1. Pustite ih da pokušaju sami

Kad se dijete muči s umetanjem oblika u igračku, roditeljski instinkt je da uzme dio i dovrši zadatak umjesto njega. No stručnjaci savjetuju da se zapitate šta je važnije: trenutno ukloniti frustraciju ili naučiti dijete kako da samo riješi problem. “Učenje djece samostalnosti počinje u najranijem uzrastu. Pristup se, naravno, razlikuje u zavisnosti od uzrasta djeteta”, kaže dr Stefani Irbi Koard (Stephanie Irby Coard), profesorka na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Grinsborou (University of North Carolina Greensboro).

Ako roditelji dopuste djetetu da samo rješava probleme, čak i dok je još beba, grade temelje za njegovu buduću snalažljivost. Umjesto da odmah umetnete dio slagalice, možete dijete usmjeravati riječima i tako mu pomoći da samo dođe do rješenja. Ključno je dati djetetu priliku da razmisli o problemu. Kasnije se to može primijeniti na situacije u kojima ga puštate da samo smisli kako da se spusti niz tobogan.

2. Budite uzor u donošenju odluka

“Pokažite im kako se donose odgovorne odluke i objasnite im svoj proces razmišljanja”, predlaže dr Koard. Čak i s malom djecom možete razgovarati o tome kako donosite odluke i tako im pomoći da razumiju zašto nešto radite na određeni način. Kako djeca rastu, to se može pretvoriti u razgovore o društvenim situacijama, finansijama ili porodičnim vrijednostima.

Kada djeca vide kako i zašto donosite odluke, to ne znači da ih tjerate da misle kao vi, već im pokazujete put do samostalnog zaključka. Ako dijete postavlja pitanja ili ponudi alternativu, važno je uvažiti njegove ideje, čak i ako zvuče neobično. “Tako se rađaju kreativni mislioci”, kaže Lerner.

3. Prvo slušajte, onda savjetujte

Slično kao i kod rješavanja problema, važno je naučiti da slušate dijete umjesto da mu namećete gotova rješenja, posebno dok odrasta. “Da bi djeca naučila da misle svojom glavom, roditelji moraju postepeno da popuštaju kontrolu. Tako djeca stiču samopouzdanje i iskustvo u samostalnom odlučivanju”, kaže dr Koard.

Potrebu djeteta za autonomijom podržite, a savjet mu dajte tek nakon što čujete šta ima da kaže i kako razmišlja. Prirodni instinkt roditelja je da odmah uskoči s rješenjem, ali time se prekida djetetov vlastiti proces učenja. “Vaš posao nije da rješavate sve djetetove probleme. Vaš posao je da mu date samopouzdanje i vještine da ih rješava samo”, ističe Lerner.

4. Postavljajte im pitanja i izazove

Možda želite da podignete dijete svaki put kad pokuša da se popne na stolicu, ali ako ga podstaknete da pokuša samo, to može biti vrijedna lekcija o samostalnosti. Dr Koard starijoj djeci predlaže da ih podstaknete na vođenje dnevnika ili unutrašnji dijalog, što im može olakšati donošenje odluka. Umjesto da im kažete kako da reaguju u nekoj situaciji, možete ih pitati: “Jedan dječak je postupio na jedan način, a kako bi ti postupio u toj situaciji?”

Postavljajte im hipotetička pitanja. Pitajte ih zašto bi nešto učinili na određeni način i tako im pomozite da osvijeste cijeli proces razmišljanja. To podstiče njihovu sposobnost i želju da samostalno razmišljaju. Dr Koard dodaje i da je korisno podstaći djecu na vannastavne aktivnosti poput javnog nastupa ili debate. To im može ojačati samopouzdanje i pomoći da se osjećaju prijatnije dok izražavaju vlastite stavove.

5. Dopustite im pravo na grešku

Samostalno razmišljanje ne znači da će svaka odluka biti ispravna. Za iznošenje vlastitog mišljenja i donošenje odluka potrebna je hrabrost. Zato je važno pomoći djeci da shvate kako je sve to dio učenja. Čak i ako ishod nije uspješan, sljedeći put mogu donijeti bolju i informisaniju odluku.

“Razgovarajte o greškama i objasnite da je normalno griješiti. Najvažnije je iz toga nešto naučiti”, kaže dr Koard. Umjesto da burno reagujete i pokušate sve odmah da ispravite, Lerner savjetuje roditeljima da pomognu djeci i tinejdžerima da stanu iza svojih odluka. Razgovarajte s njima o tome šta je pošlo naopako, umjesto da samo sanirate posljedice.

“Slušanje njihove perspektive izuzetno je važno. Ako ne uskočite odmah, šaljete im poruku da vjerujete u njihovu sposobnost da sami riješe problem i da ste im podrška ako im zatreba”, zaključuje Lerner. Djeca ne bi trebalo da se boje da samostalno misle zbog straha od greške. Važno je da odrastaju sa saznanjem da je isprobavanje vlastitih ideja proces, a greške su prilika za učenje i donošenje boljih odluka u budućnosti.

Izvor: nezavisne.com

Naime, roditelji se rijetko prema svakom djetetu ponašaju potpuno jednako, a razlike u vaspitanju mogu uticati na to kako ih djeca kasnije doživljavaju, piše YourTango.

Najstarija djeca: Roditelje doživljavaju kao autoritet

Psihoterapeut Alfred Adler, koji je početkom 20. vijeka razvio teoriju o uticaju redoslijeda rođenja na ličnost, smatrao je da najstarija djeca često imaju najzahtjevniju ulogu u porodici. Roditelji su prema prvom djetetu obično stroži jer se i sami tek privikavaju na roditeljstvo.

Kada dobiju prvo dijete, roditelji se prvi put susreću s brojnim izazovima, uče na sopstvenim greškama i pokušavaju pronaći najbolji način vaspitanja. Zbog toga nerijetko postavljaju stroža pravila i imaju veća očekivanja, prenosi Index.

Od najstarijeg djeteta često se očekuje da bude odgovorno, uspješno i dobar primjer mlađoj braći i sestrama. Ponekad mu se povjeravaju i obaveze koje nisu primjerene njegovom uzrastu, zbog čega može imati osjećaj da je moralo prerano odrasti.

