Kraljica kokaina iz Kolumbije

Griselda Blanco poznata je pod nadimcima Kraljica kokaina, Crna udovica i Kuma. Radi se o ženi koja spada među najpoznatije vođe narko kartela u istoriji Amerike. U svijet droge ušla je sa samo 14 godina.

Kako bi izbjegla haopšenje tokom racije u Majamiju, koristila je više od 20 imena i nadimaka, te na kraju izbjegla zatvor. Bila je poznata po brutalnosti i ubistvima, a njoj se pripisuje početak prakse ubijanja motociklima. Procjenjuje se da je ubila oko 250 ljudi, među kojima su i njena tri bivša muža.

Svog posljednjeg muža je ubila na parkingu noćnog kluba u Bogoti, zajedno sa njegovih šest tjelohranitelja, a zločinu je prethodila svađa oko novca. Naime, iz njihovog kartela je nestajao profit i neko je morao da plati za to.

Kada je konačno uhapšena, odslužila je 19 godina u američkom zatvoru zbog ubistava i reketiranja, dok je smrtnu kaznu izbjegla zbog tehničkkih stvari. Prije nego što je trebala biti deportovana u Kolumbiju, ubila ju je osoba na motociklu.[nextpage]

Nacistkinja Ilse Koch

Ilse Koch i njen muž Karl-Otto Koch našli su se među prvim nacistima kojima je suđeno zbog holokausta. Ona je bila umiješana u strašna mučenja Jevreja i pljačkanja, dok je ostala upamćena po morbidnim suvenirima koje je uzimala od žrtava. Naime, kada bi primijetila na njihovim tijelima tetovažu koja joj se dopada, odsjekla bi taj dio kože i ponijela sa sobom.

Zanimljivo je da su njihove zločine prvo prijavili drugi nacisti, ali ne zbog brutalnosti prema Jevrejima već zbog prisvajanja opljačkanog novca. Umjesto da plijen prilažu u zajedničku kasu, bračni par Koch je zadržavao za sebe sve do čega je došao. Zbog toga su ih izbacili iz koncentracionih logora 1943. godine, što je zarobljenicima dobro došlo jer su morali da se nose sa barem malo manje zla nego do tada.

Ilse je poslata u ženski zatvor Aichach, gdje se ubila 01. septembra 1967. godine.[nextpage]

Kanibalizam u Australiji

Australijanka Katherine Knight se trenutno nalazi na služenju smrtne kazne za ubistvo svog momka, komadanje njegovog tijela i pokušaj da njegovim mesom nahrani njegovu djecu.

Ovo je prva žena u Australiji koja je osuđena na doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Od ranije je poznata po nasilničkom ponašanju, jednom je čak presjekla grkljan psu svog bivšeg muža pred njim.

Prilikom ubistva svog momka je koristila nož, ubola ga je više od 35 puta, čime je oštetila njegove vitalne organe. Kada se uvjerila da je mrtav, skinula je njegovu kožu i poput odijela je objesila na vrata. Zatim mu je odsjekla glavu i smjestila je u lonac, da bi od njegovog mesa pripremila obrok za njegovu djecu.

Srećom, policija je stigla prije nego što je večera bila poslužena.[nextpage]

Zlostavljačica djece iz Španije

Španjolka Enriqueta Marti Ripolles ostala je zapamćena po tome što je kidnapovala, podvodila i ubijala djecu sa ulice.

Nakon propalog braka, rada kao dadilja i sluškinja, a zatim i prostitutka, počela je da živi dvostrukim životom. Danju je obilazila humanitarne ustanove i samostane i prosila, te sa sobom vodila djecu koju je pronalazila na ulici. Noću je tu istu djecu podvodila muškarcima ili ih ubijala, ukoliko procijeni da od njih više nema koristi. Čak je djecu prodavala bogatim porodicama koje nisu mogle imati potomke, mada je bilo slučajeva i da djeca završe kao robovi.

Ne zna se tačan broj njenih žrtava jer se vrlo vješto rješavala njihovih tijela i dokaza, a kada je prvi put uhapšena nije snosila nikakve posljedice jer su je zaštitili prijatelji na visokim položajima, za koje se kasnije ispostavilo da su bili njeni klijenti. Međutim, kasnije je uhapšena i protiv nje je podignuta optužnica, ali nikada nije osuđena jer su je zatvorenici linčovali 1913. godine.[nextpage]

Ubica maloljetnika iz Velike Britanije

Britanska ubica Myra Hindley kidnapovala je, seksualno zlostavljala, mučila i ubila pet maloljetnika. U svemu tome pomagao joj je njen ljubavnik Ian Brady. Njih dvoje su poznati i kao Ubice iz Moora, jer su svoje žrtve zakopali u neobilježene grobove u Saddleworth Mooru u Peak Districtu.

