Odrastao sam kasnije u provincijskom gradu iz čijih se ćoškova svakodnevno orio zvuk turbo kao i tranzicijska svakodnevica. Na razvalinama jedne zemlje uz turbo-folk prikupljali su se ostaci života i montirale su se prve uspomene.

Sa prijateljima se danas rado prisjećam turbo-folk hitova koji su obilježili tadašnja porodična druženja, slave, rođendane, mature. Dok smo putovali na more ili smo se vozili u autu s najbližima nismo slušali Baha, već Zlatu Petrović. Na ljetovanjima, posjećivanjima, ispraćajima nije bilo džeza, nego Džeja. Turbo-folk je tako neizostavna ćelija mog kulturološkog DNK. Virus nježno utiskivan u misli, tijelo i dušu od malih nogu, kojeg se kao odrasla osoba danas ne stidim, niti zgražavam, već svjestan svih njegovih mana i slabih mjesta konzumiram, a evo i zašto.

Na razvalinama jedne zemlje uz turbo-folk prikupljali su se ostaci života i montirale su se prve uspomene.

Zato što turbo-folkom, njegovom vulgarnošću, i često, priznajem, odvratnošću obožavam iritirati sve kvazintelektualce i kultur-fašiste koji misle da je turbo-folk kriv za sve i koji u svojoj intelektualnoj nevinosti ne vide da je turbo-folk tek posljedica stvari koje živimo, a nikako uzrok.

Turbo-folk je presjek stanja, rekonstrukcija atmosfere i uzorna slika današnjeg društva. On imitira etnonacionalističke i šire kapitalističke vrijednosti, ali nije njihov utemeljitelj. Jeste izrastao iz njih i s njima se razvijao, ali kako i Uglješa Vuković dobro primjećuje u tekstu “Zašto volim turbo-folk” -“produžene ruke fašizma, ruke što su milovale i bodrile vođe jugoslovenske propasti, ruke što su najposlije popločale put propadanja, krile su se, ne u kafani, već upravo u salonu svilene inteligencije što je bježala od naroda i svega narodnog stideći se svojih veza sa osiromašenim predgrađima, varošima i selima. Oni koji su zaista pjevali stihove šovinističkog rodoljublja podgrijavajući masu na zločine nisu bili samo i isključivo dio turbo folka, kako bi da olako i nepravedno istakne misao liberala. Oni su se nalazili svuda i svagdje. Najopasniji su oni što su bili i ostali u čitankama i lektirama, što su infantilno i nedovoljno napadani, te su ostali udobno ušuškani u svojim vilama i obrazovnim programima, daleko od kafana priprostog polusvijeta koji baulja nesvjesno, za razliku od njihove prepredene svijesti što je hodala pažljivim korakom zločinca”.

Turbo-folk je presjek stanja, rekonstrukcija atmosfere i uzorna slika današnjeg društva. On imitira etnonacionalističke i šire kapitalističke vrijednosti, ali nije njihov utemeljitelj.

Stanje koje danas živimo kreirala je politika nacionalizma i “stvarna opasnost leži u tome da je ovaj nekad javni prostor, bio on fizički ili virtuelni, kolonizovan i komercijaliziran, kao i sve drugo postao roba. Čini se da su građani i građanke, uslijed sve veće neimaštine i zaokupiranosti preživljavanjem, tržištu prepustili javni prostor i sve ono što je nekad bila besplatna kultura. U Banjaluci je to posebno vidljivo: postoji jedan omladinski klub, Dom omladine, u Mostaru je to Abrašević; i osim toga malo se šta nudi omladini osim da sjedi u kafićima do ponoći a poslije ide u diskoteke na porciju turbo-folka”. (Majstorović, 2013).

Institucije kulture, obrazovanja i moći danas su u tolikoj mjeri estradizirane da njihove benigne pipke u našim svakodnevnim životima vidim kao nešto trulo, a ne turbo-folk, kojeg, nije zgoreg spomenuti, slušaju i obrazovani, inteligentni ljudi svjesni da on sam ne vodi nužno nikakvoj simplifikaciji identiteta. Ovo nije tekst u kojem opravdavam svoj ili ukus miliona ljudi ovih krajeva, već želim samo istaknuti da turbo-folk nije ono najgore što nam se dešava.

