Moj svijet je bio on. Mama, baka brat, drugari, crtani film, svi su oni bili popunjivači vremena do momenta kada bih vidjela kako ide niz ulicu.

Niko me na svijetu nije, niti će, voljeti kao on.

U njegovom zagrljaju sam se osjećala kao da me obavija plašt sigurnosti. Plašt topline. Kao da dobijam štit koji me čini neuništivom i nepobjedivom. U mom malom dječijem mozgu njegov zagrljaj je značio da će sve proći. Kada bi me gušio bronhitis i kada bi me on uzeo u naručje, on je bio i moj ventolin i moja inhalacija. Moj lijek.

Cijeli naš zajednički život bio je usmjeren ka tome da ga impresioniram. I onaj poslije toga takođe.

Naučila sam tako sve ono što brat nije mogao i želio. Voljela sam fudbal. U rekordnom roku sam naučila da pišem i čitam. Savladavala sam prije brata pjesmice koje ga je učio. Naučila sam da plivam jer je njegovo „bravo“ bilo melem za moju dječiju dušu.

Kada je bilo vrijeme spavanju željela sam da on ide sa mnom. Da li je moguće da sam mogla naslućivati koliko vremena nam je dodijelio život pa sam panično željela da traje što je duže moguće. Jednom prilikom sam mu rekla da ću ga zavezati kada krenemo da spavamo jer sam znala da se iskrada kada ja zaspim.

Onog dana kada je otišao bez povratka uzeo je polovinu mog srca, a ostatak se slomio.

Od tada sam se plašila da volim. Prestala sam da volim sebe. Pitala sam se zašto ja? Zašto meni? Zašto on? Zašto, Bože? Bog nije odgovarao.

Bronhitis me i dalje gušio. Nije više bilo mog štita. Nije bilo zagrljaja. Mama je bila umorna. Baka je bila tužna. Trudile su se. Nisu mogle biti tata.

Doktori su govorili da je gušenje posledica magle, pedijatar je govorio mami, dijete vam je osjetljivo, ovo je možda i na nervnoj bazi. Gušilo bi me kad god bi me život u mom dječijem mikrosvemiru pritisnuo. Plašila sam se. Otišavši bez povratka odnio je i sigurnost i spokoj.

Mislila sam da sam ja kriva. Mislila sam jer je on najviše bio moj. U mom sebičnom svijetu djelovalo je kao da meni i najviše nedostaje.

Dvadeset osam godina poslije mu pišem priče koje on ne može čitati. Dvadeset osam godina lijepim ovo srce koje mi je svojim odlaskom bez povratka slomio. Lijepim ga i razbijam na komadiće svaki put kada mislim o nama. Svaki put kada tražim tu ljubav u drugima.

Kao da bi me bilo ko mogao voljeti onako ko te voli onaj čiji si. A ja sam bila njegova. Rođena jer me on najviše želio.

Oni su me zavoljeli. On je želio da budem njegova kćerka.

Dvadeset osam godina pokušavam da ponovo zavolim sebe.

Da prestanem da ga tražim.

Da naučim da živim bez njega.

Nisam mogla da stojim sa nekim ispred oltara. Znala sam da neću moći, još kao djevojčica. Nisam jer bi me ubila činjenica da njega nema u prvom redu. Onaj koji sada čuva moje srce od svih, pa i od mene same, je imao dovoljno veliko srce da to razumije.

On ni ne shvata koliko je moje srce ranjeno i koliko je tih praznina morao da pokrpi baš on. On ne shvata da sada on moj život drži u rukama. I da samo ako malo jače pritisne sve može da slomi.

Skupila bih ja ponovo komadiće srca, da moram. Kao neki lični Lego koji godinama sklapam svaki put kada ga neko slučajno ili namjerno šutne i raspe na milion komada onda kada spustim svoje lične zidove koje sam kao vid zaštite podigla oko njega.

Život mi je kad god je bilo teško slao i nju. Slučajno ili namjerno. Da bude nježnost i razum u mom ludilu. Tako je bilo i nedavno.

Neki dan sam joj u nekom svom ludilu u kojem je došla mirna i staložena da me pita: „Jesam li dobro“, i pogledala me svojim nebo plavim očima rekla, slikoviti prikaz trenutne situacije je da stojim u požaru, a ti si došla, smiješ se i držiš cvijet, dok sve gori.

