Kouhkan je imala samo 15 godina kada se udala za svog supruga Eisu, a ubila ga je dvije godine kasnije. Tvrdila je da je bila žrtva teškog porodičnog nasilja. Njen otac dogovorio je brak kako bi podmirio dug, a djevojka je ubrzo nakon udaje bila izložena zlostavljanju.

Osuđena je na “qisas”, odnosno odmazdu, što prema iranskom zakonu omogućuje porodici žrtve da zahtijeva pogubljenje ili prihvati finansijsku kompenzaciju.

Nakon presude, aktivisti za ljudska prava i njena porodica pokrenuli su kampanju za prikupljanje sredstava.

Uspjeli su prikupiti 10 milijardi rijala (oko 19.000 evra) kao “diyah” ili “krvavi novac”, koji je isplaćen porodici ubijenog supruga kako bi joj poštedjeli život, prenosi Index.hr.

Iako je izbjegla pogubljenje, Kouhkan će ostati u zatvoru, ali postoji mogućnost da joj kazna bude smanjena.

Slučaj Goli Kouhkan ponovno je skrenuo pažnjuna alarmantno stanje ljudskih prava u Iranu. Prema podacima organizacije Iran Human Rights (IHR), prošle su godine u Iranu pogubljene najmanje 164 žene, što je najveći broj u posljednjoj deceniji.

Iran je zemlja s najviše pogubljenih žena na svijetu, a mnoge od njih osuđene su zbog ubistva svojih zlostavljača u samoodbrani.

Organizacije poput Amnesty Internationala i IHR-a godinama vode kampanje za spas ovakvih osoba.

Izvor: Nezavisne Novine

Izvor: provjereno.info

Asifa, Samina i Šamila – ovo su imena pakistanskih djevojčica koje se u svjetskim medijima nazivaju „monsunskim nevjestama”. Zajedno sa milionima druge djece iz Pakistana, one dijele mučnu sudbinu – u brak su stupile kao djeca, silom prilika i bez mogućnosti da samostalno odaberu svog partnera. Njihovi muževi, često znatno stariji, kupili su ih. Za razliku od dječjih brakova koji su rezultat tradicije, monsunske nevjeste su u brak ušle jer je njihove porodice pritisnuo teret klimatskih promjena.

Visoka stopa dječjih brakova u Pakistanu padala je posljednjih godina. Međutim, nakon obilnih kiša 2022. godine koje su potopile trećinu ove ogromne zemlje i ubile više od 1.700 ljudi, dječji brakovi ponovo su u porastu. Stvar je prilično jednostavna: u potrazi za novcem, mnoge porodice – suočene sa posljedicama vremenskih ekstema – odlučile su da prodaju svoje kćerke, nekada i od svega devet godina.

„Nisu imali drugog izbora”

Asifa, o kojoj je pisala Al Džazira, jedna je od monsunskih nevjesta. Ona danas ima 15 godina. Prije dvije godine, kada joj je bilo tek 13 godina, njen duplo stariji suprug otkupio je Asifu po cijeni od 300 hiljada pakistanskih rupija (oko 1.000 evra).

Ova konkretna odluka o udaji maloljetne kćerke bila je ukorijenjena u čistom očaju: porodica je kroz generacije uzgajala rižu i povrće poput paradajza, luka i čili papričica, ali njihova polja su poslije pomenutih poplava ostala neprepoznatljiva i neplodna. Ne samo da nisu mogli da ostvare prihode od žetve i berbi, već se njihova mala ušteđevina istopila.

Mjesecima su se trudili da povrate izgubljeno od ostataka zemlje, pozajmljujući od rođaka, kako bi prebrodili tešku finansijsku krizu. Ipak, ogromni gubici – praćeni poskupljenjem osnovnih potrepština i nestašicom čiste vode – onemogućili su im oporavak.

„Nisu imali drugog izbora”, konstatovala je Asifa za Al Džaziru.

Dok Asifa sa novinarima dijeli svoju potresnu ispovijest, u naručju nježno drži bebu od nekoliko mjeseci, a iza nje je kuća od blata i slame sa trošnim krovom koji su godinama uništavale kiše, vjetrovi i jako sunce.

Slična sudbina zadesila je i druge njene vršnjakinje: samo u Asifinom malom selu od 250 porodica u provinciji Sind, nevladina organizacija Sujag Sansar koja se bavi sprečavanjem dječjih brakova, prošle godine zabilježila je 45 slučajeva djece koja su stupila u brak – većinom djevojčica, ali i dječaka.

