Proksima

Žene se danas ostvaruju u nizu uloga. Vješto balansiraju privatne i poslovne obaveze premda su neke i dalje pred zidom – ili karijera ili majčinstvo. Može li oboje i koja je cijena toga?

Balansiranje majčinstva i karijere izazovno je, a to pokazuje i film “Proksima”. U centru je francuska astronautkinja Sarah (Eva Green) koja pokušava uskladiti različite uloge dok je na obuci u Evropskoj svemirskoj agenciji. Muči je to što se otuđuje od sedmogodišnje kćeri Stelle kojoj se život takođe mijenja dok je majka daleko od kuće.

Sve se komplkuje kad Sarah pozovu u dugogodišnju svemirsku misiju pod imenom ”Proksima”. Ovaj film na dirljiv način pokazuje svu moć ženske emancipacije, ali i izazove s kojima se susrećemo kao žene na rukovodećim mjestima na kojima dominiraju muškarci.

Projekt Florida

Film ”Projekt Florida” datira iz 2017. godine kada je “pobrao” sjajne kritike na Filmskom festivalu u Cannesu. Priča se “vrti” oko šestogodišnje Moonee (Brooklynn Prince) i njene majke Halley (Bria Vinaite). Njih dvije tokom jednog ljeta doslovno žive na autoputu, odnosno odsjedaju u motelu čiji je ”gazda” gospodin Bobby (Willem Dafoe). Naizgled je to ozbiljan i krut čovjek, no zapravo je pun suosjećanja. Djevojčica i tamo nastoji uživati u djetinjstvu i pronalazi najbolju prijateljicu. Istovremeno, njena majka prolazi kroz razne bitke i drame samo kako bi njih dvije konačno imale bolji život.

Vaspitačica

U ”Vaspitačica” upoznajemo četrdesetogodišnju, pogađaš, vaspitačicu (Maggie Gyllenhaal) koja s vremenom uviđa da je njen učenik jako talentovan za pisanje poezije. Rad s nadarenim učenikom predstavlja joj izlaz iz monotonog života srednjeg staleža pa na sve načine želi razvijati dječakov talent. Počinje koristiti kontroverzne metode rada zbog čega ulazi u (etičke) prijepore s dječakovim roditeljima. Mijenja se i njen život stoga ovaj upečatljiv film pita gdje je granica između odgovornosti i opsesije. I je li vaspitačica kroz rad s talentovanim dječakom zapravo željela pronaći sopstveni identitet i smisao?

Brooklyn

Film ”Brooklyn” vodi nas u 1950-e godine kada mlada Eilis Lacey odlazi iz Irske u Ameriku trbuhom za kruhom. Putovanje u bolji život nije bilo jednostavno jer se suočava s morskom bolesti, siromaštvom, a trebala se i prilagoditi novim sugrađanima. Ipak, s vremenom u Brooklynu pronalazi posao te se zaljubi u zgodnog Italijana. U konačnom uživanju prekine je potresna vijest iz rodne Irske zbog čega Eilis postaje rastrgana između dva svjeta. Ovaj film slavi hrabrost, otvorenost i spremnost na promjenu čak i kad je jako teško.

Tiha strast 

Kroz istoriju slabije se čulo za žene u književnosti. Većinu, ako ne i sve lektirne naslove potpisuju muškarci, dok su njihove ženske kolegice često živjele izolovano i potpisivale se pseudonimima. Biografski film “Tiha strast” pokazuje koliko je teško bilo biti žena u muškom društvu, i to kroz biografsku priču o američkoj pjesnikinji Emily Dickinson. “Tiha strast’” prati njeno odrastanje, odnos s porodicom i prijateljima, ali i borbu s nametnutim ograničenjima. Ukratko, ovaj je film originalan uvid u sve pore lika i djela Emily Dickinson koju utjelovljuje Cynthia Nixon.

