Polly, koja ima i doktorat iz neuroznanosti, i sama se borila s hektičnim ritmom svoje curice. Ni knjige, ni stručni savjeti, ni svo znanje nisu joj pomogli dok nije uočila da se kćeri počne spavati oko 90 minuta nakon buđenja. Razvila je strategiju koja pomaže i drugim roditeljima.

“Bebe mlađe od tri mjeseca ostaju budne oko 90 minuta. Pratite sat nakon što se probude i to bi moglo idealno vrijeme da ih ponovno pokušate staviti na spavanje. Važno je pratiti i suptilne znakove da je beba umorna“, savjetuje Moore.

Tako male bebe, nastavlja, nemaju jasne znakove kao što su zijevanje i trljanje očiju. Čak i neke starije to ne rade. Oko godine dana, kad već hodaju, postaju nesretniji kad su umorni, manje pažljivi, a treba uhvatiti moment prije nego se jako rasplaču, kad počnu gledati u daljinu. To je vrijeme za počinak.

Nije svaki plač signal za glad

U svojoj knjizi Moore objašnjava kako roditelji često plač povežu s gladi. Ponude im bočicu ili dojenje, što oni uglavnom prihvate, ali to ih samo može zbuniti. Želite da djeca nauče razlikovati umor od gladi, jer ako im se za svaki plač nudi hrana, to može kasnije dovesti do problema s pretilošću.

“Stavite li djecu na vrijeme spavati, čim primijetite prve znakove, spavat će duže i zaspati lakše. Promašite li to vrijeme, njihov organizam će se opet aktivirati i ispast će iz ritma. Zato se dešava da spavaju samo 10 minuta”, pojasnila je Moore.

Ističe i kako, jednom kad shvatite da je vrijeme za spavanje, a niste ga u mogućnosti i odraditi sve je jednostavnije. Lakše ćete protumačiti i podnijeti djetetovu nervozu i prilagoditi i smiriti aktivnosti.