Platforma Visit Ukraine organizira ture po hrabrim gradovima Ukrajine. Nude putno osiguranje, turističkog vodiča koji poznaje grad i koji će vam čak pokazati gdje se skloniti u slučaju uzbune.

“U ovaj zapadni dio Ukrajine, nema problema, tu oni mogu doći, tu u Ivano Frankiskov, nema ovdje nikakvih vojnih akcija, samo bi im mogao biti problem s ovim uzbunama koje znaju biti dva, tri četiri puta dnevno. I svugdje je policijski čas od 11 navečer do 6 ujutro”, objašnjava Hrvat u Ukrajini, Denis Ivančić.

Treba samo doći i onda za četiri eura uz posebnog vodiča možete šetati Lavovom uvečer, za 50 eura možete dobiti turu Odesse, šetati po ruševinama, vidjeti tenkove, vojnike, rat izbliza, a kupanja za sada nema jer još uvijek je preopasno prilaziti Crnom moru. Kreveti su slobodni i čekaju vas.

“U Ivanov Frankisku je život sasvim normalan. U centru imamo glavnu ulicu, tu ima puno grupa koje sviraju, ima uličnih pjevača, barovi su puni, ulice i restorani. Ovdje restorani rade puno bolje nego prije rata jer je jako puno ljudi preselilo ovdje na zapadu Ukrajine.

U Ivanov Frankisku gdje sam ja, sada je sve puno ljudi, otvoreno je sedam novih restorana i osmi se otvara kroz mjesec dana”, kaže Ivančić.

Avionom ne možete, ali automobilom do Ukrajine – bez problema. Visit Ukraine dosad je prodala 150 karata za ovaj ekstremni izlet. Pojava ratnog turizma ne čudi našeg putopisca.

“Turizam i rat idu zajedno od pamtivijeka. Ja sam se susreo s time kada sam posjetio okupirana područja Palestine i Afganistana. Tamo sam izvještavao za neke novine i radio reportaže i tamo su bili uz humanitarce, novinare i reportere, ti ratni turisti”, rekao je putopisac Davor Rostuhar.

Ratni turisti neće baš na prvu crtu, pa do Harkiva ili Hersona nema prolaza za njih, ali u metropolu može. I nije da se u Kijevu ništa ne događa. Ako krenete danas, stignete u četvrtak na filharmoniju, stand up večer u baru, ili predstavu mišolovka ili kako bi se reklo po naški grad je “full of life”

“Neke regije na zapadu Ukrajine su manje-više sigurne, kao što su regija Transkarpatija, Lavov ili Karpati. Ako ste željni uzbuđenja možete posjetiti Kijev gdje možete osjetiti atmosferu u kojoj su česte vazdušne uzbune. Vjerujem da je prerano za obiteljski turizam u Ukrajini”, kazao je ukrajinski saborski zastupnik Volodimir Arijev.

“Turisti isto tako mogu biti nekakav dobar agens promjene u cijelom sukobu. I kao širitelji svjedočanstva i kao konrektno kao ljudi koji mogu pomoći. Turizam kao ekonomska poluga može puno značiti zemlji koja je prošla kroz sukob u obnovi te zemlje”, kaže Rostuhar.

I to je glavna mantra cijele ideje – posjetom pomažete zemlji, ali posjet pomaže i vama u shvatanju kroz koji užas ta država i dalje prolazi Ukrajina.

Preuzeto sa: rtl.hr

Ova reklama je za jednu dejting aplikaciju, i u njoj je narator žena koja gleda u kameru i govori potencijalnim budućim korisnicima ove aplikacije.

Dejting sajtovi nisu ništa novo niti iznenađujuće. Međutim, Jutjub je odobrio emitovanje ove reklame tokom trenutne invazije na Ukrajinu, koja je izazvala ogromnu izbegličku krizu. Takođe su se pojavile i mnoge optužbe protiv vojnika da su seksualno zlostavljali ili silovali ukrajinske žene kao sredstvo rata.

U ovoj reklami navodi se da su Ukrajinke i druge žene slovenskog porekla “odgajane da poštuju porodične i tradicionalne vrednosti”, kao i da “ne obraćaju mnogo pažnje na razliku u godinama.”

“Amerikanci su obično manje strastveni i emotivni od ljudi slovenskog porekla”, kaže ova reklama. Žene preferiraju Amerikance jer su ambiciozniji i finansijski i socijalno odgovorni, takođe se navodi u ovoj reklami. A onda se naglašava i činjenica da žene slovenskog porekla govore engleski.

“Zvuči savršeno, zar ne?” govori naratorka u kameru na kraju ove reklame. “Zašto čekaš? Usudi se i uzmi ono što ti pripada.”

