Kao britanski prestolonasljednik, nosio je titulu princ od Velsa i titulu vojvode od Rotesaja.

Rođen je 14. novembra 1948. u Bakingemskoj palati kao prvi unuk kralja Džordža Šestog i kraljice Elizabete. Diplomirao je na Univerzitetu u Kembridžu i od 1971. do 1976. godine. služio je u Kraljevskom vazduhoplovstvu i mornarici.

Ledi Dajanom Spenser oženio se 1981. i s njom ima dva sina princa Vilijama i princa Harija. Par se razveo 1996. godine.

Dajana je umrla od posljedica saobraćajne nesreće u Parizu naredne godine, a Čarls se 2005. oženio svojom dugogodišnjom partnerkom Kamilom Parker Bouls.

Kao princ od Velsa obavljao je dužnosti u ime kraljice Elizabete Druge i pokrovitelj je više od 400 dobrotvornih organizacija.

Poznat je kao ljubitelj arhitekture i često je isticao značaj očuvanja istorijski vrednih zgrada, javno se zalagao za organsku poljoprivredu i klimatske promjene i autor je ili koautor većeg broja knjiga.

Javnosti je 2012. otkrio da navija za Barnli.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Elizabeta II. je, kao britanski suveren, bila i vrhovni guverner Crkve Engleske.

Proteklih godina Elizabeta II. bila je najpoznatija kraljica na svijetu.

Nije rođena kao buduća kraljica

Elizabeth Alexandra Mary rođena je kao prva kći princa Alberta, vojvode od Yorka, 1926. godine. Rodila se za vrijeme vladavine svog djeda Georgea V. te je njezino rođenje bilo relativno nebitno za tadašnje kraljevske prilike.

Naime, njen stric Edward bio je prijestolonasljednik, a njen otac Albert (kasnije kralj George VI.) njegov mlađi brat za kojeg niko nije očekivao da će sjesti na prijestolje.

Smrću kralja Georgea V. na prijestolje sjeda Edward VIII., koji u to vrijeme nije bio oženjen.  Smatralo se da će se novi kralj Edward VIII. oženiti nakon što postane kralj i dobiti djecu koja će postati nasljednici.

Međutim, to se nije dogodilo. Edward se jest oženio, ali nakon što je abdicirao.

Wallis Simpson je promijenila tok istorije

Praktično je za prijestolje Elizabete II. odgovorna i američka glumica Wallis Simpson, u koju se kralj Edward fatalno zaljubio. Wallis Simpson bila je dvostruko razvedena američka glumica, a kralja je britanska vlada upozorila da je narod nikada neće prihvatiti za kraljicu.

Edward je imao tri opcije: da abdicira i oženi Wallis, da prekine vezu s njom i oženi se “prikladnijom mladenkom” ili da se oženi Wallis bez obzira na volju naroda i vlade te tako izazove veliku ustavnu krizu.

Kralj je izabrao prvo te se zbog Wallis odrekao krune i potpisao abdikaciju 1936. godine. Ubrzo se oženio glumicom, a novopečeni bračni par odselio se u Francusku.

Elizabeta sjeda na prijestolje 1952. godine

Abdikacijom Edwarda VIII. novi kralj Velike Britanije postaje Elizabetin otac Albert, koji uzima novo vladarsko ime George VI. Tako Elizabeta postaje presumirana nasljednica britanskog trona.

Kralj George VI. bio je kralj od kraja 1936. godine do februara 1952. godine, kada je umro od raka pluća. Njegova kći i nasljednica Elizabeta u trenutku njegove smrti bila je u Keniji u društvu svog novopečenog supruga princa Filipa. Kad joj je umro otac, princeza Elizabeta postala je kraljica Elizabeta II. sa samo 25 godina.

U braku s vojvodom od Edinburgha rodila je četvero djece: princa Charlesa, princezu Anne, princa Andrewa i princa Edwarda.

Zanimljivo je i to što svijet ne bi dočekao vladavinu Elizabete II. ni da je kojim slučajem njen otac tokom vladavine dobio sina jer je u to doba još uvijek vrijedio zakon muške primogeniture u kojemu sinovi automatski preskaču kćeri u redu za prijestolje.

Britanci je svojevremeno nisu baš obožavali

Iako su novije generacije simpatizirale kraljicu koja je monarhistima Velike Britanije bila simbol majke i nacionalnog ponosa, Elizabeta II. nije uvijek bila omiljena. Popularnost kraljevske obitelji proteklih je 70 godina imala ogromne uspone i padove, a takav tijek pratila je i popularnost kraljice.

