Na osnovu ispitanika koji su bili podvrgnuti različitim načinima ishrane, utvrđeno je da odricanje od namirnica kojih se vegani odriču ne stvaraju apsolutno nikakvo poboljšanje sistema. Odricanjem od mesa, odnosno životinjskih proizvoda, a na globalnom nivou – ne rade ništa. Prateći ideju iskoristivosti obradivog zemljišta, vegani u stvari štete sitemu, jer zauzimaju prostor za sadnju i uzgajanje voća i povrća, a takav prostor bi se mogao efikasnije iskoristiti za ishranu sitne i krupne stoke, a koja dugoročno može da se bolje iskoristi i nahrani više ljudi. U praksi bi to značilo da je više koristi od četiri krave nego dva dunuma paradajza.

Ne, ne pokušavamo reći da je nešto bolje ili gore, samo se bavimo matematikom, a na osnovu stručnih istraživanja. Vegan, u prosjeku, zahtijeva oko dva hektara obradivog zemljišta da bi uspio da zasadi, obradi i iskoristi to voće i povrće dok se taj broj značajno smanjuje neveganskom ishranom. Za to vrijeme, vegetarijancu u prosjeku treba tek pola hektara zemljišta za uzgoj i konzumaciju određenog bilja, a što ostavlja dva hektara razlike koji mogu da se iskoriste za sadnju i “nahrane” više vegetarijanaca.

Očuvanje životinjskog svijeta – da, ali prirodnih površina nikako ne, tako da teorija o tome da se više ljudi može nahraniti, odnosno da bi globalno vegansto bilo dobra priča kao temelj za iskorjenjivanje gladi ipak nije utemeljena na realnim činjenicama. Vegani više troše dragocjenu zemlju nego što je iskorištavaju u svrhu smanjenja broja gladnih.

Naravno da je ovo jedno u nizu istraživanja i da ga svakako ne treba odmah uzeti zdravo za gotovo.

Jedite šta mislite da treba i od čega se osjećate sito, zdravo i ispunjeno, ali u ovom slučaju brojevi jednostavno nisu na strani vegana.

Ili to ipak nije baš tačno?

Ima nečeg u tome da se ishrana bazirana na mesu, njegovim prerađevinama, mliječnim proizvodima, uz salatu i dosta voća, smatra najzdravijim načinom života, a meso, zastupljeno u ishrani širom svijeta, na Balkanu ima gotovo kultni status: ručak bez mesa kao da i nije ručak većini stanovnika naše zemlje.

Ali svaka priča ima (bar) dvije strane. Na drugoj strani ove stoje životinje. One nemaju riječi, ali da imaju postavile bi mnoga pitanja. A mi ćemo postaviti ovo jedno:

 Da li se ikada zapitate šta je bilo potrebno za delikatnu mekoću vašeg odreska ili nježnost one kockice čokolade?

Većina ljudi i danas otvoreno ili prećutno smatra da je sasvim u redu jesti meso (a kamoli čokoladu ili sladoled), a oni koji se i ne slažu sa praksom svirepih ubistava često za naše, ljudsko, dobro kao polazni argument uzimaju zdravlje i(li) vijekove tradicije u kojoj čovjek, kao posljednji u lancu ishrane, nema razlog da mijenja svoju praksu i ima svako pravo da prvenstveno brine o svom zdravlju.

Ali, ako se kao osnova za jedenje mesa, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda uzme zdravlje, postavlja se pitanje šta je sa gotovo pola milijarde Indijaca koji nikada nisu okusili niti jednu od ovih stvari? Šta je sa populacijom koja bi mogla da čini grad veličine Los Anđelesa, a koja, reklo bi se zdrava, šparta ulicama Sjedinjenih Država svakog dana? I kako su oni najmudriji, negdje tamo u dalekoj Atini, prije gotovo dvije i po hiljade godina živjeli uglavnom od grožđa, maslina, žitarica i vina?

I nismo li, nakon svih ovih godina, dosegli tačku razvoja u kojoj sve naše potrebe mogu biti podmirene bez da iko prolazi kroz patnju, bol i smrt?

Vegani smatraju da jesmo.

Sam veganizam je svoje začetke, pored moralnih dilema, našao u želji za zdravijim načinom života, a ostalo je zabilježeno da je engleski fizičar Vilijam Lejmb još 1813. godine tvrdio da veganski način ishrane može preduprijediti rak i pomoći u liječenju svih bolesti, od tuberkuloze do akni. Sličnog ubjeđenja bili su i osnivači i brojni članovi Britanskog vegetarijanskog kluba, u kojem su se od 1847. godine vodile rasprave da li upotreba jaja i mliječnih proizvoda, oblačenje kožne i svilene odjeće imaju dobar razlog ili ne. Sam veliki Gandi, član ove družine, stavio je tačku na ovakve diskusije, stavom da je neiskorištavanje životinja prije svega stvar morala.