Iako neka istraživanja pokazuju da prvorođena djeca u prosjeku postižu nešto bolje rezultate na testovima inteligencije, ona često smatraju da roditelji mlađoj braći i sestrama dozvoljavaju mnogo više.

Zbog toga roditelje mogu doživljavati kao stroge autoritete, a sebe kao djecu na kojoj su roditelji učili kako da vaspitavaju. Neki s vremenom prihvate da su roditelji jednostavno radili najbolje što su znali, dok drugi i u odraslom dobu osjećaju pritisak zbog visokih očekivanja.

Srednja djeca: Često imaju osjećaj da su zapostavljena

O takozvanom sindromu srednjeg djeteta govori se kada se dijete osjeća zanemareno jer je između starijeg i mlađeg brata ili sestre. Najstarije dijete često dobija najviše odgovornosti, najmlađe najviše pažnje, a srednje može imati osjećaj da je ostalo u drugom planu.

Iako sindrom srednjeg djeteta nije zvanična psihološka dijagnoza, neki ljudi koji su odrasli kao srednja djeca prepoznaju se u takvom opisu.

Roditelji možda vjeruju da su prema svoj djeci jednako pravedni, ali srednje dijete može imati drugačiji utisak. Ponekad smatra da se njegove potrebe i uspjesi manje primjećuju te da se mora dodatno truditi kako bi privuklo pažnju.

Prema teorijama o redoslijedu rođenja, takva iskustva mogu doprinijeti razvoju samostalnosti, ali i buntovnosti. Srednja djeca mogu pokušavati pronaći sopstveno mjesto u porodici tako što će se razlikovati od braće i sestara. Neka zbog toga postaju nezavisnija i manje se oslanjaju na roditelje, dok druga razvijaju osjećaj da se za pažnju i priznanje moraju posebno izboriti.

Ako su tokom odrastanja često imala utisak da su roditelji previše zauzeti ostalom djecom, mogu ih kasnije doživljavati kao emocionalno manje dostupne.Najmlađa djeca: Roditelje češće doživljavaju kao prijatelje.

Najmlađa djeca: Roditelje češće doživljavaju kao prijatelje

Najmlađa djeca često odrastaju uz opuštenije roditelje. Dok dobiju treće ili četvrto dijete, roditelji već imaju više iskustva, sigurniji su u svoje odluke i manje se uznemiravaju zbog sitnica koje su ih brinule s prvim djetetom.

Zbog toga najmlađe dijete može imati više slobode i manje obaveza nego što su ih u istom uzrastu imali njegova starija braća i sestre. Najmlađe dijete često se smatra mezimcem porodice. Od njega se ne očekuje da bude uzor mlađima, a porodica mu nerijetko posvećuje posebnu pažnju upravo zato što je najmlađe.

Terapeutkinja za mentalno zdravlje Sara Šajn (Sara Shine) objašnjava da najmlađa djeca zbog takvog položaja mogu razviti određene osobine.

“Najmlađa djeca obično imaju više slobode i često su najnezavisnija. Najmlađe dijete se često osjeća posebno i ima jedinstveno mjesto u porodici. Ono je sklonije buntu i traženju pažnje, kreativno, društveno, otvoreno i komunikativno”, objašnjava.

Budući da su roditelji prema njima često opušteniji i spremniji na dogovor, najmlađa djeca mogu ih doživljavati više kao prijatelje nego kao stroge autoritete.

Ipak, važno je naglasiti da redoslijed rođenja sam po sebi ne određuje nečiju ličnost ni odnos s roditeljima. Na porodične odnose utiču i brojni drugi faktori, uključujući razliku u godinama među djecom, roditeljski pristup i okolnosti u kojima porodica živi.

Izvor: nezavisne.com

Takva preterana samostalnost ponekad ima korene u detinjstvu. Određena iskustva tokom odrastanja mogu da nas nauče da ne možemo da se oslonimo na druge i da sve probleme moramo rešavati sami, piše Your Tango.

Morali su prebrzo da odrastu

Deca koja su prerano morala da preuzmu odgovornosti odraslih često i kasnije imaju osećanje da sve moraju sama. Reč je o pojavi poznatoj kao parentifikacija, kada dete preuzima ulogu roditelja. Na primer, roditelj mu se poverava o bračnim problemima, očekuje od njega emocionalnu podršku ili mu prepušta preveliku odgovornost za mlađu braću i sestre. Takva deca mogu odrasti s uverenjem da uvek moraju da se oslanjaju isključivo na sebe.

Njihova osećanja nisu bila važna

Deca čije su emocije roditelji ignorisali ili umanjivali mogu naučiti da skrivaju ono što osećaju. Ako su ih kritikovali zbog plakanja ili im govorili da preteruju, mogli su da steknu utisak da njihove emocije nisu važne. U odraslom dobu zbog toga im može biti teško da se otvore drugima, pokažu ranjivost ili zatraže podršku.

Od njih se očekivalo savršenstvo

Odrastanje uz stalni pritisak da u svemu budu najbolji može stvoriti strah od grešaka i neuspeha. Deca koja veruju da uvek moraju da ispune visoka očekivanja mogu početi da doživljavaju traženje pomoći kao znak slabosti ili nesposobnosti. Umesto da priznaju da nešto ne mogu sama, radije će nastaviti da se muče.

Niko im nije pomagao

Ako dete tokom odrastanja nije moglo da računa na pomoć roditelja ili drugih bliskih osoba, može zaključiti da od drugih nema smisla ništa očekivati. S vremenom se navikne sve da rešava samo, a takvo ponašanje može preneti i u kasnije godine. Traženje pomoći tada mu može delovati neobično ili čak neugodno.

Stalno su ih kritikovali

Deca koja su često slušala kritike, čak i zbog najmanjih grešaka, mogu da razviju osećanje da ništa što urade nije dovoljno dobro. Ako su njihovi pokušaji redovno nailazili na negativne reakcije, mogli su da nauče da je sigurnije ne tražiti ničije mišljenje ili pomoć. Kada odrastu, zbog toga mogu da izbegavaju situacije u kojima bi morali priznati da nešto ne znaju.