Tri žrtve su bile mlađe od 12 godina, dok su dvije bile tinejdžeri. NJihovi grobovi su ostali tajna, ali i sredstvo manipulacije pomoću kog su ubice dolazile do različitih privilegija u zatvoru. Tijelo njihove četvrte žrtve, dječaka Keitha Bennetta, nikada nije pronađeno.

Myra je tvrdila da nije kriva ni za jedno ubistvo, a prvobitno se sumnjalo da je u zločine uvukao Ian. Međutim, policija je došla do snimaka njihovih razgovora koji su razjasnili sve sumnje. Osuđena je na doživotni zatvor, gdje je umrla 2002. godine.

Ovaj put smo se odmakle od aristokratije i carskih prijestola, te se spustile među građanstvo. Pronašle smo pet sasvim običnih žena iz komšiluka, koje su činile strahovite zločine nad svojim porodicama, komšijama i nedužnom djecom. Neke su to radile zbog finansijske dobiti, druge su bile omađijane natprirodnim silama, dok su neke prosto uživale u krvavim pohodima.

Vražja Belle

Krajem 19. vijeka Belle Gunness započela je u SAD svoj krvavi pir tokom koga je ubila 40 muškaraca, žena i djece. Koristila je različite otrove i mesarski nož, a smatra se da je ubila i svoje dvoje djece. Zločini su počeli zbog novčane koristi, prvo je njena prodavnica izgorjela pod sumnjivim okolnostima, a zatim je njen muž umro na dan kada su se poklapale dvije polise osiguranja.

Ubrzo se udala za drugog čovjeka i rodila mu djecu, ali su svi umrli sumnjivom smrću. Objavljivala je oglase za traženje muža, svakog kandidata uspavljivala sedativima a zatim kasapila nožem. Čak je usvojila troje djece, koji su takođe tragično završili.

Ova žena ne da nije odgovarala za svoje zločine, već nikada nije uhvaćena, a tijela i kosturi njenih žrtava su pronađeni u njenoj kući nakon požara. Pronađen je i jedan leš bez glave za koji se sumnja da bi možda mogla biti Belle, ali nikada nije identifikovana.[nextpage]

Proizvođačica sapuna

Leonarda Cianciulli iz Italije po broju žrtava ne pripada ovoj listi, ali po okrutnosti i načinu ubijanja definitivno zaslužuje svoje mjesto. Još u djetinjstvu je dva puta pokušala da se ubije, a tokom života je bila trudna čak 17 puta. Imala je tri pobačaja, dok je 10 djece umrlo jako mlado. Zbog toga je prema ostalima bila izrazito zaštitnički nastrojena, a problemi su nastali kada joj je jedna proročica rekla da će joj sva djeca umrijeti.

U periodu od 1939. do 1940. godine ubila je tri svoje komšinice u Italiji jer je smatrala da će njen sin biti bezbjedan na ratištu ukoliko prinese ljudske žrtve.  Žene je prvo omamila vinom sa sedativom, a zatim ih ubijala sjekirom. Kasapila ih je do najsitnijih dijelova, stavljala u veliku posudu, a zatim zalivala sredstvom za pravljenje sapuna. Krv je posebno čuvala i od nje pravila različite kolače, koje je zatim dijelila komšijama. Od posljednje žrtve je napravila sapun, koji je takođe nesebično dijelila sa drugima.

Na suđenju 1946. godine dobila je kaznu od 30 godina zatvora i tri godine kriminalnog azila. Umrla je od moždanog udara u zatvoru 1970. godine, a predmetni spisi i lonci u kojima je kuvala žrtve se čuvaju u muzeju u Rimu. Na osnovu njenog slučaja napravljena je i pozorišna predstava „Ljubav i magija u maminoj kuhinji“, koja se od 1983. godine igra i na Brodveju.[nextpage]

Lijepa zvijer Irma Grejs

Nacističke logore čuvalo je oko 37.000 ljudi, a 10 odsto su bile žene. One su svakodnevno učestvovale u zlostavljanju i ubijanju logoraša, a od svih se posebno izdvojila Irma Grejs. Njeno „radno“ mjesto bili su logori Aušvic i Bergen-Belzen, a poznata je pod nadimcima Hijena i Lijepa Zvijer.