Ludi od sreće

Spletom okolnosti, u psihijatrijskoj klinici u Toskani susreću se Beatrice i Donattela. Karakterno su potpuno drukčije te svaka prolazi kroz neke patnje. Ipak, sprijatelje se, a ubrzo im se ukaže prilika za izlazak iz bolnice. Jedva čekaju provod, ljubav i sreću u “ludnici” na otvorenom. Film ”Ludi od sreće” potraži na streaming platformi Voyo.

Carol

I “Carol” prati dvije žene različitih pozadinskih priča. Therese Belivet (Rooney Mara) radi u trgovini u New Yorku i sanja o nekom drugom životu. Druga, Carol (Cate Blanchett) u nesretnom je braku, a između njih dvije brzo se pojavi iskra. Carol se potom rastaje od muža koji s vremenom saznaje za njen odnos s Theresom, ali i najboljom prijateljicom Abby. Tada počinje dovoditi u pitanje sposobnost njegove bivše supruge za bivanjem majkom.

Collete

Već smo istaknule da su žene dugo bile nevidljive u kulturnim i književnim krugovima. Čak i kad su bile nominovane za Nobelovu nagradu često bi ostale neprepoznate u široj javnosti. Takvu je sudbinu imala i francuska autorica Sidonie-Gabrielle Colette.

Ističe se po borbi za ženska prava, a tada je bila zapamćena po skandaloznom odnosu sa suprugom koji je njena djela potpisivao svojim imenom. Njegov lik u istoimenom filmu ”Colette”  tumači slavni Dominic West, dok je lik spisateljice odigrala Keira Knightley.

Već mi nedostaješ

U ovoj romantičnoj komediji proslavile su se Drew Barrymore i Toni Collette. ‘‘Već mi nedostaješ” pripovijeda priču o prijateljstvu dviju prijateljica iz djetinjstva koje je stavljeno na kušnju kada jedna uplovi u porodični život, a druga se iznenada razboli. U toj bi se priči mogla lako pronaći jer mnoge od nas pamte prijateljstva iz mladosti koja su doživljala uspone i padove – iako smo se uvjeravale da nikad neće puknuti.

Jasmine French 

”Jasmine French” uspjeh je slavnog Woodyja Alana, smještena u San Francisco. Jedna žena (Cate Blanchett) nakon razvoda od bogatog muža posvećuje se sebi, počinje izlaziti te nastoji izgraditi karijeru i neovisan život. Hoće li joj to uspjeti saznaj u ovoj zanimljivoj drama-komediji na platformi Voyo. Osim Cate Blanchett u filmu se proslavio i Alec Baldwin pa je to dodatan razlog za pogledati ga!

Tomiris – Princeza ratnica 

Film ‘‘Tomiris – princeza ratnica” nastao je prema istinitoj priči o istoriskoj ličnosti, kraljici Tomiris od Massagetae. Miješaju se tu intriga i osveta jer je kraljica Tomiris proživjela veliku tragediju i odbraranila se od Perzijskog carstva da bi, u konačnici, ujedinila Veliku stepu odnosno dijelove današnjeg Turkmenistana, Afganistana, zapadnog Uzbekistana i južnog Kazahstana). Pa eto – možda si ovog vikenda spremna na istorijski spektakl!

Kraljica pustinje

“Kraljica pustinje” iz 2015. godine donosi manje poznate detalje o liku i djelu još jedne moćne žene – Gertrude Bell. Ona je bila spisateljica, istoričarka, ali i pripadnica britanske tajne službe te je imala važnu ulogu u pogledu političkih promjena na Srednjem Istoku 1920-ih. Uz to, Gertrude je u Teheranu doživjela ljubavni krah s Harryjem Cadoganom nakon čega počinje putovati i istraživati o kulturnim i političkim razlikama na Istoku. Film u središte stavlja njena znanja, hrabrost i upornost i važan doprinos koji je Bell ostavila.

