Celi život brine.

O mami, tati, sestri,bratu, babi, dedi, rođacima.

Važi za onu dobru, svima na usluzi.

Kad god kome treba, nju zovu.

Tu je za svadbe i sahrane.

Sve može, ono što drugi u porodici ne mogu, može ona.

Njena leđa su jaka.

I živci. I glava.

Dugo nije stizala da se pita o tome šta joj treba, dovoljno je da su drugi srećni.

Nek smo samo živi i zdravi, poklopac za sve njene tegle u kojima je davno, za neko drugo vreme, ostavila svoje želje i potrebe

Kad dođe red na nju. Polako.

Iskreno, ni ne zna šta želi. Sada. Kada sebi postavi to pitanje, tišina.

Kada je pitaju šta da ti kupim, odgovara bilo šta. Ali zato zna ko voli slatko, a ko slano, kome je koji omiljeni kolač, a kome voće. Ko voli da se sa njim smeje, a kome treba da ga sasluša i tuguje.

Svima daje šta im treba.

Profesionalna proceniteljka tuđih potreba.

Nepogrešivi forenzičar tuđih uzroka za tugu i strah.

Spasiteljka i pomagač.

Dobar čovek.

Jer to bi, misli ona, svi rekli prvo o njoj.

Biti dobar čovek, glavni je cilj.

Kada si dobar čovek niko ne može da ti nađe manu i svuda se uklapaš, misli.

Da, svuda, osim sa sobom.

Jer, ona svima daje šta im treba, osim jednoj osobi – SEBI.

Nju je isključila.

Davno.

Zapravo, ne seća se da je ikada ukljucila NJU. Njoj je dovoljno da drugi budu srećni, tada mirno spava, kaže.

Još onda kada je osetila prvu krivicu zbog maminih i tatinih svađa, pa odlučila da uzme stvar u svoje ruke, osetila je mir što mama nije tužna, a tata ljut.

Polako je preuzimala odgovornost za brata i sestru, da ne rastuže mamu i naljute tatu.

Ali se brat i sestra nisu dali, nikada mamu nisu voleli kao što je ona voli, mislila je.

Ako ja budem dobra, mislila je, i učinim sve da oni budu srećni, porodica će ostati na okupu.

Mama bi plakala pred njom zbog tate, a ona bi se kidala. Ništa ne boli tako kao mamine suze zbog tate.

Nikada je neću napustiti, jer ako je ja napustim ko će brinuti o njoj?

Oh, ali ni ovo nije fer prema tati. Krivila se.

I tako, plalila je svetla svima oko sebe, jer oni ne mogu sami, a ona može sve, dok se njena svetla nisu ugasila.

Dok duša nije zabolela, a onda i telo.

Dobrim ljudima se to ne događa, mislila je.

Gde su sada drugi kada meni treba? Zadužila ih je, mislila je

I nekako je i u ovoj svojoj nevolji ispala bolji čovek od njih. Ona nikog ne bi ostavila kako su drugi nju.

Tada nije shvatala da su drugi , u međuvremenu, izgradili svoje živote.

Da ni ne znaju kako njoj da pomognu, jer je ona, pomažući njima, izgradila ogroman zid. Zid preko kojeg ni drugi, a ni ona, neće videti njenu usamljenost, prestrašenost i nesnađenost.

Drugi, ti isti drugi, ni ne znaju da joj trebaju, jer je celi život na njenim vratima pisalo: sve mogu sama.

Trebalo joj je puno rada da shvati da je zloupotrebljena, u jednog igri koja se zove paretnifikacija.

Postala je roditelj roditeljima i tako izgubila oslonac u njima. To je bila prva nepravda koja joj je učinjena, a onda je ona nastavljala da tu istu nepravdu sebi cini celi život, birajući da se kreće u jedinom okviru koji joj je poznat.

Da bi detetu bilo bezbedno da bude dete, raste i razvija se, potrebno je da se osloni na roditelje.

Bilo joj je potrebno puno vremena da shvati da se bavi drugima zato sto se plaši samostalnosti.

Da živi tuđe živote zato sto se plaši svog.

Da toliko dugo veruje da je izvan porodice, per se, bezvredna, da je ovu bolnu ranu sakrila onde gde ju je teško bilo naći, u uverenju da je prevredna drugima.

Da bez nje ne mogu.

Da su zbog nje tužni.

Da su, kada su ljuti , ljuti zbog nje.

Da je u centru pažnje drugih ljudi i njihovih svetova.

Najbolja stvar koja joj se desila bilo je da shvati u kakvoj je zabludi.