Popularnost monarhije imala je katastrofalan pad nakon abdikacije Edwarda VIII., a uslijedile su godine kada je kraljevska porodica postala vidljivija puku (zbog ekspanzije medija i pojave televizije). Zbog toga je britanska kraljica odjednom od misterija postala javna osoba koju se moglo kritikovati na sve načine.

Tokom vladavine Georgea VI. raspalo se i Britansko Carstvo, a u godinama koje su uslijedile kraljica Elizabeta morala je održati tradiciju i ipak se svidjeti puku, ali joj to nije uvijek išlo od ruke.

Nesreća 1966. godine drastično joj je narušila imidž

1966. godine dogodila se katastrofa u Aberfanu, u kojoj je poginulo 144 ljudi, većinom djece. Više od 110 tisuća kubika šute iz lokalnog rudnika srušilo se na školu i ubilo 116 djece, a stradalo je još 28 odraslih. Katastrofa se dogodila zbog nemara državnih institucija.

Unatoč razmjerima katastrofe, Elizabeta II. odbila je posjetiti selo, što je izazvalo kritike u tisku. Elizabeta je na mjesto nesreće poslala supruga, a u Aberfan je konačno otišla punih osam dana nakon katastrofe i konstantnih kritika koje je dobivala putem medija.

Gotovo četiri desetljeća kasnije, 2002., kraljica je rekla da je najviše zažalila što u Aberfan nije otišla odmah nakon katastrofe.

Danima su čekali reakciju i nakon smrti Diane, princeze od Walesa

Elizabeta II. razbjesnila je Britance i nakon smrti princeze Diane, 1997. godine. Omiljena članica kraljevske obitelji poginula je u Parizu 31. kolovoza 1997., a britanska javnost čekala je pet dana da im se kraljica obrati.

Na koncu je to i učinila, javila se putem BBC-ja te preminuloj princezi odala počast. Diana je, iako razvedena od Charlesa, dobila kraljevski pogreb i sve počasti koje idu uz njega, a kraljica se i blago naklonila njezinom lijesu dok je trajala procesija.

Kritičari kažu da se više brinula o psima i konjima nego o djeci

Kritičari Elizabete II. proteklih su joj godina zamjerali rezerviranost, pogotovo kada je riječ o odnosu s djecom. Neki od njih tvrdili su da se za života više brinula o konjima i psima nego o svojih četvero djece.

Kraljica je četvero djece rodila u palači, a nitko od njih nikada nije pohađao javnu školu. Nikad ih nije vodila na putovanja (kao što su to kasnije činile Diana i Kate Middleton) niti ih je ljubila i grlila u javnosti. I sam princ Harry jednom ju je prilikom optužio da je bila loša majka Charlesu, koji je postao loš otac njemu.

Njena djeca su, naposlijetku, izazvala sve kraljevske skandale koji su se dogodili u posljednjih četrdeset godina.

Troje od četvero njene djece brak je završilo skandaloznim razvodima, a ako se tu dodaju optužbe na račun princa Andrewa za pedofiliju, sramotne snimke njene bivše snahe Sarah Ferguson s ljetovanja s ljubavnikom te dramatičan razvod Charlesa i Diane, može se reći da su joj djeca zadavala glavobolje od početka osamdesetih do kraja života.

Cijene je zbog posvećenosti monarhiji

Ipak, ako je moguće u 21. vijeku za nekoga reći da je sjajno obavljao posao monarha, to je vjerojatno Elizabeta II.

Obožavatelji kraljevske porodice i monarhisti širom svijeta Elizabetu II. su cijenili zbog njene posvećenosti dužnosti kraljice. Tokom svoje 70-godišnje vladavine Elizabeta je obavila 21 hiljadu angažmana, što uključuje govore, posjete i sve ostale aktivnosti koje su u opisu posla. Elizabeta je i u poodmakloj životnoj dobi obavljala oko 300 angažmana godišnje.

Elizabeta II. rijetko je kršila pravila ponašanja i tradiciju kraljevske porodice. Ipak, radila je i progresivne stvari, poput novog pravila o nasljeđivanju krune iz 2013. godine, kada je odlučeno da prijestolje nasljeđuje najstarije dijete bez obzira na pol i da muška djeca više nemaju prednost pred starijim sestrama.

Posljednjih godina je bila i zabavna

Oni koji su je poznavali opisivali su je kao iznimno duhovitu ženu, ali se u javnosti nije često šalila. Ipak, proteklih godina javnosti je otkrila i svoju zabavnu stranu.

