Napisala je to Vedrana Rudan na svom blogu u novoj objavi pod nazivom “Imati djecu… nemati djecu…”.

“Jedinice, propali razredi, krivi odabir posla, lijenost, prerana uskakanja u veze, nedovoljno ljubavi prema mami koja je mogla biti predsjednica Evrope da je noge držala skupljene one srijede u tri ujutro… Gdje bi mi bio kraj? To nije sve. Dogodio se petak, srijeda je bila zaboravljena, jedino poza drugačija. Epilog isti”, napisala je ona.

Zatim se prisjetila “drečanja danju i noću, jedinica i dvojki.

“Pa djeca tvoje djece. Pa čuvaj, pa strepi pa se budi užasnuta noću, hoće li se vratiti, jesu li živa, zašto zavijaju kola hitne pomoći. Tko će to preživjeti? Zašto živim ili životarim ili crkavam s dvoje djece kad bih mogla na pragu osamdesete s mužem u miru i sreći grickati čokoladu, a ne šepava šetati njihovog psa dok se oni drže za ruke s nekim koga vole i gledaju rovinjsko more”, piše Rudan.

Upravo su je kćerke posjetile u bolnici gdje često boravi, a kako navodi, iz torbe je izvukla turpiju za nokte i uzela Vedranin dlan u svoj.

“Da mi budeš lijepa, mama”, napisala je dalje Vedrana.

U blogu je spomenula i sina koji joj je donio knjigu i slatkiš.

“Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama”, stoji u tekstu.

Nakon svega, Vedrana piše da je izašla iz bolnice i dodaje da je “lijepo biti doma i kad si nepokretan i kad nikako da izračunaš je li već vrijeme za smrt”.

“Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru. Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije”, navodi se u tekstu.

Sin joj je, kako dodaje, ispekao najbolje palačinke na svijetu.

“U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke. Djeca odlaze svojim kućama. ‘Bokić’, dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?”, zaključila je ona svoj blog.

Izvor: Nezavisne

Usvom prepoznatljivom, britkom i beskompromisnom stilu, Vedrana Rudan je ogolila dušu govoreći o prirodnom životu i tome šta bi promijenila kada bi ponovo dobila priliku za novi početak.

– Da se još jednom rodim… Rekla bih sebi da jednom neću biti curica i otići ću od oca zauvijek. Jednom neću biti curica i otići ću od mame zauvijek. Čitala bih knjige i naučila da princ ne postoji. Tukla bih momke kad bi mi rekli da imam ružan nos i krakate noge.

Znala bih da sam lijepa i da ću biti još ljepša i da neću plesati u vjenčanici uz kretena zato što nije navukao zaštitu. Uradila bih test za trudnoću, a onda prekid trudnoće. Nekoliko mjeseci kasnije bila bih srećna jer nisam otišla na prekid. Plesala bih na drugoj svadbi onako kako sam plesala na drugoj svadbi, vitka i uvučena u crno odjelo – napisala je Vedrana, pa dodala:

– Voli li me iko? Ko sam ja?

Znala bih da je život kratak, ljudi zli, a ja slijepa. Znala bih da je život kratak, ljudi dobri, a ja slijepa. Satima bih gledala fotografije svoje djece i pitala se, ko je u pravu, oni ili ja? Šta znači biti u pravu? Šta je istina? Zašto je danas ljubav plavo srce, a ne dugi, čvrsti zagrljaj i bljesak u očima? Voli li me iko? Ko sam ja? Princeza na zrnu graška? Sluškinja u vreći smeća? – zaključila je.

Izvor: Buka

Kolumnu Vedrane Rudan vam prenosimo u cjelosti:

– Nakon duge i teške…’, koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje drti po mobilnom… Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške… Okej teške. Ali koji je to kuc duge. Ja sam sad već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam. U Zagrebu su mi rekli, tri mjeseca. Je***a. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu…

‘Tri mjeseca’ je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku**c, srećom, još imaš vremena. Jedna sam od rijetkih koja u životu nije griješila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji. Imala sam prijateljicu, bože, koliko ‘pijateljica’ imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana poslije operacije. Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.

‘Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi – šinjorina, danas cure rađaju dok su još djevojčice.’ Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. ‘Kako si?’ Jete! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku**i stoje na gotovo.