Odrastali su uz nepredvidive roditelje

Kada su roditelji jednog dana brižni i dostupni, a drugog dana hladni i nezainteresovani, dete nikada ne zna da li može računati na njih. Takva nepredvidivost može da stvori osećanje nesigurnosti i podstakne dete da se oslanja samo na sebe. Kasnije mu može biti teško da veruje da će drugi biti uz njega kada mu zatrebaju.

Izvor: superzena.b92.net

Američka akademija pedijatara (AAP) u svojim savjetima za roditelje navodi da se tantrumi najčešće javljaju između prve i treće godine života i da se nakon treće godine stanje obično poboljšava, iako ne nestanu potpuno. Iz te organizacije naglašavaju da su tantrumi normalan dio razvoja, ali i da neka djeca imaju mnogo više napada bijesa od drugih, jer se ličnost djeteta vidi i u njegovom ponašanju.

Zašto se događaju

Mala djeca žele izraziti šta osjećaju i šta žele, ali im to teško polazi za rukom, pa frustracija izlazi kroz napad bijesa, objašnjavaju iz NHS-a. Česti okidači su i umor, glad te ljubomora, na primjer na drugo dijete.

Kako reagovati

NHS roditeljima savjetuje da prvo pokušaju pronaći uzrok, jer ako je dijete gladno ili umorno, rješenje može biti jednostavno. Preporučuje se i da prihvatite djetetovu ljutnju i pokažete da razumijete šta osjeća.

Pomoći može i da odmah skrenete djetetovu pažnju, na primjer tako što mu pokažete nešto zanimljivo. Ako to ne uspije, preporuka je da mirno sačekate da napad prođe i ne obazirete se na poglede ljudi oko sebe. Ako je dijete više uznemireno nego ljuto, možete ga čvrsto zagrliti dok se ne smiri.

AAP savjetuje da djetetu tokom napada ponudite manje izbore, promijenite prostoriju, ponudite drugu igračku ili zapjevate. Važno je i birati bitke, biti dosljedan i dati djetetu vremena.

Šta izbjegavati

Prema preporukama NHS-a, ne treba gubiti živce ni vikati na dijete, a ne treba ni popustiti samo da bi se napad prekinuo. Odgovor “ne” treba ostati “ne”. Ne preporučuje se ni podmićivanje slatkišima.

Ako dijete udara, grize ili šutira, roditelj nikako ne smije uzvratiti. Iz AAP-a naglašavaju da takvo ponašanje ne treba ignorisati. Treba ga odmah zaustaviti i jasno pokazati da nije prihvatljivo, na primjer tako što dijete udaljite iz situacije. Reagovati treba i kada je dijete u opasnosti, recimo ako bi moglo istrčati na cestu.

Kako ih spriječiti

AAP preporučuje da roditelji djetetu pružaju dovoljno pažnje i hvale dobro ponašanje, te da planiraju dan tako da izbjegnu glad i umor: da sa sobom nose užinu i ne preskaču dnevni san. NHS savjetuje i da kupovina bude kratka i da se dijete u nju uključi.

Kada roditelj osjeti da gubi strpljenje, AAP preporučuje da napravi pauzu i brigu o djetetu nakratko prepusti drugoj odrasloj osobi.

Kada potražiti pomoć

Ako ste ozbiljno zabrinuti zbog djetetovog ponašanja, obje organizacije savjetuju da se obratite pedijatru.

Izvor: klix.ba

Zagovornici fizičkog kažnjavanja to ne bi nazvali batinama, već ćuškom, koja, ako njih pitate, ima edukativni karakter.

Naime, bila sam trudna sa trećim detetom, hormoni podivljali, kretanje već otežano. Ulazim sa starije dvoje dece u lift, najstarije pomisli da bi bilo zabavno da zatvori mlađoj sestri pred nosom vrata od lifta, pri tom je udarajući po glavi. Pada klapna, crno pred očima, ruka sama poleti, i ćuš! Naravno, on, kome je u tada četvrtoj godini to bila prva „ćuška“ u životu, rasplače se, ja ne učinim situaciju nimalo boljom obrušivši se na njega sa „sestru to boli, otkud ti ideja, blablabla….“. Prođe, nekako, taj trenutak, smirimo se svi, prisetim se ja metoda pedagoške psihologije sa svojih studija, pa odlučim da pričamo o nemilom događaju kad je dete mirno. Jer, dokazano je da mozak mora biti u stanju ravnoteže da bi mogao da uči i usvaja nova znanja. Ne možete biti gladni, žedni, uplašeni ili uznemireni i uspešno se baviti intelektualnim aktivnostima. Uostalom, testirajte na sebi: zamislite pred sobom čopor besnih pasa kako ide ka Vama, a neko Vas pita koliko je 12×24. Nema ništa od matematike ako ste uplašeni. A upravo se tako oseća dete koje dobija batine.

Dakle, krenem ja sa psihologijom u mirnodopskim uslovima:

– Sećaš se kad sam te juče udarila?

– Sećam se. (skrušeno).

– A zašto sam te udarila? (ja već likujem, očekujući da je naučio lekciju da ne sme da se udara sestra)

– Zato što me tada nisi volela.

(ja ustuknem, oči mi zasuze, jer, trudna sam i hormonalna, a onda pokušam da mu prepričam ceo događaj)

-Ne, udarila sam te jer si ti udario sestru… (I tu već vidim da mi je logika potpuno pogrešna: udarila sam te da bih te naučila da ne treba nekog udarati?!)

–Ne, tada me nisi volela. Ali u redu je, znam da me sada voliš.

I tada sam rešila da moje dete više nikada ne pomisli da ga ne volim.

Osim toga, vrlo lepo mi je objasnio ono što studije godinama pokušavaju da objasne: dete ne može da nauči ništa dobro iz fizičke kazne.

