Nakon godina hitova koji ne poznaju generacije, sale, trgove, ni granice, Čola ovog ljeta dolazi u Trebinje sa produkcijom i repertoarom koji prave spektakl.

Zbog velikog interesovanja za Čoline koncerte, u martu i aprilu ove godine održano je ukupno pet velikih koncerata u sarajevskoj Zetri, kao i dva termina na banjalučkoj tvrđavi Kastel prošle godine, a uspješna saradnja sa agencijom Travel 4 Fun nastavlja se i u Trebinju.

Ono što de izdvojiti ovaj koncert na listi svih događaja ovog ljeta pored pjesama koje su van vremena, je svakako i sam ambijent Grada Sunca, koji de hercegovačku ljetnu nod pretvoriti u scenu dostojnu najvedih regionalnih open-air dešavanja.

Publiku 25. jula ne čeka samo koncert. Čeka je događaj oko kojeg će se planirati putovanja, okupljati društva i brojati dani.

Ulaznice su u prodaji putem platforme ulaznica.org

Ugovor su potpisali Ljiljana Kunosić, generalna direktorica Bingo Group, i Mirko Ćurić, gradonačelnik Trebinja.

„Današnjom donacijom za izgradnju prve sigurne kuće u Trebinju ispunili smo naše obećanje koje smo dali početkom godine. Obećanje da ćemo izdvojiti milion KM za podršku sigurnim kućama širom BiH. Izgradnja prve sigurne kuće u Istočnoj Hercegovini od ključne je važnosti za žene  iz ove regije koji do sada nisu imali pristup adekvatnoj podršci. Bingo Group je najveći poslodavac u zemlji, a 2/3 zaposlenih čine upravo žene. Zato osjećamo odgovornost da doprinosimo sigurnijem i pravednijem društvu za sve žene u BiH, a ova donacija je konkretan korak u tom pravcu,“ istakla je Ljiljana Kunosić.

Ova donacija predstavlja nastavak inicijative „Vrijeme je da stanemo“, u okviru koje je kompanija uspostavila i internu proceduru preferencijalnog zapošljavanja žena žrtava nasilja, čime doprinosi njihovom dugoročnom osnaživanju i ekonomskoj nezavisnosti. Bingo je martu ove godine izdvojio 600.000 KM za podršku osam sigurnih kuća širom Bosne i Hercegovine. Sa današnjom donacijom, ukupna sredstva koja je Bingo Group uložio u borbu protiv nasilja nad ženama iznose 1.000.000 KM – što je ujedno i najveća donacija jedne domaće kompanije u ovoj oblasti u BiH.

„Riječ je o značajnoj donaciji kompanije Bingo, koja ovim gestom potvrđuje visok stepen društvene odgovornosti i spremnosti da aktivno učestvuje u društveno odgovornim projektima sa lokalnim zajednicama. Grad Trebinje izražava zahvalnost predstavnicima Binga i vjerujemo da ćemo zajedničkim snagama pružiti adekvatnu podršku licima kojima je potrebna zaštita,” izjavio je Mirko Ćurić, gradonačelnik Trebinja.

UN Women u BiH pruža podršku izgradnji prve sigurne kuće u Trebinju, kroz mobilizaciju finansijskih sredstava, ali i facilitaciju cjelokupnog procesa realizacije projekta.

„UN Women pozdravlja odluku kompanije Bingo da podrži izgradnju prve sigurne kuće u Trebinju. Ova donacija pokazuje kako liderstvo privatnog sektora može značajno doprinijeti borbi protiv nasilja nad ženama. Zahvalni smo Gradu Trebinju, Vladi Austrije, Vienna Insurance Group i partnerima čija podrška čini ovu uslugu mogućom. Sigurne kuće nisu samo utočište, već i temelj za oporavak i nadu, a UN Women ostaje posvećen saradnji s institucijama, privatnim sektorom i civilnim društvom kako bi svaka žena imala zaštitu i podršku koju zaslužuje,“ izjavila je Jo-Ann Bishop, predstavnica UN Women u BiH.

Sigurne kuće širom BiH pružaju utočište i sveobuhvatnu podršku ženama i djeci koji su preživjeli nasilje – uključujući siguran smještaj, psihološku i pravnu pomoć, kao i podršku u procesu osamostaljivanja.

Bingo će nastaviti ulagati u projekte koji doprinose sigurnosti i osnaživanju žena, kao, s ciljem da se kroz dugoročna partnerstva stvore sistemska i održiva rješenja u zaštiti žena.

