Prije nekoliko sedmica, prijateljica me je nazvala u 1:40 poslije ponoći. Nije poslala poruku. Nazvala je. Na kratak trenutak, moje tijelo se pripremilo za loše vijesti. Odraslo doba je većinu nas uslovilo da vjerujemo kako kasni noćni pozivi donose samo katastrofu. Neko je u bolnici. Neko je ostao nasukan na putu. Neko je mrtav. Ali ništa se nije desilo.

Upravo je završila s poslom, vozila se kući gotovo praznim ulicama Londona, čula pjesmu uz koju smo oboje nekada zajedno uživali, i odjednom sam joj nedostajao. Zato je nazvala. Proveli smo trideset minuta pričajući o stvarima koje bi na papiru zvučale bolno obično. Umor od posla. Bolivudski tračevi. Kako uživa u svakom djeliću svog bračnog života. Poniženje bola u leđima čim zagaziš u tridesete. Profesor kojeg smo nekada mrzili, a koji nam sada nedostaje alarmantno često. Ništa dubokoumno.

Ipak, nakon što se poziv završio, dugo sam sjedio budan sa čudnim bolom jer sam se nakratko susreo sa ranijom verzijom sebe. Ne nužno mlađom. Samo… dostupnijom.

Nekada davno, prijateljstvo nije zahtijevalo detaljno planiranje. Pričali bismo satima bez provjeravanja kalendara. Cijele večeri bi nestajale na terasama hostela, štandovima s čajem i u dugim šetnjama na koje smo išli apsolutno bez ikakvog razloga. Prijateljstvo u mladosti bujalo je na višku vremena – slobodnom, nestrukturisanom i veličanstveno rasipničkom.

Međutim, negdje između „Vidimo se uskoro“ i „Izvini, život mi je haotičan“, prijateljstvo u odraslom dobu postalo je jedan od emocionalno najznačajnijih gubitaka modernog života o kojem se najmanje priča.

Nevidljiva sahrana

Romantično slomljeno srce ima razrađenu infrastrukturu. Postoje filmovi o tome. Pjesme o tome. Poezija, rituali, saosjećanje, kolumne sa savjetima, cijele industrije posvećene pomaganju ljudima da prebrode romantični gubitak.

Tuga za prijateljstvom, međutim, ostaje čudno nevidljiva. Niko vas ne uči koliko je bolno polako gubiti pristup nekome ko je nekada intimno poznavao vaš unutrašnji život. Nekome ko je razumio tišinu prije vaših rečenica. Nekome ko je mogao prepoznati vaše raspoloženje po načinu na koji ste rekli „okej“. Nekome ko je znao sve o vašim simpatijama i sitnim nesigurnostima.

I za razliku od romanse, prijateljstva se ne završavaju dramatično. Nema posljednjeg razgovora. Nema čistog prekida. Nema filmskog zaključka. Većina prijateljstava se rastapa kroz neprimjetno nagomilavanje – odgođene pozive, iscrpljujuće poslove, geografsku udaljenost, emocionalni umor, različite rasporede spavanja, različite prioritete i različite živote koji se odvijaju različitim brzinama. Jednog dana shvatite da osoba koja je nekada znala vaše misli sada zna samo ono što slučajno otkrijete na Instagram storijima.

A zato što se „ništa nije desilo“, često uskraćujemo sebi pravo da žalimo za tim.

Nikada nije ni trebalo da živimo ovako

Dio problema je strukturalan, a ne ličan. Prijateljstva u školi i na fakultetu preživljavala su jer su institucije obavljale većinu posla umjesto nas. Blizina je stvarala intimnost. Ponavljanje je stvaralo bliskost. Viđali smo se svakodnevno bez napora.

Sociolozi već dugo tvrde da se međuljudski odnosi manje održavaju intenzitetom, a više redovnošću. Puko susretanje istih ljudi iznova i iznova vremenom gradi bliskost. Mladost to nudi prirodno. Odraslo doba to potpuno razara. Naročito u urbanom životu.

Današnji mladi profesionalci žive unutar sistema koji tiho nagrizaju prijateljstvo, dok se pretvaraju da slave povezanost. Posao crpi emocionalni kapacitet. Gradovi surovo rastežu udaljenosti. Vikendi postaju periodi za oporavak umjesto društveni prostori. Ambicija pretvara svakoga u projekt menadžere sopstvenih života. Čak se i odmor sada čini uslovljenim time da moramo biti produktivni.

