Meni uvijek isto ZAŠTO? i sveprisutnije DOKLE? Iznad čela. Nemam odgovore ni na jedno od dva pitanja. Sad me to ždere iako znam da ću kasnije, kad sve prođe, biti sretna da ih nisam imala. Jer ih ni ne moram imati. Jedino o čemu bih trebala razmišljati, ili, još bolje, ne razmišljati uopće već samo BITI u tom trenutku.

Biti s njom DOKLE god mogu bez pretjeranih ZAŠTO.

I onda vrtim kasnije kako je to sve čudno. Kako si jedan čas mala curica koja stoji nogama na dasci od wc-a dok te ona maže velikom plavom Nivea tubom. Jer, to je najbolje nakon kupanja i prije spavanja.

Ne prođe puno treptaja kasnije, a uloge su se potpuno promijenile osim što ona ne može stajati, ali sve ostalo radimo kao što je i ona meni u dobi dok mi je velika plava Nivea bila doseg uljepšavanja i kozmetičkih proizvoda.

Počela sam razmišljati, ne znam ni kako ni ZAŠTO (a možda i bolje da ne znam), o fotografijama. Prvo sam razmišljala o našim zajedničkim, onima kojih se sjećam. Kad sam bila mala, s mora, iz Tuheljskih toplica, s mojih plesnih natjecanja, s mojih rođendana, sa zajedničkih Božića… I onda je sve nekako stalo. Postaneš pubertetlija pa se više ne naslikavaš s članovima obitelji (u mom slučaju ni sa kim, ne samo s obitelji).

Prođe i taj nefotogenični dio života, dođe moderna tehnologija i odjednom fotografiraš svaku pizdariju koju vidiš. Svaki izlazak (Sunca), svaki tanjur, plakat, novu frizuru i make up, a sve ne zbog uspomene nego samo jer je takvo vrijeme.

Sve je ubrzano, hrpetina stvari svakodnevno ti prođe pred očima pa zaboraviš i bitno i nebitno, metneš neku fotografiju na internet pa pamtiš “uspješnost” fotografije, a ne njen sadržaj. Vjerojatno jer je sadržaj isti kao i s prethodnih sedam tisuća fotki koje si prije toga objavio. Opet neki tanjur ili opet neka super popularna fotografija s putovanja. I u redu, uživaš u tome kao i masa drugih, ništa čudno. Ali… Nema emocija.

Nema emocija niti prilikom fotografiranja mobitelom (ali i aparatom) jer možeš okinuti nebrojeni broj fotografija. Niti prilikom razvijanja jer tko još razvija fotke. Niti kod iščekivanja jer nema više čekanja da vidiš kako je neka fotka ispala… Sve je instant, a dobro znamo da emocije to nisu niti to mogu ikad biti.

Poželjela sam novu zajedničku fotografiju iako znam da bi me moglo zaboljeti vidjeti moje pune obraze pored njenih ispražnjenih i suhih. Znam da bi me mogao boljeti njen pogled ostavljene djevojčice zarobljene u tijelu staričice koja se gasi. Znam da bi me mogla boljeti uspomena na miris sobe u kojoj će, prema svemu sudeći, zaspati zauvijek.

Ali želim tu fotografiju jednako kao što želim one stare obiteljske albume koji lagano škripe kad okrećeš stranice. Folija je već popucala od stajanja, papir između stranica pokidao se i proizvodi najdivniji zvuk na svijetu dok putuješ kroz svoje djetinjstvo. Fotografije nisu bile fotošopirane, a bome niti u fokusu i nerijetko je u uglu fotografije nečiji palac ili je pola fotke izgorjelo zbog svjetla. Ali sjećaš se svakog detalja. I toplo ti je oko srca dok ih gledaš.