Smijale smo se toj mojoj opservaciji. Kao što smo se cijelo djetinjstvo smijale svim onim problemima koji su bili preveliki za naše dječije živote, ali su bili lakši jer smo se držale za ruke, kada smo trebale.

I ona je bezbroj puta zalijepila moje srce. Jer je mogla da razumije moj senzibilitet. Tako osjećajne i glupave, čuvale smo jedna drugu. Najbolje što smo znale. Čuva me i danas.

Vjerujem da je Bog nije slučajno poslao u onoj godini kada je njega oduzeo. Vjerovatno da mi pomogne da preživim. Nikada joj nisam rekla koliko me puta ona spasila od mene same. Nisam jer znam da bi plakala, pa u našem odnosu ja glumim grubijana. Ona se smješka i glumi da mi vjeruje.

Ona mi pomaže da se volim. Ona svojim velikim srcem svoje probleme ostavi po strani da bi liječila moje srce. Ona je jedna od nagrada zbog koje ovaj život ima smisla.

Dvadeset osam godina sam učila da se ponovo volim. Ove godine sam možda malo i uspjela. Ove godine je bilo toliko dana u kojima žurim da se probudim i da se radujem životu.

Koliko god vam vaši lični demoni izgledali veliki, nađite svoje lične anđele koji će vam pomoći da budu manji.

Ne možeš sam.

Treba ti neko da ti kaže volim te. Možeš ti to. Ustani. Hajde. Lijepa si. Treba ti neko da ti kaže, ja te razumijem. Plači kada je potrebno, to nije odlika slabih, već onih koji osjećaju, a to nikada nije slabost.

U tome je zapravo tvoja snaga u svijetu svega lažnog. 

Sada je stigao i do Indije.

Posle venčanja, ona planira dvonedeljni medeni mesec na Goi.

Jedina stvar koja će odudarati od tradicionalnog indijskog venčanja biće: mladoženja.

Jer, Bindu planira da se „uda” za samu sebe i to bi mogao da bude prvi slučaj sologamije u Indiji.

„Mnogi mi kažu da sam odličan ulov“, kaže 24-godišnja studentkinja sociologije i blogerka.

„Odgovaram im da sam ‘ulovila samu sebe'”.

Udajom za sebe, dodaje, posvetiće život „samoljublju”.

„Samobrak je posvećenost tome da budete tu za sebe, da odaberete način života koji će vam pomoći da rastete i procvetate u najživlju, najlepšu i najsrećniju osobu koja možete da budete.

„Ovo je moj način da pokažem da prihvatam sve različite delove sebe, posebno one koje sam pokušala da negiram ili da se odreknem, kao što su moje slabosti – bilo da su fizičke, mentalne ili emocionalne.

„Za mene je ovaj brak zaista dubok čin samoprihvatanja. Ono što pokušavam da kažem je da prihvatam sebe – celu sebe, čak i delove koji ne izgledaju lepo”, kaže ona.

Njena porodica, kaže, dala je blagoslov i prisustvovaće ceremoniji zajedno sa prijateljima.

„Moja mama je rekla: ‘Oh, ti uvek izmišliš nešto novo.’ Ali moji roditelji, koji su veoma otvoreni, prihvatili su to na svoj način. Rekli su mi: ‘Sve dok te to čini srećnom, nama je to u redu'”, dodala je ona.

Ideja o „venčanju” za sebe prvi put se pojavila u vestima pre skoro 20 godina kada ju je iznela Keri Bredšo, lik u veoma popularnoj američkoj televizijskoj seriji i filmu televizijskoj seriji i filmu Seks i grad.

Ali serija je bila komična drama.

Od tada, izveštaji kažu da je bilo stotine takvih „brakova”, uglavnom neudatih žena.

Neveste bi hodale same do oltara u venčanicama, noseći bukete cveća, ponekad sa porodicama i prijateljima koji su ih podržavali.

A u jednom krajnje neobičnom slučaju, 33-godišnja brazilska manekenka se „razvela” od same sebe posle samo tri meseca „braka”.

Ideja se proširila u mnogim delovima sveta, napravljena su čak i preduzeća za organizaciju takvih venčanja, koje nude prstenje, bračne zavete i pripremljene govore poput: „Dođavola, da, ja sam super”.