I tako prijateljstvo – jedini odnos izgrađen gotovo u potpunosti na dobrovoljnom prisustvu – počinje da propada kroz pukotine.

Tragedija je u tome što ova usamljenost često koegzistira sa stalnom digitalnom interakcijom. Možda smo prva generacija koja posjeduje neprekidan pristup jedni drugima, dok istovremeno postajemo emocionalno nedostupni. Održavamo ambijentalnu svijest o postojanju jedni drugih bez smislenog učestvovanja u tuđim životima. Znam šta moji prijatelji jedu. Koje kafiće posjećuju. Na šta se žale. Znam kada dobiju unapređenje jer me LinkedIn obavijesti prije njih. A opet, ponekad oklijevam prije nego što nazovem, jer više ne poznajem emocionalnu klimu njihovih života.

Uglancana verzija nas samih

Odraslo doba nagrađuje suzdržanost. Svi su umorni. Svi rade na sebi. Svi „prolaze kroz mnogo toga“.

Prije nekog vremena, sreo sam se sa jednim od svojih najbližih prijatelja nakon skoro dvije godine. Obojica smo se promijenili na načine koje je bilo teško odmah artikulisati.

Postao je efikasniji s jezikom, kao da mu je korporativni život izdresirao misli u teze (bullet points). Ja sam postao trajno umoran, na onaj specifičan način gdje se iscrpljenost više ne čini dovoljno privremenom da bih se na nju žalio. Prvih dvadeset minuta, razgovor se nezgrapno kretao kroz novosti iz života odraslih. Posao. Roditelji. Zdravlje. Zajednički poznanici koji se vjere zastrašujućom redovnošću. A onda se odjednom nasmijao – iskreno, glasno, zabačene glave, baš onako kako je to nekada radio – i vrijeme je na trenutak stalo. Evo ga, ponovo je tu.

Brat koji nikada nije dijelio troškove prevoza sa mnom. Brat koji je sjedio pored mene na predavanjima crtajući besmislice na marginama sveske. Brat koji je znao ko sam ja, prije nego što nas je odraslo doba sve pretvorilo u blago ispolirane verzije naših biografija.

Emocionalna ekonomija modernog života

Moderno odraslo doba ohrabruje optimizaciju u gotovo svakoj sferi. Budi produktivan. Budi efikasan. Izliječi sebe. Unovči svoje hobije. Pažljivo izgradi svoj identitet.

Negdje usput, i prijateljstva su počela da upijaju jezik menadžmenta. Sada raspravljamo o emocionalnom kapacitetu kao o internet paketima. Čak i naklonost ponekad djeluje kao da se procjenjuje kroz nevidljivu analizu troškova i koristi (cost-benefit): Ko prvi šalje poruku? Ko se više trudi? Ko je emocionalno dostupan? Ko crpi energiju?

Prijateljstvo je, međutim, uvijek zavisilo od određene iracionalne velikodušnosti. Spremnosti da veličanstveno traćimo vrijeme zajedno. Da po peti put slušamo o istoj anksioznosti. Da prosjedimo u tišini. Da ostanemo dostupni bez ikakvog skrivenog motiva.

I možda je upravo to razlog zašto prijateljstvo u odraslom dobu djeluje sve radikalnije. Ono pruža otpor transakcionoj logici koju moderni život nagrađuje na svakom drugom koraku. Jer pravi prijatelj nudi nešto duboko rijetko: neoptimizovano prisustvo. Porodica je strukturisana krvlju. Brak institucijom. Radni odnosi korišću. Prijateljstvo preživljava isključivo kroz obostrani izbor. Niko ne mora da ostane. Pa ipak, neki ljudi ostanu.

Uprkos nemogućim rasporedima i emocionalnom umoru, neki prijatelji nastavljaju da se vraćaju. Šalju mimove tokom sastanaka. Pamte tvoje važne datume. Zovu te iz čista mira. Ne zato što im je to zgodno i usput. Već zato što negdje, ispod sve te iscrpljenosti koju odraslo doba nameće, tvoj unutrašnji život i dalje smatraju važnim. Ponekad je to prosto tvrdoglava odluka da se nastaviš vraćati ljudima u inat svijetu koji te neprestano uči da prioritet daš svemu ostalom.

