Kada govorimo o slobodi govora u medijima, reprezentativni ste primjer osobe koja je zbog iznošenja svog stava dobila mnogobrojne prijetnje, koje su u konačnici rezultovale odlaskom iz države. Gdje je nestala sloboda?

Sloboda nikad nije ni postojala. Sloboda je, u ovom kontekstu, prilično apstraktan pojam i nema veze sa stvarnošću. U stvarnosti je sloboda koncept koji se ne može posmatrati odvojeno od posljedica. Apsolutna sloboda ne postoji. Ukoliko želite da budete slobodni na način da govorite i radite sve što želite, onda istovremeno morate biti spremni na to da snosite posljedice za to. Istina je, moja sloboda prestaje tamo gdje počinje tuđa. Apsolutno sam za to da postoji sloboda govora, svi imaju pravo da se izraze i kažu šta misle i osjećaju o određenoj temi i to im niko nikad ne bi trebao oduzeti niti zabraniti, ali u isto vrijeme, moraju biti spremni na to da snose posljedice za svoje akcije. Sloboda je skupa i ona traži žrtve. 

S obzirom na to da je jedna od prijetnji upućena od strane pripadnika Oružanih snaga BiH, koji i dalje nije sankcionisan zbog istih, ostavlja li se prostor za vjerovanje kako pravda ipak nije jednaka za sve?

Naravno da pravda nije jednaka za sve, to je tako svugdje u svijetu, ne samo kod nas. Pravda je, baš kao i sloboda, apstraktan pojam i vrlo relativan koncept koji zavisi od konteksta o kojem govorimo. Ja nisam idealista, ne vjerujem u pravdu, vjerujem u vladavinu jačih, ma kako to okrutno zvučalo. Mirza Džidić, pripadnik Oružanih snaga BiH, koji je javno pozvao na moje silovanje nije kažnjen niti će biti iz razloga što je on simbol sistema, a ja sam tek pojedinac. Bila sam prinuđena da povučem prijavu protiv Mirze Džidića iz razloga što mi je u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu vrlo direktno rečeno kako “neće biti ništa od toga” i kako Mirza Džidić neće biti kažnjen. Uslijedilo bi, dakle, povlačenje po sudu i poznat rezultat, shvatila sam kako nemam ni vremena ni živaca za to i kako je bolje da svoj život posvetim nekim produktivnijim stvarima od borbe s vjetrenjačama i dokazivanja sebi i drugima nečeg što je unaprijed osuđeno na propast. Pojedinac ne može niti će ikad moći protiv sistema, moje je mišljenje da sebi to treba priznati na vrijeme i uštedjeti si potrošeno vrijeme i živce.

U svom oproštajnom pismu BiH rekli ste da ste srećni što odlazite, jer je stanje u državi i više nego haotično. Međutim, je li rješenje odlazak i znači li to da čovjek slobodnog stava i mišljenja ne može živjeti u Bosni?

Ne postoji univerzalno rješenje koje bi se moglo odnositi na sve, odluka o tome da li ćete ostati i nastaviti da se borite ili otići i graditi svoj život u nekoj zdravijoj sredini je potpuno individualna i svako mora da je donese za sebe. Ja sam odlučila da ne želim više trošiti svoje živce i vrijeme na borbe s vjetrenjačama jer život može biti mnogo više od toga. Ostajanje u Bosni i Hercegovini i borbu protiv svega onog što ne mogu promijeniti sam stoga nazvala mazohizmom, što je zapravo definicija ludila – iznova raditi jednu te istu stvar i očekivati drugačiji rezultat. Ne smatram to odustajanje svojim porazom, tek odlukom da na prvo mjesto stavim sebe i svoje zdravlje i duševni mir. Mladim ljudima u BiH i generalno na Balkanu se dosta zamjeri to što odlaze i odustaju od pokušaja da promijene situaciju u svojoj zemlji. Logično je da mladi ljudi traže bolji život za sebe i da je to razlog zbog kojeg se odlučuju na odlazak, a svjesni su toga da u svojoj državi ne mogu ništa promijeniti jer im to sistem ne dozvoljava. Ja nisam otišla jako mlada jer sam vjerovala kako stvari mogu biti bolje, međutim, kad me država nije zaštitila kad mi je to bilo potrebno, shvatila sam da ja nemam šta više da tražim tu.