Njena porodica je imala dugu istoriju mentalnih bolesti, a majka joj se ubila popivši kiselinu. Nije bila mnogo inteligentna i djeca su je maltretirala u školi, pa je odustala od obrazovanja u 14. godini i pristupila “Ligi njemačkih djevojaka”.

Bivši logoraši su na svjedočenjima tvrdili da ih je tukla dok im koža ne popuca, a zatim masturbirala dok bi im ljekari previjali rane. Takođe je na njih puštala izgladnjele pse i gledala kako ih ubijaju i komadaju.

Uhapšena je 1945. godine, a suđenje Lijepoj Zvijeri trajalo je 53 dana. Presuda je bila smrt vješanjem.[nextpage]

Crna udovica

Iako je najpoznatiji, Džek Trbosjek nije jedini niti prvi serijski ubica u Velikog Britaniji. Tu neslavnu titulu dijeli sa Meri En Robinson, koja je ubila više od 20 ljudi – svoje muževe, ljubavnike i djecu.

Meri En je rođena 1832. godine u siromašnoj porodici, koja je pritiskala da se uda što prije. Već sa 20 godina se vjenčala sa rudarom Vilijamom Moubrejem, a nakon osam godina braka su se preselili na sjeveroistok. Njihovo petoro djece je umiralo jedno po jedno, da bi zatim preminuo i Vilijam, a ona je živjela od njegovog osiguranja.

Njen život se potpuno promijenio. Uspijevala je da se bogato uda i rodi djecu, a kada bi nestalo bračne čarolije, ubijala je i muža i djecu. Trovala ih je arsenikom, zbog čega su ljekari njihove smrti pripisivali stomačnim tegobama, jer arsenik izaziva dijareju, dehidraciju i povraćanje.

Zanimljivo je da je Meri En sve vrijeme tokom svojih krvavih pohoda bila vijerna svom ljubavniku i brižljivo ga čuvala, dok je muževe ubijala. Međutim, na kraju je presudila i njemu.

Prekretnica se dešava kada se udaje za brodograditelja Džejmsa Robinsona i rađa mu dijete koje umire nakon samo četiri mjeseca. On postaje sumnjičav i ispituje zašto Meri En od njega traži da uplati životno osiguranje. Otkrio je da ima račun u banci koji krije od njega, zbog čega je izbacio iz kuće, a ona ostaje na ulici. Nakon nekoliko nedjelja se vratila starom načinu života i nalazila muževe, rađala im djecu, zatim ih ubijala i počinjala sve ispočetka. Naravno, svi su bili osigurani, a ona njihova nasljednica.

Policiji je trebalo više od 20 godina i 20 žrtava da poveže zločine sa Meri En i uhapsi je 1873. godine. Osudili su je na vješanje, a nakon pogubljenja sahranili u sklopu zatvora.[nextpage]

Tvorac anđela ili đavo lično

Sudeći prema broju okrutnih zločina i serijskih ubica, Velika Britanija je pogodno tlo za izopačene umove. Tako je početak 19. vijeka iznjedrio još jednu okrutnu ženu, koja je ubila više od 400 beba.

Amelija Dajer harala je između 1860. pa do 1896. godine. Njena meta bile su mlade, siromašne samohrane majke, od kojih je uzimala njihove bebe. Garantovala im je da će djeca uz nju imati bolji život, ali bi ih ubrzo zadavila i bacala u Temzu. Majke je prvo pronalazila u prihvatilištu za neudate trudnice, koje je bilo smješteno u okolini Bristola, da bi zatim vodila agenciju za smještaj djece u porodicama. Kako ne bi plakale, bebe je drogirala, a zatim ih izgladnjivala sve dok ne bi umrle.

Nakon desetak godina je otkrivena i izvedena pred sud. Međutim, provela je samo šest mjeseci u zatvoru jer je osuđena samo za zanemarivanje novorođenčadi, a nakon puštanja na slobodu je nastavila sa ubijanjem. U Londonu je objavljivala lažne oglase za udomljavanje djece, na koje su se javljale većinom samohrane majke.