Ovo je nakon sastanka koji je Policijska uprava Trebinje organizovala povodom “16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama” potvrdila direktorica “Ženskog centra” Trebinje Ljiljana Čičković.

“Kod jednog smo muškarca imali i ekonomsko i psihološko nasilje, a u drugim slučajevima je bilo i fizičkog nasilja. Međutim, niko od njije nije bio spreman da sve prijavi dalje, osim našoj organizaciji, vjerovatno zbog stida, tako da mi prijave ne distribuišemo dalje ukoliko to žrtve ne žele, ali ljude pokušavamo podstaći i ohrabriti da izađu iz tog okvira srama, straha i drugih različitih faktora”, kazala je Čičković.

Ona je istakla da je kod njih, do oktobra, registrovano pet odsto više prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u odnosu na isti period lani, ali smatraju da nije u pitanju povećan broj ovih slučajeva, već su žrtve više ohrabrene da to prijave.

Međutim, dodaje i to da je evidentno da je nasilje sve teže i da se ono što je prije završavalo na lakšim tjelesnim povredama sada preraslo u teške ili čak i smrtni ishod, pa je u BiH i najzabrinjavajuća činjenica o porastu femicida, gdje nerijetko partneri kriju da su oni to počinili i daju iskaze kako se njihova partnerka ubila, poput nedavnog slučaja u Mostaru.

Statistički podaci u Policijskoj upravi Trebinje pokazuju da prijavljeni broj nasilja u porodici u istočnoj Hercegovini nije u značajnijem porastu, odnosno, policijski podaci pokazuju da je broj prijavljenih nasilja u porodici u Trebinju do kraja novembra ove godine znatno manji u odnosu na isti period lani.

“Ove brojke variraju iz godine u godinu, pa je, primjera radi, u Trebinju ove godine mnogo manje prijavljenog nasilja u porodici nego lani, kada ih je bilo 22, ali, ovo je tema o kojoj je neophodno više razgovarati, jer smo svjesni da je nasilje bilo nad kojom osobom, još tabu tema, pa se vjerovatno veliki broj slučajeva i ne prijavljuje nadležnim institucijama”, rekla je Jovana Cvijetić portparol PU Trebinje.

Zoran Anđušić, direktor trebinjskog Centra za socijalni rad, navodi da je ovoj ustanovi u 2024. godini prijavljeno 19 slučajeva nasilja u porodici, najčešće nad ženama, dok su lani registrovali 23 nasilja.

“Ima nekog pada broja prijava, ali do kraja godine je još skoro mjesec dana”, zaključuje Anđušić, pojasnivši da je zadatak Centra za socijalni rad, pored ostalog, da pruži psihološku podršku žrtvama i procijeni da li je žrtvi nasilja u porodici potreban smještaj na sigurno mjesto.

“Ukoliko ne može da se vrati tamo gdje je ranije boravila, žrtvi se obezbjeđuje siguran smještaj, prema procjeni žrtve i socijalnog radnika. Ako se ni tamo ne osjeća sigurno ponudi joj se smještaj u sigurnu kuću u Bijeljini ili Banjaluci. U Trebinju postoji privremeni smještaj, i za sada su najave da bi se trebala graditi sigurna kuća, što Centar za socijalni rad podržava”, kazao je Anđušić.

Izvor: nezavisne.com

Trebinje je po ocjeni “Fokus” osvojilo 81,9 bodova od ukupno 100, čime je ove godine sa vrha skinulo prošlogodišnjeg pobjednika gruzijski grad Batumi

Najviše bodova odnosilo se na stanarine, troškove života i zdravstvenu zaštitu, a svaka zemlja se na listi pojavljuje samo jednom sa svojim najboljim gradom.

Ove godine Trebinje je napredovalo za 1,1 bod. Njemački magazin piše da se Trebinje nalazi na najjužnijem dijelu Bosne i Hercegovine i blizu mora, te da je najmanje mjesto koje se našlo na ovoj listi.

“Fokus” ističe da je grad istorijski zanimljiv sa katoličkom katedralom, srpskim pravoslavnim manastirom i džamijom koje ilustruju različitosti.