Je***e! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hljeba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete. ‘Imate još tri mjeseca…’ ‘Mama’, rekao mi je sin, ‘kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…’ Podivljala sam. ‘Zašto imaš troje djece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…’

Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš. Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.

Onaj me osmijeh je***o uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati? Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam uključila sam njegov mobitel – napisala je ona.

Operisala se 2024. godine

Podsetimo, Vedrana je prije godinu i po dana otkrila da ima rak, a onda je isti i operisala. Kako je tada govorila samo 5 odsto ljudi može da se operiše.

– Negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u k***c.I nije neki rok. Samo 5 odsto sretnika može da se operiše. Ta sam.

Najprije sam otišla u Svetu Nedjelju u Radiochirurgiu da mi rak spale prije operacije. Spalili su mi rak i džep jer nisam “ušla u kvotu”. Ležala sam u krevetu, operisana, ostala sam bez komada jetre i još nekih komada – rekla je između ostalog Vedrana nakon intervencije.

Vedrana Rudan je u prvom braku, u kom je prošla kroz pakao, dobila sina i kćerku, a onda joj je mlađi advokat vratio vjeru u ljubav.

Izvor: Buka

Vedrana o svom stanju i razmišljanjima redovno piše na blogu, a svoju poslednju kolumnu, pod nazivom “Kad mobilni utihne”, posvetila se temi “smrti” koju mnogi izbjegavaju da spomenu.

Njenu objavu prenosimo u cjelosti:

“Smije li se umirati a da to bude prihvatljivo?

Više sam u bolnici okovana žicama nego na slobodi.

Boce i bočice postale su dio mene. Osjećam se sputanom, nestrpljiva sam, htjela bih opet biti slobodna, zdrava i ljuta na svijet oko sebe onako kako su to moji “prijatelji” kojima je smrt, njihova smrt, nešto o čemu se ne govori.

Izvor: 6yka.com

Sigurno ne bih pisala o tome da nemam rak. Samo onaj u kome čuči razumije princezu i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi. Rak možda jest izlječiva bolest ali samo mali broj onih koji ga imaju u to vjeruje. Liječnici ih hrabre, hrabre i mene, “sve smo izvadili”, a onda kreće rečenica: “Vidimo se za tri mjeseca.”

Ako ste “sve izvadili” čemu novi susret? Čula sam: “Nitko vam ne može garantirati da već prije operacije nije neka metastaza krenula…” Ipak, kad čuješ da je trenutno “sve čisto” odahneš i život ti drugačije miriše.

Prije bolesti često sam znala govoriti, dosadno mi je, stara sam, ne živi mi se, ovaj svijet je strašan, ne želim više gledati kamo ide, sve je iza mene, svi snovi, sve ljubavi, svi planovi, sve radosti, kako se ubiti i najzad prekinuti film koji u tebi izaziva ili tjeskobu ili zijevanje?

Sada, danas, osjećam neodoljivu potrebu da se probudim i vratim na staro. Odvraćam misli od raka na nezamislive načine. Kupila sam sebi prsten za rođendan prije rođendana jer nisam sigurna da ću rođendan dočekati, od njega me dijeli mjesec dana.

Otišla sam curi da mi sredi obrve. ?! Pitala sam se, nije da nisam, trebam li sređivati obrve kad će mi izlazak života zapravo biti ulazak u sanduk od jelovine pa peć? Nema smisla. Ipak sam otišla. Dolores me je u sat vremena promijenila lice, hvala Dolores, ali ne i misli.

Ivana mi je na nokte nanijela krasan lak, moj prsten zbog toga blješti posebnim sjajem, hvala, Ivana. Nažalost, rak čuči u mojoj glavi. Zvala sam doktora Nikolića. “Ima li ikakve šanse da preživim?” “Ne znam ali imaš velike šanse da poludiš.  PTSP se liječi. PTSP?

Strah od smrti je normalan ali dođe pa prođe.  Mene moj rak prati svaki trenutak u životu. Sinoć sam izašla ispod tuša, obrisala se i krenula prema spavaćoj sobi. U ogledalu sam vidjela svoje tijelo. Da, konačno sam skinula onih deset kila koje su me mučile.

Vitka sam što je dobro, ali…Sredinom trbuha proteže se debeli, ljubičasti ožiljak…Ja ga ne vidim kao spas, meni je on znak bliske smrti i ružnoće. Čula sam da muž u kući otvara neka vrata. Pojurila sam prema kupatilu i na sebe navukla kupaći ogrtač. Nisam htjela da vidi golu nakazu.