Motherboard je uočio ovu reklamu na Jutjubu tokom korišćenja novog iPad uređaja koji se na internet povezao sa IP adrese u SAD-u. Ovaj uređaj tokom dužeg vremena nije korišćen za gledanje Jutjuba pre nego što je ovaj servis prikazao ovu reklamu.

Iz Jutjuba nisu odgovorili na naš zahtev za komentar.

Jedan od svakih petnaest brakova u Ukrajini je internacionalan, a industrija dejting agencija razvijena, u kojoj takođe postoji mnoštvo prevaranata. VICE News je prethodno izveštavao o drugom delu tog ekosistema: o provodadžijama i servisima za dejting savetovanje koje vode muškarci sa zapada i ukrajinske žene.

VICE News je takođe izveštavao i o opsesiji među muškarcima u kini ukrajinskim suprugama. Na kineskim društvenim mrežama je nakon što je Rusija otpočela invaziju na Ukrajinu bila viralna šala da su kineski muškarci spremni da onima pogođenim ratom obezbede utočište, ali samo ako su u pitanju žene, mlade i privlačne.

Preuzeto sa: vice.com

U svom noćnom video obraćanju, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pozvao je na nove sankcije Zapada protiv ruske nuklearne industrije, jer vlada u Moskvi rizikuje da izazove nuklearnu katastrofu.

„Svijet ne bi trebao zaboraviti Černobil, svijet bi se trebao sjetiti da je nuklearna elektrana Zaporižja najveća u Europi”, rekao je ukrajinski predsjednik. „Kod katastrofe u Černobilu radilo se o eksploziji jednog reaktora. Zaporižja ima šest reaktora.”

Generalni sekretar UN Antonio Guterres u ponedjeljak je svaki napad na nuklearnu elektranu opisao kao „samoubilački” i zahtijevao da inspektori UN dobiju pristup Zaporižju. Ukrajina je zahtijevala demilitarizaciju područja oko kompleksa, kao i prijem Internacionalne Agencije za atomsku energiju (IAEA) – na što je pristala i Rusija.

Istovremeno, novinska agencija RIA Novosti citirala je predstavnika separatista Jevgenija Balickog kojeg je postavila Rusija a koji je u utorak (9.08.) rekao da će zbog ukrajinske kontraofanzive biti ojačana protivvazdušna obrana oko nuklearne elektrane Zaporižje.

Koliko je Zaporižja u ovom trenutka sigurna nuklearka? Već neko vrijeme raste zabrinutost, pogotovo nakon napada na ukrajinsku nuklearnu centralu. I što je s drugim ukrajinskim nuklearkama?

Kakva je trenutna situacija u Zaporižju?

Područje nuklearke Zaporižja proteklih dana je, sudeći po raznim izvorima, bilo na meti napada. Tko je pucao na nuklearku? To nije potpuno jasno. Moskva za to optužuje Kijev, a Kijev – Moskvu. Za sada nije moguća neovisna provjera tih navoda, između ostaloga i zato što inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) nije dozvoljen pristup području koje je okupirala Rusija.

Kritična infrastruktura ukrajinske nuklearke je, kako se navodi, još uvijek netaknuta. No, u paljbi nisu potencijalno ugroženi sami reaktori, već i privremeno skladište nuklearnog otpada koje se nalazi na području atomske elektrane Zaporižja.

U kakvom su stanju zaposlenici okupiranog Zaporižja?

I pet mjeseci nakon što su ruske trupe osvojile Zaporižja, u nuklearki i dalje radi ukrajinsko osoblje. Po ukrajinskim navodima, ukrajinske zaposlenike pri tom nadziru suradnici ruskog atomskog koncerna Rosatoma. Na području nuklearke Zaporižja nalazi se navodno i oko 500 ruskih vojnika, koji infrastrukturu na licu mjesta koriste i kao skladište za vojnu tehniku. Na drugoj strani jednog obližnjeg akumulacijskog jezera stacionirane su ukrajinske oružane snage.

Šef IAEA Rafael Grossi nedavno je upozorio da ruske vojne snage ne smiju vršiti pritisak na ukrajinsko osoblje. S dugotrajnim stresom po mišljenju IAEA raste i rizik od mogućih grešaka od strane zaposlenika nuklearke – grešaka koje bi mogle ugroziti sigurnost Zaporižja.

Mogu li takve nuklearke izdržati vojne napade?