Po definiciji Alfija Kona, psihologa i pedagoga, kazna znači namerno učiniti da neko pati, bilo da isterujete primitivnu verziju pravde (uradio si nešto loše, pa nešto loše mora tebi da se uradi), bilo da pretpostavljate da će ta vrsta patnje nekoga naučiti nečemu. Pretpostavka od koje se polazi jeste da ako učinimo da neko loše oseća, ili mu uskratimo nešto što voli, to će ga učiniti boljom osobom. U realnosti, zbog kazne se dete oseća loše, bude ljuto, nauči da je u redu koristiti silu prema slabijima, smišlja način na koji bi sledeći put moglo da izbegne posledicu za isto to ponašanje. Ukratko, sve su šanse da nije u stanju da pojmi šta je tačno neprihvatljivo u njegovom ponašanju. Najgore od svega je što od osobe koja bi trebalo da mu pruža bezuslovnu ljubav, dobija ono što doživljava kao odbacivanje.

Da se vratim na svoju prvu i poslednju „ćušku“: postoje mnogo učinkovitiji načini da detetu prenese poruku o prihvatljivom i neprihvatljivom ponašanju, o nekima sam već pisala. Ako bi trebalo da ih svedem na jednu rečenicu, suština je u samokontroli, primerima koje dajete detetu u svakodnevnom životu, i mnogo, mnogo razgovora. Nemojte misliti da je dete od, na primer dve godine premalo da uči iz razgovora. Samo je potrebno prilagoditi jezik. Verujte mi, funkcioniše. Ali potrebno je strpljenje. I mnogo, mnogo razgovora.

Zato je veoma važno naglasiti da roditelj koji bira da ne tuče dete nije jednako roditelju koji ne vaspitava svoje dete. Naprotiv. Roditelj koji bira da ne digne ruku na dete bira teži put – put koji podrazumeva da sam nad sobom ima kontrolu, da ne plane i da sebi oduška kroz „ćušku“, da preventivno vaspitava svoje dete primerima i razgovorom, ne retroaktivno batinama. Jer taj teži put vremenom postaje sve lakši i lepši, jer stvara dete koje razume zašto nešto ne sme da radi, a ne ustručava se od neke radnje samo iz straha od kazne, suštinski ne razumevajući zašto je kažnjavano. Na kraju krajeva, ako mislite da je u redu da nekoga udarate zato što ste veći i jači, ili zato što ga izdržavate, samo zamislite svoju starost, kad taj neko odraste u osobu veću i jaču od vas, naučenu da je u redu stvari rešavati batinama.

Autor: Milica Ličina Čalija

Postoji li stvarna razlika u odgoju?

Mnogi pretpostavljaju da se odgoj kćeri i sinova temeljno razlikuje. Neki vjeruju da su djevojčice osjetljivije i komunikativnije, dok dječake doživljavaju kao energičnije i fizički aktivnije. Takvi stereotipi često oblikuju roditeljski pristup.

Iako roditelji mogu biti u iskušenju da djecu tretiraju različito ovisno o spolu, svako je dijete priča za sebe. Spol može imati određeni utjecaj, ali osobnost, temperament, obiteljsko okruženje i individualne potrebe puno su važniji faktori.

Odgoj nije univerzalan proces, a poštovanje jedinstvenosti svakog djeteta donosi ključnu promjenu. Zapravo, bez obzira na to odgajate li kćer ili sina, glavni cilj ostaje isti: pomoći djetetu da odraste u samopouzdanu, dobru i otpornu osobu.

Roditeljske preferencije

Veliko istraživanje provedeno među odraslim Amerikancima pokazalo je da bi većina, kada bi mogla imati samo jedno dijete, radije odabrala dječaka nego djevojčicu. U drugom istraživanju više od polovice ispitanika smatralo je da je dječake lakše odgajati, dok je znatno manji udio isto rekao za djevojčice.

Takva uvjerenja o tome da su dječaci “jednostavniji” za odgoj prisutna su već desetljećima, unatoč promjenama društvenih stavova i većoj svijesti o ravnopravnosti. Ipak, iskustvo roditeljstva razlikuje se od obitelji do obitelji, pa se odgoj djeteta teško može svesti na njegov spol.

Zašto mnogi vjeruju da je dječake lakše odgojiti?

Razlozi za takvo mišljenje uglavnom proizlaze iz stereotipa o ponašanju i društvenim očekivanjima. Neki smatraju da dječaci manje pokazuju emocije, što roditeljima olakšava posao jer se ne moraju nositi s promjenama raspoloženja ili društvenim dramama.

Drugi vjeruju da je dječju energiju, poput trčanja i grube igre, lakše usmjeriti nego emocionalne zaplete koji se češće povezuju s djevojčicama. Postoji i kulturološki utjecaj, jer tradicionalne rodne uloge od dječaka često očekuju emocionalnu suzdržanost, što može iskriviti percepciju o tome što je “lakše” ili “teže”.

Stereotipi u odgoju

Uvjerenje da je dječake lakše odgojiti ili otvoreno preferiranje sina može imati negativne posljedice. Istraživanja pokazuju da u obiteljima koje favoriziraju sinove njihove kćeri postižu lošije rezultate na standardiziranim testovima iz matematike u usporedbi s djevojčicama iz obitelji bez takvih predrasuda.

To sugerira da roditeljska očekivanja i pristranost mogu suptilno utjecati na podršku koju pružaju kćerima, što potencijalno ograničava njihovo samopouzdanje i akademski napredak. Kada se sinovi favoriziraju, roditeljstvo se temelji na spolu, a ne na posvećenosti razvoju svakog djeteta.

Društveni pritisak

Vrijedi razmisliti o tome da mnogi izazovi povezani s odgojem djevojčica proizlaze iz društvenog pritiska, a ne iz njihove prirode. Djevojčice se često suočavaju s očekivanjima vezanima uz izgled, ponašanje i odnose s drugima, dok tinejdžerske godine mogu donijeti složenu emocionalnu i društvenu dinamiku koja roditeljima nije uvijek jednostavna.

Zbog tih očekivanja djevojčice mogu osjećati dodatni pritisak da budu odgovorne, brižne i prilagođene tuđim očekivanjima. Zato se odgoj kćeri ponekad može činiti zahtjevnijim, ne zato što su one zahtjevnije, već zato što se suočavaju s brojnim društvenim pritiscima.