Četrdeset posto muževa ostavi ženu kad ona oboli od raka, moj muž nije među njima, naprotiv, brine o meni danju i noću. Pa ipak…

Odjednom, ništa mi ne smeta. Svi su kukali zbog paklenih vrućina. Bilo mi je čudno. Ljudi, jebeš vrućine, budite sretni, nemate rak. Sad su izvan sebe jer je hladno. Obucite se, u čemu je problem?

Svima je hladno a ja u ofucanoj, tankoj trenirci, zašto bih trošila lovu na novu, razmišljam što da na mene navuku kad umrem. Možda ipak onu zelenu haljinu koju mi je kupio muž i koja mi je od starta bila broj manja? Konačno mi stoji savršeno.

I ti bolovi. Povremeno me bole leđa, pa ruka, noge, ništa dramatično ali ja svaku bol tumačim kao ples metastaza u mom tijelu. Ni sa kim ne mogu o tome razgovarati, Kate je daleko, ljudi oko mene imaju druge “probleme”.

Kako platiti struju, kupiti djeci školske knjige, cijene hrane su astronomske,  umirovljenici umiru od gladi a političare boli kurac. Ljudi, sve je rješivo?  Izađite iz kuća, dignite u zrak banke i političare, nemojte samo kukati. Uostalom, ako vam se ne gine u revoluciji uživajte u ropstvu. I biti rob je bolje nego imati rak.

Ne, nemam oko sebe ljude koji kuže. Osjećam se, vjerojatno nisam jedina, poput osuđenika na smrt kojemu je izrečena presuda ali nikako da sazna konačan datum.

U ćeliji sam, čujem korake i zveckanje ključeva, hoće li se stražar zaustaviti pred mojim vratima ili…

Dva puta sam vidjela kako izgleda umiranje od raka. Hoću li i ja preklinjati da me ubiju a znam da to nitko od onih oko mene neće učiniti?

“Eutanazija je igračka za bogate”, ovih je dana rekao Žarko Puhovski. Jebiga, nisam bogata.

Pred pola mi je sata u glavi zazvonio stih Što se bore misli moje. Gugnula sam ga misleći da ću naletjeti na tekst nekoga koji luduje zbog raka. Jebiga, Zvonka Bogdana muče ljubavni problemi.

On nije normalan.

– Negde na netu naletela sam na ovu rečenicu – dete roditeljima ništa ne duguje. Napisala ju je Lisa Pontius, poznata influenserka, žena ima 33 godine, mnogi čitaju njene objave.
Sviđa mi se teza. Bez ikakve zajebancije, sviđa mi se. Nijedno dete, naravno kad prestane biti dete, roditeljima ne duguje ništa. Dete je odrasla osoba kad navrši osamnaest godina. I baš bi bilo lepo kad bi roditelji odrasloj osobi mogli reći: „Bivše dete moje, ne duguješ mi ništa. Tamo su ti vrata. Sretan put!“

Svi ili gotovo svi moji znanci, da sebe vole i poštuju, s velikim bi zadovoljstvom pristali na takav rasplet odnosa sa svojom bivšom decom. Ne volimo se i ne poštujemo se. Mi volimo decu, deca ne vole nas. Zašto ljudi imaju decu? Životinje smo, u nama čuči zov divljine.

Kad smo mi mame prvi put stavile svoju bebu na sise niko nam nije rekao da će nam beba jednom postati stranac. Bivša beba će u vrtiću mlatiti ostale bivše bebe, krenuće u školu i biti loš đak, beba će se upisati u srednju školu, koliko koštaju privatni časovi svi znamo, neki na fakultet. Šta sam ono rekla, kad dete navrši osamnaest, prestaje biti dete. Na fakultet ljudi kreću u osamnaestoj. Jesu li perverzni roditelji koji plaćaju školovanje deci koja to nisu? Ili je to „normalno“?

Većina bivše dece će se složiti da to jeste „normalno“. Njihovo je objašnjenje uvek isto, „nisam ja tražio, tražila, da se rodim“. Ajmo se složiti, normalno je punoletnim ljudima plaćati fakultet iako u mnogim zemljama to „deca“ sama sebi plaćaju, jer roditelji bivšoj deci ne duguju ništa.