Buka

U terapijskom procesu sam imala nekoliko žena koje su imale, ili imaaju problem sa sinovima, a otkako su oženjeni. Najviše ih rastužuje činjenica da ne mogu viđati vlastite unuke. Jedna klijentica kaže da osjeća stid kad je unuci persiraju.

O čemu se radi?

Ovo rijetko ima veze sa zlobom, a često ima veze sa strahom.
Mnoge mlade majke danas:
– osjećaju ogroman pritisak da budu “savršene majke”,
– nemaju razvijenu emocionalnu sigurnost,
– i boje se gubitka kontrole nad vlastitim djetetom.

U tom strahu, porodica muža, posebno svekrva, postaje prijetnja, čak i kad realno ništa loše ne radi. Želja nene/bake da vidi unuke tada se doživljava kao miješanje, a ne kao ljubav.

Zašto baš svekrva?

Svekrva simbolično predstavlja iskustvo, autoritet i podsjetnik da majka nije “jedina”.
Za emocionalno nesigurnu osobu, to može biti previše.
Tada dolazi do povlačenja, rigidnih granica i zabrana, čak i bez realnog razloga.
Primjer koji boli:
Kada unuci persiraju neni/baki, to često nije znak poštovanja, nego emocionalne distance koju su odrasli postavili.I to za nenu/baku može biti duboko ranjavajuće.

Šta preporučujem SVEKRVAMA?

– Ne borite se za ulogu. Borite se za odnos.
– Ne ulazite u direktne sukobe sa snahom.
– Obraćajte se sinu, ali bez optuživanja.
– Dajte do znanja da ne želite kontrolu, nego povezanost.
Smirenost danas često znači više bliskosti za sutra.

Šta preporučujem SNAHAMA?

– Ljubav nene/bake prema unucima nije konkurencija vašem majčinstvu.
– Granice su zdrave, ali zidovi stvaraju usamljenost.

– Dijete ne gubi sigurnost ako ima više odraslih koji ga vole.
– Odvajanje partnera od njegove porodice često dugoročno slabi i sam brak.
Sigurna majka ne mora nikoga isključivati.

Poruka za kraj:

Porodica nije hijerarhija moći, nego mreža odnosa.A dijete ne pripada nikome. Ono pripada ljubavi.

Kako bi to najbolje rekao Khalil Gibran:
Vaša djeca, nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje mislii,
Jer ona imaju vlasite misli. (…)

Izvor: psihoterapijatuzla.com

U Koloradu, gradu tračeva i konfuznosti nikom nije jasno kako to izgleda. Komšije zato ne mogu odrediti jasnu razliku između toga kad smo bili zajedno, a kad smo se razišli.

Zato sam htjela odgovoriti na sva ona neizgovorena, a pomišljenja pitanja. Mi se sviđamo jedno drugom još uvijek.

Introvertne smo i tihe osobe, to nije bila ničija krivica, već logičan slijed lošeg perioda. Prekid i razvod ne moraju biti nužno ispunjeni mržnjom i negativnim emocijama, već mogu biti sporazumni, puni poštovanja i civilizovani.

Takođe, vjerujem da trebamo misliti prvenstveno na našu djecu. Ne zato što moramo da im pokažemo da ih volimo, bez obzira na razvod, već zato što su dovoljno traumatizovani u posljednje vrijeme suočavajući se sa stvarima koje su van njihove kontrole, kao što su požari, poplave i potresi.

Komšije to valjda znaju, prošle su to isto, ali im je opet zanimljivije pratiti razvoj našeg razvoda. Nasmijem se svako jutro tim komšijama i pomislim koliko toga zapravo ne znaju, a i ne trebaju znati. Ne znaju da smo odavno samo cimeri u kući pored njih, da smo u suštini tišinom rekli sve.

Riječi koje ne izgovaram svojim komšijama, na vrh su jezika. Voljela bih da su nas čuli kako se svađamo, kako me napada, kako pravi scenu kojom zabavlja čitav komšiluk, ali nije.

Šekspir je dobro rekao: “Moj jezik će izreći ljutnju moga srca, ali ćutanje će ga slomiti”. Nikada nisam govorila iz ljutnje, a nije ni on. Zato smo se slomili.

