Genetski zapis je uz pomoć okolnosti i sudbine Olga preokrenula u svoju korist – još kao dijete postala je glumica. Imala je svega deset ili dvanaest godina kada je, pukim slučajem, zaigrala, i to mušku ulogu, na daskama pozorišta “Sinđelić”, u samom hotelu. Iako je mapa njenih kasnijih putešestvija bila vezana za Balkan, upravo će kroz taj hotel s glasovitim imenom kročiti duhom u svijet najznačajnijih dramskih likova evropske i svjetske pozorišne baštine. Međutim, prvu ulogu koju Olga priznaje za svoju istinsku glumačku inicijaciju odigraće u svojoj četrnaestoj godini u komadu, opet simboličkog naslova, “Trnje i lovorike”.

“Ceo moj život bio je jedan venac gde je trnje bilo upleteno lovorikom”, piše ona u autobiografiji “O njoj, koja se ne vraća”.

Kasnije se pridružuje pozorištu lutaka, gdje upoznaje svog muža Kostu Ilića. U Narodnom pozorištu u Beogradu prvi put nastupa 1898. godine. Zbog sukoba sa ostalim glumicama i glumcima o njoj je brujala, tadašnja, čaršija, a i bilo je tu i dosta ljubomore tadašnjih viđenih dama Beograda. Ljubomora je rasla svakim danom, kako zbog njenog izgleda, tako i zbog izuzetnog glasa koji je ispunjavao Skadarliju do posljednjeg mjesta. Tada je snimila 25 ploča i bila ikona Skadarlijskih sevdalinki. Dvije godine kasnije napušta Narodno pozorište.

U njenoj autobiografiji ona kaže da kad je dоbila naslоvnu ulоgu u djelu indijskоg klasika Кalidasa Šakuntala, tražila je da jоj оbezbijede raskоšan kоstim za lik Indijke, ali je strоgi upravnik Branislav Nušić оdbiо taj izdatak. U istо vrijeme u izlоgu ugledne fоtоgrafske radnje u centru Beograda pоjavljuje se fоtоgrafija gоtоvо оbnažene Оlge Ilić u ulоzi Šakuntale, štо je u patrijarhalnоm Beоgradu bilо nezamislivо.

Međutim, postoji i druga verzija cijelog događaja, a to je sukob između Olge i glumice Zorke Todorić. Zorka je bila zvijezda Narodnog pozorišta, a Olga tek je došla i svađe su bile gotovo svakodnevne. Zorka je urgirala da Olga bude otpuštena, a kada se to desilo Olga je otišla kod fotografa i tražila da je uslika nagu. Fotografiju je uzela i odnijela Zorki kako bi joj rekla da ona stari i da će ona kad tad doći na njeno mjesto. Nakon ovog incidenta o njoj je pričao Beograd i sigurno je zapamtio. Kasnije je nastupala u raznim pozorištima u Beogradu, Šapcu, Bosni…

Olga se 1911. hodine vratila u Niš, varoš iz koje je kao dijete krenula u bijeli svijet. Pozorište njene mladosti još je bilo tu, ali sa novim upravnikom, Kostom Delinijem. Rješena da vrati uspomenu na djevojačke dane, uradila je nešto po čemu bi trebalo da je pamte, ali to je malo poznato. U Narodnom pozorištu u Nišu odigrala je jednu od najtežih muških uloga i to Hamleta. Ovo je prije nje uradila samo Sara Bernar! Kritičari su zapisali da je Olga tu ulogu odigrala “vrlo inteligentno i psihološki produbljeno govorila tekst”, za razliku od njenih slavnijih muških kolega. Olga Ilić je postala prvi ženski Hamlet na Balkanu!

Dvije godine kasnije Branislav Nušić je zove da bude dio Narodnog pozorišta u Skoplju, što ona prihvata. Kako je u to vrijeme bjesnio Drugi balkanski rat, bugarske vlasti angažovale su je za priredbe u korist srpske sirotinje. Poslije oslobođenja, srpske vlasti su ove Olgine nastupe protumačile kao služenje okupatoru. Uhapšena je i optužena za veleizdaju. Svi su joj se divili, pa je zbog pritiska javnosti oslobođena svih optužbi i puštena. Vratila se u Narodno pozorište u Skoplju, a u kasnijim godinama nastupala je širom Srbije. Posljednju ulogu koju je tumačila je bio lik Lukrecije Bordžije u Nišu, na 35. godišnjicu svoje karijere. Pjevala je i u prvim operama i operetama u Beogradu.

Svoju autobiografiju završava predivnim riječima:

“I kada prolazim ulicama i čujem sa gramofonske ploče zvonki i srebrni glas nekadašnje Olge, zasuzi samo oko, ne od žalosti, nego od sreće, jer ja sam imala prošlost. Imala sam je!
Beše….”

Svoje posljednje godine provodi u Beogradu, živeći u staračkom domu, u bijedi i od milostinje onih koji je još nisu zaboravili. Umrla je 18. januara 1945, u šezdeset petoj godini.