“U načelu vojni napadi nisu nešto što se uzima u obzir pri projektiranju nuklearnih elektrana”, kaže Nikolaus Müllner sa Sveučilišta u Beču. On istražuje moguće rizike za poslovanje atomskih elektrana i kaže da su one tako izgrađene da mogu izdržati prirodne katastrofe, padove aviona ili terorističke napade. I napominje da zaštita od ciljanog vojnog razaranja praktički nije moguća.

Ovaj znanstvenik, koji trenutno istražuje moguće opasnosti za ukrajinske nuklearke, polazi ipak od toga da nenamjerni napadi konvencionalnim oružjem (poput raketa), dakle ono što se u Zaporižju vjerojatno već dogodilo, za sada nisu doveli do fatalne štete na reaktoru.

Jesu li mogući sigurnosni rizici i ako nije ugrožen reaktor?

Prekid eksterne opskrbe strujom bi, po Müllnerovom mišljenju, u najgorem slučaju mogao dovesti do topljenja jezgre reaktora. U slučaju da generatori za slučaj nužde nastave s radom i nakon prestanka dotoka struje, osigurano je hlađenje reaktora u roku od nekoliko dana. Ali što ako se uništi i te agregate? Ili zalihe dizela? Müllner kaže da u tom slučaju preostaje maksimalno 15 sati do nuklearne havarije.

IAEA osim toga upozorava da bi mogli biti uništeni sigurnosni sustavi nuklearke, odnosno da ne funkcioniraju planovi za slučaj nužde – ako se doista pod paljbom dogodi nuklearna katastrofa. Zbog dosadašnjih napada na Zaporižje u toj atomskoj centrali već sad ne funkcioniraju neki uređaji za mjerenje radioaktivnosti.

Kakva je situacija u drugim ukrajinskim nuklearkama?

U Ukrajini su u ovom trenutku aktivne još tri druge nuklearke. One za sada nisu izravno ugrožene oružanim sukobima. Ruske trupe su tijekom ožujka stigle na oko 100 kilometara od nuklearke Mikolajiv na jugu Ukrajine, to je bila najbliža pozicija nekoj nuklearki. Nakon povlačenja s dosadašnjih pozicija, ruske trupe se sada nalaze oko 140 kilometara od Mikolajiva.

Rusko raketiranje s bjeloruskog državnog teritorija potencijalno ugrožava i nuklearku Rivne na sjeverozapadu Ukrajine. Ona se nalazi oko 65 kilometara od bjeloruske granice. S područja te susjedne zemlje, saveznice Rusije, tijekom proteklih mjeseci u više navrata su izvedeni raketni napadi na Ukrajinu.

Sada ima 30 godina, gospođa Vorotnyk se profesionalno bavi plesom od 2009. godine. Bila je gimnastičkarka prije nego što je sa deset godina počela da uči balet. Studirala je na Kijevskom koreografskom fakultetu, a zatim se pridružila plesnoj trupi Nacionalne opere. “Karijera koja je bila teška za noge”, kaže ona jednostavno.

Odsluženje vojnog roka je dio njene životne priče kao i ples. Njen muž, sa kojim je imala sina, poginuo je prije tri godine u žestokom sukobu na istoku Ukrajine koji je uslijedio nakon pobune koju je podržavala Rusija 2014. godine.

Kada je u februaru započeo novi rat, znala je da mora nešto da preduzme, ali nije bila sigurna šta. “Ipak, znala sam da pucam”, kaže ona. “To je bio moj hobi. Znala sam da ako dođe do potpune invazije, da neću otići u inostranstvo. Boriću se.”

Odmah je napustila balet i zauzela položaj na kontrolnom punktu, naoružana Kalašnjikovom.  Tih prvih nekoliko dana je bio haos, prisjeća se ona. Rečeno je da su ruske trupe opkolile grad. Ljudi su čekali da tenkovi uđu. Gospođa Vorotnyk je odlučila da počne sa evakuacijom civila. “Koristila sam sporedne puteve da izvučem ljude. Uglavnom su to bile moje prijateljice, žene sa djecom.”

Ubrzo je odlučila da se pridruži snagama Teritorijalne odbrane, vojnoj rezervi zemlje. Nije bilo lako ući. Svi su htjeli da se prijave – a prednost su imali muškarci sa vojnim iskustvom: “Kao balerina nisam bila na vrhu liste”. Ipak, smatra ona, postoje neke korisne sličnosti između baleta i služenja vojnog roka.

Balet usađuje disciplinu. Njeguje snagu uma – i znači tolerisati bol. “Cipele bole; ostati na prstima boli”, kaže gospođa Vorotnyk. “Vaša stopala krvare. Ali naučite da plešete kroz sve to.” Ona poznaje nekoliko žena koje su sada u službi vojske koje su studirale ritmičku gimnastiku, koju iz sličnih raloga, vidi kao srodnu vojnoj obuci.

