Dijana Katilović iz Vršca u Srbiji prije mjesec dana došla je po svog troipogodišnjeg sina u vrtić, ali dalje od zaključanog ulaza nije mogla. Kada je telefonom pozvala odgojiteljicu, dobila je odgovor da je dijete već neko preuzeo i odveo, te da je dežurna odgojiteljica zaključala vrtić i otišla kući. Uslijedio je niz telefonskih poziva, provjera i uvjeravanja gdje je i kod koga dijete, iako je ono cijelo vrijeme bilo u vrtiću – samo, zaključano i zaboravljeno u toaletu, ispričala je Dijana za portal N1 Srbija.

Tog 23. februara oko 16 sati Dijana je došla po sina u vrtić. Kako kaže, ranije nije mogla, kao ni njeni roditelji kod kojih je usput svratila nešto ostaviti. Ispred vrtića dočekao ju je zaključan ulaz pa je pozvala sinovu odgojiteljicu.

– Njegova odgojiteljica rekla mi je da je ona otišla kući i da je s djecom ostala dežurna odgojiteljica te da će je nazvati i javiti mi se. Nakon razgovora s dežurnom rekla mi je da je dijete otišlo kući. Pitala sam ko ga je odveo, a ona mi je rekla: ‘Provjerite da možda vaši roditelji nisu došli po njega.’ Rekla sam da nisu i da upravo dolazim od njih. Moji roditelji nikada ne dolaze po dijete bez prethodnog dogovora sa mnom, niti je to moguće jer se potpisuje kada dijete preuzima druga osoba. Počela sam vrištati nasred ulice i zvati sve redom – mamu i bivšeg supruga – da provjerim je li ga možda on uzeo, a da mi nije javio. No ni on nije preuzeo dijete – opisuje Dijana kroz kakav je stres i strah prolazila dok je pokušavala utvrditi ko je odveo njeno dijete iz vrtića.

Kaže da joj je na ulici prišla jedna žena i savjetovala da odmah ode u policiju, što je i učinila. Međutim, do policije nije stigla jer je u međuvremenu u vrtić došla dežurna odgojiteljica koja je posljednja napustila ustanovu i sve zaključala.

– Dok sam izašla iz auta, zaključala ga, prešla ulicu i potrčala prema vrtiću, ona je već ušla unutra. Zatekla sam ih u hodniku. Sin mi je pritrčao plačući, sav crven i tresao se. Odgojiteljica mi je nešto govorila, ali od svega pamtim samo da je rekla kako je mislila da je otišao kući – dodaje Dijana.

Koliko je dugo dijete bilo zaključano u toaletu i zaboravljeno u vrtiću iz kojeg su svi otišli – nije poznato, a kako kaže, to niko sa sigurnošću ne može reći.

Navodi da su joj rekli kako se s odgojiteljicom mimoišla za svega dvije i po minute, što se navodno vidi na snimcima nadzornih kamera. Odgojiteljica je u svojoj izjavi rekla da je ostala sama s nekoliko djece te da je Dijanin sin bez javljanja otišao u toalet.

– Kaže da se nije javio, da je otišao u toalet i da nije rekao. Prije toga je dva puta išao i javljao se, a treći put nije – prenosi Dijana.

Majka je slučaj prijavila upravi vrtića i policiji. Kako joj je rečeno, protiv dežurne odgojiteljice pokrenut je disciplinski postupak, ali ona i dalje radi do njegovog završetka.

S druge strane, za dječaka su posljedice vidljive.

– Sutradan ga nisam vodila u vrtić, ali već prekosutra jesam kako bi to prebrodio. Plakao je kad sam ga ostavljala, a oni su mi savjetovali da ga ostavim i da će se oni time baviti. Međutim, on odbija ići u vrtić i kaže da se boji da će ga zaključati. Krenuli smo psihologu koji je savjetovao da ga ispišemo jer se ondje ne osjeća sigurno. Kaže da se zatvorio i ne želi govoriti o onome što se dogodilo – kaže majka.