Više joj nije bilo zanimljivo da polako ubija svoje žrtve, već ih je davila krojačkim metrom, a zatim bacala u rijeku. Otkrivena je kada je iz Temze izvučena beba umotana u papir na kome je bila Amelijina adresa. U rijeci su pronašli još pet beba, a u njenoj kući gomilu odjeće za bebe i strašan smrad trulog mesa.

Obješena je 1896. godine, a njeni zločini naveli su vlasti da promijene zakon o usvajanju. Nadimak “Tvorac anđela” dali su joj novinari.

Među najokrutnijim ljudima nalaze se i žene, koje svojim metodama mučenja i ubijanja bez ikakvih problema stoje rame uz rame sa muškarcima. Neke od njih su vladarke koje su ubile milione ljudi u ime dobrobiti svoje zemlje, dok su tu i “obične” žene iz komšiluka koje su bile povodljive i vjerovale u natprirodne sile.

One dolaze iz svih dijelova svijeta i sa svih meridijana, te su živjele u različitim uslovima i periodima. Njihovi zločini zapisani su u istoriju i prepričavaju se naraštajima kako zlo nikada ne bi bilo zaboravljeno.

Krvava Meri

Rođena kao Meri Tjudor 1516. godine, bila je kćerka jedinica kralja Henrija Osmog i Katarine Aragonske, te prva žena koja je vladala Engleskom. Tačnije, prije nje je vladala lejdi Džejn, ali nakon samo devet dana Krvava Meri je naredila njeno pogubljenje. Da zlo bude još veće, njih dvije su bile rodice, a lejdi Džejn je imala samo 16 godina.

Kraljica Meri je na početku svoje vladavine bila popularna i narod je volio, ali je ta ljubav brzo završila. Postala je poznata po zločinima prema protestantima i njihovom proganjanju. Vraćajući katoličanstvo u Englesku, nadimak Krvava Meri dobila je jer je po njenom naređenju spaljeno nekoliko stotina vjerskih disidenata.

Odrastajući odvojena od roditelja, Meri je tokom djetinjstva bila zapostavljana i porodicu je viđala samo tokom praznika. Iako je u knjigama upisana kao okrutna žena, pojedini istoričari naglašavaju da se ona često vodila interesima plemića koji su je okruživali. Umrla je u 42. godini od raka jajnika i napuštena od strane svog supruga. Vlast je naslijedila njena sestra Elizabeta, koja je dan smrti kraljice Meri proglasila praznikom.[nextpage]

Grofica Batori

Eržabet Batori, grofica iz Mađarske, poticala je iz jedne od najbogatijih porodica u Transilvaniji. Prema nekim navodima, ona je bila rodica Vlada Drakule, a njen stric je bio dijabolist, odnosno poštovalac nečastivog.

Zapisi i fotografije pokazuju da se radi o prelijepoj ženi, duge crne kose i svijetlog tena. Međutim, njen karakter nije bio toliko lijep. Zaljubljena u sebe i puna taštine, danima je sjedila ispred ogromnog ogledala. Već u djetinjstvu je postala svjesna da ima povlašteni položaj u društvu. Naime, gledala je kako Roma optuženog za izdaju ušivaju u trbuh mrtvog konja i ostavljaju ga da umre, što je bila standardna kazna za 16. vijek. Tada je shvatila – aristokrate mogu raditi šta god žele, bez straha od kazne.

U 15. godini udala se za grofa Ferenca Nadšdija, kome je rodila petoro djece, a prije braka je rodila kćerku. Grof je bio ratnik i uživao je u mučenjima, baš kao i ona. Zajedno su zlostavljali mlade djevojke, tako što bi im nago tijelo premazali medom, a zatim ih ubacili u prostoriju punu insekata ili zavezali za košnicu. Žrtve je mamila u svoj zamak u Slovačkoj tako što im je obećavala posao služavke, a zatim tjerala da potpuno gole poslužuju goste na njenim zabavama. Zabijala im je igle ispod noktiju, a legenda kaže da je u naletu bijesa jednoj djevojci toliko jako otvorila vilice pa su joj popucali vratni pršljenovi.

Jednog dana je ošamarila služavku i prstenom joj rasjekla obraz, te umislila da je koža na tom dijelu ruke postala mlađa i ljepša. Uz pomoć ostalih sluga je ubila tu djevojku, a njenu krv iscijedila u kadu i okupala se u njoj. Postala je osjednuta krvlju djevica, smatrajući da je to eliksir mladosti.

