Dijana Katilović iz Vršca u Srbiji prije mjesec dana došla je po svog troipogodišnjeg sina u vrtić, ali dalje od zaključanog ulaza nije mogla. Kada je telefonom pozvala odgojiteljicu, dobila je odgovor da je dijete već neko preuzeo i odveo, te da je dežurna odgojiteljica zaključala vrtić i otišla kući. Uslijedio je niz telefonskih poziva, provjera i uvjeravanja gdje je i kod koga dijete, iako je ono cijelo vrijeme bilo u vrtiću – samo, zaključano i zaboravljeno u toaletu, ispričala je Dijana za portal N1 Srbija.

Tog 23. februara oko 16 sati Dijana je došla po sina u vrtić. Kako kaže, ranije nije mogla, kao ni njeni roditelji kod kojih je usput svratila nešto ostaviti. Ispred vrtića dočekao ju je zaključan ulaz pa je pozvala sinovu odgojiteljicu.

– Njegova odgojiteljica rekla mi je da je ona otišla kući i da je s djecom ostala dežurna odgojiteljica te da će je nazvati i javiti mi se. Nakon razgovora s dežurnom rekla mi je da je dijete otišlo kući. Pitala sam ko ga je odveo, a ona mi je rekla: ‘Provjerite da možda vaši roditelji nisu došli po njega.’ Rekla sam da nisu i da upravo dolazim od njih. Moji roditelji nikada ne dolaze po dijete bez prethodnog dogovora sa mnom, niti je to moguće jer se potpisuje kada dijete preuzima druga osoba. Počela sam vrištati nasred ulice i zvati sve redom – mamu i bivšeg supruga – da provjerim je li ga možda on uzeo, a da mi nije javio. No ni on nije preuzeo dijete – opisuje Dijana kroz kakav je stres i strah prolazila dok je pokušavala utvrditi ko je odveo njeno dijete iz vrtića.

Kaže da joj je na ulici prišla jedna žena i savjetovala da odmah ode u policiju, što je i učinila. Međutim, do policije nije stigla jer je u međuvremenu u vrtić došla dežurna odgojiteljica koja je posljednja napustila ustanovu i sve zaključala.

– Dok sam izašla iz auta, zaključala ga, prešla ulicu i potrčala prema vrtiću, ona je već ušla unutra. Zatekla sam ih u hodniku. Sin mi je pritrčao plačući, sav crven i tresao se. Odgojiteljica mi je nešto govorila, ali od svega pamtim samo da je rekla kako je mislila da je otišao kući – dodaje Dijana.

Koliko je dugo dijete bilo zaključano u toaletu i zaboravljeno u vrtiću iz kojeg su svi otišli – nije poznato, a kako kaže, to niko sa sigurnošću ne može reći.

Navodi da su joj rekli kako se s odgojiteljicom mimoišla za svega dvije i po minute, što se navodno vidi na snimcima nadzornih kamera. Odgojiteljica je u svojoj izjavi rekla da je ostala sama s nekoliko djece te da je Dijanin sin bez javljanja otišao u toalet.

– Kaže da se nije javio, da je otišao u toalet i da nije rekao. Prije toga je dva puta išao i javljao se, a treći put nije – prenosi Dijana.

Majka je slučaj prijavila upravi vrtića i policiji. Kako joj je rečeno, protiv dežurne odgojiteljice pokrenut je disciplinski postupak, ali ona i dalje radi do njegovog završetka.

S druge strane, za dječaka su posljedice vidljive.

– Sutradan ga nisam vodila u vrtić, ali već prekosutra jesam kako bi to prebrodio. Plakao je kad sam ga ostavljala, a oni su mi savjetovali da ga ostavim i da će se oni time baviti. Međutim, on odbija ići u vrtić i kaže da se boji da će ga zaključati. Krenuli smo psihologu koji je savjetovao da ga ispišemo jer se ondje ne osjeća sigurno. Kaže da se zatvorio i ne želi govoriti o onome što se dogodilo – kaže majka.

Dijana je u javnost izašla mjesec dana nakon događaja jer je, kako navodi, slučaj uredno prijavila i vrtiću i policiji. Iz policije su joj rekli da su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Vršcu koje smatra da postoje elementi za pokretanje istrage. Šta je dalje poduzeto, zasad nije poznato.

Dodaje da je očekivala da će vrtić sam poduzeti konkretne mjere, no sada se, nakon dodatnih poziva na davanje izjave i propitivanja ostaje li pri iskazu, boji da se slučaj pokušava zataškati.

– Pokrenut je disciplinski postupak koji može završiti smanjenjem plaće, suspenzijom ili otkazom. O otkazu ne želim govoriti, ali ne želim ni da sve završi samo smanjenjem plaće. Čula sam da je u kolektivu zabranjeno govoriti o tome, ali meni kao majci niko ne može zabraniti da govorim. Pitam se samo šta bi oni učinili da su bili u takvoj situaciji – poručuje Dijana.

Upozorava i da zataškavanje ovakvih slučajeva može dovesti do njihovog ponavljanja, što ne želi nikome.

Portal N1 Srbija obratio se upravi predškolske ustanove u Vršcu i tamošnjem Osnovnom javnom tužilaštvu. Odgovore još nisu dobili.

Izvor: Buka

A onda je sve kulminiralo 28. marta kada su na času fizičkog dečaci, prema prijavi roditelja policiji, pokušali da siluju devojčicu, odnosno skinuli joj garderobu, snimali je i potom pretili da će snimak pokazati drugima. Porodica devojčice tvrdi da je škola pokušala da zataška slučaj i neadekvatno reagovala. Dok se roditelji bore za pravdu, devojčica ne ide u školu, dok dečaci koji su prijavljeni za nasilje – pohađaju nastavu. Lekar je konstatovao da je dete imalo 28 povreda.

Kada je majka otišla u školu da prijavi šta se dešava dobila je odgovor da su to „dečja posla“. Nasilje se nastavilo, a potom je roditeljima upućen poziv iz škole. Otac je tada zapretio da će sve prijaviti policiji, a razredna mu je, kaže on, rekla da to ne radi, jer će time napraviti probleme, uznemiriti školu i javnost.

Nasilje nad devojčicom je kulminiralo 28. marta na času fizičkog, kada dečaci odvode devojčicu sa sportskog terena u školskom dvorištu, dvojica joj skidaju garderobu, a treći snima. Zvono za kraj časa na kratko je zaustavilo maltretiranje, ali se ono nastavilo u učionici, priča otac za N1.

„Tuku je, udaraju je, stavljaju ruku na usta. Dete ima 28 povreda, nanetih toga dana i unazad, jer je svakog dana dobijala batine“, kaže otac, navodeći nalaz lekara koji je pregledao devojčicu.

Ipak, ona tog dana nije prijavila šta se desilo u školi. Upitan zašto nije to uradila, odgovara da joj je bilo zaprećeno da ne sme da kaže ni roditeljima, niti bilo kome drugom šta se desilo.

„Kad te stalno neko bije i ti prijaviš i ne bude ništa…“, dodaje otac.

Roditelji za maltretiranje i snimak saznaju od direktorke škole, koja je majci pokazala snimak.

„Ona je sa detetom otišla kući. Sutradan je bila sreda, mi sedamo u auto u idemo u Malo Crniće u stanicu. Tu nas dočekuje policajac, dete da iskaz, i on kaže ‚vi idite kući‘. Niti su nam rekli ‘idite u dom zdravlja’, niti ‘idite u Centar za socijalni rad’. Odlazimo izgubljeni“, priseća se otac kako su on i supruga počeli borbu za pravdu.