Tako je čekala u redu u lokalnoj kancelariji za regrutaciju i na kraju je prihvaćena. Tako je započeo živo čuvanja svog komšiluka u Kijevu, pištolja prebačenog preko ramena i rada na kontrolnim punktovima. “Bila je to noćna mora”, prisjeća se ona. “Strah od sabotera je bio svuda.” Pomogla je da se evakuiše još ljudi, jednom provodeći 19 sati vozeći neke do (relativne) bezbjednosti u zapadnoj Ukrajini.

Rusi su granatirali Žitomirsku magistralu, koja ide do moldavske granice, a ona je prinuđena da koristi krivudave seoske puteve dok je pucnjava grmila oko njih.

Za gospođu Vorotnyk, rat – i činjenice – su jednostavne. Ukrajina je velika suverena nacija, čiji narod demonstrira svoje jedinstvo. “Svaki građanin igra svoju ulogu”, kaže ona. “Želimo da naša djeca odrastaju uz jaku, samouvjerenu Ukrajinu, a ne laži koje su nam prodavane tokom Sovjetskog Saveza.”

Etapa istorije

Umjetnost ima posebnu ulogu u ovoj borbi. Sa različizom žestinom, ruski carevi i sovjetski vladari su vjekovima žigosali ukrajinsku kulturu, proganjajući ukrajinske umjetnike, ismijavajući njihove nacionalne težnje i potiskivajući njihov jezik.

Ovdje je kultura uvijek politička – nikad više nego tokom rata u kome su istorija i identitet osporavani kao i teritorija. Od kada je počeo, na primjer, baletska kompanija gospođe Vorotnyk više ne koristi radove Rusa. “Ne postoji više ‘Labudovo jezero’”, kaže ona. Gotovo je sa Čajkovskim.

Na Zapadu se nastavljaju rasprave oko bojkota ruske kulture – kako izbalansirati bijes i angažman, da li napraviti razliku između klasičnih i aktuelnih umjetnika ili između onih koji sada podržavaju Kremlj i onih koji ga odbacuju. Za gospođu Vorotynk i mnoge druge u Ukrajini, situacija ja jasna.

“Stranci ne razumiju u potpunosti našu poziciju jer je balet uvijek povezan sa Rusijom”, kaže ona. Ali ljudi u okupiranom Mariupolju su odbili da uzimaju hranu i humanitarnu pomoć od Rusa – izabrali su da gladuju. Nije fer da balet izvodi ruska djela dok oni pate.

Početkom juna gospođa Vorotnyk je odlučila da je vrijeme da ponovo zapleše. Teške borbe su se odavno udaljile od Kijeva. Njeno sljedeće izvođenje biće u “Die Libelle” od Josefa Straussa.

Gospođa Vorotnyk yna da može biti pozvana da služi vojsci u bilo kom trenutku. I dalje skoro svaki dan vježba pucanje. Ona i dalje volontira u svom komšiluku. Usred raketnih udara na grad, ona zna da je nasilje daleko od kraja; za nju je uvijek blizu. Pokazuje nam na telefonu sliku svog sina, kada je bio beba. Umotan u pancir njenog mrtvog muža.

Postala je poznata tradicija da pobjednik Eurosonga bude domaćin takmičenja sljedeće godine, uz obezbjeđivanje određenih kriterijuma, uključujući osiguranje održivosti održavanja događaja i ispunjenje sigurnosti svih zainteresovanih strana, uključujući i javnost.

S obzirom na rat koji je u toku zbog ruske invazije na ovogodišnju pobjedničku zemlju, EBU je odvojio vrijeme da provede potpunu procjenu i studiju izvodljivosti sa UA:PBC i stručnjacima trećih strana, uključujući pitanja sigurnosti i sigurnosti.

Takmičenje za Pjesmu Evrovizije jedna je od najsloženijih TV produkcija na svijetu sa hiljadama koji rade na događaju i prisustvuju događaju i potrebno je 12 mjeseci za pripremu.

Nakon objektivne analize, Referentna grupa, upravni odbor ESC-a, je sa dubokim žaljenjem zaključila da, s obzirom na trenutne okolnosti, sigurnosne i operativne garancije potrebne emiteru da bude domaćin, organizira i producira takmičenje za pjesmu Evrovizije prema pravilima ESC-a ne mogu biti ispunio UA:PBC.

EBU želi da zahvali UA:PBC na njihovoj svesrdnoj saradnji i posvećenosti u istraživanju svih scenarija u nedjeljama od pobjede Kaluš orkestra 14. maja u Torinu i podijeli njihovu tugu i razočaranje što se takmičenje sljedeće godine ne može održati u Ukrajini.