Tako je, primjerice, 2012. godine snimila skeč s Jamesom Bondom pred otvaranje Olimpijskih igara u Londonu, a za platinasti jubilej snimila je dosta duhovit skeč s medvjedićem Paddingtonom. Ponekad joj se u službenim govorima znala omaknuti i pokoja šala na vlastiti račun.

U javnosti nikad nije zaplakala.

Pred Velikom Britanijom su, ako monarhija opstane, vjerojatno tri kralja

Novi kralj Charles III. na prijestolje je čekao 73 godine. Trenutni prijestolonasljednik, koji bi uskoro trebao dobiti titulu princa od Walesa, jest princ William, koji je napunio 40 godina u lipnju ove godine.

Ako monarhija opstane, pred Velikom Britanijom je vladavina Charlesa, kojeg će naslijediti William, a potom princ George.

Charles od kraja osamdesetih ne uživa naročitu popularnost među britanskim pukom, ponajviše zbog skandaloznog braka i razvoda s omiljenom princezom Dianom. Charles sjeda na prijestolje u poodmakloj dobi i vjerojatno nema šansu dostići popularnost svoje majke.

S druge strane, princ William je iznimno popularan princ u stabilnom braku i bez  skandala. Ako postoji budućnost monarhije, ona vjerojatno pripada Williamu.

Preuzeto sa: index.hr

Nekako slično i ne tako davno, još jedna zemlja je prošla kroz referendum. Početkom devedesetih, Jugosloveni su izašli na glasačka mjesta kako bi rekli da li žele da ostanu u zajedničkoj državi. Rezultat glasanja, međutim, nije bio samo puki zbir glasova i razjedinjenje federacije, već krvavi sukob i nasilno rasparčavanje države u disfunkcionalne mikro nacionalne države.

Možda to sada zvuči nevjerovatno, ali i UK dijeli mnogo toga sa Jugoslavijom.

Kao i Jugoslavija, UK je složena, multinacionalna država, nastala na osnovu kontroverznog istorijskog projekta, koji se preklapao sa imperijalističkim planom jedne zemlje, koja je činila jezgro federacije pa ono što je za Jugoslaviju bila Srbija, za UK bila je Engleska. Poput Engleza u Škotskoj i Irskoj, Srbi u Hrvatskoj i Bosni često su viđeni kao ništa drugo do – osvajači.

Baš kao Englezi, Srbi su se osjećali neshvaćeno od onih naroda koje su pokušali da ujedine pod jednom zastavom, optužujući ih za nezahvalnost za sve žrtve koje su podnijeli zarad opšteg dobra. Kao svi ne-Englezi, ne-Srbi su osjećali da su kolonizovani, da se s njima postupa kao s djecom i da ih veći, jači brat maltretira i nameće im svoju volju, a samom stvaranju obje države prethodili su periodi strašnih međuetničkih i međureligijskih sukoba i nasilja.

I pored sve te istorije, elite su uspjele da okupe i ujedine različite narode i tako izvedu neuredne, ali prilično izdržljive, multinacionalne eksperimente: uspijevali su se postići komplikovani kompromisi, a istorijske netrpeljivosti staviti pod kontrolu, u nekim momentima čak potpuno eliminisati. Lokalno samozakonodavstvo i autonomija za etnički različite grupacije je bio modus operandi, kako u UK, tako i u Jugoslaviji.

Za manjine za koje nije bilo moguće uspostaviti autonomne oblasti i sve one koji su se našli u okruženju koje nije dijelilo njihove stavove, postojale su posebne mjere. Zadržavanje kulturnih i političkih veza protestanata u Sjevernoj Irskoj sa njihovom braćom u Engleskoj, bilo je jednako važno kao slobodan protok kulturnih dobara između Srba u Bosni i Srba u njihovoj matičnoj Srbiji.

Svjesne prirode multinacionalnih federacija u eri nacionalnih država, elite su bile spremne da pokrenu i guraju bilo kakvu ideju zajedničkog identita, koja bi nadjačala duboko usađene nacionalne identete, koji su bili živi u sastavnim dijelovima novih, ujedinjenih zemalja. Konkretnije, “Britanstvo” nije nikada bila zvanična politika UK-a, baš kao što to nije bilo ni “Jugoslovenstvo”, već su se oni na vrhu nadali da će godine, decenije i vijekovi međuetničkih interakcija rezultirati viđenjem Engleza, Velšana, Škota i Iraca sebe samih kao Brita, baš kao što se trebalo desiti da Srbi, Hrvati, Muslimani, Slovenci, Makedonci i Crnogorci smatraju sebe Jugoslovenima.