Sutradan se obratio nadležnom Centru za socijalni rad u Malom Crniću, gde su mu rekli da su za slučaj čuli, ali da im niko nije zvanično prijavio. Otac navodi da su mu u školi rekli suprotno, uveravajući da su sve prijavili Centru za socijalni rad.

Posle odvođenja deteta na lekarski pregled roditelji saznaju da je policija zatvorila slučaj. Upornošću lekara i roditelja slučaj se zvanično i otvara, obaveštena je školska platforma „Čuvam te“, Centar za socijalni rad, kao i Ministarstvo prosvete, koje je u školu poslalo prosvetnu inspekciju.

Nalaz inspekcije Stepanovićima je nepoznat, ali otac napominje da je u slučaju njegove ćerke prekršen zakon jer je počinilac morao da bude udaljen iz škole u roku od pet do 30 dana, a situacija je takva da njegova ćerka sedi kod kuće, dok dečaci koji su vršili nasilje idu u školu.

Nije joj obezbeđena alternativa za nastavu

„Bio sam u Beogradu, ljudi su mi rekli da škola mora da preduzme ili online nastavu, ili na kućnu adresu da donesu zadatke, ali se ništa nije desilo. Kako da se vrati i da sedne sa tim zločincima u iste lupe?“ pita otac.

Policija je protiv dečaka podnela krivičnu prijavu, koju je tužilaštvo moralo da odbaci, jer imaju samo 11 godina i prema zakonu ne podležu krivičnoj odgovornosti. Advokat porodice Miodrag Tadić kaže da je postupajući tužilac naložio da Centar za socijalni rad dostavi izveštaj, kako bi se utvrdilo da li eventualno može da se povede krivični postupak protiv roditelja dečaka za krivično delo iz oblasti zapostavljanje i zlostavljanje maloletnog lica.

Da li će ovaj slučaj dobiti bilo kakav pravni epilog zavisi od Centra za socijalni rad u Malom Crniću, gde je 15. aprila održana konferencija slučaja. Otac devojčice kaže da je tada bio prisutan samo roditelj jednog dečaka, koji je na pitanje šta je preduzeo kada je saznao za ponašanje svog sina, odgovorio – ništa.

„Kada pitaju roditelja šta si preduzeo, kaže ništa. Kreće direktorka da priča da se to nije desilo na čašu. Mi imao snimke i dokaze da je bilo na času“, ističe otac zlostavljane devojčice.

„Izvesno je da ću u ime porodice pokrenuti parnični postupak protiv roditelja maloletnih izvršilaca i protiv škole jer je bilo propusta škole u vođenju ovog postupka“, rekao je advokat porodice devojčice.

Upitan da li njegova ćerka dobija psihološku podršku zbog sve što je preživela, sagovornik N1 kaže da je zove Centar za socijalni rad i da ide kod njih i da je to sve.

„Kako mogu da se osećam kao roditelj, da li mogu dobro da se osećam? Samo vikend imam da nema neki poziv ili da ne idem negde sa detetom. Obrato sam se sudu, sudskoj medicini, sada zakon i pravda neka vide svoje“, poručio je otac.

N1 je pokušao da dobije odgovore i od nadležnih koji se bave ovim slučajem, ali odgovori do sada nisu stigli.

Dvadesetšestogodišnji gay muškarac iz Srednje Bosne, koji je želio ostati anoniman, ispričao je svoje iskustvo o tome kako jed preživio silovanje. Imao je svega 19 godina kada je preživio seksualno nasilja, te mu se kako kaže, to desilo u životnom periodu kada je bio jako usamljen.

Kao gay muškarac koji je odrastao u konzervativnoj sredini, jedini način da stupi u kontakt sa nekim je bio putem različitih aplikacija za upoznavanje.

“Dopisivao sam se sa jednim dečkom, koji nije imao fotografiju, kao ni većina korisnika na ovakvim aplikacijama. Nakon nekog vremena odlučili smo razmijeniti fotografije lica u privatnim porukama i djelovao mi je kao pristojan momak u dvadesetim godinama.

Jednu večer smo se dogovorili da se upoznamo. Sjećam se da je bio smog i jako hladno, grad prazan. Te večeri nisam ni slutio šta će mi se dogoditi”, započinje svoju priču muškarac koji je preživio silovanje.

Dok je čekao da se pojavi osoba koju je vidio na fotografijama, iznenada se prema njemu približio nepoznat stariji muškarac. Dok je bio samo nekoliko metara daleko od njega, silovatelj je izvukao nož iz jakne i prišao mu.

“Sledio sam se od straha kada sam osjetio oštricu na leđima. Prva pomisao mi je bila da će me opljačkati i već sam se pripremio da mu dam telefon i novčanik. 

Međutim, odveo me je do nekih stepenica, ispod kojih se nalazila šupljina. Rekao mi da uđem tu i skinem hlače, što sam i uradio. Svukao mi je donji veš, oborio me na koljena i osjetio sam nevjerovatno oštru bol u anusu”, kazao je dvadesetšestogodišnjak, vidno potresen.

Kaže da je imao osjećaj da je silovanje trajalo vječno, a u stvarnosti je trajalo vrlo kratko. Zbog boli koju je osjećao, nije bio svjestan šta se dešava.

“Silovatelj je odjednom nestao. Ja sam se brzo obukao i krenuo prema kući. Bio sam u šoku, brisao sam suze, kako roditelji nešto ne bi posumnjali. Odrastao sam u konzervativnoj porodici i nije se smjelo ni pod koju cijenu desiti da otkriju da sam gay”, prisjeća se on.

Narednih pet mjeseci su bili najteži period njegovog života, a dani su prolazili sa različitim brigama koje je imao. Razmišljao je o tome da li treba ispričati nekome šta mu se dogodilo i da li treba prijaviti policiji, a najaviše ga je brinulo da li mu je silovatelj pernio neku spolno prenosivu bolest.

“Skupio sam hrabrosti da se testiram na spolno prenosive bolesti, a osobolje je bilo izuzetno profesionalno. Ubrzo sam dobio negativan rezultat – laknulo mi je”, ističe on.

Niste tražili, niste krivi i niste sami 

Psihoterapeutica Mirjana Gavrić kaže da je tema seksualnog zlostavljanja muškaraca neopravdano zapostavljena u javnom diskursu, a razlozi su najčešće psihološki pritisak, strah od osude, lična uvjerenja ali i društvena stigma.

“Kada govorimo o seksualnom napadu, važno je da znamo da se to može dogoditi svakome, bez obzira na godine, seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Muškarci i dječaci koji su bili seksualno napadnuti ili zlostavljani mogu imati ista osjećanja i reakcije kao i ostale osobe preživjele seksualni napad. Međutim, oni se mogu suočiti i s nekim dodatnim izazovima zbog društvenih stavova i stereotipa o muškarcima i muškosti”, pojašnjava psihoterapeutica.

Iako ne postoje podaci iz Bosne i Hercegovine, istraživanja u drugim zemljama su otkrila da je najmanje jedan od šest muškaraca doživio seksualno zlostavljanje ili napad, bilo u djetinjstvu ili u odrasloj dobi.

“I ovo je vjerovatno niska procjena, jer ne uključuje beskontaktna iskustva, koja također mogu imati trajne negativne posljedice. Ako ste imali takvo iskustvo ili mislite da biste ga mogli imati, niste sami”, poručuje psihoterapeutica Gavrić.

Ona pojašnjava da se muškarci i dječaci koji su bili žrtve seksualnog zlostavljanja mogu suočiti i sa drugim problemima koji su više jedinstveni za njihovo iskustvo. Neke žrtve osjećaju stid ili sumnju u sebe, vjerujući da su trebali biti dovoljno jako da se bore protiv počinitelja.