Paralelne majke

Janis i Ana upoznale su se u rađaonici i naoko su potpuno različite žene. Janis jedva čeka prinovu, dok se adolescentica Ana kaja zbog onoga što je iza nje, ali i što je čeka. Jedna u drugoj pronalaze potporu i utjehu te im taj odnos postane jako važan. ”Paralelne majke” izrazito je topao i emotivan film koji pripovijeda priču o majčinstvu, ali i nepredvidljivosti života.

One iste laste kojoj ljudi sruše dom i ona ponovo dobije snagu da gradi iz ničega nešto.

Ipak tu nastaje ono što nebo i zemlju nikad neće i ne smije sastaviti, zid koji se uvijek stvori da bi napravio poredak. Opet mi noge mirišu po moru, sve češće se probudim ujutro zagledana u te velike i neukrotive daljine Velebita. Uvijek sam zamišljala koliko je daleko od mene taj čudesni i snažni Velebit, kad tako toplo sija u mojim očima?!

Htjela sam da ukrotim more, pobjedim neveru i dođem do njega. Bijelog, prkosnog, strastvenog i snažnog! Znam da će ostati tu, ali svaki put kad pomislim da će ga možda još neko posmatrati mojim očima, shvatim da nema šanse. Nigdje ljepše, toplije i snažnije nije smješten kao u uglu moga oka.

Tamo svaki put boravi, pa čak i onda kada su mi oči zatvorene. Još uvijek osjetim ono toplo i lagano tlo pod nogama, dok silno želim da ga izgrade sve tvoje čvrstine. Razmišljam da možda ima način da pronađem taj skriveni bedem i priđem tom prostoru koji se urezao u svaku poru moga tijela.

Ja bih htjela da tvoje tijelo postane moja kuća, baš kao što Arsen kaže.

Htjela bih da u talasu pronađem sve ono što me smiruje i gradi, da prihvatim tu nemirnu luku u potrazi za onim malim prostorom pored očiju, kojeg ne pričam nikome i nikad.

Ne znam kako da objasnim, koliko se samo zvijezda svaki put sakrije tu u tom čudesnom prostoru, gdje svaki moj svijet ima savršen okvir. Ja bih iz tog ugla posmatrala sve ono neotkriveno, nedokučivo i moje.

Jednom kad budeš htio da postaneš sasvim moj, možda naučim da je moguće budna sanjati. Jednom kad osjetim da ne postoje niti ljepši, niti bolji morski korali od mene, možda umirim ovu buru duše moje.  Srce, srce i dalje bije, bije toliko kao da će svakoga časa iskočiti.

Traži tebe izgubljenog u šumama dalekog sjevera, gdje su bistre vode previše prljave da bi stvorile izvor života. Žedna, prkosna i neukoritiva trčim i tražim taj zaklon između oka i nosa, koji toliko volim.

Invaliditet nije nedostatak

Džesika je rođena bez ruku, ali nikada nije dopustila da joj invaliditet postane nedostatak. U mladosti je naučila kako da koristi stopala kao ruke, a za sebe kaže da je bila “bezobrazno dete” jer jednostavno nije mogla da razume zašto nije imala ruke kad su ih imali i stariji brat, mlađa sestra i roditelji.

Na početku osmog razreda, nakon jedanaest godina nošenja proteza, odlučila je da bude “prava Džesika” i odrekla ih se. Ovo je bio početak njenog novog života, prenosi DDL.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jessica Cox (@rightfooted)

Rađanje sna

Za vreme odmora volela je ljuljanje jer je to bilo nešto što je mogla da kontroliše i da zamisli kako leti iznad svega. To je pokrenulo njenu maštu i odlučnost da postane pilot.

Znala je da bi, ako bi mogla da pilotira, mogla da bude slobodna. Započela je da trenira taekvondo, brzo je napredovala, pa je položila za crni pojas već sa 14 godina.

Nakon fakulteta, Džesika Koks je nastavila da vežba i upoznala je Patrika Čemberlena, za kojeg se udala 2012. godine.