Dijana je u javnost izašla mjesec dana nakon događaja jer je, kako navodi, slučaj uredno prijavila i vrtiću i policiji. Iz policije su joj rekli da su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Vršcu koje smatra da postoje elementi za pokretanje istrage. Šta je dalje poduzeto, zasad nije poznato.

Dodaje da je očekivala da će vrtić sam poduzeti konkretne mjere, no sada se, nakon dodatnih poziva na davanje izjave i propitivanja ostaje li pri iskazu, boji da se slučaj pokušava zataškati.

– Pokrenut je disciplinski postupak koji može završiti smanjenjem plaće, suspenzijom ili otkazom. O otkazu ne želim govoriti, ali ne želim ni da sve završi samo smanjenjem plaće. Čula sam da je u kolektivu zabranjeno govoriti o tome, ali meni kao majci niko ne može zabraniti da govorim. Pitam se samo šta bi oni učinili da su bili u takvoj situaciji – poručuje Dijana.

Upozorava i da zataškavanje ovakvih slučajeva može dovesti do njihovog ponavljanja, što ne želi nikome.

Portal N1 Srbija obratio se upravi predškolske ustanove u Vršcu i tamošnjem Osnovnom javnom tužilaštvu. Odgovore još nisu dobili.

Izvor: Buka

Mi smo društvo koje je naučeno na uspoređivanje. Od toga čija je trava zelenija do takmičenje u veličini bilo čega, bitno je samo da je moje veće. Već u bolnici mlada mama krišom baca oko i mjerka druge bebe, koliko su teške, dugačke i tada mali čovjek biva poređen sa drugim bićem, gdje takmičenje tek počinje. Da mene pitate, takmičenje bih zadržala samo za sport, nije mu mjesto van sportskih dvorana, a naročito ne u svakodnevnom životu. Međutim, mene se ne pita, tako da je prisutno u vrtićima, školama, fakultetima, firmama, planeti Zemlji. Javlja se i među braćom, sestrama i rečenica “Kako on/ona to može?” potpaljuje pravu mržnju u djetetu, ne toliko prema drugima koliko prema sebi samom – jer je dijete pametnije nego ti i čita jasnu poruku: “Ne valjaš takav kakav jesi jer nisi kao neko drugi”.

Svejdočanstvo o našoj ludosti nađeš gdje god se okreneš i ne moraš uopšte puno da se potrudiš, dovoljno je da uzmeš telefon u ruke. Društvene mreže, osim za samopromociju služe i za “reklamiranje” potomstva,  šta je opet u neku ruku samopromocija. “Vidi mene, vidi moga čeda” je nezaobilazan naslov koji lebdi u vazduhu. Bež je “in”, roza i plava su postale dosadne, prešli smo na pastelne boje. Baloni, puno balona. Slikaj sve, podijeli sve. Mame i ćere u iste haljine, sa pravim perjem, naravno.  Mala haljina skuplja od velike, široki osmijesi, ne budi tužan – nije IN, niko neće da prati nesrećne. Zar je “like” ono što trebaš za svoju samopotvrdu?

U glavi mi je tekst pjesme: “Ajme meni nije mi dobro”, stvarno mi nije dobro. Blaga mučnima je opet još jedna prirodna reakcija na sve ovo. Kud sam studirala baš Predškolsko vaspitanje, s kim da radim? Koga tu treba vaspitavati? (čitaj prevaspitavati)