Gledam ljude oko sebe. Moje vršnjake i mlađe. Svi imamo tridesetogodišnju ili četrdesetogodišnju „decu“. Poklanjamo im stanove, kuće, aute, odeću, odeću za njihovu djecu, nalazimo im posao. Keš, keš, keš! Nikad dosta keša. Neki roditelji pasu travu da bi od dece izmamili hvala. Nikad „hvala“ čuti neće jer „deca roditeljima ne duguju ništa“.

I ne duguju. Mi roditelji, zaslepljeni bezuslovnom ljubavlju koja ne graniči s perverzijom, ona jeste perverzija, postajemo bankomat doživotno osuđen na izbacivanje novčanica. Šta će nama telefonski poziv? Čokolada? Osmeh? Cvet? Zagrljaj? Mi smo svoje na ovome svetu obavili. Izrodili smo neshvaćene genijalce koji bi bili turbo uspešni da žive u nekom drugom vremenu, da ih ne ubija korporacijski kapitalizam, da su završili neki drugi fakultet, da nisu u depri, da od nas dobiju pet hiljada eura, mi smo dali samo tri, da nisu deca razvedenih roditelja, da jesu deca razvedenih roditelja, da su deca pokojnih roditelja…

Kad „detetu“ u četrdesetoj isplatiš jednu od rata kredita koji mu do smrti nećeš vratiti, moraš imati na umu da „deca roditeljima ne duguju ništa“. Ovih sam dana mnogo razmišljala o toj temi. Nešto se u meni definitivno prelomilo. Shvatila sam da me najzad, nakon toliko godina davanja koje se podrazumevalo iako je proslava „detetovog“ osamnaestog rođendana davno iza nas, uopšte nije briga hoće li neko prema meni biti pristojan ili mi ikad reći hvala.

Prosvetlila me teza da mi dete ne duguje ništa. Juče me prijatelj nasmejao. „Nazvao sam sina, rekao mi je: „Stari, na sastanku sam, nazvaću te za pet minuta. Već petnaest dana čekam da me nazove.“ „Ahahahaha.“ „Tebi je to smešno“, čudio se? „Smešno mi je, ja se više na ta sranja neću paliti.“ „Blago tebi.“

Da, blago meni. Imam muža, imam mačku, imam kuću, imam cveće. Dopizdelo mi je boriti se za „ljubav“ četrdesetogodišnjeg deteta do mog zadnjeg eura. Što sam dala, dala sam. Naravno da sam pogrešila kad nakon duvanja u osamnaest svećica nisam rekla: “Tamo su ti vrata“. Nikad nije kasno. Dobar je osećaj pokazati vrata i dvadeset godina kasnije.

Lakše se diše – završava Rudan.

“Tisuću puta sam zamišljala trenutak, pisci imaju bujnu maštu, kako će to izgledati kad ti priđe liječnik, bez osmijeha u očima i kaže… Hoću li pasti u nesvijest? Izbezumiti se? Krenuti plakati? Pitati zašto ja?

Životni vijek se produžio, još sam mlada, ne, ne, ne, zašto ja? Jebote! Ništa od toga nisam doživjela. Uhvatio me smijeh kad sam vidjela zabrinute liječnike riječkog KBC-a, kako su se samo brzo okupili oko mene. Osjetila sam da mi nekako žele olakšati muku koju nisam osjećala…

U sedamdeset i petoj sam, mnogi moji vršnjaci nemaju rak, zdravi su, u punoj formi, a ja, a ja…

Što me oduševilo ovih dana, zašto sam sretna? Preko noći sam saznala koliko moj suprug i ja imamo prijatelja, pravih prijatelja, fenomenalnih ljudi.

Ne žalite me. Smrt ili blizina smrti je poseban doživljaj. Opušta. Govori ti što je bitno i poručuje da je život lijep. I jest lijep i kad ti smrt zakuca na vrata.

Neka kuca, još uvijek sam ovdje i uživam u životu kao nikad, napisala je, između ostalog Rudan.

Cijeli tekst pročitajteOVDJE

1. OBOŽAVAM BEBE

Skupinu sačinjavaju žene između dvadeset i pete i danas već pedesete koje jedva čekaju da im iz utrobe izađe tri i pol kilograma sreće. Da bi to postigle, one mlade, troše brdo love na nokte kojima njemu grebu jaja i leđa, silikonske umetke, latino guzicu… Kod nekih lov na oca ide brzo, neke sporije otvaraju rajske dveri. One starije već su uhvatile princa ali njihovo jajašce nikako da uhvati ribicu koja danas vrlo često bez repa pluta u jajima.