Želim leći u krevet, pored nje, nema veze je li svjesna ili ne. Želim je stisnuti za ruku, nema veze hoće li se čitav krevet, uključujući sa mnom, zbog toga tresti. Želim da nas netko fotografira u krevetu u kojem sam čula najljepše priče za laku noć i dobila najljepše puse prije spavanja. Na toj novoj, možda i posljednjoj zajedničkoj fotografiji, neću vidjeti ni bolest ni starost. Vidjet ću sebe i nju nekad. Kakve smo bile onda, ali smo sad u nekim drugim “kostimima” obzirom da “igramo” neke druge uloge.

Vidjet ću emociju bez obzira na filtere, fokuse i kuteve snimanja. Emocija nije instantna stvar, emociji treba vremena.

DOKLE će trajati? Do kraja (mog) svijeta. ZAŠTO? Jer kažu da se samo meni smije kad ulazim u sobu. Navodno je ljubav prema unucima nešto još manje objašnjivo od one prema vlastitoj djeci. Bit će da su u pravu.

Do idućeg tjedna, dajte vremena sebi i onome što je bitno.

Zagrljaj,

A.

Umrla je baba B.

Sjedim na plaži i u desnoj ruci držim kornet s pola kugle limuna, pola jagode. Limun mi se cijedi niz prste jer jagodu uvijek prvu ližem. Slatko prije kiseloga jer tako mome nepcu treba.

Lijevim palcem pređem preko ekrana i ugasim ga.

Sjećam se, imam pet i baba N. vodi me na plažu. Odradila sam sve svoje zadatke, pojela više od pola tanjura mahuna lešo, odspavala sat vremena, sama obukla kupaće gaće i sama zavezala sandale.

Na plaži me već svi znaju, ali ja se pravim da ne poznam nikoga i glumim da sam Čehinja. Pričam izmišljeni jezik koji podsjeća na češki i nosim veliku torbu na ramenu.

-Ahoj, červi četr frzdjam traha.

Turistkinje su zgodne, imaju duge plave kose i velike torbe na pruge. Mažu se kremama za sunčanje i mirišu na kolovoz.

Baka N. mi daje 3 kune i šalje po sladoled jer samo zbog sladoleda svaki dan jedem ručak iako ne želim.

-Jednu kuglu jagode molim, govorim teti na frižideru i stojim na prstima dok joj pokušavam dati jednu ribu i jednu pticu koliko je dovoljno za sladoled.

-Srećo, ostalo je još samo malo jagode, ali ne dovoljno za kuglicu. Ostao je još limun, može limun?

Rekla je to kao da je to najbezveznija informacija na svijetu. Kao da sladoled od jagode nije važan i kao da nisam morala pojesti dvadeset dvije i pol žlice mahuna kako bi ga sad mogla jesti.

Limun je kiseo i nitko ga ne jede, zato ga i ima još.

Spustila sam se s prstiju i čvrsto stisnula kovanice. Pticu i ribu.

-Ti si velika djevojčica, ti već sama guzu brišeš, vežeš cipele i znaš sve dane u tjednu, tješila sam se.

Ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, šestak, nedjelja.

-Nemoj plakati, nemoj plakati, mantrala sam si dok sam hodala do bake, ali čim sam je ugledala, iz mene je propiškio svemir suza.

Na Viber mi stiže druga poruka.

Sprovod je prekosutra u 14.

Liznem limunovu polutku koja se cijedi po mojim prstima. Kiselo mi je u ustima i odjednom mi je kiselo u srcu.

Baba B. nije bila moja biološka baba. Nije vidjela moje prve korake, nije sa mnom učila slova, nije mi kuhala mahune ni kupovala sladolede.

Ali baba B. bila je moja baba više nego što su mnoge babe bile babe svojim unucima. Baba B. grlila me kao da sam njena.

Kao da je gledala moje prve korake, učila sa mnom slova, kuhala mi mahune, kupovala sladolede.

Ližem limunovu polutku i u srcu me zapeče kao od porezotine papirom.

-Ti si velika, već radiš i sama račune plaćaš, održavaš živim psa i tri biljke, kuhaš i mijenjaš žarulje kad crknu.

-Nemoj plakati, nemoj plakati, mantram, a onda mi zazvoni mobitel i javi se moja baba N.

-Jesi čula za babu B.?