Dan je bio predivan, sunčan, nebo bistro, plavo. Plemeniti muž mi je i jutros skuhao prvu jutarnju kafu kao što to čini svakoga jutra od kako smo zajedno. I ta kafa je protekla u mirisnom miru i uobičajenim naletima zagrljaja o kojima smo oboje ovisni. Ali tog jutra sam i dalje bila nekako smušena.

Možda je za to bilo zaslužno i to što sam prethodnu noć nešto duže nego obično prebirala uspomene sa dragim ljudima o prošlim, davnim, i blesavim vremenima koje smo proveli zajedno prije no što smo svi odrasli. Možda sam samo bila umorna od sedmice koja je bila iza mene. Ponekad me čak i pretjerana ekstaza koju proživljavam učestvujući u divnim životnim promjenama klijenata koju obožavam, iscrpi.

A onda sam otvorila mail. I jedno veliko kristalno jasno NE je zurilo u mene.

„Vaš tekst ne zadovoljava, jer isuviše pričate o sebi. Vaš video je predug i… Nemojte se ljutiti… Želim Vam svu sreću u daljem radu.“ S one strane ekrana mogla sam da zamislim urednika koji je zatrpan poslom do guše u brzini pisao ove redove trudeći se da i pored obilnog posla i isuviše kratkog vremena ne ispadne neljubazan, oštar ili grub.

Ukratko, dobila sam odbijenicu da pišem za jedan portal i dam svoj doprinos onima koji žele motivaciju da kreiraju ili pronađu posao u kome će stvarno uživati (da, to je stvarno moguće).

Šta sam mogla da učinim?

Mogla sam da pomislim i gromoglasno izgovorim: „Kakav idiot! On je na gubitku! Zar ne shvata šta mu ja to nudim?!“ i slične nalete samodopadnosti.

Mogla sam da okrivim njega, društvo, sudbinu kletu, da obrišem friško pristigli mail iz inboxa i zaboravim da se išta ikada desilo. Nekada ranije, dok još nisam bila sigurna u svoje ciljeve, u sebe, to bih vjerovatno i učinila. Ali stampedo odbijenica koji je prešao preko mojih leđa naučio me da postoje samo dva izbora – ustati i odustati.

Kojim putem krenuti, odrediće odgovor na samo jedno pitanje: „Kako će moj život izgledati za pet, deset, dvadeset godina od danas ako odustanem?

Munja apokaliptične lične budućnosti me uvijek pogodi tačno tamo gdje treba svaki put kad pomislim da odustanem, ma kako jastučasto udobno ta ideja blistala u mom umu, i znam da se to neće desiti.

Šta sam uradila? Ponovo pročitala kritike koje mi je poslao i u dahu napisala novi tekst.

„Aha, znači video mu se ne sviđa, hajde da ovoga puta bude bez videa. Hm, isuviše pričam o sebi, nema problema sada ću malo da „galamim“ na druge. Kaže, nisam dovoljno konkretna. Dobro, evo konkretnih primjera, koraka, zadataka i rješenja za neke dileme koje muče one koji se plaše pokrenuti posao, jer nekada su iste mučile i mene.“

Ovako je tekao proces mojih misli, a završio se jednim glasnim SEND uz prijetnju: „Uvjeravam Vas da ću biti uporna!“

Deset dana kasnije, ni traga, ni glasa. NIŠTA!

Šta sam ovoga puta mogla uraditi? Mogla sam stvarno odustati. Mogla sam opet istresti bujicu negativnosti na čovjeka koga niti poznajem, niti mi je išta ozbiljno skrivio, koji je samo izrekao svoje jasno neslaganje sa mojim stavom i stilom pisanja.

Mogla sam da se pokunjim, da krivim druge za sopstveni neuspjeh, jer ovo je bio neuspjeh. Mogla sam da posumnjam u sebe, svoje sposobnosti, namjeru da učinim nešto drugačije.