Narednih deset godina je osmišljavala različite sprave za mučenja i cijeđenje krvi iz djevojaka, nakon kojih je uživala u krvavim kupkama. Recimo, praktikovala je da u kavez sa šiljcima ubaci golu djevojku, a zatim ga objesi na plafon. Stajala je ispod njega i uživala u toploj krvi koja je kapala po njoj. Posebne metode mučenja je sprovodila zimi, kada je tjerala djevojke da stoje u snijegu ispod njenog prozora, a zatim ih polivala vodom. Kad bi se djevojke pretvorile u skulpture leda, grofica ih je satim posmatrala i divila se njihovoj ljepoti.

Vremenom su joj bili potrebni novi načini dovlačenja djevojaka na svoj posjed, pa je 1609. godine otvorila školu za njih. Roditelji su slali svoje mezimice misleći da dopronose njihovom obrazovanju i boljoj budućnosti, a ustvari su ih slali u smrt.

Nakon desetak godina iživljavanja, samo jedna djevojka uspjela je pobjeći iz zamka i pustiti glas o mučenjima unutar zidina. Tadašnji kralj Matias II poslao je vojnike da ispitaju slučaj, a predvodio ih je grofičin rođak grof Turzo. U njen zamak upali su 30. decembra 1610. godine i ostali skamenjni prizorom koji su zatekli. Pronašli su tijelo djevojke bez kapi krvi i nekoliko živih djevojaka sa ranama po cijelom tijelu. Na posjedu su pronađene brojne kosti žrtava, a pretpostavlja se da ih je bilo oko 650. Naime, pronađena je i grofičina evidencija, detaljan spisak o svim njenim žrtvama.

Sluge koje su joj pomagale u zločinima osuđene na smrt jezivim metodama, a Eržebet je zazidana u svom dvorcu Čejte, ostavljen joj je samo mali otvor kroz koji su joj davali hranu. Kralj je zahtijevao smrtnu kaznu, ali je ona pretvorena u doživotni zatvor u sopstvenom dvorcu. Nakon četiri godine, grofica je umrla, a njeno tijelo je zazidano u jedan dio zamka.[nextpage]

Okrutna Ranavalona

Kraljica Madagaskara, Ranavalona I nije bez razloga dobila epitet „okrutna“. Vladala je Madagaskarom početkom 19. vijeka, kao jedna od 12 žena pokojnog kralja Radama I. Željela je evropski uticaj u svojoj zemlji svesti na minimum, pa je počela sa progonima svojih podanika. Vladala je više od 30 godina, a procjenjuje se da je tokom 6 godina pogubila oko 2,5 miliona ljudi, što je polovina tadašnjih stanovnika.

Zabranila je hrišćanstvo, a svi koji su pokušali da ga zadrže bili su eliminisani. Smislila je krajnje nerazumnu i bizarnu metodu za utvrđivanje nevinosti optuženih. Morali su da pojedu otrov sa tri komada pileće kože, ukoliko povrate sve to nevini su, a ako ne uspiju krivi su i umiru.

Evropljani su je nazivali Lady Macbeth i mentalno poremećenom osobom, a istoričari su podijeljeni. Dok je jedni opisuju kao okrutnu ženu i svojevrsnog tiranina, drugi smatraju da je samo štitila Madagaskar od spoljašnjih uticaja. Zanimljivo je da je nakon njene vladavine Francuska kolonizovala Madagaskar, čime su se njene slutnje obistinile.

Međutim, strah od kolonizacije nipošto ne opravdava bacanje ljudi sa stijena, polivanje vrelom vodom ili korištenje ljudi kao hrane za pse. Sudeći prema zapisima, upravo tim metodama Ranavalona I pobila je oko 150.000 ljudi.

Umrla je 1861. godine i prvo je bila sahranjena u rodnom mjestu Ambohimangi, da bi 1893. bila prenesena u palatu Rova u Antananarivu. Cijela palata je izgorjela 1995. godine.[nextpage]

Ubica među aristokratama

Francuska aristokratkinja Marie-Madeleine-Marguerite d'Aubray, Marquise de Brinvilliers optužena je za ubistvo svog oca i dva brata 1675. godine. Dokaz na suđenju bila su pisma njenog ljubavnika, a ona je priznala krivicu tokom strašnog mučenja, što baca sumnju na cijeli proces.

U optužnici protiv ove Francuskinje stoji da je u dogovoru sa svojim ljubavnikom otrovala oca, a zatim ubila dva brata kako bi naslijedila njihova imanja. Njen saučesnik Godin de Sainte-Croix je umro prirodnom smrću 1672. godine i time izbjegao kaznu za svoje zločine.

