Gosti Oslobođene su fra Mirko Majdandžić, franjevac koji već godinama govori o jednostavnosti, čovječnosti i odgovornosti pojedinca u svijetu koji ubrzano gubi kompas. Izet efendija Čamdžić, imam poznat po otvorenim i direktnim porukama o stvarnosti zajednice, vjeri i svakodnevnim izazovima života u Bosni i Hercegovini. Otac Vladimir Stupar, pravoslavni sveštenik koji u svojim porukama često naglašava oprost, razumijevanje i potrebu da se čovjek vrati suštinskim vrijednostima.

Tri tradicije. Tri jezika vjere.

Govoreći o sve manjem broju brakova i rastućem nepovjerenju prema bračnoj zajednici, Izet efendija Čamdžić osvrnuo se na porast porodičnog nasilja i činjenicu da je za mnoge žene upravo dom postao jedno od najnesigurnijih mjesta. Istakao je da ga posebno zabrinjava paradoks društava koja se u velikoj mjeri deklariraju kao vjerska, a istovremeno bilježe slučajeve nasilja u porodici i potrebu za sigurnim kućama.

– Pitam se kako je moguće da u gradovima poput Zenice ili Banje Luke, gdje bi se gotovo svi građani izjasnili kao vjernici, postoje sigurne kuće. U Banjoj Luci gotovo svaka porodica ima Bibliju, ikonu i obilježava svoju vjeru. U Zenici gotovo svaka porodica ima Kur'an i obilježava vjerske blagdane. Je li logično da u takvim sredinama postoje sigurne kuće, upitao je Čamdžić.

Posebno je naglasio težinu činjenice da žene ponekad moraju napustiti vlastiti dom kako bi pronašle zaštitu.

– Zamislite da iz vjerničke kuće pobjegne žena u sigurnu kuću, jer joj vlastita kuća nije sigurna. To je strašno. Kako odgovoriti na takvo pitanje, kazao je.

Prema njegovim riječima, društvo mora uložiti mnogo više napora u odgoj i izgradnju moralnih vrijednosti, jer formalna pripadnost vjeri sama po sebi nije dovoljna da spriječi nasilje i nepravdu.

– Svi bismo trebali upregnuti posljednje atome snage da odgajamo ljude. Problem je što je današnjem čovjeku profit postao bog, poručio je Čamdžić.

Komentirajući činjenicu da se ljudi često pozivaju na vjeru, Boga i univerzalne vrijednosti poput milosti i ljubavi prema bližnjem, a istovremeno ostaju duboko podijeljeni, fra Mirko Majdandžić smatra da su korijeni problema u podjeli na “naše” i “vaše”.

– Mislim da smo pomalo popuštali tim pričama o našima i vašima. To je krenulo kroz rat i, nažalost, traje do danas. Ako izreknete bilo kakvu kritiku ili samo postavite neko pitanje, odmah će se javiti ljudi koji će reći: “Kako možeš, pa to je naš čovjek?”, kazao je.

Dodao je kako je upravo kritika često izraz želje da se nešto popravi, a ne napad na pojedinca ili grupu.

– Iz ljubavi i želje da se nešto promijeni, treba nekad i opomenuti i kritizirati. Međutim, podlegli smo priči da su samo naši dobri, a još gore od toga je uvjerenje da naš čovjek ne može pogriješiti, istakao je, te dodao: “Kada za drugoga stalno ponavljate da ne valja, da je kriv za sve loše, onda od njega napravite metu o kojoj možete govoriti šta god želite. Tako se udaljavamo jedni od drugih umjesto da gradimo povjerenje”.

Govoreći o odgovornosti javnih ličnosti, posebno političkih i vjerskih predstavnika, naglasio je da upravo oni imaju najveći prostor da utiču na društvo.

– Ljudi slušaju političare i vjerske predstavnike. Zato moramo biti spremni govoriti istinu, bez kalkulacija. Za svakog čovjeka koji je stradao, patio ili kojem je kuća zapaljena treba jasno reći šta se dogodilo i ne braniti nikoga samo zato što pripada “našima”, zaključio je fra Mirko Majdandžić.

Odgovarajući na pitanje kako se dogodilo da se, uprkos učenjima koja počivaju na dobroti, milosti i milosrđu, društvo sve više dijeli, otac Vladimir Stupar je istakao da je problem nastao onda kada je čovjek sebe postavio u središte svega.

– Čovjek je sebe stavio kao mjeru svih stvari. Ono što ja mislim i osjećam želim nametnuti drugima. Ako oni ne misle i ne osjećaju kao ja, automatski postaju moji neprijatelji, kazao je Stupar.

Naglasio je da takav pristup nije u skladu s temeljnim religijskim učenjima jer nijedan čovjek ne može drugima nametnuti vlastiti pogled na svijet.

– Ja nisam mjera svih stvari. Ne mogu čak ni svojoj djeci, roditeljima, bratu, sestri ili supruzi nametnuti mišljenje ili pogled na svijet. Zato je potrebno da korigujemo sebe u svjetlosti božanske istine, rekao je.

Govoreći iz perspektive pravoslavnog hrišćanstva, podsjetio je na Hristove riječi da je on “put, istina i život”, ističući da upravo u tom učenju leži odgovor na pitanje šta znači biti milostiv.

– Hristos nam je pokazao šta znači biti milostiv. To prije svega znači ne osuđivati drugog čovjeka, nastojati ga razumjeti, otkriti u njemu ljepotu istinskog bogo-čovječanskog lika i potaknuti dobro koje postoji u njemu, poručio je Stupar.

Dodao je da se istinska milost ne ogleda u tome da druge prilagođavamo vlastitim očekivanjima, već da u svakom čovjeku prepoznamo dostojanstvo i vrijednost, bez obzira na razlike koje postoje među ljudima.

– Kada prestanemo sebe smatrati mjerom svih stvari i počnemo u drugima tražiti ono dobro, tada otvaramo prostor za razumijevanje, milosrđe i istinski dijalog, zaključio je otac Vladimir Stupar.

Oslobođenje