“Mnogi muškarci koji su doživjeli erekciju ili ejakulaciju tokom napada mogu biti zbunjeni i pitati se šta to znači. Ovi normalni fiziološki odgovori ni na koji način ne impliciraju da ste željeli, pozivali ili uživali u napadu. Ako vam se nešto desilo ovako, znajte da niste krivi i niste jedini kojim se ovo dogodilo”, pojašnjava psihoterapeutica.

Ona ističe da počinioci često koriste fizičku silu ili emocionalnu prisilu žrtve. Kada se radi o seksualnom zlostavljanju dječaka, silovatelji koriste fiziološke reakcije kako bi očuvali tajnost koristeći fraze poput ‘Znaš da ti se svidjelo’.

“Kada žrtva prođe kroz ovakvo iskustvo to ne znači da će sigurno pretrpjeti značajne dugoročne negativne posljedice. Sve zavisi od različitih faktora, a podrške kroz sistem je itekako važna”, ističe ona.

Kako pružiti podršku silovanim muškarcima i dječacima? 

Psihoterapeutica Gavrić kaže da ako vam žrtva otkrije da je preživjela seksualni napad ili zlostavljanje, postoji nekoliko važnih stvari koje možete učiniti.

“Prije svega slušajte. Mnogi ljudi u krizi se osjećaju kao da ih niko ne razumije i da ih ne shvataju ozbiljno. Pokažite im da su važni tako što ćete im posvetiti pažnju. Mnogim preživjelima je teško otkriti napad ili zlostavljanje, posebno ako se boje da im neće povjerovati zbog stereotipa o muškosti”, pojašnjava ona.

Dodaje da je važno izbjegavati pretjerano pozitivne izjave poput ‘Biće bolje’ ili upravljati emocijama uz komentare ‘Trgni se iz toga’.

“Ne pitajte za detalje napada. Čak i ako ste znatiželjni o tome šta se dogodilo i osjećate da to želite u potpunosti razumjeti, izbjegavajte pitati za detalje o tome kako se napad dogodio. Međutim, ako osoba koja je preživjela silovanje odluči podijeliti te detalje s vama, potrudite se da slušate na način podrške i bez osuđivanja”, kaže psihoterapeutica.

Ističe da je potrebno objasniti žrtvama da ono što im se desilo nije njihova krivica. Važno je da znaju da nisu sami, a najvažnije od svega je pružiti adekvatnu pomoć žrtvi koja je preživjela seksualno zlostavljanje ili napad.
Muškarac s početka priče koji je preživio silovanje kaže da više nikada nije koristio aplikacije za upoznavanje. Dodaje da ga je strah biti intiman s dugim muškarcima, jer su traume ostale. Pojašnjava da su mu pojedine društvene mreže mnogo pomogle kako bi se suočio s onim što mu se dogodilo, na kojim je anonimno pisao šta je preživio.

“Ono što je mene tada najviše iznenadilo je to da nisam jedini gay muškarac koji je silovan, mnogi su mi se na društvenim mrežama javili sa sličnim teškim pričama.

Ovo jeste traumatično iskustvo, ali moramo se boriti, život ide dalje. Važno je raditi na sebi kako nas taj mračni trenutak ne bi definisao.

Najvažnije je istaći da silovatelji koriste to što većina gay muškarci u Bosni i Hercegovini nisu otvoreni sa svojom seksualnošću, te zbog toga računaju da ih niko neće prijaviti”, zaključuje ovaj dvadesetšestogodišnjak.

Preuzeto sa: zamisli.ba

Sada, kada ima 48 godina, Moss je skupila hrabrosti da se prisjeti kako su je fotografi natjerali na suze kada je trebala pozirati u toplesu. S 15 godina, još kao tinejdžerica, pobjegla je sa snimanja kada su je tražili da skine grudnjak.

Kate Moss modelingom se počela baviti u ranim teen godinama

“Imala sam užasno iskustvo na snimanju za katalog grudnjaka. Vjerojatno sam imala samo 15 godina i on mi je rekao: ‘Skini grudnjak!‘ i ja sam ga skinula. A tada sam bila jako sramežljiva i stidjela sam se svojeg tijela”.

“Jednostavno sam osjetila da nešto nije u redu, pa sam uzela svoje stvari i pobjegla. Mislim da mi je to izoštrilo instinkte”, priznala je Moss.

Kao tinejdžerica potpisala je ugovor s agencijom za modele Storm 1988. u dobi od 14 godina, putovala je u London bez pratnje te obavljala do osam manekenskih zadataka dnevno.

Kate Moss 1992. godine

Tokom radijske emisije priznala je da je ponovno vraćanje sjećanja i dalje “bolno”, a prisjetila se i još jednog iskustva.

Naime, Lucian Freud ostavio je neizbrisiv trag na manekenku Kate Moss kada joj je nacrtao tetovažu na bedru dok je sjedila i čekala da nacrta njen portret. Prisjećajući se njihovog prijateljstva, kaže da je proslavljeni umjetnik, koji je preminuo 2011., prvotno je za dizajn predložio pile naopako u kanti, no odlučili su se za tradicionalniju sliku.

“Dao mi je bocu stvarno dobrog vina, izvadio je iglu za tetoviranje i na mom bedru nacrtao jato ptica koje sada izgleda kao proširene vene. Ali još uvijek sam vjerojatno jedina osoba na planeti koja nosi Luciana Freuda na bedrima”, ispričala je manekenka.

Kate Moss i Johnny Depp

Podsjetimo, ove godine manekenka je bila u centru pažnje kada je dala video dokaz u prilog bivšem dečku Johnnyju Deppu u njegovom procesu za klevetu protiv Amber Heard, koja je spomenula glasinu da je manekenku glumac gurnuo niz stepenice dok su bili u vezi.

Kate Moss svjedočila je u Johnnyjevu korist

“Vjerujem u istinu, poštenje i pravdu. Znam da John nije loša osoba – imao je problema s alkoholom i ljudi se mogu preobratiti. Ljudi nisu svoji kad piju i govore stvari koje nikada ne bi rekli da su trijezni”, otkrila je Moss te dodala: “Znam istinu o Johnnyju Deppu. Nikada me nije šutnuo niz stepenice i to je jedina istina”.

Naime, Depp, koji je s Moss bio u vezi između 1994. i 1998. godine, prošlog je mjeseca dobio parnicu protiv bivše supruge Heard.

Preuzeto sa: gloria.hr

Objavu prenosimo u cijelosti:  ‘Živim u državi u kojoj se srećom naziva kada ti teško bolesnom djetetu srce prestane kucati. Gledajući ovaj mučan “slučaj” Mirele, ne mogu se oteti tom zaključku.

Rodila sam dva mrtva sina.  Srce im je prestalo kucati uslijed teških anomalija, u mojoj utrobi. Jedan se trebao zvati Toni. Rođen je 2016-te godine u 20. tjednu trudnoće.

Drugi se trebao zvati Toma. Rođen je 2017-te godine u 24. tjednu trudnoće. Jednoga sam rodila u WC-u, dok me kuma držala pod ruku. Nisam rodila posteljicu pa su me čistili bez anestezije. Ženska ginekologinja mi je rekla, kopajući metalnim predmetom po mojoj maternici dok su mi ruke i noge zavezane za stol, da se prestanem trzat ili će me ostaviti neočišćenu.

Vratila sam se u sobu, krevet pokraj moje Ane. Ana je od tada moja frendica. U tom trenutku je bila trudnica koja je čuvala jedva ostvarenu trudnoću nakon više pokušaja umjetne oplodnje. Stavili su je sa mnom u sobu, ni sekunde ne razmišljajući o njenom mentalnom zdravlju dok gleda smrt moga djeteta.