Došla je kroz muku, ali nekima je potrebno da udare glavom u svoj zid da bi se setili da postoje.

Drugi trebaju njoj, jer ih nikada stvarno nije ni imala.

A bez drugih,pouzdanih drugih, ne moze da se poraste i izgradi svoj svet.

Sada samo da nauči da traži pomoć, da ne čeka da je se sete.

Da se ona seti sebe.

Jedino tako se i drugi mogu setiti nje.

Jer nikom nismo vredni ako nismo sebi.

To je osnovni zakon na kome počiva svako davanje. I primanje.

Ljiljana Milić, Trener ličnog razvoja

Izvor: Zelena Učionica

Moje Sarajevo ostalo je daleko… U prošlosti koja me progoni već 24 godine. Pokušavam u glavi da napravim ladicu i sve ono što se tada dešavalo stavim pod ključ. Ali, sjećanja naviru. Danas više nego bilo kojeg drugog dana.

Moje korijenje počupano je 21. aprila 1992. godine. Otrgli su me od svega što je trebalo da bude život. Sjeli smo u posljednji voz koji se pruženim šinama lijeno kotrljao prema Banjaluci. Gužva… I danas pamtim te mirise i majčine riječi: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”.

Čvrsto stišćem crveni ruksak sa žutim rubovima, na kojem piše “KK Bosna”. U njemu stvari za lutku. Nju držim u rukama i ponavljam: “Proći će, vraćamo se za 15 dana”… Moje Sarajevo zauvijek ostaje iza mene.

Noći proživljene od prvih martovskih barikada do tog 21. aprila, do posljednje sekunde prožimali su jeza i strah. Granatiranja počinju. Sve ide preko moje marindvorske zgrade. Svjetlo nije bilo potrebno. Noći su obasjavale granate. Stotine njih. Mi sklupčane u hodniku, u tom potkrovlju čekamo da ludilo prestane. A nije još ni počelo.

Šta smo krivi? Ljudi smo, ne razlikujemo se ni po čemu. Osim po vjeri… A da ni to ne znamo. Niko nas nije učio da tako razmišljamo.

U podrumu je gužva, ali ne od ljudi, već od teških riječi. Psuju majku “onima sa brda”, psuju majku nama jer smo valjda iz istog tora. Tu više nije bilo mjesta. Memljiva austrougarska zgrada postaje pretijesna. Njen miris, koji sam udisala osam godina svog malog života, postao je pretežak.

Tata na listi za likvidaciju, koju su napravili neki što su Sarajevo valjda voljeli više od njega tu rođenog, odlazi. Skriva se. Traže ga. Strah postaje sve jači.

“Spremite samo najosnovnije. Odlazimo”, rekla je majka dvjema djevojčicama koje su znale samo za igru i sreću.

Velike smo. Trebalo bi da znamo šta je najosnovnije. Lutki bi moglo da bude hladno. Ma nema veze, ponijeću njene stvari. I barbike. Da, trebaće mi. Ali, u ruksaku nema mjesta za moje majice. Nema veze, vraćamo se za 15 dana. Kod bake će se naći već nešto…

Porodica se razdvojila. Tata je negdje… Uspio je do Pala. Jedna baka ostaje u Sarajevu. Tamo se puca. Mnogo. Javljaju na vijestima da je sve gore. Odlazimo kod druge bake u Grahovo… Tamo je lijepo. Ali, gdje je moje Sarajevo?

“Žana, presvuci se.”

“Mama, nemam šta da obučem.”

Stižu vijesti o tati. Nije htio da puca na svoj grad. Završio je, po kazni, na nekom lošem mjestu u vojsci. Javljaju, puk'o je. Krenuo prema Vratniku. Tamo su ga uhvatili. Masakriran je.

Vriska, plač… Ostajem nijema. U toj tišini žalim za njim. Mojim herojem. Ljekari ne mogu da mi pomognu. Trauma je takva, znate.

Tri mjeseca kasnije moje Sarajevo krvari i plače. Ruše ga. Ruše ga svi koji ga nisu udisali. Ruše ga oni što o njemu ništa nisu znali. Ruše ga uz “Crvenu jabuku”, “Indexe” i “Zabranjeno pušenje”, a nekada su trebe barili uz te stihove. Vijesti su jezive.

Mama ulazi u bakinu sobu… Blijeda.

“Javio se. Djeco. Javio se tata. Živ je.”

Uspio je nekako do Beograda. Stiže u Grahovo. Nama. Tu ga čeka drugi korpus. Odma’ mora da se javi. Takva je prekomanda.

Livada nikada nije bila veća. Trčala sam koliko me noge nose. Bacio je crveno koferče. Ispali su prljavi peškiri, nosio me dugo. Moja prva riječ: “Tata”.