Mogla sam, ali zašto sam onda uopšte pokušavala? Zar mi nije iskrena želja pomoći drugima da se odglave, da počnu živjeti živote kakve zaslužuju? Ona munja me ponovo pronašla, stisnula mi zube prkosnom ljutinom i nagovorila da pokušam ponovo.

Zločasti osmjeh na mom licu, govorio je: „Imam ideju!“ Ovoga puta mail sam poslala glavnoj i odgovornoj urednici. Dva dana kasnije mail je stigao. A u mailu divan poklon – link ka objavljenom članku.

Zašto vam pričam sve ovo? Zato što želim da vam kažem da odustajanje od snova nije opcija.

Možda nekada izgubite bitku, ali to ne znači da ćete izgubiti rat. Nekada ćete posumnjati u sebe, ali vi ste i dalje to divno biće sa jedinstvenim sposobnostima koje mogu promijeniti svijet, ako sebi tako dozvolite.

I, biće dana kad će težina djelovati neizdrživa, kada će svaki korak naprijed djelovati kao korak dublje u ponor, ali ne zaboravite da iza svake udoline strše visovi na kojima sunce sija jače.

I uvijek, uvijek se pitajte kako će vaš život izgledati za pet, za deset, za dvadeset godina od danas ako danas, baš upravo sada, odustanete od svog sna.

Ovim putem pozdravljam Nikolu s kojim sam dijelila inkubator. Često ga spomenu kao mog prvog ‘momka’ i nepresušnu temu za zezanje mene, pod svjetlošću lampi u inkubatoru, kao odbranu od suza.

Niko nikoga ne priprema na ono što dolazi kad se dijete rodi prerano. Vrisak mame, vodenjak koji je pukao prerano u odnosu na ono što su vas učili, ležanje da ‘sazriju pluća’, carski rez.

Rođena sam 15. u mjesecu, na dan kad sirene sviraju u redovnoj probi i provjeri. Moji kažu da je svijet morao biti upozoren na mene.

Mi, svi mi, nismo bili upozoreni na cerebralnu paralizu koja me je čekala kroz koju godinu, kad su je konačno prvi put zabilježili na papiru. Možda sam mogla biti balerina, možda sam mogla biti arhitekta, možda bih plesala od jutra do sutra onako kako gledamo na TV-u, ali nisam. Moj život se promijenio u mnogo čemu, iako je jedini koji sam živjela i jedini koji pamtim.

Dosta toga je drugačije, što gledam kroz naočare koje nosim, a poredim sa svojim vršnjacima. Različitosti staju u naredne tačke:

1. PREŽIVLJAVANJE

Preživljavanje je prva stvar koja je bitna svima oko vas, kad se rodite prije vremena, odnosno kad se dese komplikacije u trudnoći i porodu.  To je nešto što vam ponavljaju čitav život, da su se samo nadali da ćete preživjeti i da će posljedice biti što manje. Neko se nada da ćete biti koliko-toliko samostalni u svakodnevnom funkcionisanju, neko da ćete se kretati, neko da nećete imati intelektualne poteškoće, jer do skora, niko ljudima koji proživljavaju bilo čije preživljavanje nije ponovio da je život najbitniji i da civilizacija napreduje toliko da za sve postoji primjerena adaptacija.

Moji su dobili jednu rečenicu. ‘Žilava je, izvući će se, ali pratite koje će posljedice biti, jer to ne možemo predvidjeti’, kazao je ginekolog koji je porodio moju mamu.

2. SUOČAVANJE S DIJAGNOZOM

Prvo se suočavaju svi oko vas, jer razumiju o čemu se radi, odnosno razumiju na način da ništa više neće biti isto. U nekom periodu života, suočavate se i vi. Boli, peče, i imate osjećaj kao da života poslije toga nema.