Prema nekim glasinama, Marie-Madeleine-Marguerite je imala običaj da posjećuje bolnice i tamo truje siromašne, ali joj nikada nije suđeno zbog toga, pa ostaje nejasno da li su se ti zločini zaista dogodili ili su samo plod nečije mašte.

Klupko se počelo razmoravati kada je Sainte Croix umro, pa su pronađeni njegovi dnevnici i pisma. Na crvenoj kožnoj kutiji pisalo je da ne smije biti otvorena dok njegova ljubavnica ne umre, a unutar kutije su bili zapisi o zločinima. Ona je optužena da je koristila Tofana otrov za ubistva, a sam Sainte Croix je naučio kako da ga pripremi.

Optužena je 1675. godine, da bi odmah nakon toga pobjegla u Englesku, a zatim u Holandiju. Uhapšena je i mučena sve dok nije priznala ubistva. Osuđena je na smrt iako nije postojalo drugih dokaza pored pisama pronađenih kod njenog ljubavnika.

Odrubljena joj je glava, a njeno tijelo je spaljeno.[nextpage]

Sadistkinja, naučnica ili osvetnica?

Požar u vili aristokratkinje Marie Delphine Lalaurie u New Orleansu otkrio je strašan prizor – tamnicu u kojoj su robovi mučeni, sakaćeni i ubijani. Poznata po zabavama koje je priređivala sa svojim mužem, Marie Delphine Lalaurie je imala ugled društvene gospođe iz visoke klase. Međutim, imala je i mračnu stranu.

Sumnjalo se da se loše ophodi prema svojoj posluzi, da bi zatim završila na sudu jer je tukla do smrti djevojčicu od 12 godina. Kazna je bila više nego simbolična, platila je 300 dolara i nastavila da živi kao da se ništa nije desilo. Međutim, 1834. godine požar je zahvatio njenu vilu, a vatrogasci su zatekli stravičan prizor. Pronašli su sedam robova koji su osakaćeni i vezani u podrumu. Umjesto da budu oslobođeni, oni su prebačeni u lokalni zatvor kako bi javnost mogla da ih gleda.

Otkriveno je da je Lalaurie zajedno sa svojim mužem mučila robove i sjekla njihova tijela, ali je razlog ostao nepoznat. Po jednoj teoriji, oboje su bili sadisti koji su uživali u tuđoj patnji. Druga priča kaže da su bili znatiželjni, jer se u tom periodu nije znalo mnogo o ljudskom organizmu i njegovom funkcionisanju, pa su odlučili da sami istražuju. Treća verzija kaže da je Lalaurie sprovodila istragu o smrti svoje majke, koja je ubijena u pobuni robova. Zbog toga ih je držala zatvorene i mučenjem pokušavala otkriti ubicu.

Istina nikada nije otkrivena jer je Lalaurie pobjegla u Pariz i tamo spokojno živjela do kraja svog života. Njena kuća u New Orleansu postala je turistička atrakcija.

Po nekima od narednih priča su snimljeni igrani i dokumentarni filmovi, dok su ostale smještene u policijske dosijee i novinske tekstove.

Priča iza filma “Monster”

Film “Monster” (Čudovište) sa Šarliz Teron u glavnoj ulozi snimljen je po životu Ajlin Vuornos, žene koja je 1989. i 1990. godine u Americi ubila sedam muškaraca.

Ajlin je u djetinjstvu bila zlostavljana, te se bavila prostitucijom. Njen otac je bio alkoholičar i pedofil, koji se objesio u zatvoru, u koji je dospio nakon silovanja sedmogodišnje djevojčice. Majka je vrlo rano napustila, pa je živjela sa bakom i djedom, koji je zlostavljao.

Bila je piromanka od ranog djetinjstva, a prilikom igranja sa vatrom je zadobila ožiljke po licu i rukama. Ostala je trudna već sa 13 godina, kada je optužila porodičnog prijatelja za silovanje, dok su postojale sumnje da je otac djeteta ustvari njen stariji brat. Kada je baka umrla, djed je istjerao iz kuće pa se počela baviti prostitucijom kako bi preživjela. U 20. godini se udala za muškarca koji je imao 60 godina, ali brak nije potrajao jer je shvatila da je nasilnik. Pokušavala je da ostavi prostituciju, ali nije uspjela da se zaposli. Tokom života je čak šest puta pokušavala da se ubije.