Moje Sarajevo gušilo se u krvi i narednih godina. Rat se odužio. Svaki dan smo živjeli loše. Glad… Čekanje vijesti sa ratišta… Čitanje starog Zabavnika pod svijećom… Mlijeko iz humanitarne pomoći… Skupljanje grančica da se ugrijemo… Rad na pijaci za svesku… Džem od šljiva na tankoj kriščici domaćeg hljeba mekog kao majčina duša…

Banjaluka je moja nova kuća. Republika Srpska moje utočište. Tu smo pronašli mir, ponovo se spojili. Nikoga ne mrzimo. Razloge za takvo što ostavili smo dvije i po decenije iza sebe. Ponovo smo srećni. Ali, godine nisu učinile da zaboravim.

Idem u Sarajevo. Naš susret je tek svijeća na bakinom grobu, šetnja do memljive marindvorske zgrade, porcija ćevapa na Baščaršiji, kolači kod čika Baftira, knedla u grlu i povratak kući… U tuđinu.

24 godine kasnije… Čitam vijesti i opet čujem usijano oružje koje sve glasnije zvecka. Ponovo prijetnje. Tamo neki ratni komandant govori da će ponovo biti rata. Drugi odgovaraju da su spremni i da će braniti bedeme. Opet zvoni rat.

Zašto ste toliko žedni krvi? Prolazi tek četvrt vijeka, one stare rane ne zacjeljuju, majke i dalje traže svoju djecu, a vi pozivate. Gdje? U nova stradanja. Odakle vam pravo? Da ponovo ginu nečija djeca? Oni imaju ime, znate, od Nikole i Jovana, Mirsada i Seje do Mate i Franje. Nisu samo broj i nisu vaša ideja.

Moje djetinjstvo je izgubljeno. Uništili ste ga. Urazumite se i ne dozvolite da današnja djeca proživljavaju strahote. Ratne traume su teške. Breme su za čitav život.

Neću da vjerujem da je opet tu pred vratima.

“O, Bože, koliko sam poželio Sarajevo, trolejbusku žicu posutu zvijezdama i stopljenu sa mojim venama…”

Još kao djeca, a i tokom naših života, naši roditelji nam služe kao odrednica, putokaz i kao potvrda onoga šta jesmo, a šta nismo. Oni tvrde da nas poznaju najbolje i mi im vjerujemo.

Nekada mi otkrivamo svijet, i nas same, kroz mračni nametnuti pogled naših roditelja. Oni vide sve naše mane, izazove i interne borbe kao da se samo nama dešavaju. Govore nam da smo problematični, nedovoljni i ,,manje vrijedni’’.

Međutim, ja ovdje želim da pričam o drugoj vrsti pogleda na život. Onoj vrsti koja mi je bila potrebna kad sam bila mlada žena. Uvidjela sam važnost tog formativnog iskustva tek nakon mnogo godina.

Bilo je to 1970-ih kada sam bila u srednjoj školi. U srednjoj smo imali olimpijski bazen i ozbiljnu nastavnicu fizičkog po imenu gospođa Crawford.

Crawford je imala 60 godina i bila je slobodna žena. Ponašala se kako je željela, ali i po pravilima. Prvi put kada je nestala na neko vrijeme, nisam pridavala tome puno pažnje. Međutim, kada se vratila u septembru na početku školske godine, krenuli su pravi problemi.

Crawford je prošla mastektomiju zbog raka i hirurški su joj odstranili desnu dojku.

Hajka je krenula kada se Crawford pojavila u uskom Speedo kompletiću, iako se jasno vidjelo da nema jednu dojku.

Mnogi roditelji su bili zgađeni ovakvim ponašanjem, uključujući i moju majku. Kako se usudila da uznemirava učenike i roditelje svojim tijelom? Zar ne bi trebala da se pobrine da se svi osjećaju ugodno?

Bila sam mnogo zbunjena; uprkos mojoj majci i njenim pogrdnim riječima, pitala sam se zašto bi Crafword morala da brine o tome kako se osjećaju drugi ljudi. Zar nije bilo najvažnije da je ona zdrava i izliječena i srećna? Zašto je bilo bitno da li ima dvije, jednu ili nijednu dojku?

Nosila je svoj Speedo kupaći sa ponosom jer je on bio vjesnik starosti koju će doživjeti.

Iako sam imala samo 12 godina, shvatala sam da postoje i druga mišljenja, pored mišljenja moje mame. Bilo je moguće razmišljati i na drugi način i imati izbor da odaberemo one stavove u koje vjerujemo.