Nisam plakala ispred nje. Morala je znati da će ona bit u redu.

Ona nije kriva što sam ja upravo rodila mrtvo dijete. Poslje mi je rekla da sam hrabra. Nisam bila hrabra, bila sam nemoćna i nisam htjela na nju prenijeti taj osjećaj. Ana danas ima zdravog i prekrasnog sina.

Drugo dijete sam rodila sama na bolničkom krevetu u tri sata ujutro, ne ispuštajući ni jedan jedini glas da ne probudim cimericu koja je upravo rodila blizance. Nisam htjela da vidi taj prizor.

Njeni blizanci su se u tim trenucima nalazili na neonatologiji i bili su tek nešto malo stariji od mog mrtvorođenog sina. Tu noć sam imala sreće. Radio je moj prijatelj ginekolog pa mi je posteljica izvađena pod anestezijom. To se u nas zove sreća.  Izašla sam u javnost tada kako bi pomogla drugim ženama da ne prolaze takve okrutne, mučne i sadistične procedure.

Prozvala sam splitsko rodilište bez trenutka zadrške jer znam da govorim istinu. Istinu koja je prosjekla i zauvijek obilježila svaki milimetar moga bića. Sada kada gledam, imam osjećaj da je svaki taj istup novi poligon iskompleksiranim moralistima da ispucaju svu svoju žuč. Ovo što sada Mirela prolazi nije ljudsko. Ovo je sadizam. Moja djeca su imala Prune belly sindrom.

Umrli su ugušeni vlastitom utrobom. Imala sam pravo na porod mrtvog djeteta. Sram vas može biti, kao društvo i kao državu, da ste stvorili atmosferu linča u kojoj je sreća da ti djetetovo srce prestane kucati što prije. Boli me, siječe i rastvara ponovno, slušati što ova žena sada prolazi.

Ne znate vi što je bol. Nedo vam Bog da ikada saznate kako je to kada molite da vam se djetetova agonija što prije prekine. Kada ti duša ostane na pola, kada se nadaš smrti jer života tu nema.’

Preuzeto sa: vecernji.hr

– Seksualno uznemiravanje podrazumeva svaki nepoželjan i nametnut seksualni kontakt, koji rezultuje povredom psiholoških, emotivnih, telesnih granica osobe nad kojom se vrši seksualno uznemiravanje – kaže za Ona.rs Biljana Galić, diplomirani psiholog i volonterka SOS Ženskog centra, i dodaje da edukacija na ovu temu može dati odgovore na pitanja poput: kome prijaviti (u školi, na fakultetu, pa kasnije i policiji), kome se obratiti za podršku i kako se nositi sa svojim osećanjima i mislima?

Takođe, može dati i odgovor našoj okolini kako da se na najoptimalnijij način uključi u podršku, poštuje potrebe osobe koja je iskusila seksualno uznemiravanje i pomogne u prevazilaženju pratećih teškoća i posledica.

Nakon optužbi holivudskog producenta Harvija Vajnstina za seksualno nasilje i nastanka pokreta #MeToo čini se da je tema seksualnog uznemiravanja dobila sasvim druge dimenzije. I u domaćoj javnosti primetne su određene promene.

– Ne mogu da kažem da je znanje o traumi nedostupno širem društvu i da nema značajnih pokušaja da se društvo edukuje i osvesti na ovu temu. Čak mislim da je prošla godina rezultirala značajnim zamahom otvorenih razgovora o traumi, pre svega na društvenim mrežama, kroz pokrete #nisisama, #nisamprijavila i istupe u javnost hrabrih devojaka koje su prijavile seksualno nasilje.

Ipak, ne smemo zaboraviti da ova tema nije prolazna i bitno je održavati kontinuiran diskurs – ističe naša sagovornica, koja je i saradnica na projektu NIJE ŠALA- Seksualno nasilje je ozbiljna stvar.

Posebno su značajne reakcije koje mogu nastati kod osobe koja je pretrpela seksualno nasilje. Više je termina koji obuhvataju sve ono što dolazi posle nasilja, a svaki od njih podazumeva različita emocionalna stanja.

– Kada dajemo objašnjenja traume, svakako možemo početi od traumatskog događaja. Dakle, to je događaj koji karakteriše visok nivo pretnje po bezbednost i život neke osobe i prevazilazi uobičajene kapacitete osobe za prevazilaženje negativnih situacija. Trauma i traumatsko iskustvo koriste se kao sinonimi i možemo reći da su krovni termini koji u sebi objedinjuju traumatski događaj, uslove, prateća negativna emocionalna stanja i različite fenomene koje posmatramo uz traumu. 

Traumatski odgovor se može predstaviti kao jedinstven odgovor organizma na traumatski događaj osobe koja je, u kontekstu teme, preživela seksualno nasilje/uznemiravanje – objašnjava Biljana Galić i dodaje da devojke i žene te događaje mogu da pamte različito, da emotivno reaguju različito, da razvijaju ili ne dodatne psihološke ili zdravstvene poremećaje i da imaju različit tempo oporavka.

U poziciji velike nemoći i patnje

Traumatski uslovi, kako objašnjava naša sagovornica, prerastaju postojeće kapacitete osobe da ih prevaziđe. Drugim rečima, kada uslovi ostavljaju osobu u poziciji velike nemoći i patnje, možemo reći da su traumatski uslovi. A u spremnosti da se da se govori o jednom takvom iskustvu, bilo da je lično iskustvo ili iskustvo nekoga iz okoline, postoje individualne razlike.

– Ako uzmemo u obzir nerazumevanje, stigmu, predrasude koji su čest repertoar reakcija slušalaca i društva generalno, onda možemo sa sigurnošću zaključiti da je potrebna izuzetna mentalna snaga i stabilnost za istup i javno obraćanje. Ipak su to pitanja intime, intenzivnih negativnih osećanja, misli i uverenja, za koje je potreban visok nivo empatije, koji kao društvo, deluje mi da nismo još uvek postigli.

Ono što stoji iza jednog istupa i razgovora o traumi jeste dug period podrške osobi koja je to iskusila, period osnaživanja, oporavka i rada na integrisanju takvog iskustva u svoj psihički život. Videli smo takođe, da je međusobna podrška devojaka i žena , kao u slučaju #nisamprijavila pokreta bio jedan snažan pokretač za mnoge javne istupe – kaže psiholog Galić.

Kada je reč o uzroku straha žene da progovori o ovoj traumi, naša sagovornica objašnjava da ne možemo dobiti jedan odgovor.

– Često i dugo nakon događaja u kojem je na takav način povređen telesni i psihološki integritet osobe, ona oseća pretnju po sopstvenu bezbednost i bezbednost njenih bliskih ljudi. Sama trauma, kao takva, sužava kapacitete osobe da se nosi sa dodatnom pažnjom i diksusijom, koja može nastati ukoliko progovori.

Činioci koji ulivaju dodatan strah, a potiču iz okoline su nerazumevanje, stigma, predrasude sa kojima se susreće osoba koja je doživela traumu seksualnog nasilja. Svaki naredni put kada ona treba da istupi i govori, ukoliko ne doživljava poverenje, sigurnost i razumevanje, za nju može biti retraumatizacija.

Koliko traga trauma ostavlja na organizam u celini, govore i neurobiološke studije o različitom funkcionisanju mozga pri bezbednim uslovima i uslovima koji kreiraju trauma.

– U stanju traume izuzetno je aktivan limbički sistem, koji predstavlja naš emotivni mozak. Veliku aktivnost beleže zone mozga zadužene za alarmiranje organizma na pretnju i reagovanje na emociju straha, u odnosu na zone racionalnog razmišljanja. U situaciji nepodnošljivog straha, dešava se čak i da se prekinu veze emotivnog i racionalnog mozga.