Moje suočavanje se desilo na kraju osnovne škole, dok sam gledala snimak mature. Snimljena sam kako igram kolo sa drugarima. Snimak poslije toga nisam nikad pogledala, VHS skuplja prašinu. Ne znam da li ću ikom od meni danas  bitnih ljudi pokazati. Naravno, godinama sam željela neko rješenje preko noći, neki injekciju, neki lijek, neku operaciju, sila sam spremna na mnogo odricanja, samo da se riješim te jedne dijagnoze. Željeno nikad nije stiglo u obliku u kojem sam ga sanjala, ali ne mogu reći da se nije desilo.

Ova dijagnoza je nešto sa čim živiš, i utiče na svakodnevnicu, koji god oblik imala i koliko god onesposobljenje organizma bilo.

3. ODRASTANJE

Djetinjstvo pamtim po maratonskim odlsascima po ljekarima, terapijama, operacijama. Sjećam se jednih vježbi na koje me je mama odvela: fizioterapeutkinja je počela da radi vježbe sa mnom, a ja sam počela da plačem na strunjači. Izvijala sam se i iza sebe tražila mamu. Sjećam joj se glasa, ubjeđuje me da će sve biti dobro i da ćemo brzo završiti.

Šesti rođendan sam proslavila u zavodu za rehabilitaciju u Trapistima kraj Banjaluke. Moju rođendansku svjećicu smo palili kad nestane struje tih ratnih godina. Mama mi je spremala hurmašice za nekoliko dana,a jednom sam zbog uživanja u njima zakasnila na vježbe i došli su iz sale za vježbanje po mene.

U momentima slobodnim od rehabilitacije, bila sam kući. Kao i sva djeca, igrala sam se ispred zgrade, imala društvo kojem sam zvonila na vrata da izađe, dijelila čokoladu, kifle iz obližnje pekare i slično.

I odaću vam jednu tajnu: kad god smo igrali policajaca i lopova i žmire, meni su davali najbolju poziciju. Ili me sakrivali dok sve druge ne pohvataju, a onda se traži jedina osoba koja nije mogla brzo trčati, koja je najčešće zapinjala i padala i koja je jako rano kroz igru naučila šta znači mjera kojom se poboljšavaju nečije mogućnosti.

4. SAZRIJEVANJE

Fiziči odrasti je bolno, nosi puno zadataka, ali je još bolnije odrastanje iznutra, odnosno postajanje zrelom. Prerano otkriješ da moraš sam kroz život, prvi put kad ostaneš sam na terapiji, kad mama ne može ostati u bolnici jer ima još jedno dijete o kojem nema ko da brine, kad to dijete ostane samo kod rodbine jer vas dvije morate u drugu državu zbog onih čarobnih lijekova koje spomenuh, kad te stave pred sebe, objasne ti da nešto mora, a nešto ne mora, da nešto može, a da nešto neće moći ni sad ni u budućnosti.

Vježbe se nisu preskakale dok sam bila dijete, i dalje mrzim stolice iz trpezarijske linije ‘Ana’, ironije li, jer sam se na njima učila pravilnom sjedenju, imam razvijen oprez kao srna, pogotovo kad se nađem pred stepenicama ili u prirodi – nikad ne znaš gdje je onaj kamenčić za koji ćeš zapeti, ali sve te naizgled jednostavne stvari oblikovale su ono što danas nosim kao iskustvo sa invaliditetom. Jako rano sam se odrekla trčanja, štikli, stajanja u noćnim klubovima.

Jednostavno, shvatila sam da postoje prioriteti i da je glavni – poštovati svoje mogućnosti.

5. PRIORITETI

Prioriteti su drugačiji. Prvo je rehabilitacija, poštovanje zadatih procedura od strane ljekara, trka s vremenom u kojem rasteš brže nego što to prija tvom organizmu i zbog čega nekad moraš gotovo opsesivno da radiš vježbe, jer sve što uradiš u doba odrastanja, to ti je za cijeli život. I to je uvijek i u svim situacijama najbitnije, iako to po odrastanju često guram u stranu u trci za normalnim životom u državi u kojoj živim.