Za razliku od vegetarijanaca, koji se odriču mesa, ali u svojoj ishrani ostavljaju med, jaja, mlijeko, sir i sve mliječne prerađevine i kupuju istu kozmetiku kao i mesojedi, vegani idu mnogo dalje i to iz mnogo dubljih razloga. Koža i svila, med i mlijeko, jaja i šminka – sve to što tako olako uzimamo svakoga dana, stiglo je do naših ruku smrću živog bića koje je prije toga patilo i koje je ubijeno na svirep način.

U redu, reći će mnogi, to je činjenica: da bi se dobilo meso, neka životinja mora da umre. Ali šta je tu toliko strašno? A sve i da jeste, šta je loše u mlijeku i mliječnim proizvodima? Kakve veze ima kugla sladoleda sa bilo čim?

Sve na svijetu je povezano. A kako, pokušali smo saznati od vegana, nutricioniste i podataka koji su tu, na dohvat ruke, ali, čudno, ostaju u sjenci.

Milica M. studentkinja filozofije, aktivistkinja za prava životinja i veganka kaže da se na ovaj korak u načinu ishrane i života odlučila nakon što je jedog dana u svojoj glavi “posložila kockice”: “Ja sam od malena osećala da tu nešto nije u redu, jer sam jako volela životinje i plakala sam svaki put kada bi me terali da jedem meso.”

Roditelji i okolina su imali uticaj neko vrijeme na prehrambene navike, ali pitanje koje je opet iskrslo, dobilo je definitivan razlog i konkretizaciju osećaja u moralnom principu: “Mučilo me je to i prvo sam postala vegetarijanka, a onda sam se zainteresovala za etiku, Singera i to mi je pomoglo da shvatim i moralnu stranu i odakle tolika jačina mojih osećanja i potreba da se ne našteti nijednom živom biću. A u našem, kapitalističkom sistemu, za našu čašu mleka, moraju da ubiju neko telce. Ne želim da podržavam takav sistem.”

Iako Milica kaže da se i poslije skoro dvije godine veganskog načina života osjeća odlično, puna je energije, a krvna slika joj je dobra, moguće je cijelu problematiku posmatrati iz druge perspektive.

Nutricionistkinja Biljana Divjak pitanje želi staviti u okvir zdravlja i ukazuje na problem koji često ostaje skriven: “Rasprava o ‘zdravoj ishrani’ često promaši poentu, jer odluka o vegetarijanskom ili veganskom načinu ishrane obično je odluka srca. Zdravstveni rizik od nedostatka vitamina B12 je vrlo ozbiljan i ne treba ga posmatrati u svjetlu emocionalne rasprave već sa prehrambene i zdravstvene tačke gledišta. Procentualno gledano, samo oko 7% opšte populacije pati od nedostatka vitamina B12, a kod vegana je to slučaj 60-90% (broj varira u studijama).”

Povećan rizik od nedostatka vitamina B12 kod vegetarijanske i veganske prehrane možemo smatrati naučno dokazanom činjenicom. S druge strane, prije samo nekoliko mjeseci u medijima je odjeknula vijest o uticaju crvenog mesa i mesnih prerađevina na pojavu raka debelog crijeva.

Mesojedi, dakle, nisu automatski na zdravoj strani – upravo suprotno.

Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (WHO/FAO) su jasne: konzumirati do tri porcije nemasnog mesa ili jaja sedmično. Crveno meso, kao što su govedina, svinjetina i jagnjetina trebalo bi jesti rijetko. Nemasno mlijeko ili mliječne proizvode sa manje od 1% mliječne masti trebalo bi, s druge strane, uzimati svaki dan.”

Na čest argument vegana da su ljudi jedini sisari koji piju mlijeko druge životinjske vrste, Biljana odgovara: “Čovjek je po svojoj anatomskoj i fiziološkoj građi tipičan omnivor (svaštojed), a ljudska rasa je evoluirala anatomski, ali i fiziološki. Gen LCT, koji kodira za enzim laktazu se prije 9 000 godina, prilagodio se načinu ishrane i važno je unositi mlijeko i mliječne proizvode, jer to je hrana bogata proteinima koji se stoprocentno iskorištavaju u našem tijelu.”