Jesu li vjerska obilježja zaista opasna po zdravo i normalno funkcionisanje društva?

Vjerska obilježja nisu “opasna” sama po sebi, opasna su tek kao simbol određenih ideologija koje predstavljaju. Nikab i burka, “ekstremna” vjerska obilježja koja sam u spornom Facebook statusu ja kritikovala simbol su agresivne i primitivne ideologije islama, opresivne filozofije za koju smatram da, između ostalog, ženama oduzima pravo izbora i slobode, te u potpunosti poništava individualnost. Dakle, nije problem samo pokrivanje lica budući da se ovdje ne radi o načinu oblačenja, problem je u tome što je ona simbol nečeg mnogo opasnijeg što se nastoji nametnuti. Radikalni islam je ideologija kojoj, prema mom mišljenju, nije mjesto u 21. stoljeću i civiliziranom društvu.

Kada ste pisali sporni status, jeste li mogli pretpostaviti ishod situacije i kako ste se nosili sa reakcijama koje su uslijedile?

Apsolutno ne, nije mi palo na pamet da bi jedan obični Facebook status mogao dovesti do toga. Čitavoj je situaciji na težini dala činjenica da sam ja u tom periodu radila kao novinarka na najčitanijem informativnom portalu u BiH, pa su ljudi bili skloni tome da moje privatno mišljenje posmatraju kao neki zvanični stav medijske kuće za koju sam radila. Iako sam u nekoliko navrata pokušala objasniti kako moj lični stav o određenim temama nema nikakve veze sa politikom kuće za koju radim, bilo je bezuspješno, u ljudskoj je prirodi da traže žrtvenu jagnjad koju će nabiti na kolac. Sa reakcijama sam se nosila na način da sam ih javno dijelila sa ljudima, imala sam potrebu da ljudima pokažem na koji način se tretiraju neistomišljenici u Bosni i Hercegovini i generalno. Nije nikakvo iznenađenje da je došlo do uvreda, psovki i prijetnji, sve to je zapravo bilo očekivano s obzirom na društvo u kojem živimo, mada je u tom trenutku bilo prilično teško biti racionalan i sagledati stvari objektivno.

Ako govorimo o političkom sistemu u BiH i vladavini, na čemu se oni zasnivaju prema Vašem mišljenju?

Na vladavini jačeg, kao i svugdje drugo. Jači nije uvijek najkompetentniji niti najsposobniji, jači je naprosto jači jer se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. U BiH su na vlasti stranke koje manipulišu narodom koristeći najprimitivnije nagone i želje za podjelom kako bi u konačnici dobili ono što žele – moć, a sve po načelu “zavadi pa vladaj”. A vođe su uvijek bili gladni krvi, više nego hljeba.

Koliko vam je to što ste žena odmoglo (ili možda pomoglo) u iznošenju vaših stavova javno i kakva je generalno slika žena u medijima?

Brojne kolege novinari u BiH su se nosili sa sličnim problemima zbog iznošenja vlastitog mišljenja koje se ne slaže sa mišljenjem većine. Ipak, vjerujem da biti žena u takvoj situaciji ima svoju težinu s obzirom na stvari koje su nam urođene biološki i kojima kao društvo robujemo bez obzira na svu emancipaciju. Primjerice, nekom kolegi novinaru zbog kritike relgije nikad ne bi prijetili “silovanjem bodljikavom žicom”, niti govorili kako je “četnička kurva koju treba silovat dok joj se ne raspadne utroba”. Žena je u očima većine uvijek slaba, jadna, nezaštićena, a kad odbije da robuje tom stereotipu, treba je kazniti, poniziti, uništiti, dokazati svoju moć. Žena nije dostojna toga da misli i razmišlja svojom glavom, ona mora da bude tiha, mirna, pokorna. Ja nisam takva žena.

Jeste li se pokajali što ste otišli?

Ne, i opet bih uradila isto. Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj sam ja rođena i odrasla, ali to više nije zemlja u kojoj sam ja sretna.