Pukim spletom okolnosti, Mehtab je izbjegla sudbinu monsunskih nevjesta uprkos tome što je njen otac planirao da je uda dok su živjeli u humanitarnom kampu nakon što su – poslije poplava – raseljeni. Mehtab je tada imala samo deset godina. Zahvaljujući intervenciji organizacije Sujar Sansar, vjenčanje je odloženo, a Mehtab se upisala u radionicu za šivenje. To je djevojčici omogućilo da ostvaruje male prihode dok nastavlja školovanje. Međutim, kako prenose mediji, sa svakom monsunskom kišom, Mehtab prepavi strah da će i njeno vrijeme za obećanu udaju nastupiti.

Sa klimatskim promjenama, sezone monsuna postaju manje predvidive i kišovitije

Sezona monsuna, koja se odigrava između jula i septembra, ključna je za milione pakistanskih poljoprivrednika i sigurnost hrane – ona zapravo donosi predah od žestokih vrućina.

Međutim, naučnici upozoravaju da, u svjetlu klimatskih promjena, sezone monsuna postaju manje predvidive i kišovitije. A to dovodi do poplava, rizika od klizišta, dugotrajne štete na usjevima i uništenih domova, puteva, mostova.

Razmjere problema rasvijetlile su kolosalne poplave iz 2022. godine kada je Pakistan zauzeo prvo mjesto među klimatski najugroženijijim zemljama. Ovo su rezultati indeksa koji u obzir uzima različite faktore kao što su smrtnost, pogođena populacija, BDP i ekonomski gubici.

Skoro osam miliona Pakistanaca tada je raseljeno, pokazuju procjene uticaja poplava. Neki modeli kažu da su zabilježene padavine bile i do 50% intenzivnije nego što bi to bio slučaj da se planeta nije zagrijala. U sve toplijem Pakistanu, vjerovatnoća za ovako ekstremnim događajima samo raste, produbljujući postojeće izazove za siromašno stanovništvo.

Ali problem je počeo mnogo prije 2022. godine: Pakistan se još u ljeto 2010. suočio sa stravičnim poplavama koje su, prema nekim procjenama, odnijele i preko 2.000 života. Posrijedi je bila jedna od najgorih humanitarnih katastrofa u historiji zemlje.

Na Saminu, koja sada ima 28 godina, ostavila je dubok trag. Ona se tada – sa tek 13 godina – udala za daljeg rođaka. Dvijesta hiljada pakistanskih rupija (oko 650 evra), koliko je „koštala” Saminina udaja, predstavljalo je slamku spasa za njenu porodicu.

„Tokom ceremonije nisam shvatala da moje djetinjstvo nestaje”, izjavila je Samina za Al Džaziru.

Jedna od šest mladih žena u Pakistanu udata je prije osamnaeste godine

Premda moderne klimatske promjene doprinose dječjim brakovima u Pakistanu, ova pojava potiče iz tradicije, običaja i rodne nejednakosti. Dodatni faktori su siromaštvo, manjak svijesti i/ili pristupa obrazovanju i smanjena bezbjednost. Najviše dječjih brakova sklapa se u provinciji Sind. U aprilu 2014, skupština ove pakistanske provincije usvojila je zakon koji propisuje minimalnu starosnu dob za stupanje u brak na 18 godina i za djevojčice i za dječake. Dok je nacionalnim Zakonom o ograničenju dječjih brakova iz 1929. godine, ta granica postavljena na 16 godina za djevojčice i 18 godina za dječake.

Uprkos tome, prema podacima Unicefa, čak 19,4 miliona žena u Pakistanu udalo se prije osamnaeste godine, a 4,8 miliona i prije petnaeste. Pakistan je šesti po broju djevojaka udatih prije navršenih 18 godina. Djevojčice koje se udaju imaju manje šanse da završe školu i u većem su riziku od porodičnog nasilja.

Ekstremni događaji mogu da „obrišu” pet godina napretka u smanjenju dječjih brakova

Posljednjih godina Pakistan je uspješno smanjivao stopu dječjih brakova, prepolovivši njihov ukupan broj u protekle dvije decenije. Ipak, ekstremni događaji poput poplava iz 2022. podrivaju ostvareni napredak: u godinama sa ekstremom ovakve snage, očekuje se porast dječjih brakova za 18%, što je ekvivalentno brisanju pet godina pomaka, navodi Unicef u izvještaju „Da li je kraj dječjih brakova dosežan?”.

Porodice koje su, poslije katastrofa, smještene u humanitarnim kampovima plaše se da će se njihove kćerke suočiti sa seksualnim uznemiravanjem zato što više nisu zaštićene u svom domu. Uz to se nadaju se da će im novac, koji dobijaju njihovom udajom, omogućiti da izdržavaju ostale članove, piše Al Džazira.