Ali pošto su takve stvari i dalje novost u Indiji, slučaj mlade Indijke izazvao je veliku polemiku.

Stručnjakinja za mentalno zdravlje sa kojom sam razgovarala delovala je „iznenađeno” onim što sologamija predstavljala.

„Meni se to čini kao veoma čudan koncept”, rekla je dr Savita Malhotra, bivša dekanka i profesorka psihijatrije u bolnici u gradu Čandigar.

„Svako od nas oseća ljubav prema sebi. Ne morate da pravite spoljašnji izraz za druge da biste pokazali ljubav prema sebi. To je svojstveno svima nama. A brak je spajanje dva entiteta.”

Vest je pokrenula debatu na društvenim mrežama.

Neki su je pohvalili i podržali, rekavši da će mnogima biti inspiracija, ali većina ljudi nije blagonaklona prema konceptu sologamije.

Jedna žena na Tviteru se zapitala kakva je suštinska potreba za brakom ako nema druge osobe.

Druga je dodala da se čini da Bindu samo pokušava da pobegne od porodičnih obaveza.

Neki osuđuju sologamiju kao „bizaran i tužan čin” i smatraju da je „hronični narcizam” uzrok nastanka ove pojave.

Kšama Bindu kritičarima ima da poruči „samo jednu stvar”.

„Moja je odluka da se udam za koga želim – bilo da je to muškarac ili žena ili ja. Udajom za sebe, želim da normalizujem sologamiju.

„Želim da kažem ljudima da dolaziš na svet sam i napuštaš ga sam. Pa ko može da te voli više od tebe samog? Ako padneš, sam moraš da se boriš da ustaneš”.

Preuzeto sa: bbc.com

Uđe ti u krv da radiš razne stvari da bi te drugi voljeli.

Recimo, možda nikad neke bendove ne bih čula da nisam morala da progutam njihovu diskografiju, jer je potencijalni muški objekat baš taj bend volio.

Shvatiš da ljudi vole nasmijane ljude pa se smiješ i kad treba i kad ne treba.

Odlaziš na neka mjesta jer su tamo ljudi koji bi te mogli voljeti.

Uhvatiš sebe da piješ i više nego što bi trebalo jer ako ne piješ, ljudi će te čudno gledati.

Ne govoriš često “ne” i “ne mogu” jer ljudi ne vole baš takve ljude.

Ustajala sam ranije i lijegala kasnije.

Nekad mrtva umorna, nekad živa a mamurna, jer ljudi te moraju voljeti, a to znači da moraš biti na raspolaganju.

Nekad sam one koji su me čak i takvu voljeli zapostavljala da bih uradila nešto da bi me drugi voljeli.

Prećutkivala sam ono što je trebalo da kažem, jer prećutkivanje nije laž, to je neka siva zona.

Dvorska luda, ona za kafu, ona što može, ona što hoće jer misli da se tako zaradi ljubav.

Šta sam sve trebala da radim da bi me drugi voljeli?

Ništa.
Da budem dobar čovjek.
Sebi. Pa onda i onima oko sebe.
I da rodim Lolu. To je ljubav.

Šta bi trebalo vi da radite da bi vas drugi voljeli?

Ništa.
Oni kojima odgovarate, oni kojima ste potrebni, oni koji “kliknu” s vama voljeće vas u svakoj vašoj verziji.
Jer u suprotnom to ionako nije ljubav.

Toliko nam je bitno da li se nekome sviđamo zato što imamo priliku da ispred sebe u svakom trenutku gledamo brojke koje svjedoče o tome. Nije stvar samo u tome, već i u našem prirodnom instinktu na osnovu kojeg želimo da nas svi prihvataju. Bilo da je to kroz ekran telefona ili na neki drugi način, imamo potrebu da se brinemo o tome šta drugi misle o našem izgledu, osobnosti i uspjesima.

Iz tog razloga trudimo se iz petnih žila da pridobijemo naklonost ljudi oko nas i preispitujemo se koje bis aspekte svoje ličnosti trebalo da izmijenimo kako bi se to dogodilo. Problem sa ovim procesom je što se tada zaboravimo zapitati da li nam se ti ljudi uopšte sviđaju i da li se mi sviđamo sami sebi dok smo oko njih. Radimo sve što je u našoj moći kako bismo se svidjeli ljudima oko sebe, umjesto da radimo na tome da se prvo svidimo sami sebi.