Oni su iznijeli brojne zahtjeve za nadležne te poručili da neće više dozvoliti institucijama da ih ušutkuju te da žele da im omoguće dostojanstven život i glasan protest.

“Okupili smo se da s ovog mjesta pošaljemo jasne poruke i da poručimo da ne pristajemo na diskriminaciju i stigmatizaciju”, rekla je jedna od učesnica Bh. povorke ponosa.

Članica Organizacionog odbora bh. povorke ponosa Anisa Pračić Šehić je rekla kako su danas odlučili stati u kraj tišini i trpljenju nasilja koji trpi sve više ljudi.

“Do kada ćemo šutjeti dok vrše opresiju nad nama dok nas svakodnevno prozivaju svakakvim imenima. Kada naše slobode postaju instrumenti nečijeg nasilja, kada moramo birati ulice kojima ćemo se šetati, kada biramo mjesta na kojima ćemo moći u miru i bez straha popiti kafu.

Nasilje se vrši nad nama kada nas prisiljavaju da moramo šutjeti o našoj autentičnosti da bismo dobili šansu za zaposlenje. Prisiljavaju nas na šutnju i skrivanje sa porodičnim okupljanjima. Mi nismo nasilnici i nasilnice. Mi smo osobe koje trebaju i moraju biti ravnopravne po svim parametrima. Sve ove ulice su naše i sva porodična okupljanja su i naša porodična okupljanja.

Mi imamo pravo jednake šanse pri zapošljavanju jer naša seksualna orjentacija i identitet nisu mjerilo naših kompetencija i vještina”, istakla je Pračić Šehić.

Zahtjevi učesnika

Ponovila je zahtjeve učesnika bh. povorke ponosa.

“Zahtijevamo da donesete Zakon o javnim okupljanjima po evropskim standardima i pridružite se porodici pozitivnih praksi i omogućite pravo protesta kao instrumenta obespravljenih i marginaliziranih grupa da se čuje njihov glas. Ne želimo više čekati na jedno od osnovnih prava, a to je pravo na porodičan život.

Nemojte se praviti da ne postojimo. Zahtjevamo da prepoznate naše porodice u zakonodavstvu. Mi već pet godina ističemo potrebu za donošenjem zakona za istospolna partnerstva što je sramota naših institucija što ga ne donose jer naše porodice dijele iste porodične vrijednosti kao i vaše. I naše porodice su svetinje, poštovanje i ljubav – to je dom. Danas glasno poručujemo da ne pristajemo na vašu tromost kada tražimo zaštitu od nasilnika koja je prividna koja traje koliko i kazna za počinioca.

Zahtijevamo da donesete izmjene Krivičnog zakona gdje će precizno biti navedeno djelo koje potiče na mržnju i javno izazivanje te poticanje na mržnju na osnovu rodnog i seksualnog identiteta. Nismo niti ćemo ikada biti izolovani dio društva već ćemo biti sastavni dio bh. društva i svih gradova širom naše države”.

Poručila je da su juče, danas i sutra odlučili da se ne boje – da ne strahuju od, kako kaže, homofoba, šovinista i fašista.

Da se ovo dešava prvi put, bilo bi šokantno.

Da se dešava negdje drugdje, bilo bi apstraktno.

Rekli bi dobro nam znanu:”Nije to tako kod nas”! Ali, ovdje ne možete to reći, jer se svakodnevno dešavaju zločini u našem kraju. Svakodnevno nam ubijaju djecu nemarni, nesavjesni vozači. Nečiji sinovi, nečija djeca, sa pravom da drugim roditeljima oduzmu njihovu djecu.

Ima li pravde u Bosni ili je i ona odlučila da nas zaobiđe? U ovom društvu koje gleda i ćuti. Trpi i moli. Društvu koje čeka na svoj red na pješačkom prelazu u Sarajevu. Ne samo tu, već u državi. Onoj koja je neuređena, apsurdna i sablasna. Nama su dnevna štampa tragedije.

Nama su klikovi koji podižu rejting portala – suze.

Iz minute u minutu čekamo na nove vijesti, informacije, a one uvijek iste.

Dvije djevojke poginule na pješačkom prelazu!

Vozač prošao kroz crveno!

Vozio sto na sat!