Daleko od toga da su poplave jedina nedaća sa kojom se Pakistan bori u kontekstu rastućih temperatura. Zemlji prete učestaliji toplotni talasi i suše, kao i porast nivoa mora. Povrh toga, s obzirom na to da je u pitanju zemlja najviše ledenika izvan polarnih regiona, dolazi i do topljenja leda.

Klimatske promjene u Pakistanu imaju nekoliko različitih lica – a sve one sa sobom nose surovu realnost: premda je nacija odgovorna za manje od 1% svjetskih emisija štetnih gasova, peta je najranjivija na posljedice klimatskih promjena. A u takvim okolnostima, mnoge djevojčice žrtvuju se zarad dobrobiti ostatka porodice. Uprkos naporima da se opasni, tradicionalni obrasci dječjih brakova u Pakistanu iskorijene, rađaju se monsunske nevjeste kojima vjenčanje nije ni radost, ni mirna luka, ni izbor.

Žene širom svijeta trpe veći teret klimatskih promjena Monsunske nevjeste iz Pakistana u svojoj žrtvi na frontu sa klimatskim promjenama nisu usamljene: u susjednoj Indiji žene daju u zalog svoj nakit kako bi pomogle porodicama kada im poljoprivredne prinose desetkuju toplotni talasi, obilne kiše ili pojava štetočina. Bez obzira na to, žene praktično ne posjeduju ni parče zemlje.

U zemljama niskog socio-ekonomskog razvoja, djevojčice češće izostaju iz škole, privremeno ili trajno, zato što moraju da učestvuju u kućnim poslovima ili da kilometrima pješače u potrazi za vodom u doba suše. Kada kao posljedica vremenskih ekstema nastupi nestašica hrane, žene su te koje će češće gladovati, a u kriznim vremenima izložene su nasilju u porodici. U nepovoljnom položaju su i trudnice jer su osjetljivije na visoke temperature, a toplotni talasi mogu da ugroze kako njihovo, tako i zdravlje bebe.

Ovo su samo neki od primjera „klimatske” rodne nejednakosti koje je u intervjuu navela Marina Andrijević sa prestižnog Univerziteta Humbolt u Berlinu. Ranjivost žena uglavnom je proizvod društvenih i kulturoloških faktora kao što su uskraćen pristup finansijama, obrazovanju, informacijama i drugim neophodnim resursima za pripremu i zaštitu od posljedica klimatskih promjena. Sa druge strane, na njima počivaju obaveze oko kuće i briga o djeci i starijima, prenosi klima101.rs.

Izvor: nezavisne.com

Kada je tog jutra zazvonio telefon, bio je moj red da preuzmem slučaj. Žustro sam zapisala referisane podatke – ime i prezime, godine starosti, okolnosti koje su dovele do hospitalizacije i razlog zbog koga se traži konsultacija. Već par godina sam obavljala posao socijalnog radnika u opštoj bolnici i kroz procedure sam prolazila rutinski.

“Dogovoreno. Za desetak minuta”, potvrdila sam pedijatrijskoj sestri i prekinula vezu. Na pultu odseka za školsku decu sačekala me je istorija bolesti moje male pacijentkinje i komentar s uzdahom: “Ma, šta da vam pričam. Videćete i sami. Ciganska posla”. U bolesničkoj sobi zatekla sam curicu –  kovrdžavu i garavu kakvom sam je upamtila, neobično tihu i prisilno udatu u četrnaestoj godini.

“Nisi naša, pa ne znaš. Kod nas tako mora”, uveravala me. Izvadila je mobilni telefon iz natkasne i provela me kroz foto galeriju. Đinđuve i kićanke. Šatra i višednevno slavlje. Kum koji mladencima stavlja posoljene komade hleba na krilo. Da budu složni čak i ako se hleb i so zavade. Svekrva koja je povela prvi čoček. Neke nove kikotave garavice – krezube i musave od svadbenih kolača. Momka je upoznala par dana pre prosidbe. I dok su roditelji u susednoj sobi pogađali cenu neveste, njih dvoje su obarali rekord u Candy Crush sagi. Jednako maloletni i jednako prisiljeni. Moglo je biti više – i novca i poena. Novca, da nije garava, jer “bele Ciganke” su uvek skuplje. Poena, da ga nije puštala da pobedi.

Njihov kikot kotrljao se niz ulicu zajedno sa rasklimatanom “ponikom” i izduvanom loptom sa šarom bubamare. Zvonko i neprestano. Iz ajnfort kapije bi izjurila gabaritna i dušebrižna suseda u kućnoj haljini. Da izdeklamuje niz vaspitnih mera, poput recepta za kolače. Pet minuta čupanja ušiju na tihoj vatri uz povremeno dodavanje popravnog doma. Nemoćna pred njihovom bosonogom razdraganošću, jetko bi procedila: “Ma, ciganska posla”.