EBU je podržavao UA:PBC u čitavom nizu područja od invazije. Osiguraćemo da se ova podrška nastavi kako bi UA:PBC mogao održati nezamjenjivu uslugu koju pružaju Ukrajincima.

Kao rezultat ove odluke, u skladu s pravilima i kako bi se osigurao kontinuitet događaja, EBU će sada započeti razgovore sa BBC-jem, kao ovogodišnjim drugoplasiranim, o potencijalnom domaćinu takmičenja za pjesmu Eurovizije 2023. u Ujedinjenom Kraljevstvu.Naša je puna namjera da se pobjeda Ukrajine odrazi u emisijama sljedeće godine. Ovo će nam biti prioritet u našim razgovorima sa eventualnim domaćinima.”

Dječak je sam i dok hoda plače, a jedino što ima je zimska jakna i plastična kesa u kojoj nosi svoje stvari. Djeluje nevjerovatno maleno na tom pločniku, hodajući odvojeno od drugih porodica koje su izbjegle iz Ukrajine, pišu mediji.

Većina ljudi izbjegla je u Poljsku, dok su drugi otišli u Mađarsku, Slovačku, Moldaviju i Rumuniju.

Video možete pogledati ovdje.

Preuzeto sa: banjaluka.net

OSNOVNE ČINJENICE

Ukrajina je pre svega teritorijalno najveća evropska zemlja. A apsolutno prva u svetu po količini obradive zemlje visokog kvaliteta.

Poređenja radi, i Rusija i SAD sa svom svojom veličinom imaju otprilike sličnu količinu visokoobradivih oranica. Kina, npr. sa svojih 1,3 milijarde stanovnika nema ni jedu petinu takve zemlje! Osim toga, na istoku Ukrajine je smešten jedan od najvećih industrijskih reona u svetu, tzv.

Donbas (Donski industrijski basen). To je bio centar vojne industrije, metalurgije i mašinogradnje bivšeg SSSR-a. Sa Donbasom se u svetu može porediti samo Rurska oblast u Nemačkoj i industrijska oblast Tokio-Jokohama u Japanu.

U strateškom i geopolitičkom smislu, Ukrajina se nalazi u tzv. „srcu geostrateškog centra sveta“. Osim ove geografske istine, bitno je napomenuti da Rusija sa naklonjenom Ukrajinom predstavlja svetsku supersilu. Bez nje – Euroazijsku regionalnu silu. Evropa sa Ukrajinom ima za trećinu uvećane prirodne resurse. Bez nje je mnogo zavisnija od uvoza.

Kroz Ukrajinu prolaze svi najvažniji naftovodi i gasovodi iz Rusije ka evropskim zemljama, pa i nama. Ko gospodari krimskom lukom Sevastopolj, a trenutno je to ruska mornarica, gospodari crnomorskim i kaspijskim basenom. A taj basen je uz Persijski zaliv najveći proizvođač nafte u svetu.

Ukrajinci, iako ih paušalno možemo doživeti jednom nacijom, nisu to. Ali nisu ni raznorodni kao npr. mi u bivšoj Jugoslaviji. Pre nego se objasni priroda njihovog identiteta važno je napomenuti nekoliko činjenica…

Ukrajinci žive katastrofalno loše. Za prosečnog građanina Srbije možda zvuči neverovatno, ali oni statistički žive tri puta lošije od nas?! Sa svim bogatstvima koje poseduju. Tajkunizacija zemlje je daleko dramatičnija nego kod nas, te i i socijalne razlike neuporedivo izraženije. Ipak, nasleđeno iz sovjetskog perioda, sistem socijalne zaštite, obrazovanja i medicinske nege je na zavidnom nivou.

Ukrajinci su najobrazovaniji narod Evrope. Siromaštvo je sveopšte, a budućnost nacije neizvesna zbog enormnog pada broja stanovnika zbog malog prirodnog priraštaja. Još dramatičnije nego u Srbiji, većina ruralnih područja su ispražnjena od stanovništva, a preko 85% stanovnika živi u gradovima.

VERSKI IDENTITET

On zapravo stvara srž ukrajinskih podela i nereća. Važno je napomenuti da je na teritoriji Ukrajine nastala Rusija, pod imenom Kijevska Rus, a njen knez Vladimir je primio pravoslavno hrišćanstvo što je zatim postala okosnica ruskog identiteta.Tek vekovima kasnije, sedište Rusije se seli u Novogorod, pa u Moskvu, pa u Sankt Petersburg, te ponovo u Moskvu.