Sve u cilju preživljavnja organizma. Memorija traumatskog događaja se mahom pohranjuje u emotivnu memoriju u hipokampusu, koja za razliku od dugoročne memorije ne poznaje prostor, vreme, nije semantička i verbalna, haotična je i pamti uglavnom telesne senzacije, bez vremenske odrednice.

Zbog toga je osobi koja je doživela traumu ponekad vrlo teško da se seti i ispriča nekome, jer ni sama ne može jasno rečima da izrazi ono što je telo upamtilo kao telesnu senzaciju – zaključuje naša sagovornica.

Zašto nije prijavila?

U društvu i dalje postoje pitanja poput onih: zašto nije prijavila, zašto se nije borila, zašto nije…
Jedan od razloga za ovakva pitanja je nerazumevanje i nizak stepen edukovanosti društva na temu traume kao posledice seksualnog nasilja i uznemiravanja.

Druge, ali povezane razloge, kako ističe psiholog, možemo tražiti u duboko ukorenjenim društvenim stavovima i viđenjima o tome kako izgleda događaj seksualnog uznemiravanja/nasilja, kome se on dešava, ko je počinilac…

U vezi sa tim su i tipične greške u mišljenju poput skakanja na zaključak (primer: Kratko je obukla, normalno je da je tako nešto moglo da joj se desi.) ili pogrešne atribucije uzroka događaja – ukoliko je događaj negativan, a odnosi se na nas same, skloni smo da pripišemo uzrok okolnostima, dok ukoliko se odnosi na druge, skloni smo da pripišemo uzrok njihovim osobinama.

Pored mnogih pitanja, najvažnije je podržati osobe sa iskustvom seksualnog uznemiravanja, u svim fazama posle traumatskog događaja.

– Najbolja podrška je ona koja sluša, pokušava da oseti potrebe osobe koja joj se obratila za pomoć i čini ono što je u okviru njenih/njegovih mogućnosti da pomogne. Sasvim je u redu priznati da se i kao podrška osećate neprijatno i da niste sasvim sigurni šta treba da radite, ali da ste spremni da budete tu i da iskomunicirate najbolje što znate.

Korisno je svakako ne osuđivati, ne zapitkivati previše, ne deliti trivijalne savete i ne pritiskati osobu da čini nešto za šta u tom momentu nema kapaciteta, poput prijavljivanja ili obraćanja stručnoj podršci.

Kako živeti nakon traumatskog događaja?

Svakodnevica nakon traumatskog događaja, kaže naša sagovorncia, jeste često jedan konfuzan period, ispunjen različitim nezdravim negativnim emocijama poput anksioznosti, izrazite tuge i depresije, samookrivljavanja, nagomilanog besa, a ponekad i potpune emotivne zaravnjenosti. Vrlo često izostaje i pravda za osobu koja je iskusila seksualno uznemiravanje ili nasilje.

– Zaborava nema, ali je moguće u velikoj meri povratiti visok kvalitet života, kroz izuzetno mnogo obrade i rada na traumi. Sam odgovor na pitanje kako živeti je vrlo nezahvalan, ali preporuke za kvalitetniju svakodnevicu mogu biti primenjivanje brige o sebi kroz osvešćivanje i zadovoljenje svojih emotivnih i psiholoških potreba, traženje podrške, da se ne zanemaruje i ne gura pod tepih ovo iskustvo.

Ukratko, živeti najbolje što se može u datim okolnostima i slušati svoje potrebe.

Preuzeto sa: ona.telegraf.rs

Rođena je u Splitu, 1950. Studije psihologije završila je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a potom je prošla dvogodišnju postdiplomsku edukaciju u Sjedinjenim Američkim Državama.

Gotovo dvadeset godina radila je kao školska psihologinja u II. gimnaziji u Zagrebu. Upravo radeći u školi, govorila je, otkrila je da su joj, uz studije psihologije, potrebni dodatni alati ne bi li ljude mogla razumjeti “iznutra”. Taj alat pronašla je u gestalt psihoterapijskoj školi, u razvoj koje je u Hrvatskoj kasnije godinama ulagala velike napore.

Bila je jedna od organizatora prve cjelovite gestalt edukacije u Hrvatskoj koja je rađena pod okriljem njemačkog IGW-a (Institut für Integrative Gestalttherapie). Stoga je mnogi smatraju osnivačicom hrvaske gestalt psihoterapije, makar bi Jasenka Pregrad, nepretenciozna kakva je bila, osoba koja je puno više marila za sadržaj negoli za formu i titule – na ovo odmahnula rukom i rekla da je bila – tek dio grupe entuzijasta koji su u Hrvatsku dozvali gestalt trenere iz inostranstva i tako posijali sjeme gestalt psihoterapijskog pravca koji je danas jedan od najzastupljenijih među hrvatskim psihoterapeutima.

Autorica je brojnih članaka u stručnim časopisima i knjigama. U medijima je istupala rjeđe no što su je urednici i novinari pozivali, svaki njen istup bio je vrlo sadržajan, svakoj temi koju je kao stručnjakinja komentarisala posvetila bi se s posebnom pažnjom, nikada nije davala tek površne, predvidljive izjave, već vrlo konkretna i domišljena razmišljanja stručnjakinje kakva je Pregrad zaista bila.

“Jasenka se osjećala lično odgovornom da prenese glas nauke, psihologije, etike, saradnje, humanističkih načela, ljudskih prava, prava na izbor, nenasilja, lične i društvene odgovornosti. Sklona aktivizmu, davala je ogromne količine energije stajući riječima i djelom iza vlastitih vrijednosti.

Zastupala ih je dosljedno i kada su je čuli i kada je nisu čuli. Neumorno je radila u misiji da promijeni svijet. Osobu po osobu, ako treba.”, kaže Irena Čorko Meštrović, psihoterapeutica koja je Jasenku Pregrad upoznala kao srednjoškolka, a tokom godina postala njena studentica, saradnica te potom i kolegica, suosnivačica Gestalt centra Homa.

Čorko Meštrović nastavlja: “Znala je reći da gestalt “kvari ljude” i silno se ponosila kada bi nekoga uspjela “pokvariti”. To je značilo probuditi ljude iz naučenog “poslušništva”. Trgnuti ih iz inercije progutanih (tuđih) vrijednosti, osjećaja nedovoljnosti i nemoći. Oživjeti ih nazad u kreativna, poduzetna, prodorna i inspirisana bića koja misle svojom glavom, osjećaju svojim srcem i iz toga djeluju. I čine razliku.”

Tokom Domovinskog rata Jasenka Pregrad, radeći s brojnima visoko traumatizovanim ljudima, stekla je veliko iskustvo u tom polju, postala stručnjakinja za traumu. Radila je u Društvu za psihološku pomoć (DPP). Uredila je knjigu “Stres, trauma, oporavak” koja je bitno štivo mnogima koji rade u pomagačkim zanimanjima – psiholozima, psihoterapeutima, socijalnim radnicima i ostalima.

Zadnjih godina, u doba pandemije i potresa u Hrvatskoj, Jasenka Pregrad pobrinula se da objavi online izdanje knjige “Stres, trauma, oporavak” te da knjiga postane svima dostupna.

Bila je autorica i voditeljica UNICEF-ovog programa Stop nasilju među djecom, koji se provodi u više od 300 škola i među 150 000 učenika. Vjerovala je da – kad bi svako dijete dobilo temeljno poštovanje naprosto zato što živi – da bismo za pedeset godina od tog trenutka živjeli u puno boljem, mirnijem i sretnijem svijetu. Napisala je priručnik “Za sigurno i poticajno okruženje u školama” koji je bio ključan za provođenje programa prevencije vršnjačkog nasilja u školama od 2003. do 2011. godine.