Kako rane razlike u razvoju utječu na odgoj?

Neki znanstvenici upućuju na rane neurološke razlike između dječaka i djevojčica. Primjerice, djevojčice u dojenačkoj dobi mogu ranije razviti jezične vještine, dok se dječaci ponekad opisuju kao skloniji fizičkoj igri i istraživanju okoline. Te osobine mogu potaknuti roditelje na drugačiji pristup.

Ipak, ključno je naglasiti da su to samo tendencije, a ne pravila. Razvoj mozga, osobnost i okolina međusobno se isprepliću. Najvažnije je kako roditelji odgovaraju na stvarne potrebe djeteta, a ne na unaprijed stvorene ideje o spolu.

Odgoj bez stereotipa

Mnogi stručnjaci tvrde da se dobar odgoj ne oslanja na rodne stereotipe. Roditeljstvo bi se trebalo prilagoditi osobnosti, snagama i interesima svakog djeteta. Ako se odluke donose isključivo na temelju spola, poput očekivanja da dječak mora voljeti sport, to može ograničiti djetetov razvoj.

Dječaci zaslužuju emocionalnu podršku i razvoj empatije jednako kao i djevojčice, a djevojčice zaslužuju poticaj na neovisnost i samopouzdanje jednako kao i dječaci. Kada djecu promatraju prvenstveno kao pojedince, roditelji imaju najbolju priliku odgojiti svestrane i ispunjene ljude.

Kako razvijati poštovanje, empatiju i snagu?

Dopustite djeci da razgovaraju o osjećajima, razočaranjima i strahovima, bez obzira na spol. Gradite njihovo samopouzdanje i neovisnost tako što ćete im dati priliku da uče, griješe i pronađu vlastiti glas. Nježno preispitujte stereotipe i podržite interese svoje djece, čak i ako odstupaju od uobičajenih normi.

Očekivanja, granice i disciplina trebaju se temeljiti na karakteru i ponašanju, a ne na spolu. Prepoznajte da svako dijete ima jedinstvenu osobnost i talente, a odgoj prilagodite djetetu, a ne rodnom kalupu.

Individualnost djeteta

Preferiranje dječaka ili djevojčica može utjecati na očekivanja koja roditelji imaju od djece i tako ograničiti njihov razvoj. Rane razvojne razlike možda postoje, ali one su samo dio šire slike. Osobnost, okruženje i pristup roditelja imaju važnu ulogu u odrastanju djeteta.

Dobar odgoj temelji se na poticanju empatije, samopouzdanja i individualnosti. Na kraju nije najvažnije imate li sina ili kćer, nego kako ih odgajate i podržavate njihovu autentičnost. Preferencije povezane sa spolom djeteta često više govore o društvenim očekivanjima nego o samoj djeci.

Odgojem temeljenim na ljubavi i poštovanju svakom se djetetu može pružiti prilika da razvije vlastite sposobnosti i izraste u ispunjenu osobu.

Index

Takvi roditelji uče svoju djecu upornosti i neovisnosti jer i sami tako žive. Kada odrastu, ta djeca imaju dovoljno povjerenja u sebe da znaju kako će bez obzira na to koliko situacija postane loša, uspjeti prebroditi mnoge probleme, baš kao što su to radili i njihovi roditelji.

Djeca jakih roditelja uče se kako se nositi s neugodnošću i nastaviti pokušavati. Snažni roditelji pokazuju svojoj djeci da će se situacija poboljšati ako zadrže pozitivan stav i pokušaju ponovo.

Bez obzira na to koliko im se prepreka nađe na putu, otporni ljudi ne odustaju. Također, kada djeca odrastaju gledajući roditelje koji se bore s teškim situacijama i istinski vjeruju da će stvari krenuti na bolje, ovakav optimizam ih potiče da nastave dalje.

Djeca koja su odrastala uz mentalno snažne roditelje lakše će se nositi s neizvjesnoću, piše Your Tango.

Također, roditelji imaju ključnu ulogu u podučavanju djece kako da upravljaju svojim emocijama. To podrazumijeva pružanje podrške u teškim trenucima, uz istovremeno podučavanje da će im smirenost donijeti mnogo toga dobrog.

Klix

Takva iskustva mogu narušiti njihovo samopouzdanje i sliku koju imaju o sebi, a u nekim slučajevima mogu pridonijeti depresiji, anksioznosti, poremećajima prehrane i drugim psihičkim poteškoćama. Zato je važno razumjeti što djecu potiče na takvo ponašanje, piše Parents.com.

Glasine i tračevi: U čemu je razlika?

Iako se ti pojmovi često koriste kao sinonimi, glasine i tračevi nisu isto. Glasina je neprovjerena informacija ili priča, a osoba koja je prenosi ne zna je li istinita. Trač se, s druge strane, uglavnom odnosi na neugodne ili privatne informacije o drugoj osobi koje se prepričavaju drugima.

Glasine se prenose od osobe do osobe, a pri svakom prepričavanju mogu se pomalo mijenjati, zbog čega s vremenom često postaju preuveličane. Mogu se odnositi na gotovo bilo što. Primjerice, u školi se može pričati o tome tko je dobio ulogu u predstavi, kakva će biti pitanja na ispitu iz povijesti ili je li netko potajno u vezi s drugim učenikom.

Tračevi se od glasina razlikuju po tome što najčešće uključuju privatne, neugodne ili osjetljive detalje. U pravilu se šire iza leđa osobe o kojoj se govori i mogu biti vrlo uvredljivi. Često se tiču ljubavi, veza, seksualnosti i drugih privatnih tema, a osobi o kojoj se govori mogu izazvati osjećaj srama, povrijeđenosti i poniženja.

Zašto djeca šire glasine i tračeve?

Postoji niz razloga zbog kojih djeca i tinejdžeri ogovaraju druge. Neki to čine kako bi se sami osjećali bolje. Kada su nezadovoljni sobom, mogu se okrenuti omalovažavanju drugih kako bi skrenuli pozornost sa svojih nesigurnosti ili problema.