Imala je bogat kriminalni dosije, čak i prije prvog ubistva. Njene žrtve bili su sredovječni muškarci, koje je pljačkala i ubijala. Sa ubistvima je počela kada je imala 34 godine, dok je živjela na Floridi. Uhvaćena je kada je u automobilu žrtve imala saobraćajnu nesreću, nakon čega je za svoje zločine osuđena na smrtnu kaznu 1992. godine. Nikada nije pokazala žaljenje, čak je navodila da je planirala ubiti još 12 muškaraca, te da će nastaviti sa svojim pohodom ako je puste na slobodu.

Presuđeno joj je 2002. godine.[nextpage]

Baka koja se kikoće

Gospođu Doss su ljudi smatrali vrlo pristupačnom i veselom osobom, čak su je zvali “the Giggling Granny”, odnosno baka koja se kikoće. Udavala se tačno pet puta, a njeni muževi su završavali na isti način – trovala ih je kako bi naslijedila novac od osiguranja.

Prvi put se udala 1923. godine, kada je imala samo 16 godina. Radila je u fabrici posteljine, gdje je upoznala svog budućeg supruga. Tražila je ljubav i romansu, ali ih nije dobila. On je bio sin jedinac jako naporne i zahtjevne žene, koja se uselila kod mladog bračnog para i nikada ih nije puštala na miru. Rodila je četiri kćerke, ali se odala alkoholu i duvanu. Dvije djevojčice su umrle od trovanja hranom, nakon čega je muž napušta i odvodi najstariju kćerku sa sobom, a njoj ostavlja najmlađu. Uvijek je naglašavao da je ostavio jer se plašio njene naravi, što se ispostavilo kao dobar potez jer je on jedini preživio brak sa njom.

Ubrzo se preselila u obližnji grad i zaljubila. Pronašla je način da joj vrate najstariju kćerku, te je ponovo osnovala bračnu zajednicu, koja je trajala 16 godina. Na početku je otkrila da je njen izabranik alkoholičar sa kriminalnim dosijeom, ali se nije obazirala na to.

Najstarija kćerka je rodila sina, koji je umro odmah na porodu, ali je ostalo nejasno od čega. Porodilja je vidjela da njena majka drži dijete i pritiska njegovu kožu, dok su je ostali zatekli sa iglom u rukama. Ljekari se nikada nisu izasnili u vezi uzroka smrti. Njeno drugo dijete je takođe umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima, a baka je naplatila 500 dolara osiguranja od te smrti.

Godine 1945. silovao je njen pijani muž, a ona je zatim pronašla njegove tajne zalihe viskija i u njih sipala otrov za pacove. Umro je iste večeri.

Naredni muž je bio alkoholičar i ženskaroš, a komšije su nju doživljavale kao brižnu, pomalo luckastu ženu. Kada je umro, ljekari su rekli da mu je stalo srce, a na sahrani se pojavio cijeli grad kako bi bili uz udovicu i pomogli joj u teškom periodu. Ovog puta se ona nije zadovoljila samo novcem od životnog osiguranja, već je zapalila kuću u kojoj su živjeli, a koju je trebala naslijediti njena zaova. Naravno, novac od osiguranja kuće je pripao udovici.

Četvrta žrtva nije dugo bila u braku sa ovom bakom, svega nekoliko mjeseci, a onda je umrla od nepoznate bolesti. Peti muž je bio sve što je ona priželjkivala dok je čitala ljubavne romane, u kojima se cijeli život davila. Međutim, ni to ga nije spasilo. Spremila mu je otrovnu pitu, zbog koje je završio u bolnici. Ljekari su postavili dijagnozu infekcije crijeva i poslali ga kući, da bi on umro iste večeri. Njegova supruga nije mogla da dočeka da dobije novac od osiguranja, pa mu je ubrizgala sav otrov koji je uspjela naći.

Njegova smrt izazvala je sumnju ljekara koji su naredili autopsiju, da bi u njemu pronašli dovoljnu dozu arsena da se ubije 40 konja. Na kraju je ubica priznala da je ubila četiri muža, svoju majku, svekrvu, sestru i dva unuka. Osuđena je na doživotni zatvor u Oklahomi. Umrla je od leukemije 1965. godine.[nextpage]

Medicinska sestra Džejn Topan

Birajući stare i nemoćne, vjerujući da time nemaju šta da izgube, medicinska sestra Džejn Topan iz SAD je pacijentima ubrizgavala različite lijekove u tijelo, a zatim gledala kako reaguje njihov nervni sistem. Čak je prilikom hapšenja izjavila kako je to seksualno uzbuđivalo, pa je sa nekim pacijentima imala odnose u takvom stanju.