Ogromna većina članica ove grupe ipak dočeka dan koji je, prema literaturi, “najsretniji dan u životu svake žene”, u stvarnosti je to ulazak u pakao iz koga izađeš kad izdahneš. Dernjava na početku je nešto što svaku majku izluđuje. Kasnije je se sjeća kao jedinog razdoblja koje je bilo, kad govorimo o djeci, čista radost.

Ekstenzije koje ti je muž, dok ti nije postao muž, divljački potezao, “radili ste na djetetu”, pretvorile su se u masne, gadne bičeve. Toliko si nervozna da si izgrizla gelirane nokte, ocu djeteta izgubio se svaki trag. Njemu vrišteće meso ne liči na bebe iz filmova, a njegova žena, sisata vještica, nema ništa s onom curom koja je pod njegovim zapaljenim bedrima bila divlja kobila.

Divlja kobila danas ne njišti zadovoljna i zadovoljena, ona reži. “Gdje si bio?!” “On nije samo moje dijete!” “Tebi se u životu ništa nije promijenilo, a vidi mene!” “Možeš li mi ga pričuvati na sat ili dva da skočim do fri…”

Žena ne dovršava rečenicu jer zrak propara sirena koja najavljuje smak svijeta. Žena sisom ubija sirenu. Tata govori: “Ne spremaj mi večeru. Tomo slavi momačko.”

2. PIČKA TI MATERINA

Žene sa djecom ulaze u tu grupu tamo negdje oko četrdesete. U posljednje vrijeme su one te koje kažu njemu, meni je svega dosta. I njemu je ali ne priznaje. Sirotan se brani. “Što ti fali? Djeca su, hvala bogu, živa i zdrava. Mikiju ne ide škola jer je na tvoje, ni njima pamet nije bila jača strana. Kika je krasna cura. Imamo stan, nekako ćemo vratiti kredit…”

“Ne podnosim te”, vrišti žena, “ne mogu te smisliti. Ni tvoj miris, ni tvoje, lako ćemo, stalno klatiš okolo, petnaest godina mi obećavaš da ćeš završiti fakultet a sad je mali glup na moje. GLUP JE NA OCA, pička ti materina!”

Razvodi običnih ljudi nisu horor jer se on ne bori za skrbništvo, ne bi on pristao ni na “zajedničko” da ne brine što će ljudi reći. Uostalom, Laura ne podnosi djecu, ona mu je rekla, ti si muškarac mog života. Trebam te da bih disala. Laura, ah, Laura! Toliko se razlikuje od luđakinje koja mu večeru baca na stol kao prolaznik beskućniku pedeset centi.

Laura ima krasnu kosu, on voli kad svoje tvrde sise prekrije slapom plavih kovrča. Svršava tako glasno da susjedi metlama lupaju istovremeno i po stropu i po podu. Nikad joj dosta seksa a ona njegova širi noge samo kad treba platiti karticu. I nikad, baš nikad Laura nije, iako ima dvadeset i dvije a on četrdeset i dvije, rekla da želi bebu. Idem, gotovo je. Zbogom paklu, dobar dan, živote.
Žena idućeg dana trpa njegove stvari u kutije. Zaključava vrata, on će doći u pet, ne želi ga više vidjeti. Ni njega ni bilo kog drugog muškarca. Zbogom paklu, dobar dan, živote.

3. DA SE JOŠ JEDANPUT RODIM

I ja sam u toj grupi. Da se još jedanput rodim od malena bih krenula u lov na lovu pa bih kupila gajbu. Ključ ne bih dala nikome. Mijenjala bih ih poput boje laka na noktima. Morali bi biti čisti, bogati, sterilizirani, pametni i dobri kuhari. Od njih bih uzimala samo gotovinu, jebeš ruže i parfeme.

U starosti, kuća bi mi bila prazna, ovako kako je danas. U njoj bi zvonio mir kako danas zvoni. Ali, da se još jedanput rodim ja bih znala da nigdje na svijetu ne postoji meso moga mesa koje me zove samo kad mu nešto treba.

Cure! U kojoj ste vi grupi?