Ono što najviše boli nije sam razvod. Boli to da naša veza očito nikada nije bila vrijedna toga da podignemo jedno na drugo glas.

Ali postajem glasnija. Sada posmatram parove, u filmovima, knjigama i u stvarnom životu. Obraćam pažnju na to kako se nose sa sukobom. Sjedim u restoranu sama, posmatram. Najčešće čujem rečenice poput ove: “Je li to stvarno sve što imaš reći?”

Ili “To nije dovoljno objašnjenje.”

Većina razgovora zapravo tako ide. Želim učestvovati u tim raspravama, reći im nešto. Posljednji put kada sam pokušala razgovarati sa suprugom, tada sam i odlučila da ću ga napustiti.

Bio je to uobičajen dan. U kući je bila tišina, ja sam čitala knjigu. On je stajao na vratima kuhinje.

Uvijek je to radio. Stajao bi nakon napornog dana, govoreći kako nije umoran. Iznenada sam shvatila da je prošla decenija otkako smo uopšte sjedili zajedno i razgovarali. Možda smo sjedili dok neko od nas veže pertle na cipelama, ali kad smo gledali film, razgovarali, imali seks? Podigli naše glasove?

U sebi sam vrištala, htjela sam mu reći to. Htjela sam ga pitati zašto nikada nije sjedio sa mnom na kauču? Zašto se nismo svađali?

Nakon savjetovanja i terapija, shvatili smo da ne napredujemo u pogledu izražavanja naših emocija. Međutim uspjeli smo identifikovati neke od problema. On je shvatio da ne voli dodire, a ja da volim. On da voli ostati vikendom kući, ja da volim izlaziti.

Te i brojne druge razlike doprinijele su našem udaljavanju. Nekada bih otvorila usta da kažem nešto o distanci koja raste među nama, nekada bi i on. Nikada niko od nas nije rekao ništa.

Naši umovi bi nam dali odmah listu razloga zašto trebamo ćutati. Bila bih umorna, djeca bi bila u kući, on neraspoložen.

Nikada nije bio pravi tajming. Tog dana na kauči, gledala sam ga listajući stranice knjige. Pogledao me u tom dijeliću sekunde u kojem sam i ja njega gledala. Ljutnja i bijes su počele kuvati u meni.

Sve nagomilane riječi, trpljenja, porazi i nova mjerila naše udaljenosti, stali su u jednu rečenicu, koju sam jedva izgovorila: “Ja odlazim”.

Naše prijateljstvo i poštovanje je trajalo dvadeset godina, ali htjela sam više. Bila sam ubjeđena da ćemo se moći sporazumno razići i da ćemo svu ljubav i pažnju usmjeriti na djecu.

Kada sam to izgovorila sjeo je pored mene. Izgledao je iznenađeno i pitao me:

“Jesi li sigurna?”

Ćutala sam. Čekala sam. Nisam bila sigurna. Čekala sam na njegovu veliku reakciju ili svoju. Čekala sam da vidim kuda će odvesti ova diskusija.

Odvela je na dobro poznati put: tiho, razumno, bez mnogo riječi i povišenih glasova. Odvela je u razvod.

Nekada se zapitam je li nas naša nemogućnost razgovora zapravo udaljila i ugasila emocije? Mi smo se voljeli, volimo se vjerovatno i sada, ali možda smo zbog svih poteškoća u našim bučnim djetinjstvima željeli samo tišinu.

Takva vrsta ljubavi rijetko kad preživi. Na kraju naša tišina nije bila ništa nego kukavičluk, jer smo bili partneri i saučesnici u ubijanju naše ljubavi. Tiho, polako, dugotrajno.

U posljednjih nekoliko godina, otkako smo se razveli nemamo probleme. Periodično viđamo djecu, sarađujemo i prećutno pristajemo na svoj sporazumni razvod. Moj trenutni partner voli da priča. Konstantno govori o svojim željama, planovima, idejama, pjesmama i filmovima. Ljuti se kad mu ne odgovorim na pitanje ili ne komentarišem njegove stvari. To je zapravo suština komunikacije, mi se raspravljamo.