Zbog dobrih rezultata tog programa u Hrvatskoj, priručnik “Za sigurno i poticajno okruženje u školama” Regionalni je ured UNICEF-a u Ženevi u suradnji s Jasenkom Pregrad prilagodio na engleski jezik te 2015. predstavio njegovo međunarodno izdanje.

Osim u Hrvatskoj, taj se program u provodio u Bugarskoj, Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, a od nedavno i u Bjelorusiji. U svim tim zemljama Jasenka Pregrad je radila sa stručnjacima u području obrazovanja i dijelila znanja i iskustva iz Hrvatske te podržavala njegovu lokalnu prilagodbu.

2016. godine nagrađena je UNICEF-ovim priznanjem “Prijateljica generacijama djece” koje se dodjeljuje stručnjacima koji su svoj profesionalni put posvetili dobrobiti generacija djece.

Jasenka Pregrad je bila dio koordinacijskog tima Nansen dijalog centra koji je razvio prvi integrirani i interkulturalni kurikulum Nove škole koja je trebala biti otvorena u Vukovaru, u kojoj bi se zajedno školovala djeca hrvatske i srpske nacionalnosti. Jasenka Pregrad bila je snažno angažirana oko tog projetka. Škola, nažalost, još nije zažvijela.

U posljednjih dvadeset godina bila je, uz sve što je radila, posvećena svojoj psihoterapijskoj praksi i poučavanju mladih psihoterapeuta i drugih pomagača raznih struka. Držala je i nastavu na poslijediplomskim studijima u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Albaniji, Ukrajini, Litvi, Rusiji, Danskoj. Bila je kreatorica mnogih treninga, seminara, edukacija, kurikuluma u širokom polju znanja i vještina – od gestalt psihoterapije, savjetovanja, traume, adolescencije, vršnjačkog nasilja, komunikacijskih vještina, problema u učenju, kreativnosti i mnogih drugih…

“Sve profesionalne reference iz njezine biografije teško da zapravo mogu opisati Jasenkinu karizmu i način na koji bi ljudi bivali dirnuti i izmijenjeni susretom s njom. Način na koji nije trpjela nikakvu neautentičnost u nekim je ljudima izazivao strahopoštovanje. Odbijala je surađivati s lažnim, manipulativnim i automatskim.

No kada bi osjetila i dodirnula ono ljudsko i stvarno, ma kako zapetljano, komplicirano ili emotivno teško bilo, doživjela bi to kao poziv da priđe bliže i zakorači dublje.”, govori Irena Čorko Meštrović.

“Nije moguće nabrojati sve što je Jasenka značajno napravila s Društvom za psihološku pomoć (DPP) i što je sve ona napravila za DPP, pa ću se vrlo osobno osvrnuti na naše planove za budućnost koji su ovako naglo prekinuti.”, govori Marina Ajduković, redovna profesorica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te nastavlja: “Pred ljeto 2019. našle smo se na večeri u Klubu kulturnih susreta i dogovorile, svjesne svoje prolaznosti, ali i značaja koje DPP ima u našem životu, da je vrijeme da sustavno i planski uvodimo mlade u sve aktivnosti koje su važne za DPP.

Prisjetile smo se s nevjericom da smo u vrijeme početaka DPP-a bile u srednjim 30-tim godinama, da su naši tadašnji profesionalni uzori nesebično s nama dijelili svoje znanje i da imamo povjerenje u naše današnje suradnike, koji su sada te dobi. Nismo tada još znale za njenu bolest, ali je ona i u bolesti počela, ili bolje rečeno nastavila aktivno provoditi u djelo naš dogovor.

Naš zadnji razgovor negdje oko Nove godine je bio na temu “psihologija-mediji-etika”, govorile smo i o knjizi tog naslova koju je Jasenka maestralno urednički osmislila. Završile smo dogovorom da ćemo se naći kod nje i vidjeti što možemo učiniti da aktiviramo profesionalni dijalog na tu temu. Na žalost, niti to, niti puno toga drugoga više nećemo moći raditi s Jasenkom licem-u-lice, ali ćemo i dalje raditi mnogo toga u unutarnjem dijalogu s Jasenkom koja će uvijek biti u nama…”

Irena Čorko Meštrović podijelila je i vrlo osobno iskustvo kako se teško bolesna Jasenka Pregrad suočila s dijagnozom i prihvatila suživot, a ne borbu, s karcinomom:

“Prošlo je dvije i pol godine otkako se susrela s dijagnozom karcinoma pluća. Sjedili smo svi zajedno, treneri i osnivači Gestalt centra Homa, obavijeni vječnim dimom cigarete, zgromljeni strašnom prognozom.

Znali smo već, jer nas je ona naučila, suzdržati se od svih floskula tipa “Ti si snažna, možeš pobijediti ovu bolest”, “Sad moraš biti hrabra”, “Imam ti ja ovog svog bioenergetičara…” Nismo pohrlili u poricanje, lažne nade, niti pobjegli od teških osjećaja. Željeli smo vidjeti i osjećati ono što jest.”

Meštrović Čorko dalje kaže: “Jasenka je znala da želi nastaviti raditi svoj posao, da će biti poslušna pacijentica, vjerovala je u znanost, a i da neće pristati na bol i poniženje. Nakon prvotnog šoka, život se nastavio kao do tada.

I dalje je nizala beskrajne radne sate, radila psihoterapije, supervizije, edukacije, akreditacije instituta, bavila se aktivizmom, istupala u medijima, držala treninge u mnogim zemljama, neumorno odgovarala na mailove do tri ujutro i baš uvijek inzistirala na etici i visokim standardima u struci. Prije svega na – odgovornosti.

Potom je došla pandemija. Tražila je dodatni oprez. Jasenka, žena neobične unutarnje snage i prodornosti, sada je nastanjivala krhko i ranjivo tijelo. Pokušaji da nastavi sa svojim radom i životnom misijom tražili su silan trud, akrobacije preko raznih prepreka.

Ali, uspijevala je. Dvije i pol godine, neumorna, kao da nije bolesna, nastavljala je život vjeran vlastitim vrijednostima – humanosti, radišnosti i odgovornosti. Inzistirajući na kvaliteti, ustrajno je ukazivala na sve pogreške – od tipfelera u radovima studenata do svjetskih nepravdi poput diskriminacije i međunarodnih konflikata.”

Jasenka Pregrad nije trpila eufemizme.

“Voljela da se stvari nazivaju pravim imenom i ne bi voljela da kažemo da nas je “napustila”. Kao prvo, nije bila osoba koja bi ikoga napustila. Imala je upornost, hrabrost i izdržljivost pit bulla. Osim toga, voljela je izgovarati “zabranjene” riječi na sav glas. Smrt! Umrla! Rak! Nije vjerovala u nikakva zamatanja u celofane i ružičaste mašne i naočale. Posvetila je život gestalt psihoterapiji koja kao glavni svoj alat koristi svjesnost. Njezina misija bila je osvještavanje. Učila nas je da ako sagledamo dovoljno dobro, detaljno i precizno sami sebe i kontekst u kojem se nalazimo, bit ćemo sposobni donositi najbolje moguće izbore i preuzimati odgovornost za vlastiti život.

Prije dvadesetak dana, već bolujući od COVID-a i dalje je tvrdoglavo sjedila na našem posljednjem Zoom sastanku Gestalt centra Homa. Mršava i sitna poput ptičice i dalje se činila jačom od svih bolesti. Žustro je raspravljala o edukantima, planovima, budućnosti. Nismo se pozdravili ni kada je otišla u bolnicu. Javljala je da joj ide na bolje i prebacivala seminare na kasniji termin. Bilo je naznaka da će je uskoro otpustiti kući, a onda joj se stanje naglo pogoršalo i primili smo poruku o njezinoj smrti. Utjeha je da je do samog kraja živjela po svom. Posvećena svom radu i porukama koje je željela pronijeti svijetom.”