Razlog može biti i pritisak vršnjaka. Ako svi u društvu ogovaraju druge, dijete može imati osjećaj da mora sudjelovati kako bi se uklopilo. Tračevi mogu poslužiti i za privlačenje pažnje. Tinejdžer koji prvi dozna neku novost ili tajnu odjednom dobiva pozornost drugih, pa širenje glasina nekima postaje način da budu popularniji ili poboljšaju svoj položaj u društvu.

Nekima je važan i osjećaj kontrole. Pojedini tinejdžeri pokušavaju steći bolji položaj među vršnjacima tako što narušavaju tuđi ugled. Širenje glasina tada postaje sredstvo kojim pokušavaju utjecati na to kako će drugi gledati određenu osobu.

Čest razlog može biti i osveta. Tinejdžeri koji su ljubomorni na nečiji izgled, popularnost ili ono što ta osoba ima mogu širiti tračeve kako bi je povrijedili. Isto mogu učiniti i kada smatraju da im je netko ranije nanio nepravdu pa mu se žele osvetiti.

I dosada može imati svoju ulogu. Kada im svakodnevica nije dovoljno zanimljiva, neki mladi tračevima stvaraju uzbuđenje i dramu. Jedno istraživanje pokazalo je i da znatiželja ljude potiče na traženje novih informacija čak i kada im one nemaju nikakvu praktičnu korist. U kombinaciji sa zadovoljstvom koje donosi otkrivanje nečeg novog, to može objasniti zašto nekima tračevi i glasine mogu biti toliko privlačni.

Ako dijete postane meta ogovaranja, važno je s njim otvoreno razgovarati i pružiti mu podršku. Jednako je važno reagirati ako primijetite da upravo vaše dijete širi glasine o drugima. Pokušate li doznati što ga potiče na takvo ponašanje, lakše ćete mu pomoći da ga promijeni.

Index

Roditeljstvo danas možda nikada nije bilo tema o kojoj se više govori. Roditeljima su dostupni brojni sadržaji, saveti, edukacije, različiti vaspitni pristupi i „recepti“ za gotovo svaku situaciju sa detetom. Ipak, čini se da ih upravo ta količina informacija ponekad ostavlja još zbunjenijim.

Kako uvažiti dete, njegove potrebe, želje i emocije, a ipak ostati roditelj koji vodi? Gde prestaje pravo deteta da bira, a počinje odgovornost odraslog da donese odluku?

Kao neko ko više od dvadeset godina radi kao vaspitač, sa decom, ali i kroz savetodavni rad sa roditeljima u oblasti roditeljstva, sve češće čujem jednu rečenicu:

„Ali on ne želi.“

Dete ne želi da spava popodne. Ne želi da ide u vrtić. Ne želi da legne u vreme koje je roditelj odredio.

Dete svakako ima pravo da nešto ne želi. Ali da li to što dete nešto ne želi automatski znači da o tome treba i da odlučuje?

Zašto je roditeljima danas toliko teško da postave granicu?

Mislim da se roditelji mlađih generacija često nalaze u nekoj vrsti raskoraka. Žele da imaju blizak odnos sa svojom decom, da ih čuju, razumeju i uvažavaju, ali istovremeno nisu sigurni kako da zadrže roditeljski autoritet.

Čini mi se da se i sama reč „autoritet“ danas često doživljava negativno. Kada kažem roditelju da je potrebno da bude autoritet svom detetu, neretko imam utisak da to čuje kao: treba da budem strog, izričit, hladan ili grub.

A autoritet uopšte ne mora da izgleda tako.

Dodatni problem vidim u ogromnoj količini sadržaja o roditeljstvu kojoj smo danas izloženi. Internet je prepun saveta, predavanja, radionica i različitih pristupa, a iza njih ne stoje uvek ljudi sa dovoljno stručnog znanja i praktičnog iskustva u radu sa decom i roditeljima.

U toj poplavi različitih poruka roditelju postaje teško da proceni gde je granica između uvažavanja deteta i prepuštanja detetu odluka za koje ono razvojno još nije spremno.

Znači li to da dete ne treba da se pita?

Naravno da ne.

U našem vrtiću negujemo pristup u kojem dete vidimo, čujemo i uvažavamo kao pojedinca. Ali uvažavati dete ne znači dopustiti mu sve.

Dete ima pravo na svoju želju, svoje mišljenje i svoju emociju. Potrebno mu je pružiti mogućnost da bira i odlučuje, jer na taj način dobija poruku da je važno, da ga čujemo i da se i ono nešto pita.

Ali izbor treba da postoji tamo gde je izbor zaista moguć.

Postoje odluke koje dete od dve, tri ili pet godina razvojno još nije spremno da donosi i za koje odgovornost mora da ostane na odraslom.

Da li će dete ići u vrtić nije odluka deteta. Ako mu je popodnevni odmor potreban i deo njegove dnevne rutine, ni o tome ne treba svakoga dana pregovarati. Isto važi i za vreme odlaska na spavanje.

Često čujem: „Ali on jednostavno ne želi da zaspi pre devet.“

Razumem. Ne želi.

Ali „ne želim“ nije isto što i „ne moram“.

Kada dete kaže „ne želim“, ne moramo odmah ni da promenimo odluku ni da ga ubeđujemo da zapravo želi. Ponekad je dovoljno reći: „Čujem da ne želiš.“ Čuti dete ne znači promeniti odluku.

Kako detetu dati mogućnost izbora, a ipak zadržati roditeljsku ulogu?

Tako što ćemo mu ponuditi izbor unutar granica koje smo mi, kao odrasli, postavili.

Uzmimo sasvim jednostavan primer – oblačenje.

Želimo da dete odluči šta će sutra obući u vrtić. Ako mu samo kažemo: „Šta želiš da obučeš?“, a napolju je zima, lako možemo doći u situaciju da dete izabere letnju suknjicu.

Tada ćemo prvo ponuditi izbor, a zatim mu ga oduzeti rečenicom: „Ne, to ne može.“

Mnogo je jednostavnije da roditelj unapred odabere dve ili tri kombinacije koje su odgovarajuće i kaže:

„Evo, možeš da biraš između ove tri. Šta želiš sutra da obučeš?“

Dete tada zaista bira. Njegov izbor nije prividan, ali se odvija unutar bezbednih i prihvatljivih granica koje je postavio roditelj.