Među deset najboljih mjesta za “zlatno doba”, nakon Trebinja, svrstani su Antalija u Turskoj, Mangalore u Indiji, Ćingdao u Kini, Kuenka u Ekvadoru, Sorokaba u Brazilu, Koimbra u Portugalu, Veliki Trnovo u Bugarskoj, Temišvar u Rumuniji i Osijek u Hrvatskoj.

Marija se zaljubila u prostor ljetne pozornice Trebinja koja godinama stoji zapuštena. Prišla joj, sredila je, očistila s drugarima i došla kod gradonačenika s željom da tu njihovu ljubav i ozvaniči. A on je na taj prostor stavio – katanac. Popričali smo s Marijom koja, od svoje namjere da tom prostoru da sjaj koji zaslužuje, neće odustati.

Marija, Marija, crna Marija, šta uradi?

Brkala sam lončiće, sanjala, maštala i domaštala ljetnu pozornicu u Trebinju, jer: “Sve su revolucije, prije nego počnu, najobičnije maštarije…“

Živiš i radiš u Beogradu, a eto te, boriš se za zapuštenu ljetnu scenu u Trebinju. Zašto ti je to trebalo u životu, kad ti već sve tako lijepo ide? 

Živim u Beogradu i mnogo ga volim, prije toga živjela sam u Banjaluci četiri godine i isto gajim divne emocije i uspomene na grad i ljude, a posebno na dio puta od Jazavca do Venecija mosta kojim sam svakodnevno prolazila. Ali prije svih tih gradova živjela sam u mom Trebinju i živjeću ovde makar dva, tri mjeseca godišnje dok sam god živa. Dužna sam to sebi, svojim roditeljima, svojim precima, potomcima pa i Jovanu Dučiću, Luki Ćeloviću, Jeleni Anžujskoj i svoj ostaloj sviti bistrih umova koja je odavde odlazila u svijet i uvijek se vraćala sa svakojakim dobrima.

Ispričaj Lolama, kako si uopšte došla do toga da se baviš tim prostorom? Je li ta ideja potekla skoro ili si to odavno imala u planu? 

Muzika i vjetar, kad se spoje u mojoj glavi, uvijek me uzdrmaju i kreće borba, neprihvatanje i bunt. Ovaj put uzburkala me muzika benda Zemlja Gruva. Konkretno pjesma “U opasnosti” me trgla iz dremeža i to je moja najveća inspiracija. Ideja je potekla ovog ljeta sasvim spontano, ali zbog stanja koje ovdje zatičem godinama morala sam da se drznem i probam da se oglušim o savjete tipa: “Samo ćuti, ne možeš ništa promijeniti, ovo je Trebinje.” E pa boli me briga za tako ćutljivo i strašljivo Trebinje. Ja imam neku drugačiju viziju i njoj ću stremiti. Druga stvar, svi su opterećeni izborima i političkim strankama pa tvrde kako bih sve ovo lako riješila da sam se u neku stranku učlanila, a meni je to smiješno, kao da ne živimo u istom univerzumu pa želim da im prikažem, ne da im dokažem, da apsolutno nisu u pravu.

Reakcije javnosti nisu izostale. Ko te podržao, a ko je čak digao ton, za sada?

Podržao nas je bezbroj mojih divnih kolega iz Beograda i Banjaluke kojima se sada javno zahvaljujem na svim savjetima i motivaciji. U početku smo imali i podršku Stambeno-komunalnog odeljenja oko čišćenja, međutim danas se desio razgovor sa gradonačelnikom Slavkom Vučurevićem sa koga ne donosim dobre vijesti. Nije me saslušao uopšte, ne zanimam ga koliko lanjski snijeg u Banjaluci. Na moje pitanje šta misli uopšte o akciji i o svemu što sam mu do tog trenutka o njoj kazala, imao je unaprijed spreman ne odgovor već “zaključak” kako su oni prošle godine čistili taj prostor i kako su imali u planu da ove godine raspišu konurs za arhitekte i arheologe da se pronađe najbolje rješenje za obnavljanje pozornice. Nakon toga rekla sam da smo i mi čistili taj prostor i da sada nećemo izaći iz njega tek tako. On me je nakon toga, bukvalno, istjerao napolje iz svog kabineta.

Par sati nakon razgovora stavili su katanac na kapiju Ljetne pozornice.

Budimo realne, obje, to što si ti sad uradila je okupacija javnog prostora. Svjesna si da to može imati posljedice? Dokle planiraš da ideš?