Kako je Pregrad razmišljala o bolesti i zašto su joj smetali izrazi poput “boriti se s bolesti”, kako je učila živjeti s bolesti, pisala je u tekstu koji je objavljen na stranicama Udruge Nismo same (Boriti se s rakom ili živjeti s njim).

Koliko je Jasenka Pregrad ostavila traga među ljudima najbolje pokazuju komentari koje otkako je umrla nas web stranicama Gestalt centra Homa ostavljaju mnogi koji su je poznavali.

Gordana Kuterpvac Jagodić, redovna profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta napisala je: “Draga Jasenka obilježila je živote mnogih mladih s kojima je radila i mnogih nas psihologa. Bila je na mnoge načine naš guru, naša duhovna voditeljica, mudra učiteljica. Nedostajat ćeš Jasenka!”

Sandra Čanić kaže: “Velika žena u svakom pogledu, autentična, do kraja prisutna, s divnim i danas sve rjeđim umijećem da uputi i zadrži pogled oči u oči, prepozna ono važno i dade pravi omjer podrške i konfrontacije.”

O Jasenki Pregrad Tatjana Aćimović, scenaristica, kazališna i filmska producentica piše: “Jedna od rijetkih, ako ne i jedina, kojoj je s tom nekom nevidljivom mješavinom povjerenja, lakoće i snage uspijevalo spajati registre terapeutkinje, prijateljice, kolegice, suborkinje. Čudo od znanja, sluha, suosjećanja. Duha. Moje je jedno od ovih tisuća srca u kojima je našla to neko mjesto za ušuškati najvrijednije, za njegovati izvore, za sebe, za drugog, za sutra. Banalne su riječi za dragocjenosti koju je disala i razmjenjivala. Kad bi riječ Zahvalnost imala neku boju, puno bi je nebo bilo sada. Divno bi bilo da su te svi mogli upoznati.”.

Karmela Devčić, novinarka Jutarnjeg lista, o susretima s Jasenkom Pregrad piše:

“Rijetko tko je tako dobro poznavao ljude, a tako iskreno volio čovjeka kao što je to znala i voljela Jasenka Pregrad. Učila nas je da bolje razumijemo sebe. Da bolje razumijemo svijet. Učila nas je empatiji. Nije ona bila “samo” psihologinja i psihoterapeutkinja, bila je aktivistica za bolji svijet. Prosvjetiteljica.

Jasenka je svoj posao radila dajući se kao da joj je to misija. I bila joj je, makar i nesvjesno, misija – oplemenjujući ljude oko sebe ona je baš oplemenila ovaj svijet. Kad je u zimu 2017. umro Zygmunt Bauman komentirale smo Jasenka i ja koliko je jaka njegova ostavština, kakav je to gubitak za svijet.

Kad je prije godinu dana umro Balašević, a Jasenka je jako voljela vojvođanskog poetu, komentirale smo količinu emocija koje je među ljudima pokrenula njegova smrt. Takvu je lavinu emocija među ljudima koji su znali Jasenku pokrenula i Jasenkina smrt.

Dovoljno je pročitati što o njoj od utorka večer, 22. veljače, na stranicama Gestalt centra Homa, otkako su njezine kolege objavile da je umrla, pišu mnogi, naslutiti ćete kakva je bila Jasenka Pregrad ako je i niste poznavali, ako za nju možda niste nikada imali priliku ni čuti.

Mudra i plemenita. Od one rijetke sorte malobrojnih u kojima se sastalo i akademsko znanje i pronicljivi životni uvidi i veliko srce.

Još dugo će svijetom hodati ljudi koje je oplemenila, posredovati ono što su od nje naučili, činiti da živimo u solidarnijem i humanijem društvu.”

Sahrana Jasenke Pregrad biti će u utorak, 1.ožujka u 13.20 h u Krematoriju na Mirogoju, uz pridržavanje epidemioloških mjera.

Obitelj Pregrad poziva one koji žele, umjesto vijenaca, uplatiti donaciju organizacijama koje se bave podrškom djeci, a što je bio važan dio životnog poziva Jasenke Pregrad – Udruzi Krijesnica ili SOS Dječjem selu Hrvatska ili nekoj drugoj humanitarnoj organizaciji.

Ono što moja majka nije dobila od svoje majke, uticalo je na to šta će ona biti u stanju da dâ meni, kao i mojoj braći i sestrama. I pored toga, uvek sam osećao njenu ljubav kako se probija i isijava, uprkos traumama koje su bile deo naše porodične istorije, a koje su se reflektovale na njeno majčinstvo – naročito činjenica da je njena majka Ida izgubila oboje svojih roditelja, kada je imala svega dve godine.

Porodično predanje glasi ovako…

Kada je moja prabaka Sora umrla od upale pluća 1904, njeni roditelji su za to optužili njenog supruga, Endrjua, koga su smatrali za propalicu i kockara. Prema porodičnom predanju, Sora se razbolela od pneumonije, koju je zadobila tako što je u sred zime visila na prozoru kuće, preklinjući svog supruga da uđe unutra. Nakon Sorine smrti, moj pradeda Endrju je bio proteran iz porodice moje majke i više nikada se ništa o njemu nije čulo. Mojoj baki Idi je rečeno kako je njen otac prokockao sve što su imali, što je bila fraza koja se prenosila porodicom kroz generacije. Čak i kao dete, mogao sam da osetim bakinu ogorčenost kada bi pričala tu priču – što je često radila – a bilo mi je i žao zbog toga što nikada nije imala priliku da upozna svog oca.

Dakle, kako je ostala siroče sa svega dve godine, brigu o mojoj baki su preuzeli sad već ostareli baba i deda, koji su teško radili kako bi uspeli u tome. Moja majka je obožavala svoju baku i deku, i često bi joj se lice potpuno ozarilo u trenucima kada se prisećala uspomena, kao i toga koliko su je voleli. Međutim, to je bio samo delić priče – deo koji je svesno zapamtila. Drugi, dublji deo priče nalazio se daleko izvan dosega njene svesti.

Još pre nego što je Ida i prohodala, možda čak još i u utrobi svoje majke, ona je upila majčinu uznemirenost koja je bila posledica konstantnih svađa, suza i razočarenja. Sve to imalo je kardinalan uticaj na razvoj Idinog nervnog sistema. I konačno, gubitak majke u uzrastu od dve godine, učiniće Idu definitivno emotivno oštećenom.

Nije u pitanju samo to što je moja majka odgajana od strane siročeta, koje nije moglo da joj pruži negu koju ni samo nikada nije dobilo od svoje majke; moja majka je još u majčinoj utrobi nasledila i traumu rane Idine separacije od njene majke. Iako je Ida fizički bila prisutna u odrastanju moje majke, ona nije bila u stanju da izrazi najdublja osećanja koja bi podržala razvoj moje majke. Nedostatak te emotivne povezanosti takođe je postao deo porodičnog nasleđa moje majke.

Priča oca moje majke takođe je bila bremenita. Njegova majka, Rejčel, umrla je na porođaju, kada je moj deda Hari imao samo pet godina. Harijev otac, Semjuel, verovao je da je on odgovoran za njenu smrt, tako što ju je učinio trudnom, opteretivši se teškim teretom krivice. No, Semjuel se brzo oženio drugom ženom, koja je, kako kaže priča, više računa vodila o svom biološkom detetu, nego o Hariju, prema kome se ophodila sa ravnodušnošću koja se graničila sa okrutnošću.

