Neki od razloga zbog kojih okolina posramljuje majke su njihove odluke o tome bi li djeca trebala spavati s njima u krevetu ili ne, ići na posao ili ostati doma s djecom, dojiti djecu ili im dati bočicu, koliko vremena dopustiti djeci da gledaju televiziju te kako hraniti, oblačiti i disciplinirati djecu. Međutim, ponekad se majke mogu osjećati posramljenima zbog nekih manje očitih razloga – tu se radi o onim suptilnim ubodima, prijekornim pogledima ili naizgled nevinim komentarima drugih majki, koji mogu gurnuti ženu u vrtlog preispitivanja vlastitih odluka i njezine uloge kao majke.

Autorica Leslie Bruce je za svoj članak o posramljivanju majki pričala s drugim ženama u nadi da sazna s kakvim komentarima se one susreću na dnevnoj bazi. Neki od komentara koje su dobile od okoline su: Ne bi joj trebala dati da jede toliko šećera… Ja svojoj djeci nikad ne bih dopustila da tako trče po restoranu… Zar ne misliš da ti je sin prestar za kolica?… Trebala si djetetu obući još jedan par čarapica… Nećeš ostati do kraja priredbe? Zar postoji nešto važnije od tvoga sina?… Ja, za razliku od tebe, svojoj djeci ne dopuštam da jedu slatkiše od umjetnih bojila i bijelog šećera…

Bruce kaže da shvaća od kuda takvi “savjeti” dolaze. “Odgajanje djece je jako teško i zastrašujuće je pitati se hoćemo li uvijek donositi prave odluke. Mnogo je lakše kritizirati tuđi način nego priznati da način na koji mi sami radimo stvari nije nužno najbolji ili jedini. Sve volimo našu djecu i želimo biti u pravu kada donosimo odluke, tako da je namjerno ili nenamjerno posramljivanje odluka drugih majki postalo previše lako.

Da ne spominjem da je vrijeđanje nekog drugog gotovo uvijek više odraz vlastitih nesigurnosti nego druge osobe. Trebamo duboko udahnuti i sjetiti se da postoji 100 različitih načina za podizanje nevjerojatne djece i da samo zato što netko to radi drugačije od nas ne znači da to rade pogrešno.”

Kim Simon u svom članku govori da je posramljivanje majki zapravo rat: “Užasne smo jedne prema drugima online, u igraonicama i uskim malim druženjima na predškolskom parkiralištu. Naša roditeljska uvjerenja nije tako lako sakriti, kao ona religijska i politička. Stil odgajanja koristimo kao oružje kad nam je potreban ventil za ispuhivanje. Međusobno se napadamo jer se osjećamo kao da se raspadamo iznutra.

Naš identitet koji smo imale prije majčinstva sada se polako raspada pod težinom rublja, namirnica, trideset tisuća jakni i šalica koje su naša djeca ostavila u automobilu. Majčinstvo je teško. Zašto smo onda tako okrutne jedne prema drugima?”

Ističe kako novim majkama nije lako te da se žele osjećati kao da pripadaju. Majke su iscrpljene, ljute, preplavljene obavezama i žele rekogniciju. Strahuju da će zeznuti malu osobu koju najviše vole na ovom svijetu te se osjećaju usamljeno i izgubljeno u novoj roditeljskoj ulozi. Simon kaže da razlog zbog kojeg se majke međusobno posramljuju je taj što su same zabrinute da su upravo one te koje rade nešto pogrešno.

Od koga se majke osjećaju osuđivano?

Američka anketa pokazuje da se većinu majki posramljuje, s time da neke to dožive na internetu, a neke u lice. Sveučilište u Michiganu provelo je nacionalnu anketu koja je obuhvatila 475 majki djece mlađe od 5 godina s pitanjem o tome je li njihov stil roditeljstva bio ispitivan od okoline. Šezdeset i jedan posto ispitanica odgovorio je da su kritizirane zbog donošenja odluka o podizanju djece.

Sedamdeset posto kritiziranih majki je prijavilo da je najčešća tema kritike disciplina. Druga najčešće navedena osuda odnosi se na prehranu, treća na spavanje, četvrta na hranjenje bočicom umjesto dojenja, peta na dječiju sigurnost i šesta navedena osuda je o samom odgoju djece.