Pravoslavlje je dakle, duboko ukorenjeno u Ukrajini već hiljadu godina. Tokom vekova, kroz osvajanja Mongola, katoličke Poljske, Litvanije i Švedske, te kasnije Austrije, jedan deo Ukrajinaca je bio izvan granica Carske Rusije. Radi se, naravno o krajnjem zapadu zemlje.

Posledično, jedan broj Ukrajinaca je bio prinuđen da prihvati uniju sa Papom u Rimu, te je stvorena tzv. Grkokatolička ili Unijatska Crkva, koja ima pravoslavne obrede, a priznaje Papu kao vrhovnog poglavara svih hrišćana. Među Ukrajincima pravih rimokatolika nema. To je jedna od zabluda.

E, sada na jedan mali trenutak treba među ovim Unijatima razlikovati dve grupe; manju koja sebe naziva Rusinima ili Rutenima, koji žive u karpatskim oblastima, a ima ih i kod nas u Vojvodini, te mnogo većeg broja koji se smatraju Ukrajincima. Ovi drugi žive u čitavoj Galiciji sa sedištem u Lavovu, inače centrom ukrajinskog nacionalizma. Sveukupno, ovih grkokatolika među ukrajincima ima svega oko 4 miliona ili oko 8%.

Kada je stvar među pravoslavnim stanovništvom, situacija je daleko zamršenija. No da za sada govorimo samo o onom delu stanovništva koje sebe smatra Ukrajincima. Među njima ima tri skupine:

Prva skupina predstavlja vernike Ukrajinske pravoslavne crkve koja je deo Moskvovske patrijaršije (dakle Ruske Pravoslavne Crkve). Ova crkva je najstarija i poseduje većinu verskih objekata u zemlji i to širom zemlje. To je jedina priznata pravoslavna crkva. Njenih vernika ima oko 9 miliona, samo među Ukrajincima. Bogoslužbeni jezik je ruski i staroslovenski.

Drugu grupu predstavlja nepriznata Ukrajinska Pravoslavna crkva Kijevske Patrijaršije, nastala 1995. nakon raspada SSSR-a i proglašenja nezavisnosti Ukrajine. Ona ima oko 17 miliona vernika uglavnom u Zapadnom i centralnom delu zemlje. Bogoslužbeni jezik je Ukrajinski.

Treći deo predstavlja Autokefalna Ukrajinska Pravoslavna Crkva na zapadu zemlje, takođe nepriznata, nastala kao odgovor na komunističku revoluciju 1919. Njenih je vernika oko 4 miliona.

Ovde je naravno, bitno spomenuti i oko 9 miliona etničkih Rusa koji su svi vernici Moskovske patrijaršije.

Manji deo Ukrajinskog stanovništav su jeverejske, rimokatoličke (Poljaci) i protestantske (Slovaci i Mađari) religije. Postoji i manji broj muslimana.

NACIONALNI IDENTITET

Ne manje od verskog, zamršenost postoji i u nacionalnom identitetu. Za početak, treba reći da se ukrajinska nacija stvarala neraskidivo sa ruskom. Reč ukrajinac, kao što možete i pretpotaviti, u ruskom jeziku predstavlja nekoga ko živi u kraju Imperije. Ekvivalentno našem pojmu „Krajišnik“.

Takođe, do komunističke revolucije 1917, ruski narod se delio na tri grupacije; Velikoruse (današnje Ruse), Maloruse (današnje Ukrajince) i Beloruse koji i danas koriste taj naziv. Tokom perioda SSSR usvojen je termin Ukrajinac, koji dobija status ravnopravne nacije. Ukrajinski jezik počinje tada da se kodifikuje, mada su postojali i raniji pokušaji ukrajinskih nacionalista.

GENOCID NAD UKRAJINCIMA U VREME STALJINA

Ovde, tek počinju teško razumljivi događaji. Formalno, u vreme SSSR-a Ukrajinci su dobili više nego ikada. Istovremeno, u realnosti, Staljinov režim je nad njima izvršio najveći genocid u istoriji Evrope. Neobavešteni uobičajno misle da je najmasovniji takav zločin izvršen nad jevrejima u Holokaustu tokom nacističke Nemačke, kada je ih ubijeno 6 miliona.

Međutim, tokom provođenja kolektivizacije sela, sovjetski režim je tokom 1932-1933 veštaški izazvao glad među seljacima Ukrajine i Povoložja, nasilno im oduzimajući svu hranu. U te dve godine umrlo je preko 7.3 miliona Ukrajinaca (poređenja radi, Srbija u današnjim granicama je tada imala 5.8 miliona stanovnika). Taj genocid nazvan je GLADOMOR i kao genocid je okarakterisan u Ukrajinskom parlamentu, Savetu Evrope i u Ujedinjenim nacijama. Sprovodile su ga Ukrajinske sovjetske vlasti pod patronatom komunističke Moskve.