Kada bismo riješili ozbiljnije društvene probleme, promijenio bi se i dominantni model popularne kulture. Siromaštvo, ekonomski kolaps, prodaja i pljačka javnih dobara, emigriranje obrazovne radno sposobne omladine su stvari ka kojima bi trebalo usmjeriti energiju i konkretnu akciju. Hoćete reći da je turbo-folk kriv i za to?

Turbo-folk, također, obožavam zato što je beskrajan izvor humora, internih šala i dobra zajebancija. U svijetu odraslih, okoštalih, tvrdih, rigidnih turbo-folk je kao i svaka druga popularna kultura odlična zabava. Njegova jedina ideologija je zarada. No, ako ga konzumirate svjesni svih njegovih mana, slabih mjesta i vulgarnosti, možete se, i te kako, dobro zabaviti. Iz povjerenja znam da seminari, radionice i manifestacije u sitne sate završavaju ovakvim melodijama, jer beskrajno je olakšavajuće  ponekad život suziti na šljokice Sneki, nove zubne navlake Viki ili krzno Goce Božinovske.

Institucije kulture, obrazovanja i moći danas su u tolikoj mjeri estradizirane da njihove benigne pipke u našim svakodnevnim životima vidim kao nešto trulo, a ne turbo-folk, kojeg, nije zgoreg spomenuti, slušaju i obrazovani, inteligentni ljudi svjesni da on sam ne vodi nužno nikakvoj simplifikaciji identiteta.

Naposljetku, turbo-folk obožavam zato što je život težak, kompliciran i složen, a turbo-folk prost, jednostavan, banalan. Zato što je u kompleksnosti egzistencije često potrebno u tolikoj se mjeri razložiti na proste faktore i ne tražiti ni u čemu nikakav dublji smisao, složeniju logiku i intelektualni napor, nego biti nikad lakši, prizemniji i običniji.

Zato što u svijetu u kojem se toliko govori, a ništa ne kaže, turbo-folk uvijek ima, pa makar i svedenu poruku okrunjenu bazičnim emocijama. Zato što je turbo-folk siguran, uvijek iste formule i konzumiran kad se želi osjetiti toplina rulje-kolektiva, kad nam ne treba više nikakvo odstupanje, nikakva alternativa, nego se prepoznajemo na istom fonu bola, razočarenja i tuge. Zato što svi, priznali ili ne, imamo takve dane, kada sve što želimo jeste podići ruke i samo postojati u pitkoj jednostavnosti.

Turbo-folk, također, obožavam zato što je beskrajan izvor humora, internih šala i dobra zajebancija. U svijetu odraslih, okoštalih, tvrdih, rigidnih turbo-folk je kao i svaka druga popularna kultura odlična zabava. Njegova jedina ideologija je zarada.

Nekome su to sapunice, serije, rijaliti programi ili neki drugi treš sadržaj popularne kulture. Meni je turbo-folk, sviđalo se to nekome ili ne, odličan izduvni ventil. Pored estetike obožavam i etiku turbo-folka koje se ogleda u nelicemjerstvu. Turbo-folk se ne pretvara i ne tvrdi nikada da je nešto što nije. Nepotrebno je od njega tražiti dublji smisao, kompleksnost i složenost. To nisu njegovi maniri, niti kapaciteti. S njim uvijek znate tačno na čemu ste, te koliko i šta možete dobiti. Gledati i očekivati išta više bilo bi kao od djeteta koje je tek naučilo hodati tražiti da trči.

Za kraj dužan sam nekoliko kratkih napomena svjestan licemjerja okruženja u kojem živim. Ovaj tekst sam mogao napisati pod naslovom “Zašto ljudi slušaju turbo-folk”, iznijeti iste argumente, te u bezličnosti se sačuvati eventualnih kritika upućenih meni lično.