Škola je super, ali dolazi u skladu sa tvojim mogućnostima. Druženje je super, ali je na kraju reda. Ne trebam vam puno objašnjavati, ako kažem da su moji bili ok s činjenicom da sa ruksakom na leđima poslije vježbi navratim u kafić u naselju i kraj moje srednje škole, i poslije toga dođem kući, iako neću u školu i imam za to ljekarsko opravdanje. To je bio jedini način da vidim društvo iz škole, osim uzimanja svesaka i prepisivanja gradiva.

6. MEĐULJUDSKI ODNOSI

Nemaš vremena za polovična rješenja, i istovremeno žudiš za banalnošću nekih odnosa dok postaješ velika. Moji razgovori s prijateljicama su se rijetko ticali omiljene pjesme, gdje ćemo večeras i najčešće sam imala jako teške teme na repertoaru. Jednostavno, moj svijet je nešto ranije uplovio u teške teme, njihov nešto kasnije. I niko od nas ne snosi krivicu za to.

Odnosi u porodici su drugačiji. Lažu vas ako vam kažu da liče na srećnu porodicu sa reklame. Puno je tu suza, pitanja, iznevjerenih očekivanja, bola i vrata iza kojih stoji težina čitavog svijeta.

I da, ne trče da vam budu pratioci na maturi. A to, kao društvo, moramo mijenjati.

7. EMOTIVNI/INTIMNI ODNOSI

Jedina istina koju sa do sad otkrila je – da dođu na svoje kad prihvatiš sebe i kad dođeš u životnu fazu u kojoj je manje bitno kakva ti je guza/grudi/proporcije (kao da je to ikad bitno za pripadanje!). Nemaš prvog momka, najčešće, ili bar ne onako kako su to imale tvoje prijateljice sa kojima si proživljavala raskide, svađe, pozive. S tobom se mnogo češće viđaju krišom, bježeći od suočavanja sa različitošću.

Veoma često si bolji savjetnik, nego učesnik ovih odnosa. Ne zato što ljudi bolje znaju riješiti tuđu mku nego svoju, već zato što u životu više posmatraš sa strane nego što bivaš lično upletena i emocinalno satjerana u ćošak.

A kad doživiš ono što želiš, prolaziš mnogo više nego tipična žena jer uvijek postoji nešto što dodatno pojašnjavaš i razlažeš na proste činioce. Zove se cerebralna paraliza.

8. MOGUĆNOSTI

Cerebralna paraliza nije kraj svijeta, iako ne trčim, ne vozim dvotočkaša, teže plivam, ne znam hodati po pijesku, šetnja mi u prosjeku traje duplo kraće, lijevu ruku ne koristim kao desnu, nemam finu motoriku i ne znam uvući konac u iglu (i bukvalno i figurativno), trebam nečiju ruku pri penjanju uz i silasku niz stepenice, ne vidim na oba oka istovremeno, u životu nisam pošteno sama počupala obrve, šminkam se bar triput duže od ostalih žena pa se ne šminkam često, itd.

Nije kraj svijeta jer nisam studirala ‘visoku struju’ jer ne bih mogla terenski rad odraditi kao svi (nedostatak društva u kom živimo), postala sam nešto drugo što mi leži, nije kraj svijeta ako me neće zaposliti jer sumnjaju u moje mogućnosti – uvijek se nađe neko ko u njih vjeruje više nego i ja sama, nije kraj svijeta ako starcima ne mogu pomoći onako kako su oni meni pomogli, jer ćemo opet smisliti šta ćemo, nije kraj svijeta ako smiješno plešem, jer će se naći neko ko će sa mnom još smješnije plesati, i nije kraj svijeta ako sam mnogo šta propustila, jer će doći momenat kad ću u borbi sa nečim drugom shvatiti da je bolje tako ili da uopšte nisam imala osjećaj propuštanja.

To što vam treba nečija ruka, samo je razlog da frajerski i džentlmentski pruženu ruku uhvatite s poštovanjem i zajedno prekoračite rupe života.

Autorka, Lolina najdraža Ana, Ana Kotur