Od ranije poznat policiji!

Gotovo svaki je od ranije poznat policiji, da dobro pitanje postaje ima li iko da nije? Ljudski život vrijedi nekoliko godina zatvora. Vrijedi nekoliko stotina ili hiljada maraka. Vrijedi kaznu. Zatvorsku. Ne vrijedi! Nedovoljno je to što mi kao društvo dozvoljavamo. Svi smo mi nečija djeca, neki od nas imaju djecu. Svi imaju nekoga koga vole, a taj neko mrtav ne može biti zamijenjen. Ne može biti nadoknađen, jer nismo došli na razmjenu dobara pa da kažemo da je nešto dovoljno, nešto nije. U pitanju je ljudski život, koji se u trenutku prekine i nepovratno ugasi.

Danas u Sarajevu, sutra u Banja Luci, prekosutra u nekom drugom gradu, drugoj državi. Vaše dijete na pješačkom prelazu. Pravi korak naprijed ka svojoj kući, vraća se sa fakulteta, sa posla, ide u susret vama, ide nekome. Razmišlja o svom danu, nesvjesno da treba da razmišlja o životu. Vaše dijete pravi posljednji korak na prelazu koji život znači. Neko ga ubije i odlazi sa lica mjesta! Taj neko se zove čovjek. A vi vrijeđate životinje, govoreći kako su nasilne, opasne, bijesne. Čovjek ne zaslužuje zvati se čovjekom!

Ljudi imaju dosjee koji ih čine poznatima, ali nemaju kazne. Nemaju svijest o tome da ih čeka bilo šta konkretno, ako naprave prekršaj. Ako udare autom nekoga, usmrte, unište.

U Bosni i Hercegovini imamo naratore i oratore. Ovi prvi pripovjedaju, drugi propovjedaju. Svi zajedno zasjedaju. Rezultat je velika nula. Ovdje nema ljudi koji djeluju. Grupa ljudi se okupi, izrazi nezadovoljstvo, svijeće se pale, životi gase. Nepravda ostaje!

Mediji iskoriste tragedije za svoje promocije, lideri za svoje bodove, traže se ostavke, upozorava, priča se o djelovanju, ali djeluje li se? Ostaje gorak okus u ustima svaki put kada shvatimo da živimo u kolektivnoj apatiji pod izgovorom društvenih mreža za empatiju.

Meni ništa ne znači što će vas nekoliko hiljada reći da dolazi na okupljanje putem fejsa, a onda desetine zaista biti tamo.

Ne znači mi ništa što će se na kafama šokirati svi i reći: “Jadna djeca. Kakva je ovo država”, a onda nastaviti piti kafu, kao da se ništa nije desilo.

Meni znači da vam je muka. Da vam se povraća, da ne možete da vjerujete da i dalje to rade. Nemarni vozači, nemarni političari i nemarna država. A država smo mi svi zajedno. Značilo bi da zaista izađete na ulice, da zaista pišete peticije, tražite sankcije, radite nešto. Kada dajete poželjne društvene izjave, mislite li na svoju djecu, vi lideri? Možda i ne baš, jer oni ne pješače, oni voze pa se ne bojite. Oni gaze preko naroda, jer im se može.

Divljanje je društveno prihvatljivo u BiH. Divljaju u prometu, divljaju na vlasti. Ljudi se svakodnevno iživljavaju na slabijima, samo zato što im se može. Nema tu zakona, nema tu pravde. Ima samo začarani krug poznanstava, koja omogućuju da se prođe nekažnjeno. Za sve pa i za smrt.

Spremali ste dijete godinama za svijet koji ga čeka. Savjetovali ga i usmjeravali. Govorili mu da se spremi i bude oprezno. Vi ste dali sve od sebe, ali niste vi mogli biti ti koji će reći kada je pravo vrijeme da zakorači. Čak i ako je bilo zeleno svijetlo za pješaka, čak i ako je bio pješački prelaz. Niste mogli djetetu reći da je svijet toliko sablasan da mu ništa ne znači što poštuje pravila, kada će neko da ga zgazi. Samo zato što nečija pravila vrijede više od državnih. Samo zato što mu se može.

Život nema cijenu, smrt nema kompromise.