Smijem se i plačem. Ulazim u duge i komplikovane rasprave, ali više ne ćutim. Nekada se nasmijem kada čujem druge kako govore da se ne svađaju i ćute, jer tako su navikli. Nešto u tome mi ipak slama srce, jer se sjetim sebe kakva sam bila.

Moj bivši suprug i ja se i dalje srećemo, kako bismo razgovarali o djeci. Pokušavala sam u tim razgovorima doći i do tema koje se tiču nas, samo kako bih vidjela možemo li bolje. Možemo li raditi na našem odnosu? Ne možemo.

U našim šetnjama često sretnemo komšije sa početka priče. Pitaju nas stotine pitanja, dive se našem civilizovanom i kulturnom razvodu. Čestitaju nam na dobrom odgoju i vaspitanju djece i na racionalnosti koju imamo. Smijemo se i zahvaljujemo na tome. Oni nam se dive.

A ja ću potvrdno klimati glavom, u tišini.

U Koloradu, gradu tračeva i konfuznosti nikom nije jasno kako to izgleda. Komšije zato ne mogu odrediti jasnu razliku između toga kad smo bili zajedno, a kad smo se razišli.

Zato sam htjela odgovoriti na sva ona neizgovorena, a pomišljenja pitanja. Mi se sviđamo jedno drugom još uvijek.

Introvertne smo i tihe osobe, to nije bila ničija krivica, već logičan slijed lošeg perioda. Prekid i razvod ne moraju biti nužno ispunjeni mržnjom i negativnim emocijama, već mogu biti sporazumni, puni poštovanja i civilizovani.

Takođe, vjerujem da trebamo misliti prvenstveno na našu djecu. Ne zato što moramo da im pokažemo da ih volimo, bez obzira na razvod, već zato što su dovoljno traumatizovani u posljednje vrijeme suočavajući se sa stvarima koje su van njihove kontrole, kao što su požari, poplave i potresi.

Komšije to valjda znaju, prošle su to isto, ali im je opet zanimljivije pratiti razvoj našeg razvoda. Nasmijem se svako jutro tim komšijama i pomislim koliko toga zapravo ne znaju, a i ne trebaju znati. Ne znaju da smo odavno samo cimeri u kući pored njih, da smo u suštini tišinom rekli sve.

Riječi koje ne izgovaram svojim komšijama, na vrh su jezika. Voljela bih da su nas čuli kako se svađamo, kako me napada, kako pravi scenu kojom zabavlja čitav komšiluk, ali nije.

Šekspir je dobro rekao: “Moj jezik će izreći ljutnju moga srca, ali ćutanje će ga slomiti”. Nikada nisam govorila iz ljutnje, a nije ni on. Zato smo se slomili.

Ono što najviše boli nije sam razvod. Boli to da naša veza očito nikada nije bila vrijedna toga da podignemo jedno na drugo glas.

Ali postajem glasnija. Sada posmatram parove, u filmovima, knjigama i u stvarnom životu. Obraćam pažnju na to kako se nose sa sukobom. Sjedim u restoranu sama, posmatram. Najčešće čujem rečenice poput ove: “Je li to stvarno sve što imaš reći?”

Ili “To nije dovoljno objašnjenje.”

Većina razgovora zapravo tako ide. Želim učestvovati u tim raspravama, reći im nešto. Posljednji put kada sam pokušala razgovarati sa suprugom, tada sam i odlučila da ću ga napustiti.

Bio je to uobičajen dan. U kući je bila tišina, ja sam čitala knjigu. On je stajao na vratima kuhinje.

Uvijek je to radio. Stajao bi nakon napornog dana, govoreći kako nije umoran. Iznenada sam shvatila da je prošla decenija otkako smo uopšte sjedili zajedno i razgovarali. Možda smo sjedili dok neko od nas veže pertle na cipelama, ali kad smo gledali film, razgovarali, imali seks? Podigli naše glasove?

U sebi sam vrištala, htjela sam mu reći to. Htjela sam ga pitati zašto nikada nije sjedio sa mnom na kauču? Zašto se nismo svađali?

Nakon savjetovanja i terapija, shvatili smo da ne napredujemo u pogledu izražavanja naših emocija. Međutim uspjeli smo identifikovati neke od problema. On je shvatio da ne voli dodire, a ja da volim. On da voli ostati vikendom kući, ja da volim izlaziti.