Na kraju su zadovoljni i roditelj i dete. Roditelj zna da je dete adekvatno obučeno, a dete dobija veoma važnu poruku:

„I ja se nešto pitam.“

Šta kada dete burno reaguje na odluku roditelja?

Tu dolazimo do možda najtežeg dela – doslednosti.

Dešavalo mi se da roditelj doveze dete ispred vrtića, a dete u kolima napravi toliku dramu da roditelj na kraju odustane, okrene automobil i vrati ga kući.

Šta umesto toga? Ne morate da ubedite dete da prestane da plače pre nego što nastavite put. Možete mirno reći: „Vidim da si ljut i da ti se ne ide. Možeš da budeš ljut. Ipak idemo u vrtić.“ I nastavite dalje, bez novih objašnjenja, pregovaranja i pokušaja da promenite njegovo raspoloženje.

Mislim da je to pogrešna poruka za dete.

Ne zato što dete nema pravo da plače. Ima. Ima pravo da bude ljuto, tužno, nezadovoljno, da protestuje i da jasno pokaže da nešto ne želi.

Problem nastaje kada dete shvati da dovoljno snažnom reakcijom može da promeni odluku odraslog.

Ako roditelj jednom kaže da se ide u vrtić, a nakon dovoljno plakanja ipak odluči da se ide kući, dete iz toga može da nauči: ako napravim dovoljno veliki pritisak, granica će se pomeriti.

Deca će granice ispitivati. To je očekivano. Ali odrasli su ti koji odlučuju da li će granica zbog tog pritiska ostati na svom mestu.

Zar insistiranje da dete ipak ode u vrtić nije prestrogo?

Ne mora da bude.

pravo tu dolazimo do važne razlike između roditeljskog autoriteta i autoritarnog roditeljstva.

Biti autoritet ne znači biti hladan, izričit i grub.

Zamislimo ponovo dete koje stoji ispred vrtića i tog jutra ne želi da uđe.

Roditelj može da mu kaže:

Razumem da ti se danas ne ide i da ti je teško. Nekada se ni meni ne ide na posao, ali posao je moja obaveza. Isto tako, danas je tvoja obaveza da ideš u vrtić. Doći ću po tebe čim završim.“

Može da zagrli dete, poljubi ga, dozvoli mu da bude tužno, ljuto ili nezadovoljno i da svoju emociju pokaže.

Ali neće zbog te emocije promeniti odluku.

Autoritarni roditelj bi mogao da kaže: „Ne zanima me šta želiš“, „Prestani da plačeš“ ili „Biće tako zato što sam ja rekao“.

Roditelj koji je autoritet šalje sasvim drugačiju poruku:

„Vidim kako se osećaš. Važno mi je kako se osećaš. Tu sam uz tebe dok ti je teško. Ali odluka ostaje ista.“

Detetu, dakle, ne moramo da ukinemo emociju da bismo zadržali granicu.

Ali zašto dete mora da radi nešto što mu je neprijatno?

Zato što je i to deo života za koji ga pripremamo.

Većina roditelja nema luksuz da tog jutra jednostavno odluči da neće otići na posao zato što dete ne želi u vrtić. Roditelj ima svoju obavezu, a u takvoj porodičnoj organizaciji i odlazak u vrtić postaje deo detetovih obaveza.

I mislim da je važno da decu postepeno pripremamo za činjenicu da život neće uvek biti prijatan. Postojaće stvari koje nam se ne rade, mesta na koja nam se tog dana ne ide i obaveze koje bismo najradije izbegli – ali ćemo ih ipak izvršiti.

Roditeljstvo, po mom mišljenju, nije pokušaj da detetu uklonimo svaku neprijatnost.

Naprotiv.

U sigurnom odnosu sa nama dete treba postepeno da nauči da može da podnese frustraciju i neprijatnost i da neprijatno osećanje samo po sebi nije znak da nešto mora odmah da se promeni.

Šta je onda najvažnije da roditelj zapamti?

Da bude jasan.

Da jasno i glasno kaže šta očekuje od deteta. Da bude dosledan onome što je rekao i da ne menja odluku samo zato što je dete izvršilo pritisak.

To nije lako. Deca umeju da budu veoma uporna. Buniće se protiv granica, pokušavaće da ih pomere, pregovaraće, plakati i ljutiti se.

Ali to što se dete buni protiv granice ne znači da mu granica nije potrebna.

Naprotiv, jasne i predvidive granice detetu daju sigurnost.

Detetu treba mogućnost izbora. Potrebno mu je da zna da ga čujemo, vidimo i uvažavamo. Potrebno mu je i da sme da kaže:

„Ne želim.“

Ali isto tako mu je potrebno da zna da postoje situacije u kojima će roditelj odgovoriti:

„Razumem da ne želiš. Ipak, ovo je nešto što treba da uradimo.“

Jer uvažavati dete ne znači prepustiti mu odgovornost da vodi.

Doslednost ne znači da roditelj nikada ne sme da promeni odluku. Znači da je ne menja samo zato što dete dovoljno dugo ili dovoljno glasno protestuje. Ako odluku promenimo, važno je da je promenimo zato što smo mi procenili da treba – a ne zato što više ne možemo da podnesemo detetovo nezadovoljstvo. Korisno pitanje za roditelja u takvom trenutku je: „Menjam li odluku zato što mislim da treba – ili zato što više ne mogu da slušam protest?“

Možemo biti nežni prema detetu, a čvrsti u svojoj odluci.

I možda upravo u tome leži suština zdravog roditeljskog autoriteta.

Detinjarije

Dvanaestogodišnjakinja ne sme da se vrati iz škole prevozom jer je „opasno“, mora da je pokupi tata. Ali sme da otvori Instagram profil, da prihvati zahtev za praćenje od nepoznatog čoveka od trideset i pet godina, da mu odgovori na poruku „ćao, lepa si“ – i niko to neće ni saznati, a kamoli sprečiti.