Zajveći, apsurd je da je Gladomorom isključivo pogođeno stanovništvo centralne i istočne Ukrajine, a da današnji nacionalistički nastrojen zapad Ukrajine nije pogođen. On je tada bio u sastavu Poljske i Čehoslovačke, a ne SSSR-a. Gladomor je duboko ukorenjen u svest Ukrajinaca kao i nacistička okupacija koja je odnela oko 7 miliona života, uključujući tu i milion i po Jevreja.

MEĐUTIM…

Istovremeno sa genocidom, teče derusifikacija Ukrajine. Nasilno izmeštanje seljaka u gradove, stvoriće od njih, umesto ruskih duhovnih centara – ukrajinske. Tipičan primer je Kijev. U njemu je u vreme carske Rusije bilo 69% Rusa, 32% Jevreja koji su govorili ruski, i zanemarljiv broj Ukrajinaca. U vreme Staljina, Ukrajinci postaju većina.

PERIOD DRUGOG SVETSKOG RATA

Preživevši Gladomor i ostale represalije, mnogi Ukrajinci su Hitlerove trupe dočekali kao olobodioce. Staljin kasnije neće propustiti priliku da se osveti za to. Kakogod, u ovom periodu stvorena je moćna pronacistička „Vlada“ Ukrajine, koja je osim mržnje prema Rusima i SSSR-u još veću netoleranciju pokazivala prema domaćim Jevrejima. Tako je možda i veći broj njih stradao od ukrajinskih komšija nego od nacističke ruke.

Poznato je da ukrajinski Jevreji nisu stradali u logorima nego u masovnim egzekucijama koje su sprovodili Nemci i Ukrajinski kolaboracionisti. Tipičan primer je Babij Jar, pored Kijeva kada su za dva dana postreljani svi kijevski Jevreji. NJih oko 35.000. Istovremeno, veliki broj pomoćnog osoblja u nacističkim logorima smrti bili su Ukrajinci. Ne treba posebno napominjati, da se u svim ovim događajima predominantno radi o zapadnim Ukrajincima. Ipak, ogromna većina Ukrajinskog stanovništva, trpela je pod nacizmom i zajedno sa ostalim narodima SSSR-a učestvovala u slamanju Hitlerove Nemačke.

NAKON DRUGOG SVETSKOG RATA

Opustošena, desetkovana i pomalo kažnjavana zbog pronacističkih delova društva, Ukrajina je kroz osvajanja SSSR-a, uvećana za svoj zapadni deo. Istovremeno, 1960 joj je mimo svake logike dodeljeno potpuno rusko poluostrvo Krim. Ona je tako, teritorijalno nagrađena, formirala svoje današnje granice.

Međutim, budući u sastavu supersile sa dominantnom ruskom kulturom, naukom i svim drugim u komunističkom društvu, koje naciju nije smatralo previše bitnom, tokom ovog perioda stvorena je neka vrsta ponovne rusifikacije. Pre bi se moglo reći sovjetizacije. Slično amerikanizaciji celog sveta. Tako, su na kraju postojanja SSSR-a svi univerziteti, televizija i javne ustanove dobrovoljno koristile skoro isključivo ruski jezik.

Na istoku zemlje je već formirani Donski industrijski basen dobijao još moćniju formu najznačajnijeg centra industrije u čitavom Sovjetskom savezu. Možda i u svetu tog vremena. Zapad zemlje je, međutim, stagnirao i do danas ostao krajnje siromašan.

NAKON RASPADA SSSR-A

Raspadom sovjetske imperije, Ukrajina je prvi put u istoriji postala nezavisna država. Nimalo homogena, kao što je objašnjeno, nije nikakvo čudo, što se u periodu tranzicije, izrodilo mnogo suprotnosti. Istočni deo zemlje, sa razvijenom industrijom te južni, crnomorski sa lukama i turizmom zadržali su viši životni standard.

Centralni i zapadni deo zemlje, izuzimajući glavni grad, živi u krajnjoj bedi. Jednom nevidljivom linijom izdeljena, bukvalno po polovini, zemlja živi dva paralelna života. Rusofilski i Ukrajinski. Naprimer, istočnom gradu Donjecku ili južnom, Sevastopolju, preko 90% stanovnika govori ruski, glasa za proruske stranke, oslonjeno je privredno i obrazovno na Rusiju.