Tko je, u hrvatskim okvirima, Severina? Ona je žensko koje se, od kako je stupilo na pozornicu, ponaša kao muško.

Hoće slavu, hoće lovu, željela je i dobila dijete izvan braka. Zašto žene ne naručuju spermu poštom? Provocira institucije sistema, ne poštuje učiteljice, tete u vrtiću ni one ženske u centrima za neki rad. O velečasnim sutkinjama da se ne govori. Drska baba navukla je hlače i piči li ga piči.

E, kad bi ona pičila li ga pičila doma iza zaključanih vrata dok mužu sprema ručak a u mislima se priprema za popodnevno glačanje i možebitno kasno noćno kresanje, kad sredi kuću i kad on ugasi televizor…Ali ne!

Ona želi biti javna ženska i tako navesti, po prirodi čedne Hrvatice, da se maknu od djece, crkve i kuhinje. Opa!

Seve nikako da nauči u kakvoj zemlji živi. Govori preglasno, misli, želi sina uz sebe, uostalom, poznato je da 99% Hrvatica dobije dijete nakon razvoda. Ne kuži Severina da mi koje smo dobile  djecu kad smo odjebale muževe nismo bile Severine. Mi smo obične babe, ženke koje imaju pravo na djecu, vrlo često ta prava koja dobivamo prelaze sve granice.

Nakon rastave imamo pravo na brigu o hranjenju, oblačenju i školovanju djece. Nitko nam ne oduzima radost plaćanja treninga, instrukcija i osiguravanja krova nad glavom za našu djecu. Nekim sretnicama čak sjedne mjesečno na račun 150 eura alimentacije.

Severina nije jedna od nas. Ona jest građanka Republike Hrvatske. Ona jest dobila izvanbračno dijete pa ipak nema status obične majke. Da ima taj status jebalo bi se Hrvatskoj za nju kao što joj se jebe i za sve hrvatske majke koje imaju izvanbračnu djecu.

Vještica nije naša cura. Nije naša cura onako kako su bili “naši dečki”, oni BBB koji su krenuli za Grčku da bi se tamo mlatili sa sebi sličnim huliganima. Pucale su glave, tekla je krv, jedan je dečko, srećom nije bio bluboj, izgubio život…

Ma, sjećate li se tog slučaja? Čitava je Hrvatska bila na nogama. Naš Veliki vođa, Crkva, ministar vanjskih poslova, svi hrvatski dečki koji su inkarnacija Lijepe naše urlikali su kako oni “naše dečke” neće ostaviti na cjedilu. I nisu. Dečki su građani Republike Hrvatske, svaka zemlja štiti svoje građane ma što učinili.

Slali su se lijekovi, brinuli smo hoće li ih Grci u zatvorima, jadničke nevine, guziti bez milosti, što učiniti da ih se pod svaku cijenu dovuče doma jer su ti huligani “naši dečki”. Neke je BBB Hrvatska izvukla pa su dvojica od njih krenula za Vukovar i tamo prebila nekolicinu dječaka jer su govorili srpski.

Koga briga. BBB su “naši dečki” i kad mlate. Bit će “naši dečki” i kad nekog ubiju onako kako Severina nikad neće biti naša cura.

Doduše, budimo objektivni. Njezin protivnik nije neka šuša, nekakav kriminalac, monstrum ili, bože me sačuvaj, psihopata. Naprotiv. On je nježan otac i veliki dobrotvor. Teško je nabrojiti koliko je izgradio dječjih igrališta, škola, bolnica, vodoskoka, kolikim je staricama Hrvaticama pomogao da pređu zebru…

Smijemo li takvoj ljudini i sad već Našem Dečku oduzeti sina na, ne daj bože, dva tjedna mjesečno? Nema šanse! Naša Majka Tereza u hlačama mora dobiti svoje dijete da ga pazi i mazi 24 sata dnevno 365 dana godišnje. I to je malo kad se u obzir uzme što je do danas hrvatski heroj domovinskog mira učinio za Hrvatsku.

Severina nek se jebe. Đe je vodoskok, Seve? Nema ga. Pa zašto bismo ti onda dali dijete? Samo zato jer je tvoje i samo zato jer ga voliš i samo zato jer on tebe voli? Vještice, nisi naša cura.

Uskoro će u Hrvatskoj predsjednički izbori. Jasno mi je tko će biti Milanovićev jedini protivnik. Kako mene ova Hrvatska jebe?! Pred kakav me izbor stavlja?! Ili Zoran ili Milan.