Da, ovo je javna okupacija napuštenog prostora koje je u vlasništvu grada, dakle pripada svim građanima podjednako, a ne samo nekolicini ljudi na funkcijama.

Svijet ne počinje i ne završava se u tom kabinetu tako da neću odustati sve dok bosa ne budem stajala na multifunkcionalnoj pozornici namijenjenoj za sve vrste umjetnosti, dok ne zaživi mjesečni repertoar, dok ne ugostimo Zemlju Gruva, BetonMahalu, Ljubomira Bandovića i sve ostale kreativne pozitivce ili kritičnu masu Balkana uopšte.

Kako Marija vidi taj prostor u budućnosti i zašto je on potreban Trebinju? 

Trebinje trenutno ima četiri studenta glume na osnovnim studijama, na državnim fakultetima, koji su jako uspješni, da ne kažem skoro najbolji na svojim klasama. Ti ljudi će se uskoro naći u situaciji u kojoj sam se našla i ja i cijela moja generacija, a ja im to ne želim nikako. Pa, ako stvaram nešto za sebe automatski mislim i na njih, jer čovjek sam ne može ništa u ovom poslu, gluma je uglavnom kolektivni čin. Trebinju se stalno pripisuje činjenica da je grad kulture, on je to sigurno nekada i bio, ali već odavno to nije. Trebinje ima veliki problem pretapanja kulture u estradu, gubi se ta sada tanka, a nekada kao Kineski zid dugačka granica. Nekompetentni ljudi sjede godinama na stolicama koje se tiču kulture uopšte. Ja ne mogu više to da gledam skrštenih ruku. A najveća želja mi je da što prije udružim sve uspješne arhitekte i umjetnike iz Trebinja da napravimo jedan ozbiljan i konkretan projekat koji će biti ponos ove akcije i svih onih koji su je od srca podržali.

Koliko novca, ljudi, vremena i živaca je potrebno da se taj plan realizuje? Šta kad ti odeš nazad u Beograd? 

Treba nam dosta mladih ljudi sa otvorenim umom i pozitivnim stavom. Vremena, živaca i snage da istrajemo trebaće nam ponajviše, a novca vjerovatno ponajmanje, jer to što nam za sada treba možemo i sami da skupimo. A, dok ne krenem u Beograd, oformićemo jednu grupu ljudi kompetentnih i obrazovanih koja će biti tu i kada sam ja prisutna i kada nisam. A u Beogradu planiram na jesen da završim master studije i da moja diplomska predstava bude prva premijera Poetskog teatra BiT koji je osmišljen tako da funkcioniše po principu koprodukcije između dva grada, Beograda i Trebinja.

Zašto? Zato što sami moramo da stvaramo ono od čega ćemo da živimo, jer nam ove države ne nude nikakvu alternativu.

Zato što je njegovanje stiha uopšte skoro pa zamrlo na Balkanu. Zato što Republika Srpska ima samo dva grada sa profesionalnim pozorištima, Banjaluku i Prijedor, a sve južnije, u pozorišnom smislu, je tužnije.

Da li se iko pita kada su djeca u ovom gradu imala priliku da pogledaju ozbiljnu, da ne kažem, pravu dječiju predstavu?

Odlazak u pozorište se njeguje od malena u normalnim sredinama, jer je pozorište hram kulture.

Mi se iskreno nadamo da će Marija istrajati u svojim namjerama, da će gradonačelnik shvatiti da su on i Marija na istoj strani, strani Trebinja i da će njena okupacija inspirisati i druge da to urade sa prostorima u svojim gradovima. I za kraj, Marija vam poručuje šta je potrebno da rade ljudi kako bi se desile velike promjene koje u početku izgledaju kao male:

“Za sami početak da slušaju dobru muziku, zbog toga što će im ona dati snagu i ideje šta i kako dalje da rade.

Potom, da se vraćaju u prošlost da traže neku značajnu ličnost koja će im biti kao neka vodilja ili znak kraj puta.

Da budu svjesni da se najbolje stvari stvaraju kada je najteže i kada je čovjek u ćorsokaku.

Da vjeruju u sebe i da budu skromni.

Da se udružuju sa svojim istomišljenicima.

Da istražuju i čitaju sve o tome što žele da promijene.

Da se ne boje promjena već da im idu u susret i da se ne obaziru na zlurade komentare mračnih i negativnih ljudi već da prate samo svoju intuiciju.

Ja sam promjena koju želim da vidim u svijetu, budite to i vi.”