Ova saznanja su osnažila moju ličnost. Imala sam izbor da vjerujem u ono što želim, a ne nužno u ono što mi je nametnuto.

Iako Crawford više nema, želim da joj se zahvalim na svemu što je učinila za mene. Zauvijek ću je pamtiti.

Prevela: Iris Janković

Tada joj je u ruke došla knjiga “Hunger” od Roxane Gay i nakon što ju je pročitala poželjela je da riječima opiše dugogodišnju borbu sa optužbama da je hladna i da nema emocija.

Maria je prije svega shvatila da je uzrok njene hladnoće introvertnost na poslu. Intorvernost, odnosno povučenost i zatvaranje u sebe ide ruku pod ruku sa određenim oblicima ponašanja kao što su povlačenje u sebe kako bi se povratila snaga i posvećivanje više vremena idejama, umjesto interakcijama sa drugim ljudima.

Osim toga, mnoge kolege su Mariu smatrale rezervisanom, ali ona je bolje razumjela samu sebe i branila je svoje potrebe.

Za one koji ne znaju, Maria objašnjava da postoje oblici razmišljanja u kojima osoba odlučuje tako što prikuplja podatke i uključuje se u rješavanje problema na pošten i razuman način. Ti ljudi ne traže harmoniju niti razmišljaju o tome kako bi njihove odluke mogle emotivno uticati na druge.

“To što sam žena je, uz sve ovo, dodalo još jednu dimenziju mojoj ‘hladnoći’, dimenziju koja je u suprotnosti ulozi koju bi mi žene trebale da igramo: da njegujemo, pričamo blagim glasom, zračimo toplinom i da imamo brižno srce”, otvoreno priča Maria.

Cijelu ovu priču Maria je pokrenula zbog toga što joj se čini da se jedino određene žene nazivaju hladnima i da nikada nećete čuti da neko muškarce proziva da su hladni. Umjesto toga će za njih govoriti da su oni tihi tipovi, stoički ili tajanstveni.

Hladne žene se tako ne tretiraju. Da bi pokazala koliko su njene riječi tačne, Maria je odlučila da uradi jedan zanimljiv eksperiment koji i vi možete da napravite: ukucala je u pretraživač Google riječi “hladne žene” i “hladni muškarci. Pogledajte na slikama kakvi su bili rezultati pretraga.

Jedno od pitanja koje najviše boli ljude koje inače svi smatraju hladnima i bezosjećajnima glasi: “Ti ništa ne osjećaš, zar ne?”

Maria se često susretala sa tom optužbom i iako razumije da su ljudi to govorili zato što su bili frustrirani, smatra da ih to ne opravdava. Svjesna toga da će se opet sresti sa tim pitanjem naučila je kako da reaguje na te riječi.

“Znam samo da nisam hladna žena. Znam da imam osjećaje. Šta radim da ljudi tako razmišljaju o meni? U čemu griješim? Kada će moje ponašanje pokazati ono što sam duboko u sebi?”, pitala se Maria. Ta pitanja su je toliko mučila da je počela da sumnja u to da išta zna, i na kraju se izraz “znam” pretvorio u “mislim” i “ne znam, možda jesam”.

Ljudi su je nazivali hladnom i bezosjećajnom što je bilo loše i ona je samu sebe počela da smatra lošom osobom. Sve do trenutka kada je shvatila koliko je važno sjetiti se da ono što drugi ljudi nazivaju “hladnoćom” zapravo mogu biti obrasci ponašanja ljudi koji izbjegavaju vezivanje, te da “bezosjećajnost” može imati korijene u nekoj traumi.

Sposobnost da se stvori veza od povjerenja, da se prepustite, ovisite o drugima, da drugi brinu o vama, da tražite pomoć i da ne bježite od ideje o emotivnoj intimnosti su divne stvari, ali ako ste duboko u sebi protiv njih kako biste zaštitili sami sebe od emotivne opasnosti i povrijeđenosti drugi ljudi vas mogu smatrati hladnima.

Mariji su trebale godine da prihvati svoju “hladnoću” i sada se polako povezuje sa onim dijelom sebe koji je uvijek znao da u njoj ima topline i da je vrijedi štititi. Taj dio nje same zna da i ona zaslužuje istu toplinu kako od same sebe, tako i od drugih ljudi.

I na kraju svega, odlučna je u tome da pristranost, nelagodnost i moralno osuđivanje od strane drugih ljudi neće nikad određivati način na koji će ona pokazivati svoju toplinu.

Zapamtite, samo zato što žena teško izražava emocije ne znači da ih nema.

Izvor: Huffington Post