Ako nas nije briga šta drugi misle o nama to znači da nas itekako jeste briga šta mi sami mislimo o sebi. To znači da prihvatamo svoja osjećanja i vrednujemo ih na pravi način, umjesto što se stalno pitamo šta drugi osjećaju.

To znači prepoznavanje sopstvenih vrijednosti koje drugi možda ne vide i prihvatanje samih sebe na najbolji mogući način. Svi mi imamo svoje mjesto na ovoj planeti i ako osjećate da vas drugi osuđuju i tjeraju da se osjećate loše, onda to nije vaše mjesto i vrijeme je za odlazak.

Kako vas više ne bi bila briga o tome šta drugi misle o vama važno je da preusmjerite svoje ciljeve i sami dođete do zaključka da se neće svako uklopiti u vaš put ka uspjehu. Da li vam oni pomažu da rastete? Da li utiču na vas tako da postajete bolja osoba? Ili da li vam oni samo ukazuju na vaše nesigurnosti i čine da se osjećate lošije?

Vaš život se ne treba vrtiti oko toga da udovoljavate drugima, već oko pronalaska svrhe života i praćenja te svrhe.

To će u stvari učiniti da se drugi oko vas osjećaju neugodno, posebno oni koji ni sami ne znaju šta rade. Takve ljude ćete otjerati iz života uz pomoć samospoznaje i svoje životne strasti zato što oni neće biti dovoljno jaki da priznaju kako nisu našli svoju svrhu. Nikako ne dopuštajte da vas njihova mišljenja oneraspolože.

Imate svrhu koja je mnogo veća od toga da se stalno pokušavate svidjeti drugim ljudima. Jednom kada ovo shvatite, biće vam milion puta lakše da vas više ne bude briga za njihovo mišljenje.

Da, ljubav nije niti bi trebala biti omjer uloženog i dobivenog, kalkuliranje i planiranje, no veze danas najčešće ispadnu upravo i samo to.

Temelj na kojem gradimo svaku vezu u našem životu nije dobar i čvrst, nekad je i jako truo, a da toga nismo ni svjesni.

Mi, ljudi, osim što često volimo patiti (da, baš ovo što piše – volimo patiti) tako volimo i misliti da je to nešto drugo, tuđe ili daleko bolje od onoga što imamo. Uvijek je nečiji auto bolji od našeg, nečija veza bolja od naše, nečiji posao bolji od našeg… Sve i da zbilja jest bolje tamo negdje na drugoj adresi, u našoj glavi je bolje jer ne znamo što stanuje na našoj adresi. Ne znamo što imamo dok to ne izgubimo i to je nepobitna činjenica.

Sigurno si u životu ne jednom vidio, čuo ili osjetio (nekad i na vlastitoj koži) nečiji “novi početak” nakon prekida, tragedije ili bolesti. Zašto se to događa da tek kada nešto izgubimo vidimo što imamo ili što smo imali? Zato što nam je fokus uvijek negdje drugdje, negdje daleko umjesto na nama samima. Ulazimo u veze i odnose kako bismo pobjegli od sebe umjesto kako bismo sebe dijelili i množili s nekim drugim. Prebacujemo energiju sa sebe na nekog ili nešto drugo. I onda se čudom čudimo kad tome dođe kraj i ne znamo kako opet krenuti.

Kako i da kreneš OPET kad ni prije nisi bio sam sa sobom u ljubavi?

Sjećam se da sam nakon tog sloma, koji me prosvijetlio, izgubila apsolutno sve. Nisam znala jesti, disati, većinu stvari sam odrađivala automatizmom, nisam znala što mi se zapravo dogodilo. Mislila sam da je svemu bio kriv on i njegov prekid sa mnom, ali nije. Ne svemu. Kriva sam bila ja što sam uopće toliko računala na neku drugu osobu i neku drugu stranu i što sam toliko uložila, a toliko malo dobila. Ostala sam u minusu, a trebalo je nekako, bez pomoći drugih, doći barem do nule.