Te i brojne druge razlike doprinijele su našem udaljavanju. Nekada bih otvorila usta da kažem nešto o distanci koja raste među nama, nekada bi i on. Nikada niko od nas nije rekao ništa.

Naši umovi bi nam dali odmah listu razloga zašto trebamo ćutati. Bila bih umorna, djeca bi bila u kući, on neraspoložen.

Nikada nije bio pravi tajming. Tog dana na kauči, gledala sam ga listajući stranice knjige. Pogledao me u tom dijeliću sekunde u kojem sam i ja njega gledala. Ljutnja i bijes su počele kuvati u meni.

Sve nagomilane riječi, trpljenja, porazi i nova mjerila naše udaljenosti, stali su u jednu rečenicu, koju sam jedva izgovorila: “Ja odlazim”.

Naše prijateljstvo i poštovanje je trajalo dvadeset godina, ali htjela sam više. Bila sam ubjeđena da ćemo se moći sporazumno razići i da ćemo svu ljubav i pažnju usmjeriti na djecu.

Kada sam to izgovorila sjeo je pored mene. Izgledao je iznenađeno i pitao me:

“Jesi li sigurna?”

Ćutala sam. Čekala sam. Nisam bila sigurna. Čekala sam na njegovu veliku reakciju ili svoju. Čekala sam da vidim kuda će odvesti ova diskusija.

Odvela je na dobro poznati put: tiho, razumno, bez mnogo riječi i povišenih glasova. Odvela je u razvod.

Nekada se zapitam je li nas naša nemogućnost razgovora zapravo udaljila i ugasila emocije? Mi smo se voljeli, volimo se vjerovatno i sada, ali možda smo zbog svih poteškoća u našim bučnim djetinjstvima željeli samo tišinu.

Takva vrsta ljubavi rijetko kad preživi. Na kraju naša tišina nije bila ništa nego kukavičluk, jer smo bili partneri i saučesnici u ubijanju naše ljubavi. Tiho, polako, dugotrajno.

U posljednjih nekoliko godina, otkako smo se razveli nemamo probleme. Periodično viđamo djecu, sarađujemo i prećutno pristajemo na svoj sporazumni razvod. Moj trenutni partner voli da priča. Konstantno govori o svojim željama, planovima, idejama, pjesmama i filmovima. Ljuti se kad mu ne odgovorim na pitanje ili ne komentarišem njegove stvari. To je zapravo suština komunikacije, mi se raspravljamo.

Smijem se i plačem. Ulazim u duge i komplikovane rasprave, ali više ne ćutim. Nekada se nasmijem kada čujem druge kako govore da se ne svađaju i ćute, jer tako su navikli. Nešto u tome mi ipak slama srce, jer se sjetim sebe kakva sam bila.

Moj bivši suprug i ja se i dalje srećemo, kako bismo razgovarali o djeci. Pokušavala sam u tim razgovorima doći i do tema koje se tiču nas, samo kako bih vidjela možemo li bolje. Možemo li raditi na našem odnosu? Ne možemo.

U našim šetnjama često sretnemo komšije sa početka priče. Pitaju nas stotine pitanja, dive se našem civilizovanom i kulturnom razvodu. Čestitaju nam na dobrom odgoju i vaspitanju djece i na racionalnosti koju imamo. Smijemo se i zahvaljujemo na tome. Oni nam se dive.

A ja ću potvrdno klimati glavom, u tišini.

Ona je odlučila da se rastane od svog supruga i da krene u susret svojoj sreći. Duplo je teže, kaže, kada inicijativa za razvod dođe od žene, pa je tako naišla na nerazumevanje, čak i najbližih ljudi.

– Svima nam je najvažnije šta najbliži kažu, a u tim situacijama je potrebno puno podrške i razumevanja. Ja je nisam imala, otkrila je Ana.

Za sebe smatra da je oslobođena stega sredine, pravila i nametnutih očekivanja po kojima bi trebalo da živi.

– Ja u šali, ali i u zbilji umem da kaže da sam žena 21. veka. I ako želim da rušim tabue, srušiću ih, to je stvar slobone volje. Diskutabilno je da li postoji slobodna volja – ističe naša sagovornica.