Iako su ponekad te kritike dane s konstruktivnom namjerom, 62 posto ispitanica izjavilo je kako vjeruju da majke dobivaju “puno beskorisnih savjeta od drugih ljudi”, dok 56 posto kaže da se majke “previše krivi za sve i da ne dobiju dovoljno rekognicije za dobro djetetovo ponašanje”.

Prema studiji, članovi obitelji su obuhvaćali prve tri skupine onih koji posramljuju majke. Majke, koje su se osjećale kritiziranima, rekle su da su njihovi roditelji (37 posto), njihov partner (36 posto) i partnerova obitelj (31 posto) bili oni koji su najčešće posramljivali. “To može odražavati veliku količinu interakcije s članovima obitelji ili to da majke mogu protumačiti kritiku obitelji kao napad od onih koji bi ih trebali najviše podupirati”, istaknuli/e su istraživači/ce. S obzirom na stres i osjećaj preplavljenosti zbog novog roditeljstva, istraživanje pokazuje da 42 posto kritiziranih majki kaže da ih je posramljivanje “učinilo da se osjećaju nesigurno u vezi svojih roditeljskih izbora”. Važno je sjetiti se da kao majka/roditelj imate zadnju riječ – čak i ako ste nesigurni u vlastite izbore.

Kako se nositi s mom-shamingom

Američka psihologinja Susan Newman napravila je listu prijedloga koji će vam pomoći da se obranite od onih koji vjeruju da znaju bolje od vas kako biste trebali odgajati vaše dijete.

1. Prihvatite činjenicu da je nemoguće biti roditeljem kojeg nitko ne osuđuje. Očekujte tuđe komentare i kritike da ne budete iznenađene/i kada ih čujete.

2. Shvatite da osuđivanje i komentiranje ispunjava neke ljude.

3. Mom-shaming je često samo paravan za nečije vlastite nesigurnosti ili osjećaj krivnje oko stvari koje više ne mogu promijeniti. Za one sa starijom djecom, davanje raznih savjeta je obično želja za ponavljanjem prošlosti, ali s većim uspjehom.
4. Držite se onih koji vas podupiru i provodite manje vremena s onima koji vas stalno kritiziraju – bili to članovi obitelji ili prijatelji.

5. Pomirite se s time da ćete neke stvari jednostavno zabrljati. Nitko nije savršen i svi roditelji kad tad pogriješe.
6. Neka vam smisao za humor postane oružje protiv osude. Ono što vam drugi sada govore, može vas nasmijati za koju godinu.
7. Neka na vas ne utječu prijatelji čije se roditeljske vještine čine besprijekornima – ono što vidite (pogotovo preko interneta) obično nikad nije prava istina.
8. Ponekad osuda može biti neznanje. Određeni članovi obitelji ili prijatelji možda ne znaju detalje vašeg zdravstvenog stanja i zašto, na primjer, ne možete dojiti ili ne možete imati više djece.
9. Vi znate vaše dijete najbolje. Budite samouvjerene/i oko onoga što vjerujete da je najbolje za dijete i ne obazirite se na tuđe riječi o tome kako i što vi trebate raditi.

Nije lako zauzeti se za sebe i potvrditi vlastiti roditeljski autoritet kada vas se stalno osuđuje. Majke se posramljuje na internetu, u vrtićima, u školama, na poslu i nažalost kod kuće, od partnera, obitelji i prijatelja. Shvatljivo je da vaš krug ljudi također voli vaše dijete i želi ono najbolje za njega, no ipak ste mu VI majka. Vi imate najposebniju vezu s vašim djetetom i znate što je najbolje za njega. Pomalo je iznenađuje da unatoč svim tim stvarima koje majke “krivo” rade ili stvarima koje “ne znaju raditi”, većina djece ispadne sasvim u redu.

Čuvena ravnoteža.

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i može se dati u jednoj reči: ravnoteža. Ravnoteža inteligencije/talenta i veštine komunikacije.