I baš taj minus je onaj isti s kojim ljudi žive, a da nisu svjesni jer ga ne vide kao što vide minus na tekućem ili minus u termometru. S tim nevidljivim minusom kreću u novu vezu, radila sam to i sama, i opet se čude kako im nešto nije dovoljno, kako nešto ne valja ili zašto ne ide, a sve je naizgled savršeno? Zato jer je ta nova veza samo neki privremeni kredit kojim pokrpamo minus, ali kad dođe vrijeme otplate ponovno smo u minusu i to još većem nego smo bili u startu.

Kad kažemo da nemamo sreće u ljubavi mi to zbilja nemamo, ali ne u ljubavi s drugima nego u ljubavi sa samima sobom, jer odatle sve ide.

Sjećam se da sam svoje tijelo zavoljela tek kad sam ga skoro izgubila, kad više nije izgledalo kao moje tijelo i kad sam jedva čekala da vratim ono isto što prije nisam voljela. Bila sam budala i slijepa, nisam znala što imam. Isto mi se dogodilo i sa spavanjem, s mirom, mislima, prijateljima i poslovnim obavezama… Gdje je to sve nestalo? Nije to mogao oduzeti netko tko se predomislio, pa me više ne voli. To sam si sama oduzela kad sam prestala na tome raditi i kompletno se posvetila nekome tko nisam ja sama.

Voljeti sebe nije sebično niti bolesno. Voljeti sebe je nužno da bismo mogli voljeti ikoga i išta drugo.

Da, sigurno volimo neke ljude, a da ne volimo činjenicu da bismo na sebi neke stvari promijenili. Volimo ih, ali voljeli bismo ih jače i drugačije kad bismo bili onako zdravo ispunjeni. Kad ne bismo bili u minusu niti na nuli, nego u plusu. Kad nam veza ne bi bila bijeg od naših nezadovoljenih apetita sa samima sobom, nego spoj dvije ispunjene osobe koje tako postanu još ljepše i jače i još voljenije.

Ne postaješ bolja osoba ni zbog koga drugog, nego zbog sebe i jer ti želiš imati svoje vrijeme i trenutke sa sobom i onda ih, s vremenom, podijeliti s nekim.

Problem je i što najčešće obje strane budu u minusu i očekuju od druge strane da taj minus zakrpa. Taj odnos je u startu osuđen na propast, govorim iz iskustva. Ma koliko se mi voljeli, ja ne mogu pokrpati nekoga dok nisam sebe i onda na kraju, zakrpam nešto tuđih rupa, ali sebi napravim nove. I tako u krug. Stalno. Umori te više nego da si orao i kopao, a rezultata nema. Kod oranja barem vidiš razliku nego prije obavljenog posla.

Ljubav je da se umnožava, a ne da uništava. Ljubav nije isključiva. Voljeti drugoga ne znači ne voljeti sebe već voljeti se više nego ikad prije.

Do idućeg puta, zaboravi sve kalkulatore i planere, samo budi i voli. Sebe.

Zagrljaj,

A.

Svašta bih da postignem u samo jednom danu. Da imam svakodnevne uspjehe. Da svako veče prije spavanja samoj sebi mogu reći: “I danas si život uhvatila za rogove!”

Nekako ne volim da mi život prolazi samo onako. Od danas do sutra. Bez grandioznih, ako ne postignuća, ono bar osjećaja, i osjećanja. Kakva utopija!

Kakvo samosatiranje i svakodnevni presing, i to bez prijeke potrebe. Da, lijepo je biti plemenit, vrijedan, divno je biti od koristi, ne osjećati se kao parazit bilo koje vrste, prelijepo je osjećati se sposobnim, vrijednim, pa ono i pametnim.

Al biti gonič robova porema samom sebi nije ni najmanje mudro. Nije, sve dok držiš hladnu oblogu na čelu i ne znaš treba li da k'o čovjek sebi fino namjestiš krevet, uvučeš se u mekanu pidžamu i legneš nakon pošteno odrađenog dana onako kako i dolikuje ili je na Mliječnom putu završen još jedan krug pa je vrijeme za ustajanje i nove rabote.

Koliko često sebe pustiš na miru? Onom miru koji kaže da ako ovaj dan ne pogineš na svim poljima neće se desiti ništa toliko loše, nenadoknadivo i nezanemarivo. Neće propasti svijet ako ti svaki dana iznova ne propadneš, k'o kauč. Neće ti nakon te cjelodnevne borbice ništa biti bolje, jer ti sigurno nećeš baš svaki put moći da budeš bolje.