U slučaju UK, članstvo u Evropskoj uniji omelo je i unutrašnje destruktivne snage i preusmjerilo ih ka Briselu. Sličnu ulogu za Jugoslaviju je odigrao Hladni rat i osjećaj opšteg ponosa što tako mala zemlja zauzima veliku ulogu na svjetskoj sceni, balansirajući između dva suprotstavljena bloka. A onda je pao Berlinski zid, a sa njim i Jugoslavija: Jugosloveni su izgubili svoje malo, posebno globalno mjesto, unutrašnji nacionalizmi su ponovo progledali, a demokratski populizam sjeo na centalnu pozornicu Jugoslovenskog pozorišta.

Jugoslovenski slučaj demokratije je pobio svaku tvrdnju da je ona neko dobro po sebi, da nužno donosi stabilnost i prosvjećenje. Devedesete su, pobjedom demokratije, nastavljene opštom mobilizacijom praćenom cvjetanjem novih političkih partija. Ljudi su protestovali, tražili sve i svašta, najavljivani su referendumi, obećavani novi putevi, nove budućnosti. Sve to je završeno krvoprolićem i trganjem zemlje na slabo funkcionalne ili potpuno nefunkcionalne nacionalne države uz gubitak 100 000 života, odlazak više od dva miliona stanovnika, podizanje granica, trovanje mržnjom, podjele i ukorjenjivanje korupcije.

Ukoliko postoji bar jedna lekcija koju UK treba da nauči od Jugoslavije jeste ona o referendumima: referendumi su užasni. Ovi kratki izleti radi vježbnja direktne demokratije ne samo da ne donose odgovor na ključna egzistencijalna pitanja, već oživljavaju i stavljaju u žižu društvene podjele koje su prethodno bile politički potisnute ili kanalisane kroz civilni diskurs.

A kako su gotovo uvijek organizovani oko pitanja koja se čine od životnog značaja, referendumi imaju razornu snagu, koja se povećava s činjenicom da su donesene odluke nepovratne. Za razliku od izbora, strana koja je izgubila ne može svoju ljutnju preusmjeriti na dobijanje sljedeće runde, jer donesena odluka je tu bez mogućnosti preispitivanja.

Ovo je najočiglednije na primjeru bosanskih Srba 1992. godine.  Tada je, nakon što su dvije jugoslovenske republike, Slovenija i Hrvatska, odlučile da ne žele biti dio federacije, nova bosanska, demokratski izabrana, vlada organizovala referendum sa pitanjem da li Bosna i Hercegovina takođe treba da izađe iz zajedničke države. Bosanski Srbi, gotovo svi do jednog za ostanak u Jugoslaviji, kako bi mogli očuvati svoje veze sa Srbijom, odlučili su bojkovati referendum znajući da čine oko trideset posto bosanskohercegovačkog stanovništva. Da su odlučili da izađu, dali bi legitimitet referendumu, na kom bi sigurno bili preglasani. U skladu sa predviđanjima, rezultati referenduma su bili veliko “da” za nezavisnost i jednako u skladu sa svim drugim predviđanjima, ovo “da” je vodilo ratu, budući da su bosanski Srbi željeli da njihovo parče zemlje ostane u Jugoslaviji, uz Srbiju.

Ako pogledamo Brexit i zagrebemo ispod puke površine, vidjećamo da se UK suočava sa zapanjujuće sličnom situacijom. Glasanje na referendumu je, u velikoj mjeri, išlo nacionalnim linijama i učinilo nedostatak opštenacionalnog konsenzusa pitanjem života i smrti ove države. Kraj UK van Evropske unije se čini lako predvidljivom budućnošću, kao što je to bio i kraj ujedinjene BiH van Jugoslavije: Škoti će tražiti otcjepljenje, Sjeverna Irska posebna prava, samoodređenje i na kraju ponovno ujedinjenje sa Republikom Irskom, dok se protestanti budu povlačili iz politike, pribjegavajući ko zna kojim sredstvima, svjesni da su političkim procesima već svedeni na manjinu.

Ono što bi nas bregzitski debakl trebao naučiti jeste da su referendumi populistički alat koji omogućava demagozima da koriste politiku mržnje na demokratski način.

Jasno, referendumi su demokratski.

Ali, isto tako i smrtonosni.

Nekad doslovno.

Autor: Feđa Burić, asistent na Univerzitetu Belarmin

http://www.historymatters.group.shef.ac.uk/brexit-lesson-yugoslavia/