Živimo u društvu u kom je petica sve. Važnija je od lepog ponašanja, manira, važnija je i od znanja. Na svakom koraku možete sresti roditelja koji od svoje dece očekuje samo odličan uspeh, a nije malo ni onih koji ne priznaju ništa ispod 5,00 na kraju godine. Sve manje od toga smatra se neuspehom (prepoznaćete se već, roditelji).

Naravno, jedan od razloga je i taj što knjižica sa svim peticama ume da bude vrlo fotogenična, a i zgodna je za pokazivanje rođacima, komšijama, prijateljima. Ali ipak, najvažniji razlog koji svakog roditelja tera na ovakva očekivanja je taj što veruju da, ako dete ne bude odličan đak, neće biti uspešno ni u životu kao njegovi drugovi odlikaši. Samo što to – nije tačno.

Da nas ne shvatite pogrešno – mi verujemo u disciplinu, rad i učenje. Podstičemo decu u svojim učionicama da daju sve od sebe i ostvare rezultate koji su u skladu sa njihovim mogućnostima. Ali to i dalje ne znači da će vukovci biti uspešne vođe i biznismeni.

Štaviše, postoji jedna mala tajna koju mnogi ne znaju, a to je da liderske sposobnosti, odnosno veština upravljanja ljudima ima vrlo malo veze sa intelektom u onom klasičnom smislu. Dok ona najpametnija deca sa svim peticama mogu dati ogroman doprinos razvoju društva kao naučnici, inženjeri ili profesori, velika je verovatnoća da u toj borbi za najviše ocene nisu stigli da razviju i međuljudske veštine.

Te veštine u većini slučajeva mnogo bolje razviju njihovi drugari sa nešto slabijim (recimo jakim vrlodobrim) uspehom. Upravo ti đaci, koji su tu negde na sredini, postaju vođe. Jer im je fokus usmeren podjednako na sticanje akademskih i međuljudskih veština. Čuvena ravnoteža.

I ovo mi nismo izmislili, niti je rezultat samo nekog našeg iskustva. Čak je i Američka vojska sprovela slično istraživanje gde su bili iznenađeni time što među njihovim najvišim zvaničnicima, generalima koji upravljaju hiljadama ljudi i raspolažu budžetima koji se mere milijardama, zapravo ima najviše tih, kako ih oni zovu B students.

Svi mi imamo bar jednog prijatelja, poznanika ili đaka koji je izuzetno pametan, do te mere da mu je teško da se poveže sa ostalima u svom okruženju. Deca koja imaju uspeh koji se graniči sa odličnim, ali su daleko od „svih petica” su upravo ona deca koja su naučila da „plivaju” koristeći kombinaciju svojih solidnih intelektualnih sposobnosti i emocionalne inteligencije zahvaljujući kojoj se lako uklapaju, povezuju i umeju da pokrenu grupu i motivišu ljude.

Ovako se odgajaju uspešna deca

Postoji i čuvena priča o bogatom filantropu koji fakultetu na kom je diplomirao velikodušno pomaže, a koji je jednom prilikom dekanu rekao: „Vodite računa o svojim vrhunskim studentima. Oni će jednog dana postati profesori. Ali, posebno vodite računa o onim koji su malo slabiji, jer će oni jednog dana postati vaši najveći donatori.”

Poenta je u tome da, u današnjem obrazovnom sistemu, lako ćete pomisliti da vaše dete ili student mora da ima savršene ocene ako želi da ostvari uspešnu karijeru.

Istina je da postoje veštine koje su za uspeh u životu daleko bitnije od ocena, a čijem se razvoju takođe treba posvetiti. Zato, kad vam dete donese knjižicu punu četvorki, sa ponekom peticom, nemojte se nervirati. Možete se potajno i radovati jer možda odgajate budućeg vođu.

P. S. Važno je da se ovo ne shvati kao generalna stvar. Postoje i oni vrlodobri đaci kojima su ocene poklonjene. Ili oni koji su ih zaradili čisto svojim intelektom bez trunke rada. Na njih se ovaj tekst ne odnosi. Ovde smo pisali o onoj deci koja su svoje četvorke – zaradila.

Preuzeto sa: detinjarije.com