Nasuprot tome, zapadni grad Lavov, prestonica nekadašnje Austrijske Galicije, živi potpuno drugi život. Tamo 95% stanovnika podržava ukrajinske desničare, govori isključivo ukrajinski jezik i sanja evropski san.

Glavni grad Kijev, na nesreću jednih, a sreću drugih, nalazi se u zoni prozapadnog dela zemlje, dok je glavna ekonomska snaga i moć skoncentrisana na istoku. Broj stanovnika je podjednak u oba dela, dok su politička opredeljenja građana otprilike u razmeri 55% : 45% u korist proruskog dela stanovništva. I u jednom i u drugom delu novopečeni milijarderi odlučuju o sudbinama masa. Razlika je samo u tome što su ovi istočni milijarderi još bogatiji. Pravna država nikada nije uspostavljena a korupcija je način života. U tome se, jedino, dva dela zemlje uopšte ne razlikuju.

JEZIK

Danas, Ukrajinci čine oko 77% stanovništva a Rusi oko 18%. Ostalih je 5%. Međutim kada je reč o maternjem jeziku, tek 62 posto stanovnika je navelo ukrajinski kao svoj maternji. 35 odsto njih navodi ruski. To je oficijelna statistika. Međutim kada stanovnike Ukrajine pitate koji jezik govore u kući i na kom jeziku prate medije, čitaju knjige, situacija je obrnuta! 67% stanovnika koristi ruski jezik u kući.

U javnoj komunikaciji, u obrazovanju, u medijima ruski je predominantan. Samo nije službeni. U korespondenciji sa državnim organima morate koristiti ukrajinski. Stvari su dovedene do apsurda. Dva od tri ukrajinska predsednika i gotovo svi premijeri ni ne znaju ukrajinski jezik?! Čak su im i predizborna obećanja bila da će se potruditi da ga nauče. Lideri nacionalističkog zapada, naravno govore ukrajinski, ali da bi ih svi birači razumeli često se obraćaju na perfektnom ruskom jeziku…

Ruski, dakle, jeste univerzalni jezik u Ukrajini, koji svi razumeju i kojim se služe. Ali je zapadnjacima neprihvatljivo, da ga neko predloži za drugi službeni jezik. Ipak, sve je veći broj ljudi koji koriste ukrajinski jezik, a njegova upotreba se kroz sistem obrazovanja značajno promoviše, a stanovnici podstiču (ponekada i nedobrovoljno) da ga koriste.

DANAS

Iako tako duboko podeljena na dve polovine, sve do ove godine Ukrajina je živela u odloženom konfliktu. On je ponekada eskalirao, ali nikada ne toliko da dođe do pucanja jedinstva zemlje. To se pre svega dešavalo zahvaljujući ekonomskim interesima oligarha sa obe strane. Međutim, kada je sada pred Ukrajince postavljeno alternativno sudbinsko pitanje, da li će biti u uticajnoj sferi zapada, ili obnovljene Rusije, ne postoji taj kohezioni faktor, koji bi ih mogao ujediniti oko ove dileme.

Krupan biznis i oligarhija to svakako nisu, a sve ostale društvene institucije su jasno podeljene i isključive u pogledu ovog pitanja. Jedni su za jedne, drugi za druge. Svaka ukrajinska vlast je do sada održavala ovo stanje odloženog konflikta, jer kako bi koja dolazila, nijedna nije imala snage da nametne svoj uticaj u onom drugom delu zemlje. Realno, nije ni mogla. Klerofašistima iz Lavova, na zapadu, niko na ovoj planeti neće moći da nametne suživot u zajednici sa Rusijom.

Istovremeno, stanovništvu juga i istoka ne pada na pamet da budu otrgnuti od matice Rusije. I jedni i drugi, kao što vidimo, su spremni da to svoje opredeljenje brane do kraja. Kada se odstupi od evrointegracija eksplodira jedna polovina, a u slučaju antiruskog kursa, druga polovina zemlje.

Čini se, da će jedinstvenom, Ukrajinu pre održati hladne i sračunate glave u Vašingtonu i Moskvi, nego usijane u Lavovu i Kijevu, ili sutra u Harkovu. Ipak mnogo cevovoda i petrodolara prolazi sa istoka na zapad, da bi se taj put ugrozio.

Ali, ukoliko konflikt u ovom intenzitetu bude dugotrajan, obe spoljne sile će, htele-nehtele, početi isključivim početi isključivim merama da podržavaju svoj deo Ukrajine i svoje interese. U tom slučaju neka je i njima, a i svima nama Bog u pomoći…

Preuzeto sa: 6yka.com