Njeni roditelji su bili u šoku, zbunjeni zbog razvoda, ali se Ana nije pokajala. Razlog je sigurno mnoge iznenadio, a vrlo često čujemo da se tako nešto javlja u braku.

– To je za mene bilo svojevrsno oslobođenje, koje je meni bilo potrebno. To je bila borba sa sobom, istupanje napred, preduzimanje nešto povodom svog života. Čisto da se razumemo, suprug i ja smo imali jedan stabilan i normalan brak, nije tu bilo većih problema, prosto smo se udaljili, pa smo se iz tog razloga i razišli.

Ljudi su skloni da potpuno pogrešno percipiraju sreću svoje dece u odnosu na brak i zajednicu oba roditelja, smatra Ana, pa zato ostaju u nekvalitetnim odnosima misleći da je to po decu bolje. Mnogi ne uzimaju u obzir da deca sve mnogo bolje osećaju na nesvesnom nivou, kako kaže, savršeni su čitači nesvesnog.

– Znači mi ćemo govoriti i stvarati neku sliku, a ponašaćemo se drugačije i to će u njihovim glavama stvarati zabunu. Tako im dajemo preduslov da rastu u zbunjene ljude. 

Vrlo je kompleksna tema i stvar je zaista lična. Ja se ne deklarišem kao neko ko bi mogao da daje savete, baš zato što je sve individualno, ali da, apsolutno treba hrabrosti. Žene, svako mora da traži svoj komad sreće i da pronađe snagu u sebi. Promene su teške, ljudi vole inerciju, teško se izlazi iz zone komfora. Potrebna je hrabrost da kažeš: “Ej, to je moj život, samo moj, i ne tiče se drugih i ne zanima me šta drugi misle” – naglašava Ana.

Ana je prva rekla da ide iz braka, da se zaljubila i da ne želi da zavarava ni sebe, ali ni tadašnjeg supruga. Danas, Ana ide na ručkove sa svojim bivšim mužem i njegovom sadašnjom izabranicom, jer kako kaže, ona želi da zna sa kim njena deca provode vreme. Volela bi da svi akteri njene životne priče gledaju na to kao na proširenje porodice.

Sport, zdrava hrana i manekenska figura

Iako je rodila četvotro dece, Ana ima liniju manekenke. Dan počinje velikom šoljom crne kafe i obavezno doručkuje kako bi imala energije za dnevne izazove.

– Na jelovniku za doručak su često jaja, integralni hleb, paradajz, rukola… Ako se odlučim za doručak u pekari onda biram integralno pecivo i jogurt, i to je uvek neka umereni obrok. U suštini nema namirnice koju izbegavam, lično nisam ljubitelj mlečnih proizvoda i mesa, ali se ne bih deklarisala kao vegetarijanac, iako moja ishrana naginje ka tome.

Mislim da je biti vegetarijanac nešto mnogo kompleksnije nego ne jesti meso. To je stvar duha, odnosa prema živim bićima, pa tek na kraju stvar ishrane. Na jelovniku mi je često riba, te integralni i crni pirinač, salate koje prilagođavam ukusima porodice. Ne verujem mnogo u kuvana jela, ukrčkane ručkove. Ako mene pitate verujem u povrće, voće, i balans u raznovrsnosti hrane. Da ne bude zabune, kuvam, jer od svoje 19.zivim sama i moji najbliži prijatelji znaju da sam prirodni talenat kad je kuvanje u pitanju! Dakle ide mi od ruke – otkriva Ana.

Trudi se da održava dobru formu, praktikuje pilates i jogu. Bivša je odbojkašica i u njenoj porodici se uvek negovao sportski duh, a sada je to već i dečija rutina. Ipak, sebi dozvoljava cheat day i uživanje u ukusima poslastica koje ne idu uz jedan sportski i zdrav jelovnik. Ali, Ana je i tu pronašla caku da spoji ukusno i zdravo.

– Subotom ujutru jedemo palačinke! To je naša tradicija! I ne štedimo kalorije! Mali savet – palačinke spremajte sa integralnom mešavinom. Jednom kad se naviknete bele palačinke vam više neće biti tako ukusne i sa bar četiri jaja i puno mleka! Možete dodati soja vitu i imate proteinske palačinke! Namaz po želji! Možda med i orahe – podelila je Ana sa nama na kraju.