“Sve mi tako. I moja mama i moja baka i moje tetke. Pa vi beli posle kažete – ciganska posla”.

Pogledala me blago.

“Nemoj da se brineš za mene”.

Moj posao je da se brinem. Za pacijente koji nemaju zdravstveno osiguranje i one kojima je neophodan domski smeštaj, bebe koje majke napuštaju u porodilištu, zavisnike u procesu resocijalizacije. Za ovu prisilno udatu garavicu. Za sve obroke koje će morati da zagreje umesto stolice i hrpu rublja koju će u beskraj širiti dok joj se vidici budu sužavali. Za decu koju će rađati u svom sopstvenom detinjstvu. Za disordenes accomodationis F 43.2 na zaglavlju njene istorije bolesti. Poremećaj prilagođavanja prouzrokovan naglom promenom svakodnevnih obaveza i navika te izmeštanjem iz primarne porodice. Praćen mučninom i povraćanjem, drhtavicom i preznojavanjem. Moj posao je da se brinem i za – ciganska posla.

Izvadila je mobilni telefon iz natkasne i provela me kroz foto galeriju. Đinđuve i kićanke. Šatra i višednevno slavlje. Kum koji mladencima stavlja posoljene komade hleba na krilo. Da budu složni čak i ako se hleb i so zavade. Svekrva koja je povela prvi čoček. Neke nove kikotave garavice – krezube i musave od svadbenih kolača.

“Koleginice, još ste mladi, naučićete. To je njihov običaj, sastavni deo njihovog folklora”, bio je odgovor nadležnih institucija kojima sam se tog prepodneva obratila. Iako taj običaj uskraćuje pravo na slobodu izbora i obrazovanje, osujećuje emancipaciju i samostalnost, sadrži element prisile i prodaje ljudskog bića te krši različite odredbe Porodičnog zakona. Što su moji sagovornici svakako znali. Suprotno uvreženom mišljenju o sumnjivim kvalifikacijama i dekadentnoj radnoj etici, među zaposlenima u državnim institucijama još uvek ima vrlo visprenih i sposobnih pojedinaca.

Ali to je odlika našeg folklora, to su naši običaji kada je romska populacija u pitanju. Da odrastamo uz opomenu “ako ne budeš dobar, prodaću te Ciganima” i zlatno pravilo bontona “nemoj da lažeš/kradeš/psuješ/pljuješ, to rade samo Cigani”. Da marginalizujemo i institucionalno zanemarujemo Rome, čak i onda kada delujemo sa pozicija moći i raspolažemo sa dovoljno znanja da nešto promenimo. Da pojačavamo kancelarijske tranzistore i prečujemo retke, ali dragocene apele Romkinja koje su uspele da se distanciraju od svog kulturnog miljea i koje pitanje prisilne udaje navode kao goruće. Jer, mi smo mi, a oni su oni. To je njihov običaj, to su ta njihova ciganska posla.

Moj posao je da se brinem. Za pacijente koji nemaju zdravstveno osiguranje i one kojima je neophodan domski smeštaj, bebe koje majke napuštaju u porodilištu, zavisnike u procesu resocijalizacije. Za ovu prisilno udatu garavicu. Za sve obroke koje će morati da zagreje umesto stolice i hrpu rublja koju će u beskraj širiti dok joj se vidici budu sužavali. Za decu koju će rađati u svom sopstvenom detinjstvu. Za disordenes accomodationis F 43.2 na zaglavlju njene istorije bolesti. Poremećaj prilagođavanja prouzrokovan naglom promenom svakodnevnih obaveza i navika te izmeštanjem iz primarne porodice.

Vratila sam se na odeljenje pedijatrije i ostatak radnog vremena provela tamo. Da uradim sekundarnu prevenciju i da u džepu mantila prošvercujem još sat-dva detinjstva za nju. Objasnila sam joj male bihejvioralne trikove za prevazilaženje anksioznosti i osnovne veštine asertivne komunikacije za bolje sporazumevanje u novoj porodici. Pitala me je za kontracepciju. Obećala je da će se čuvati. Pričala sam joj o romskim aktivistkinjama i o tome da se može i drugačije živeti. Da time neće nikoga izneveriti ni osramotiti, ukoliko to bude njena potreba i njen izbor. Uverila sam je da se škola može završiti i vanredno. Rasprostrle smo urolane magazine za tinejdžerke i slatkiše iz mojih džepova po njenoj postelji. Sviđa joj se Miloš Biković i sviđa joj se čokoladica Twix. “Što si lepa”, rekla sam joj i pokazala na njenu musavu nausnicu. Obrisala je usta rukavom pidžame i s osmehom dodala: “Ih! K'o mačka ispod repa”.