U tom trenu iz mene se iscijedi limun.

Na istoj plaži, dvadeset godina ranije, plačem u bakinom zagrljaju neutješno. Najtužnija sam na svijetu i ne prihvaćam da neću danas pojesti sladoled od jagode.

-Ali pojela sam ručak, jecam joj na ramenu.

-Znam zlato, tješi me baba N.

-I sama sam zavezala sandale.

-Znam gljivice.

-I spavala sam i sve sam napravila. Zaslužila sam sladoled od jagode, zašto ga više nema, cvilila sam.

-Zato što sve ponekad nije dovoljno, mrvice. Nekad jednostavno nema više.

Nikome nije bilo jasno zašto satima plačem zbog kuglice od jagode.

Na sreću, baba N. znala je da tugu treba isplakati do kraja. Jedino je tako možeš ušuškati u deku i pustiti da odmara u fotelji.

Nakon sati cviljenja i ni jednog ulaska u more, baba N. odvela me do škrinje sa sladoledima. Kroz staklo sam uspjela vidjeti ostatke jagode i u samom kutu frižidera, zabačen i nevoljen kesio se limun.

-A da uzmeš pola – pola?-predložila je baba N.

-Ali limun nije sladak, onda će mi jedan liz biti ukusan, a drugi ne, njurgala sam.

-Pa ne može ti baš svaki liz biti ukusan, to ne bi bilo zabavno. Ovako ćeš, svaki put kad lizneš limun znati da te iza limuna čeka jagoda, a čula sam da jagoda ima još bolji okus ako se liže iza limuna, trudila se baba N.

-Da, ali onda ću svaki put kad liznem jagodu znati da me iza nje čeka grozni limun, nisam se dala.

-Dok god imaš pola jagode u svom kornetu, mislim da ćeš preživjeti limun. Daj mu šansu, pa sigurno je ukusniji od zemlje koju si nekidan stavila usta.

-Može pola-pola?-pitala sam tetu i ponudila joj pticu i ribu.

Lizala sam naizmjenice, kako je baba N. savjetovala. U jednom sam trenutku ostala bez jagode i limun je postao previše kiseo. Baba N. uzela je kornet i pomogla mi je pojesti limun do kraja.

-Nije smak svijeta?-pitala me baba N.

Nije bio.

Limun nikada nije bio moj okus, ali od toga sam se dana navukla na pola – pola i ostatak ljeta, ali i života, spajala nespojivo.

-Breskva i čokolada, može pola – pola?

-Slavonska i Havajska pizza, može pola – pola?

-Nutella i salama, može pola – pola?

-Milkshake i krumpirići, može pola – pola?

Jer život, shvatila sam ubrzo, funkcionira na pola – pola principu.

Kuglica slatkog, kuglica kiselog. Kuglica svađe, kuglica pusa. Kuglica tuge, kuglica sreće.

Baba N. je na mobitelu i zajedno plačemo. Cijela me plaža gleda jer kad plačem, plačem kao cvileća krava. Ližem limun i ne osvrćem se na jagodu. Mogu ja to.

-Nije smak svijeta?-pita me baba N.

Nije.

Tuga nije smak svijeta. Limun nije prekiseo.

-Sjećaš se kako bi baba B. uvijek presolila?-pita me baba N.

-Je, zubi su mi otpadali od njene juhe, smijem se.

-A sjećaš se kad si od njezine pizze dobila proljev?

Slinava sam od suza i smijem se preglasno. Neko neobično stanje između sreće i tuge, suza i smijeha.

Pola – pola.

Život.

Osvrćem se oko sebe i shvaćam da me čudno gledaju.

U tom trenu ja se vraćam dvadeset godina unazad i pravim se da nisam odavde.

Mažem se kremom za sunčanje i pričam izmišljeni jezik koji podsjeća na češki.

-Ahoj, červi četr frzdjam traha.

Ližem jagodu i mislim na preslanu juhu babe B. I njen osmijeh. I njen zagrljaj.

Dobro sam.

Piše: Jelena Pervan