Rođena je 1857. godine u izbjegličkoj porodici, a vrlo rano je ostala bez majke. Otac joj je bio alkoholičar i psihički bolesnik, koji je sam sebi zašio očne kapke. Svoje dvije kćetke je ostavio u sirotištu i nikada nije došao po njih.

Ubrzo je Džejn poslata u imućnu hraniteljsku porodicu, čiji su je članovi maltretirali i tjerali da radi kao služavka. Obučavala se za medicinsku sestru, da bi u bolnici počela da eksperimentiše na pacijentima koji su na ivici smrti. Njima je ubrizgavala velike količine morfijuma i atropina, a zatim posmatrala kako reaguju na to.

Sa trovanjem je počela 1895. godine, prva žrtva bila joj je polusestra iz hraniteljske porodice sa kojom se nije slagala. Zatim je nastavila da to radi članovima porodice, sve dok nije naređena autopsija. Nakon što su zločini otkriveni, priznala je više od 30 ubistava, ali nikada nije odgovarala za njih. Proglašena je neuračunljivom i poslata u psihijatrijsku bolnicu, gdje je umrla u 81. godini.[nextpage]

Anđeli iz Nađreva

Predvođene babicom Julijom Fazekaš, grupa žena iz mađarskog sela Nađrev su između 1914. i 1929. godine otrovale oko 300 ljudi. Julija je nesrećne žene podsticala da ubiju svoje porodice i muževe za koje nisu željele da budu udate. Ostala je upamćena po izreći “Zašto ih trpjeti?”.

Žene su tokom tog perioda bile primoravane da se udaju, uglavnom za muškarce koje nisu same birale. Babica im je predlagala da muževe otruju arsenikom i tako se spase. Međutim, ubistva se nisu zaustavila samo na muževima, već su žene počele da ubijaju i roditelje koji su ih natjerali da se udaju, ali i sinove. Nađrev je ubrzo nazvan distriktom ubistava.

Julija je u selo stigla 1911. godine, a nedugo prije toga je njen muž nestao pod velom tajne. Nekoliko puta su je privodili zbog obavljanja nelegalnih abortusa, ali je uvijek oslobađana jer je sudija bio pristalica abortusa. Pošto je ona bila jedini medicinski radnik u selu, prikriti ubistva je bilo vrlo lako.

Djelovale su po imenom “Anđeli iz Nađreva”, a o njima je snimljen dokumentarac “The Angelmakers”, kao i film “Hukkle”. Postoje dvije verzije njihovog razotkrivanja. Po jednoj, dvije žrtve su preživjele trovanje i pokrenule istragu, dok je po drugoj cijeli slučaj otkrio student medicine iz obližnjeg mjesta. On je u rijeci pronašao leš sa velikom količinom arsenika u sebi.

Sudeći prema Beli Bodo, mađarko-američkoj istoričarki, zločini su otkriveni kada je lokalnim novinama stiglo anonimno pismo u kome se žene iz ovog mjesta optužuju za trovanje svojih porodica. Vlasti su naredile ekshumaciju žrtava, nakon čega su podignute optužnice protiv 34 žene i jednog muškarca. Njih osam je osuđeno na smrt, dok je 12 dobilo zatvorsku kaznu. Na kraju su pogubljene samo dvije žene.[nextpage]

Ubice iz staračkog doma

Gven Grejem i Keti Vud upoznale su se dok su radile kao medicinske sestre u staračkom domu u Teksasu. Započele su emotivnu vezu i dogovorile se da uguše pet pacijenata, jer su smatrale da će to ojačati njihovu vezu. Za vrlo kratko vrijeme su ubile pet svojih žrtava, ali time njihova veza završava.

Ketin bivši muž je znao za ove zločine, ali je čuvao tajnu sve do 1988. godine, kada ih je prijavio policiji. Suočene sa optužbama, svaljivale su krivicu jedna na drugu i međusobno se optuživale za manipulaciju. Na kraju je samo Gven osuđena na pet doživotnih kazni, ali se Keti žalila na presudu, pa je ona smanjena na 40 godina zatvora.

Biće puštena na slobodu 2021. godine.