Moj deda je retko govorio o svom detinjstvu. Ono što o njemu znam poteklo je od moje majke, koja se stalno iznova prisećala kako je Hari gotovo umro od gladi kada je bio mali. Sakupljao je ostatke iz kanti za đubre, i jeo lišće maslačka, kako bi preživeo. Kao dečak, zamišljao sam svog dedu, takođe kao dečaka, kako sedi na ivici pločnika sam i grize koricu stvrdnutog hleba ili glođe pileću kost sa ostacima pokvarenog mesa na njoj.

S obzirom da su oboje izgubili svoje majke kao veoma mali, moji baka i deda su – i ne znajući – pokupili nasleđe prethodnih trauma. U našoj porodici, veza majka – dete je bila prekinuta kroz najmanje tri generacije. Da se ovi prekidi nisu dogodili, moja braća i sestre, uključujući i mene, možda bi dobili drugačiju vrstu majčinstva. Ali, kako to nije bio slučaj, neutažena glad moje majke za ljubavlju roditelja bez kojih je ostala, nije joj dozvolila da iza sebe ostavi osećaj anksioznosti i preplavljenosti.

Kako bih izašao iz začaranog kruga nasleđene traume, koja se u mojoj porodici prenosila sa generacije na generaciju, a pre svega u cilju rešenja svog zdravstvenog problema, shvatio sam da najpre moram da iscelim svoj odnos sa sopstvenom majkom, vodeći se time da ne mogu da izmenim prošlost, ali da sasvim sigurno mogu da promenim svoj odnos sa njom u sadašnjosti.

Moja majka je nasledila stresne obrasce svoje majke, a zatim sam isto učinio i ja. Ona se, na primer, često hvatala za grudi i žalila na osećanje uznemirenosti koje struji njenim telom. Sada znam da je nesvesno ponovno proživljavala strah i osećanje usamljenosti – koje se kao talas prenosilo mojom porodicom – užas razdvajanja od one koja joj je bila najpotrebnija: svoje majke. Sećam se da sam još kao mali, možda sam imao pet ili šest godina, bivao prestravljen kada bi moja majka iz bilo kog razloga napuštala kuću.

Tada bih odlazio u njenu spavaću sobu, otvarao fioku sa njenim maramama i spavaćicama, i gurao glavu u njih samo kako bih mogao da oživim njen miris. Živo se sećam tog osećanja – da je nikada više neću videti, i da će taj njen miris biti sve što mi je od nje ostalo. Kao odrastao, podelio sam ove uspomene sa majkom, iznenadivši se kada sam saznao da je ona radila isto – i ona bi zagnjurila lice u odeću svoje majke, kada bi njena majka odlazila od kuće.

Kako moja priča ilustruje, rani prekid veze između majke i deteta može nastati mnogo pre nego što smo uopšte i začeti. Posledice toga mogu biti duboko zakopane u našu podsvest, svejedno živeći u našem telu u vidu somatskih sećanja koja mogu biti potaknuta događajima koji podsećaju na odbacivanje ili napuštanje.

Kada se ovo dogodi, može doći do toga da osetimo kao da više nismo u kontaktu sa sobom. Mogu nas okupirati misli, ili se možemo osetiti preplavljeno – čak i prestrašeno – senzacijama koje obuzimaju naše telo. Zbog toga što je trauma nastala tako rano, ona često ostaje skrivena od naše svesti. Znamo da postoji problem, ali nismo u stanju da preciziramo o čemu se tačno radi. Umesto toga, dolazimo da zaključka kako smo mi problem, odnosno kako sigurno sa nama nešto nije u redu.

Obuzeti tim nedefinisanim strahom i anksioznošću, često pokušavamo da kontrolišemo naše okruženje kako bi se osetili sigurnima. To je zato što smo imali tako malo kontrole kada smo bili mali, te je – osetiti tako snažne emocije, kakve smo mi doživljavali, bez adekvatne podrške i sigurnog okvira – bilo više nego traumatično.

U svakom slučaju, bez našeg svesnog menjanja obrazaca, posledice rano prekinutih veza se mogu prenositi generacijama, sa kolena na koleno – bez ikakve naše svesti o tome.

Napomena: Odlomak iz knjige – Nije počelo od tebe, Marka Volina (prevela Mirela Pavlović)

Ova inicijativa sadrži i materijale za roditelje, skrbnike i socijalne radnike, kao i video elemente u kojima svima dobro poznati likovi iz “Ulice Sezam” pokazuju jednostavne vježbe koje će pomoći djeci da se osjećaju bezbjedno i da se lakše nose sa traumom i stresom. Prije nekoliko dana je objavljena nova analiza nacionalnog istraživanja dječijeg zdravlja prema kojoj je ustanovljeno da je samo u Americi skoro pola djece mlađe od 18 godina imalo neko neželjeno iskustvo u djetinjstvu. Iz američkih centara za kontrolu i prevenciju bolesti saopšteno je da su se ta iskustva vezala za zdravstvene rizike, hronična zdravstvena stanja, malim životnim potencijalom, pa čak i prerane smrti. U upravi za mentalno zdravlje i zloupotrebu supstanci naglašavaju da neželjena iskustva u djetinjstvu predstavljaju i značajan faktor rizika za poremećaje zloupotrebe supstanci.

Traumatska dešavanja se ne mogu uvijek spriječiti, ali postoje načini da se njihove posljedice ublaže. U tome vam mnogo može pomoći novi materijal “Ulice Sezam” koji je u potpunosti objavljen na Internetu sa ciljem da se pomogne u sprečavanju toga da trauma iz djetinjstva definiše život te osobe i smanji negativne efekte.

“Koliko god mi željeli da zagrlimo svoju djecu i sačuvamo ih od zla, nerealno je da imamo tu sposobnost”, izjavila je Robin Gurwitch, članica nacionalne mreže za pomoć djeci koja su preživjela traumu. Doktorica Lee Beers, pedijatrica dječijeg nacionalnog zdravstvenog sistema u Washingtonu je dodala da tragedija ne treba biti trauma za djecu ako ih odrasli ljudi oko njih obasipaju dobrotom, snagom i brigom. Sherrie Westin, izvršna direktorica “Radionice Sezam” je izjavila da je osjećala potrebu da lansira ovaj program imajući u vidu mali broj resursa za pomoć djeci koja su preživjela traumu.

“Likovi iz ‘Ulice Sezam’ su u jedinstvenoj poziciji da pomognu djeci koja su preživjela traumu zato što je ova serija uvijek bila utjeha mališanima koji su se nosili sa veoma teškim okolnostima”, objasnila je Sherrie.

Doktor Richard Besser, predsjednik i direktor fondacije “Robert Wood Johnson” koja je pomogla u finansiranju ove inicijative je naglasio da su svjesni toga kako trauma iz djetinjstva može da naškodi zdravlju i dobrobiti djece. On je takođe istakao da inicijativa “Ulice Sezam” pruža alate za pomoć djeci koja se moraju nositi sa najtežim životnim izazovima.

Kompletan materijal je dostupan na WEB stranici “Ulica Sezam u zajednicama”, a video snimke u kojima Big Bird, Elmo, Alan i ekipa donose savjete o tome kako da ublažite stres možete pogledati i ispod ovog teksta.

Kako da zamislite mjesto na kojem ste bezbjedni:

Kako da zagrlite sami sebe:

Kako da se smirite vježbajući brojanje i disanje:

Kako da izgradite samopouzdanje:

Kako da usporite i smirite se kada ste nervozni:

Kako da se riješite osjećaja ljutnje:

Kako da napravite mjesto na kojem se osjećate bezbjedno:

Izvor: ABC News