Ali, kako bih onda nervirao ove kojima je turbo-folk najveći problem u životu?! Također, ogroman broj ljudi neće pozitivno komentirati ovaj tekst, iako će klimati sa oduševljenjem na svaku rečenicu ovog teksta, jer ne žele biti percipirani kao malograđani, kao oni koji podržavaju ili ne daj bože još i obožavaju smeće poput turbo-folka.

Turbo-folk se ne pretvara i ne tvrdi nikada da je nešto što nije. Nepotrebno je od njega tražiti dublji smisao, kompleksnost i složenost.

Ako će me neko zbog toga što volim turbo-folk smatrati manje pametnim, onda mi je sve rekao ili rekla o sebi. U naslovu sam namjerno stavio glagol koji se veže za nešto uzvišeno, spajajući tako obožavanje kao akciju ili misao vezanu za nešto visoko sa nečim što se u našem kontekstu smatra tako niskim.

Nadasve, turbo-folk ne obožavam, ali ga konzumiram svjestan svih njegovih slabih tačaka, nedostataka i propusta iz razloga koje sam detaljnije opisao gore u tekstu. Namjerno sam ovako naslovio tekst, jer želim da svima koji će pročitati samo naslov i lupiti neki komentar poručiti da prvo nešto treba barem pročitati do kraja, biti duboko iskren prema sebi (ako ti je Rihanna omiljena pjevačica, to je isto Seka Aleksić samo sa više para), pa tek onda iznijeti mišljenje, po mogućnosti s nekim argumentom.

A kad ste zadnji put saznali nešto novo o našoj kulturi, jeste li se uopšte trudili saznati? Kada pitate vrsne kuvare za savjete, oni će se često složiti u jednom: “Njegujte domaću kuhinju.” Tako je i sa muzikom. Etno muzika sa područja Balkana, nešto je što svijet obožava. Međutim, hajde recite da to slušate pa ćete dobiti komentar: “Seljakluk”.

Društvo je pobrkalo lončiće. Stoga se turbo folk počeo glorifikovati u smjeru poželjnog žanra. Najnormalnija pojava je da tinejdžerice znaju tekstove u kojima je akcenat na seksu, alkoholu i muškarcima. Ako neko od te djece upišete na folklor, nešto tu ne štima. To je negdje u ljudskim glavam seljački. “Šta će mu to?” Ovo je urbano društvo, elita i mejnstrim. A zašto ne? Koliko lijepih, izvornih pjesama krije naša tradicija.

Kad kažem naša, ne mislim na BiH, Srbiju, Hrvatsku. Mislim na sve zajedno. Balkanska. Dokle više podjele i svojatanje nekih tuđih ideala?

Tim povodom odlučili smo razgovarati sa dvije žene koje njeguju etno muziku. Prva je Valentina Milekić, koja nam je predstavila grupu “Trag”, koja njeguje tradicionalnu muziku Balkana, donoseći je kroz savremene muzičke gorme i izraze.

“Članovi ove grupe pokušavaju da u tradicionalne ritmove i melodije utisnu svoj lični pečat i duh novog vremena, kako bi ih oživjeli i približili novim generacijama. Za trinaest godina rada Trag je održao preko 500 koncerata u zemlji i inostranstvu. A nakon pobjede na prestižnom ruskom muzičkom festivalu “Zvučit Moskva” počela je veoma intenzivna saradnja sa Rusijom,” priču počinje Valentina.

U proteklih šest godina ova grupa je održala nekoliko desetina koncerata u najznačajnijim kulturnim centrima Moskve, Petrograda i Slavjanska na Kubani. Objavili su dva albuma “Zvuci Balkana” 2008. godine i “Zavještanje” 2013. godine. Ono što je zanimljivo spomenuti jeste kako je ova grupa ostvarila i saradnju sa režiserom Emirom Kusturicom, na projektima pank-opere “Dom za vješanje”, kao i saradnji na pripremi muzike za dokumentarne filmove.

Priča je počela prije trinaest godina kada ju je pozvao drug Goran Ćetojević i predložio da pokušaju obraditi neke narodne pjesme.