Smatram da je jedna od mojih kvaliteta iskrenost. Znam da se s tim mnogi ne bi složili (da je to kvalitet) a najprije oni koji ne vole i ne žele da čuju istinu. Stara dobra “Istina boli” je stvarno prava istina. Mene isto tako istina boli, ali je volim više od hurmašica. Loša kritika radi dobar posao kod mene i ono što mi ne prija je tapšanje po ramenu i utjeha koja je često daleko od istine.  Sigurna sam u to da ovaj tekst može da zaboli, ali osjećam obavezu da o ovom pišem. Djevojčica koja djetinjstvo provodi u slikanju i pokazivanju kako je lijepa nije to zaslužila, rekla bih da počinjemo kršiti dječija prava. Skoro pogledah video u kojoj djevojčica predškolskog uzrasta, u “top” izdanju, za šminkom na malom licu u sred kratkog snimka pita: “Mogu li se počešati”, a mama daje odobrenje: “Možeš”. Opet ona mučnina.. Ne dešava se to više negdje daleko. Nije to dio zapadnog svijeta koji je zastranio, to je postao dio naše svakodnevnice. Nisam hejter, jasno mi je da je dijete mami sve, da je ona ponosna i da voli svoju sreću podijeliti sa drugima, ali često granica biva pređena. Dijete tada postaje iščupano iz djetinjstva i umetnuto u svijet odraslih (šminke i glamura) gdje mu nikako nije mjesto.

Za kraj ću reći još samo ovo.. Ne, Vaše dijete nije najljepše i najpametnije. Vaše dijete je lijepo i pametno. Ne u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe. Znate li zašto je “like” postao tako bitan u našem životu? Zato što se broji.  Postoji broj koji opisuje koliko ste lajkovani, a broji se samo da bi ste se mogli usporediti sa brojem nekog drugog. Neko vas je nekada davno naučio da morate da budete bolji od drugih, a ne da budete dobri sebi.

Ovo je nije običan tekst koji želim objaviti, ovo je molba jednog vaspitača. Takmičite se u svemu drugom, ako drugačije ne znate, ali vas molim ukinite novu disciplinu koja u taj nezdravi začarani krug uvlači jedno nedužno malo biće. Dajte im priliku da što duže hodaju u “dječijoj obući”, žive dječiji život koji ne isključuje prljanje u blatu i skakanje po lokvicama. Dijete ne treba da zna da postoje dvije vrste teksas materijala koje nikako ne smije upariti. Ono što treba da zna je da je voljeno baš takvo kakvo jeste.

Iz Sindikalne organizacije podsjećaju da zaposleni u predškolskim ustanovama grada Banjaluka traže povećanje plata i potpisivanje novog Posebnog kolektivnog ugovora, kako bi se stekli uslovi za legalnu i zakonitu isplatu plata zaposlenima u ovoj ustanovi, koji imaju najniža primanja u odnosu na sve druge koji se finansiraju iz budžeta.

Predstavnici Sindikalna organizacija banjalučkog Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje i grada Banjaluka dogovorili su krajem jula da radnicima bude isplaćen drugi dio regresa od 350 KM, da se potpišu izmjene i dopune Kolektivnog ugovora, kako bi svim radnicima avgustovska plata bila uvećana za 50 KM.

Treći korak jeste potpisivanje novog Kolektivnog ugovora za zaposlene u Centru kako bi već od septembra došlo do novog povećanja plata i ostalih primanja.

Iz Sindikalne organizacije tada je najavljeno da će, ukoliko ne budu realizovani zahtjevi, aktivirati odluku o stupanju u štrajk upozorenja, jer plate zaposlenih u ovoj javnoj ustanovi nisu povećane već 17 godina.

Preuzeto sa: mojkontakt.com

Zamislite da jedne iste gaćice nosite nekoliko dana. Da vas voda i sredstva za higijenu ne dodirnu od ponedjeljka do petka. Kupanje je vikend -ritual. U tih sedam dana po koji put malo se “onjušite”. Čisto da provjerite kakav “utisak” ostavljate na okolinu.

“Nije strašno, mogu još koji dan.”

Okolina je u nesvijesti.

Nije vam ugodno da čitate? Rekli ste: “Fuj, ko još ovo radi?”

Zamislite da jedne iste gaćice nosite nekoliko dana. Da vas voda i sredstva za higijenu ne dodirnu od ponedjeljka do petka. Kupanje je vikend -ritual. U tih sedam dana po koji put malo se “onjušite”. Čisto da provjerite kakav “utisak” ostavljate na okolinu. “Nije strašno, mogu još koji dan.”

Sjećate li se pjesmice iz kade: “Ala je to lepo kad se neko kupa. Što se ne bi kupali, voda nije skupa…”

Nije skupa voda, ali su skupe pamet i odgovornost.