Iako je vegetarijancima kroz uravnotežen izbor namirnica moguće da zadovolje svoje dnevne energetske i nutritivne potrebe, vegani nailaze na prepreku: “Mogući kritični nutrijenti usljed odricanja mesa, namirnica životinjskog porijekla i morskih plodova su proteini, omega-3 masne kiseline, željezo, cink, jod, kalcijum, vitamin D i vitamin B12.

Ova lakto-vegetarijanska dijeta, koja uključuje jaja i sir i dalje sadrži vrlo moćne izvore vitamina B12, dok u veganskoj prehrani nije naučno dokazan nijedan izvor koji bi mogao pokriti potrebu za ovim vitaminom, a njegov nedostatak često ostaje neotkriven mnogo godina prije pojave teških tjelesnih simptoma, a koji se očitavaju kao vanjski znakovi umora, depresije, blage upale u ustima i probavnom sistemu, što se rijetko dovodi u vezu sa nedostatkom B12.”

A kada je o moralnom aspektu veganstva riječ, odgovor iz naučne perspektive bi bio da: “Ako imamo svijest o životu i zdravlju neke životinje, ne smijemo izgubiti svijest o sebi, svom životu i zdravlju.”

Mi smo ljudi i mi imamo pravo. Zašto mi imamo pravo? Jer je to naša potreba, jer smo najrazvijeniji, najsavršeniji.

A prava životinja da imaju pravo?

Ono što je najveći problem u priči jeste industrija, uslovi uzgoja i način ophođenja prema svim tim životi(nja)ma.

Uzeti, na primjer, jaje negdje na selu, snijeto u slobodi ni za mnoge vegane nije toliko strašna stvar. Selo je ipak nešto potpuno drugačije od masovne proizvodnje.

Zašto onda iz tog drugog ugla, na koji vegani neumorno ukazuju, ne bismo trebali podržavati masovnu proizvodnju mesa, mlijeka i njihovih prerađevina?

Zato što je industrija mlijeka nužno povezana sa industrijom mesa i one čine jedan savršeno funkcionalan sistem u kojem vam se sa reklama smiješe kravice, srećne što će baš od njihovog mlijeka biti napravljeni slatkiši da usreće neko dijete dok se, zapravo, onim pravim, ne-ljubičastim i ne-ružičastim, njihova djeca oduzimaju odmah po rođenju, smiještaju u posebne bokseve u kojima provode oko četiri mjeseca, bez mogućnosti da se ikuda pomjere, a sve to kako im se ne bi razvili mišići i kako bi od njih nastala najukusnija, najmekša teletina.

Zato što, da bi uopšte dobile to svoje dijete, svoje tele, budu nasilno oplođene u neprirodnom, bolnom i okrutnom procesu u kojem im se ubrizgava sperma guranjem ruke stručnjaka kroz rektum.

Zato što svake godine bacimo oko šest milijardi kilograma mesa.

Čak i ne pojedemo, čak i ne iskoristimo bilo za zdravlje, bilo za užitak. Čak ni to. Jednostavno, bacimo šest miliona tona mesa svake godine. A time em smo bacili stotine života, em ugrozili i sopstveni: studija istraživača industrijskog inženjeringa Univerziteta u Misuriju pokazala je da bacanjem mesa pravimo ekološku štetu, jer proizvodnja mesa zahtijeva veliku količinu resursa, a otpad emituje otrovne gasove i utiče na stvaranje efekta staklene bašte.

Ovo su neke od svima dostupnih, a ipak (ne)svjesno prenebregnutih činjenica.

Možda jeste teško promijeniti navike u ishrani kakvu poznajemo cijeli život. Možda je lakše zažmuriti na sve ove podatke, slegnuti ramenima i reći: “Jebiga, mora tako.” Ali činjenica je da ne mora. Ako je preteško biti vegan, probajte sa vegetarijanstvom. Ako je vegetarijanstvo i dalje prevelik izazov ili ostanete pri teoriji da su meso i mlijeko neophodni za zdravlje, pokušajte bar da ne bacite nijedan jedini gram hrane.

Zamislite da evolucija ili božije stvaranje, šta je kome lakše, nije završilo nama. Da je tu bio još jedan korak, posljednji stepen. Svuda oko nas su bića koja imaju ne samo svoje “Ja” već neko “Sve Ja”, svijest o svemu i za njih, naša svijest o sebi je ništa. Da li bi mogli smatrati da mogu da rade s nama šta im je volja?

Nutricionistička istraživanja kažu da su meso i mlijeko najbolji izvor proteina i kalcijuma dok vitamin B12 se nalazi isključivo u namirnicama životinjskog porijekla.

Ali i vitamin B12 ima vještački suplement i može biti zamijenjen. Ponekad, samo ponekad, razmislite o svemu ovome.