Iako sam u svojoj porodici imala priliku da slušam takvu muziku, u tom trenutku, dok sam kao gimnazijalka pokušavala izgraditi svoj muzički identitet tražeći se u širokom luku, između klasične, duhovne i rok muzike, bila sam pomalo skeptična prema takvoj ponudi.

Međutim, stvari su se promijenile, kada je on počeo da je obasipa snimcima zaboravljenih pjesama sa cijeloga Balkana. Počeli su živjeti i raditi ovu mziku, a onda su kako dodaje u svoj san uvlačili i druge. Danas, kada pune koncertne sale, srećni su jer vide da su ljudi uspjeli razbiti predrasude o “seljačkoj muzici”. Kada se kaže da je muzika univerzalni jezik, to se zaista i misli. naročito u slučaju grupe “Trag”, jer su oni prema njenim riječima postali velika muzička porodica.

Naša misija svih ovih godina jeste da pronađemo i sačuvamo stare, već pomalo zaboravljene pjesme i da ih oživimo. U kombinaciji sa savremenim muzičkim formama, tradicionalna muzika otvara neslućene muzičke potencijale.

Ivana i Isidora Santrač, sestre su koje se od djetinjstva bave muzikom. Pjevale su na dječijim festivalim, obe sviraju po jedan instrument, a izvornim pjesmama su se počele baviti prije šest godina, u sklopu vokalne grupe RKUD “Pelagić”. Ivana za čitateljke Lole ističe kako su do sada upoznale razna kulturno-umjetnička društva i pjevačke grupe. kada su ih pitale zašto se time bave, većina ističe iz ljubavi. Ona i sestra uživaju i u zvukovima naših izvornih pjesama.

Lijepo je vidjeti da smo sasvim slučajno privukle veliki broj ljudi, koji nas prati na fb stranici. Dakle postoje još uvijek ljudi koji slušaju izvornu muziku, a njih nije malo. Smatramo da danas izvorna pjesma većini nije dobra investicija jer živimo u svijetu u kojem bez pomoći kapitala nismo u mogućnosti da je predstavimo široj javnosti, organizujemo koncerte i sl.

“Kultura nije nešto na šta se osoba treba primoravati”, naglašava Ivana. Ona smatra da je čudno to da se vrijednosti usvajaju od djetinjstva, a još uvijek postoji dosta omladine koja nije svjesna svog kulturnog identiteta, a postoje i oni koji ga tako jako bespotrebno brane i prave od toga nesto što kultura, vjera nije.

Za svaku pohvalu je što na koncertima folklornih društava bude veliki broj ljudi, većinom mame, tate, bake, deke djece i omladine koja igra, pjeva, svira na bini. Sama Banja Luka ima velika kulturno-umjetnička društva koja broje po nekoliko stotina članova u različitim sekcijama. Godišnji programi tih KUD-ova, Uskršnji programi, Božićni sve je to vid predstavljanja kulture.

Ona poručuje da je potrebno komunicirati na zdrav način, pri tome poštujući sve druge kulture, koliko god to nekome bilo teško ili koliko one bile različite od nas. Prema njenin riječima to je nekome neshvatljivo, ali sve dok ne poštujemo druge ne možemo ni sebe. Nikakvi ekstremni oblici nisu potrebni u očuvanju kulture, smatramo da to i odbija ljude posebno omladinu. Za kraj Ivana dodaje kako kultura i tradicija treba da budu najljepši dijelovi naroda, a ne izraz vandalizma i nasilja.

Zanimalo me kako poredi muziku koja je kvalitetna i onu koja se sluša.

Ono što mladi slušaju i ono što je kvalitetna muzika su dva različita svijeta. Opet naglašavam da je to stvar izbora. Ne mogu nas dvije izdvojiti kao nekoga ko ne izlazi pa ne čuje svakakve pjesme pa i zna tekstove. Ali bitno je biti svjestan da je komercijalna muzika prolazna stvar koja nema važnost, a to nije tako sa izvornim pjesmama. One imaju težinu i trajnost.