Ma, gonite se! Glasat ću za Zorana pa makar me hrvatske institucije zbog toga strpale u ludnicu ili mi oduzele djecu.

Obični, mladi ljudi, ne mislim na mlade političare kriminalce ni navijače divljake, dakle ljudi koji u sebi imaju ljudskosti, lome se iz dana u dan.

Ubija ih rad na određeno vrijeme, prostakluk šefica i šefova, najmovi i krediti ih dave a oni moraju prolaziti goli kroz goli život. U kapitalizmu najgori kriminalci imaju pravo na milost. Običan čovjek ima pravo samo na smrt bez milosti.

Ubijaju ih infarkti u četrdeset i petoj, zbog tlaka su na hitnom traktu jednom mjesečno, ne pomažu ni lijekovi ni droga koju gotovo svi dobivaju na recept. Helex, Praxiten, Apaurin… “Previše ste nervozni”, govori liječnik koji ih možda vidi a možda i ne vidi.

Kako ih može vidjeti kad mu dnevno kroz ambulantu prođe stotinu jadnika?

Psihoterapeuti su prebukirani, čak i oni koji svoje savjete u zlatu naplaćuju. Ni princezama nije lako. Danas sam na nekom portalu pročitala kako jedna od engleskih princeza vrišti u jastuk. Radi u galeriji, obavlja dužnosti u ime Krune, ima dva mala sina…

Zaprepastila sam se. I princeza vrišti? Kako tek vrište moja djeca? Ne pitam ih jer bih se uznemirila pa doživjela infarkt ili moždani udar. Zato sa svojom djecom i unukom govorim samo o… Ne razgovaramo. Ja ne želim slušati o njihovim bolestima kojima ih ubija kapitalizam, mene manje ubija kapitalizam, više bijes. Dođe na isto.

Zato, kad ponekad skupa pijemo kavu, svatko od nas gleda u svoj mobitel i pun ljubavi šuti. Nije li bolje šutjeti nego jedni drugima otvarati rane?

Ja im ne mogu pomoći. Njihovi su dugovi njihovi, kupnja darova, bora i loptica je smak svijeta.

Živimo u vremenu kad djecu treba odvesti zubaru, logopedu psihijatru, psihologu, frizeru. A iznad šije i tebi i partnerici visi otkaz ili stambeni kredit ili život s roditeljima. Nekad tako nije bilo…

Bilo je. Sjećam se svoje mladosti. Radila sam na radiju, bila je Stara godina i užasavala sam se trenutka kad ću doći doma gdje me je čekalo dvoje djece, muž, kasnije su trebali doći prijatelji s djecom da bismo se mogli “veseliti”. Trebala sam ispeći kolače, pripremiti večeru, presvući djecu, prekriti stol svečanim stolnjakom…

Dok sam se tresla na radiju a u glavi mi je bubnjalo pronašla sam za sebe čaroban recept za spas. Kad dođem doma zaključat ću se u kupatilo, uvaliti lice u jastuk i vrištati, vrištati, vrištati…

I danas žalim što sam u svoj onoj frci oko “sretnog” i “veselog” dočeka zaboravila na jastuk.

Ovih dana, možda zato što su praznici na pragu i svi moramo biti razdragani i sretni iako većina ne može kupiti djetetu fritule, pada mi na pamet kako bih mogla unajmiti garsonijeru gdje me nitko danima neće naći pa urlati dok nesreća ne izađe iz mene.

Ne mogu. Vrištanje nije rješenje.

Rješenje je borba za život na život i smrt. Isto pravilo važi i za stare i za mlade. Stari skupljaju boce i raduju se povećanju mirovine za dvadeset eura, uskoro će izbori, mladi mole boga da nekako na deset rata kupe zimske gume pa da djecu odvezu u Trst. Tamo je jeftinije i ulje za pečenje fritula i bor i loptice i slatkiši…

Sve znam ali nekako ne odustajem. Kako vrijeme odmiče, kako se božićna zvonca sve jače glasaju na svim postajama i ekranima tako se ja radujem. Ove godine ću preko interneta kupiti najveći jastuk na svijetu i urlati, urlati, urlati… To je i meni i svima oko mene jedino što možemo učiniti.

Kužim, jasno mi je. Vi za to nećete imati vremena.