muški ud, ali da joj se ostavi maternica za slučaj, ako u neka doba poželi da rodi dijete, pa se tako i desi, i onda gledamo trudni hormonima očupavljeli obli stomak ispod kojeg raste beba, ispod koje raste penis.

Eto tu živimo.

To je nama naša borba dala. Borba za apsolutnu slobodu i prava svakog živog bića.

Ili je pravo žena da nose muška odijela i rade „muške poslove“ – emancipacija, a pravo muškarca da obuče suknjicu i rodi bebu – boles’? Ako nam se ne kuva ručak svaki dan nego bi malo da cijepamo drva i vozimo boinge, onda moramo prihvatiti i da gledamo kurate stjuardese u korzetima i podvezicama.

Šta da vam kažem, nije pristojno imati dvostruke kriterije.

Nemamo pravo da očekujemo da će se „humanizam i renesansa“ razvijati samo u onom smjeru koji odgovara nama, adekvatno našim željama i pravima, i samo do granica naše tolerancije. Sloboda pripada podjednako svima i ne postoji niko ko može da zaustavi zvijer koju smo pustili sa lanca – apsolutno pravo da svako radi šta hoće, što znači i da svaka budala ima pravo da radi šta hoće.

A ko je taj koji će odvojiti prava „običnoga“ od prava „budale“? Dovde može, odavle ne!

E pa neće da može rođaci.

Žanjemo šta smo posijali. Dobili smo šta smo tražili.

Ovaj svijet je otišao u P. MATERINU, a onda je mater promijenila pol i sad smo u QRCU, o istom trošku!

Jedna valensijska porodica je uspjela da se izbori za presedan u španskom pravosuđu kako bi promijenila dokumente i podatke koji govore o njihovoj transeksualnoj ćerki.

Sa šest godina, Mariji je bilo jasno da kada poraste ne želi, poput svoje braće, da postane ni astronaut, ni pronalazač, ni superheroj, već – djevojčica.

Njena majka, Ana Navaro i dalje se živo sjeća kako je otkrila da je Mario, zapravo, Marija: “Sada, kada probam da vratim film unazad i da pronađem momenat u kome se moglo vidjeti da je ona djevojčica, rekla bih da je to bilo jasno od početka. Sjećam se kada se sa samo dvije godine igrala svih onih igara koje su društveno označene kao ženske, a potom, kako je polako učila i usvajala jezik, iz dana u dan ponavljala da će, kada poraste, biti žensko i zvati se Marija.”

Ana priča kako je provodila noći tražeći informacije na Internetu koje bi joj pomogle u svemu tome, jer su je cijeli život učili da su dječaci dječaci, jer imaju penis, a djevojčice djevojčice, jer imaju vaginu: “Ali on nije bio srećan, nisam ga mogla vidjeti sa onom radošću koju bi trebalo da ima dječak njegovih godina. Bio je tako plašljiv i vidjela sam da to jednostavno ne ide.” Pretražujući Internet, ova tridesetosmogodišnja psihologica i majka petoro djece, naišla je na članak o Fondaciji Daniela, koja joj je otvorila vrata u svijet koji je trebalo da upozna i konačno shvati šta se to dešava sa njenim sinom i kako da mu pomogne u prvim koracima novog života.

“Jednog dana, za vrijeme večere, moj suprug i ja pričali smo o djevojčici koja ima penis i diskutovali smo o tome sa starijim sinovima, dok je naše najmlađe dijete slušalo. Nakon toga sam im predložila da preuredimo njihove sobe i da bi bilo super da nacrtaju svoje autoportrete kako bismo ih okačili na zidovima.

Maria je nacrtala sebe onakvom kakva jeste – djevojčica duge kose u haljini, a ispod je bilo njeno žensko ime. Sjećam se da sam joj tad rekla: ‘Ah, Mario, kako si lijep sa tom dugom kosom’, a ona je podigla pogled i rekla ozbiljno: ‘Hoću da budem djevojčica, hoću…’ Imala je pet godina.”

Tada je uslijedio socijalni prelaz, jer se ova nova stvarnost tiče društva i veza sa okolinom. Srećom, ovaj proces je za Mariju bio bezbolan.: “Jednog petka u školu je otišao Mario, a narednog ponedeljka iz škole se vratila Marija u svojoj novoj uniformi – haljinici. I sve to bez ikakvih problema.” Ana kaže da su joj svi zaista olakšali i pomogli – i škola za djevojčice i osoblje Fondacije Daniela. “Okruženje je to koje dopušta da se osoba izrazi slobodno. A problem obično nastaje zato što ljudi miješaju identitet sa genitalijama”, dodala je ona.

Kada je riječ o pravnoj bici, Marijina porodica izborila se za presedan. Dvoje sudija civilnog registra Valensije po prvi put se odobrili promjenu imena i pola u zvaničnim registrima dvoje maloljetnika bez neophodnog dvogodišnjeg ljekarskog tretmana, kako inače nalaže španski zakon.

Advokatica Ana Kanjizares je predala peticiju dvoje klijenata Fondacije Daniela i Asocijacije Kristalis: “Ovo predstavlja presedan za sve civilne registre Španije, koji se, većinom, nikada nisu suočili sa zahtjevom da se izvrši ispravka roda maloljetnika. Dosta je neznanja i straha kod sudija zaduženih za civilne registre”, smatra ona.

Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, samo čovjek

Ovog marta je Vrhovni sud preispitivao veto na promjenu imena transseksualne djece i postavio pitanje neustavnosti zakona koji zahtijeva punoljetstvo za promjenu rodnog identita i rodne oznake u dokumentima. Povrh svega i Evropski savjet traži od svojih zemalja članica da ne diskriminišu transseksualnost.

To što maloljetnici imaju identifikaciona dokumenta koja ne odgovaraju njihovom imenu i rodu “izaziva mnoštvo bolnih i ponižavajućih situacija u svakodnevnim situacijama poput korištenja toaleta u školi ili odlaska na eksurziju, što uzrokuje veliku patnju i djetetu i porodici”, objašnjava advokat Huan Antonio Vivar i dodaje da su neki od maloljetnika koje je predstavljala njegova kancelarija precrtavali i prekrivali korektorom sliku i ime na dokumentima, jer se nisu prepoznavali u njima.

“Nepoznato nas plaši, ali zapravo je lako”, ističe Ana Navaro, Marijina majka. “Ukoliko izbrišemo i zaboravimo sve etikete, ostaje nam samo ličnost, čovjek. Sada vidim svoju Mariju srećnu, vidim je na vrhu svjeta.” Marijina želja više nije da jednog dana, kad poraste, bude djevojčica, jer to već jeste, a kada je pitaju šta želi da postane, odgovara bez oklijevanja – instruktorka jahanja. Obožava konje.