Priča dolazi iz Srbije, mada sam sigurna da ni BiH ne zaostaje po ovom pitanju. Ljekari i vaspitači u vrtićima tvrde da roditelji sve češće dovode djecu koju nisu istuširali i presvukli danima. Naslage prljavštine pod noktima i neuredna i zapuštena kosa svakodnevna su slika. Ne, nije riječ o djeci iz siromašnih porodica, već o onim čiji roditelji prilično dobro materijalno stoje. Vaspitači pribjegavaju raznim metodama pa još dodatno uprljaju djecu ne bi li roditelji odreagovali, ali te tempere, hrana ili slatkiš najčešće ostanu zalijepljeni na ručicama i sljedećeg dana.

“Deca nose prljav veš, uši i noge im danima nisu oprani, a ispod noktiju je mnogo prljavštine. Jednom dečaku stalno smrde noge, a hulahopkice nosi i po nekoliko dana. Kada primetim da dete nije presvučeno danima, namerno ga uprljam bojom kako bih dala znak roditeljima da je krajnje vrijeme da ga operu i presvuku”, kazala je jedna vaspitačica.

Ljekari i vaspitači u vrtićima tvrde da roditelji sve češće dovode djecu koju nisu istuširali i presvukli danima. Naslage prljavštine pod noktima i neuredna i zapuštena kosa svakodnevna su slika. Ne, nije riječ o djeci iz siromašnih porodica, već o onim čiji roditelji prilično dobro materijalno stoje.

Ovo je tako porazno. I ove redove ispisujem sa toliko stida, jer ne mogu da vjerujem na šta sve roditelje moraš da upozoriš. Svakodnevna higijena oduzima dvadesetak minuta. Podrazumijeva tako malo – pranje ruku, zuba, umivanje, tuširanje… I nema potrebe da sada govorimo u korist sopstvene nemarnosti pa da kažemo kako kupanje nije poželjno više od dva puta ili, još gore, jednom sedmično. Posljednja istraživanja pobila su i te sve teorije ljendoguza.

Koža je kao spužva, na nju se nakuplja sve i svašta. Taloženje tog svega i svačega začepiće pore, a onda ćete imati potpuno onečišćenu kožu. O neprijatnim mirisima da ne govorim. Nećete vjerovati, isto je i kod djece. Loše higijenske navike mogu da dovedu do pojave glista, raznih bakterija, kandide, gljivica, ali i brojnih opasnih virusnih oboljenja.

Pedijatar Saša Milićević kazao je da prljavština nije rijetkost ni u njegovoj ambulanti. Apeluje i moli da roditelji djecu presvlače svaki dan. Njegove kolege stomatolozi sve češće su u borbi protiv karijesa u najmlađem uzrastu. Jer, valjda, mliječni zubi ničemu ne služe pa nema potrebe ni da se peru…

“Deca nose prljav veš, uši i noge im danima nisu oprani, a ispod noktiju je mnogo prljavštine. Jednom dečaku stalno smrde noge, a hulahopkice nosi i po nekoliko dana…”

Ako neko u 21. vijeku mora da me opominje da okupam dijete, onda ja, saglasićete se, i nisam neka majka. Jer, sve ovo stane u jednu jedinu riječ – ZANEMARIVANJE! A zanemarivanje djeteta je slučaj za socijalne radnike. Zvuči grubo? Ne baš. Jer, ako niste u stanju da o elementarnim stvarima vodite računa, onda se ispostavi da nije problem samo higijena.

A ima li išta ljepše od čistog djeteta koje se, istina, i uprlja, ali su tu tata i mama da sve ponovo bude u savršenom redu? Nema!

Ali, da ne dužim. Važno je da ste se vi jutros napirlitali i krenuli u kancelariju. Jer, kako bi vaspitači i pedijatri drugačije zaključili da dijete nije iz siromašne porodice?!

Dijete. Ah, pa ono se ionako isprlja. Ništa mu neće biti. I mi smo hodali musavi i prlj…

Neka vas je sramota!