Ne znam kad smo tačno napravili taj dogovor sami sa sobom, ali smo ga napravili. Dogovor po kome je fizički svet, sa svojim ulicama, klupama, dečjim svađama i oguljenim kolenima, postao previše opasan za naše dete – a digitalni svet, sa svojim predatorima, algoritmima i sadržajem za odrasle, nekako nije.

Lista koja se nastavlja unedogled

Krenimo od onoga što svi prepoznajemo, pa nastavimo dalje, jer primeri se, na žalost, ne završavaju na putu do škole i domaćem zadatku.

Ne dozvoljavamo detetu da se popne na drvo, ali mu dajemo telefon sa kamerom, internetom i pristupom celom svetu u rukama – u trećem razredu.

Zovemo učiteljicu ako je dete dobilo lošu ocenu koju „nije zaslužilo“, ali retko proveravamo šta dete radi na mreži četiri sata dnevno.

Pratimo ga pogledom kad pređe ulicu, brojimo korake, držimo dah – a onda mu, bez razmišljanja, damo lozinku za YouTube nalog i pustimo algoritam da mu bira sadržaj, jer „deca danas to znaju bolje od nas“.

Ne dozvoljavamo mu da samo ide na rođendan drugarice bez naše pratnje, ali mu dozvoljavamo da uđe u grupni čet od dvesta nepoznatih ljudi, u igrici, u dvanaestoj godini.

Kad padne i ogrebe koleno na igralištu, trčimo. Kad ga neko vređa u komentarima ispod slike koju je okačio, ne vidimo to – jer ne pratimo, jer „to je njegov prostor, treba mu poverenje“.

Rešavamo mu sukobe sa drugarima iz razreda – zovemo roditelje, pišemo poruke, tražimo izvinjenje. A kad ga neko anonimno ponižava u komentarima, često ni ne znamo da se to dešava, a kad saznamo, kasno je, i ne znamo ni koga da zovemo.

Ne verujemo mu da sam pređe raskrsnicu sa semaforom. Verujemo mu, potpuno, kad kaže „mama, samo igram igricu sa drugarima“ – iako ta igrica ima čet, mikrofon i mogućnost da mu se, doslovno, bilo ko obrati.

Ovaj niz se ne završava. Svako od nas može da doda još desetak stavki iz sopstvenog doma, i to je upravo poenta – ovo nije izuzetak, ovo je obrazac. Sistem. Način na koji smo, kao generacija roditelja, odlučili da raspoređujemo brigu.

Zašto je baš tako?

Postoje dva moguća odgovora, i mislim da su oba tačna, samo u različitoj meri kod svakog od nas.

Prvi je pomalo težak za svariti, pa ga retko izgovaramo naglas: virtuelni svet nama daje mir. Telefon u detetovim rukama znači kafa u tišini, predah posle celog dana posla. To je taj mir za koji smo spremni da platimo cenu koju, u tom trenutku, ne vidimo. Lakše je reći „igraj se na tabletu“ nego smisliti šta da radimo sa detetom sledeća dva sata.

Fizički svet traži naše fizičko prisustvo – moramo da idemo sa njim u park, da ga čuvamo, da budemo tu. Virtuelni svet ne traži ništa od nas. I baš zato smo prema njemu tako popustljivi – ne zato što je bezbedniji, nego zato što je udobniji za nas.

Drugi razlog je pomalo zastrašujući: mi zaista ne znamo šta se tamo dešava. Ne znamo kako izgleda grupni čet u kom je naše dete. Ne znamo šta znači kad neko pošalje „dm“. Ne znamo da algoritam za petnaest minuta skrolovanja može dete od pornografije preko nasilja da odvede do sadržaja koji podstiče samopovređivanje – i to bez ijednog namernog klika, samo pratedeći „preporučeno za tebe“.

Bojimo se ulice zato što je poznajemo. Znamo kako izgleda opasnost tamo – auto, nepoznat čovek, mračna kapija. Internet ne poznajemo na isti način, pa ga, paradoksalno, doživljavamo kao manje opasan. Ono što ne razumemo, ne plaši nas dovoljno. A trebalo bi da nas plaši više, ne manje.

Cena koju plaća dete

I dok mi biramo udobnost ili nesvesnost – najčešće oboje, u različitim trenucima istog dana – dete plaća račun na oba fronta.

S jedne strane, odrasta bez osnovnih životnih veština. Ne zna da se snađe kad zakasni na autobus, jer nikad nije samo čekalo autobus. Ne zna da izgladi sukob sa drugarom, jer je taj sukob uvek rešavao neko drugi umesto njega. Ne zna da podnese dosadu, neuspeh, malo neprijatno čekanje – jer smo ga od svega toga odbranili, u ime njegove sreće.

S druge strane, u prostoru u kom provodi najviše vremena, ostaje potpuno samo. Bez ijednog odraslog koji bi mu objasnio zašto ne treba da pošalje svoju sliku nepoznatom čoveku. Bez ikoga ko bi primetio da su poruke postale čudne, uporne, neprijatne. Bez alata da prepozna manipulaciju, jer mu ih niko nije dao – ni u školi, uglavnom, ni kod kuće.

Napravili smo dete koje ne ume da pređe ulicu samo, ali zato samo prelazi mnogo opasnije ulice svako veče, u sobi, uz laku noć koju mu poželimo pre nego što ugasimo svetlo i zatvorimo vrata.

Šta bi bilo da smo dosledni?

Sve ovo nisam napisala da bih poslala poruku da roditelji ne treba da vode računa o bezbednosti na ulici – naravno da treba. Ali, ako smo spremni da nadgledamo, pratimo, pitamo, upoznajemo drugare, proveravamo gde je dete i s kim – zašto to isto ne radimo i za prostor u kom dete provede, realno, više sati dnevno nego na ulici?

Možda zato što bi to od nas tražilo da i sami uđemo u taj prostor. Da otvorimo tu igricu, tu aplikaciju, taj čet, i pogledamo. Da priznamo da ne razumemo dovoljno i da to naučimo. Da žrtvujemo taj mir koji nam telefon u detetovim rukama poklanja svako popodne.

To je teže od toga da ga držimo za ruku dok prelazi ulicu.

Zelena učionica/ Aleksandra Cvijetić