Izgaramo, previše. U želji da od sebe damo maksimum, jer smo negdje i nekad ubijedili sebe da svaki dan moramo biti “najbolji/a ja”. Da ne smijemo kaskati za sobom od juče, niti pokazati da ne možemo sve kao i juče, pa i više, jer danas je novi dan, onaj u kojem smo, samim tim, mudriji i sposobniji.

Izgaramo, jer ne volimo da nas drugi vide kao slabiće, kao one koji bilo šta ne mogu, ne umiju ili neće. Pa sami sebi neprekidno dižemo ljestvicu i morimo sebe ako bilo šta od toga sebi zacrtanog nismo ispunili, baš sad i baš odmah.

Kakve smo mi budale! One koje sebe prosto više ne znaju ostaviti na miru. Onom miru koji kaže: “Nek gori zemlja, ja sad gasim sve i nema me!” Ili još bolje: “Ne, ja to ne znam. Tačnije, ne mogu. Još bolje, neću!”

Ostavi sebe na miru! Nakon teškog dana, nakon preteške sedmice, nakon sumornog mjeseca ili paklene godine. Ostavi, jer nije prirodno i nije u redu da sve možeš, stižeš, uspijevaš i da baš tako i treba.

Nisi zbog toga ni glup/a, ni nesposoban/a, ni bezobrazan/a, ni bešćutan/a, ni drzak/ska, ni neotesan/a, nisi ništa od toga drugima, samo sebi jesi. Off je sasvim u redu.

Cijenim da je sasvim u redu da već sutra, ako si danas okasnio, odnosno okasnila, ostaviš sebe na moru. Ne moraš ti ništa osim da novi dan ne dočekaš sa oblogom na čelu.

Svakodnevno misli na jednu dobru stvar ili osobine kod sebe.

Ne peri kosu svaki dan i ne rasipaj novac kada su u pitanju šamponi za suvo pranje kose.

Okruži se prijateljicama koje će se smijati tvojim šalama, ali i reći ti onda kada one nisu uopšte smiješne.

Uči ono što voliš i radi ono što voliš. Automatski ćeš biti bolja u tom poslu.

Pokupi kosu iz kade nakon tuširanja, jer ćeš napraviti sebi bespotrebne probleme sa začepljenim odvodima.

Uvijek skini šminku prije spavanja.

Uvijek ponesi par balerinki u torbi kada izlaziš na štiklama. Tvoje noge i tvoji prijatelji će ti biti zahvalni, jer nigdje nisi prispjela ako ne možeš hodati.

Ako se odlučiš na dizanje kredita, uradi to što prije i savjesno ga otplaćuj.

Ne zamaraj se veličinama odjeće u koje ne možeš stati i ne forsiraj da u iste staneš. Isto vrijedi i za kupaće kostime. Pronađi odgovarajući.

Odjeću koju ne nosiš više od godinu dana pokloni nekome. Tebi očigledno ne treba, a neko će biti srećan da je dobije.

Vodi računa o svom automobilu. Ne ustručavaj se pitati za pomoć, ako ne znaš nešto. Bolje je i to nego da napraviš dodatni problem glumeći da sve znaš.

Nanesi dobar ruž na usne i pronađi sve moguće klubove u kojima je večeras happy hour.

Rukuj se onako kako bi promiješala svoj martini. Kratko, ali jako.

Opusti se uz muziku kad god to možeš.

Unajmi stan koji odgovara tvom budžetu. Kakva korist od onoga sa više soba, ako u njima nemaš šta poslužiti?

Odvoji vrijeme samo za sebe i napravi filmski maraton.

Pronađi svoj način rekreacije i nemoj odustajati tako lako.

Ne pretjeruj sa parfemom, ali ga svakako koristi.

Organizuj svoj budžet i ne rasipaj novac u šopingu. Prije ili kasnije ista stvar će biti mnogo jeftinija nego je bila na početku.

Zapamti da je bolje biti autentičan, nego popularan.

Budi sa muškarcem koji poštuje tvoju baku.

Ne poredi se sa prijateljicama, jer to prave prijateljice ne rade.

Shvati da možeš biti feministkinja i romantičarka u isto vrijeme.

Voli ljude onakve kakvi jesu i pokaži im to.

Šetaj kako bi sebi razbistrila misli.

Potraži stručnu pomoć onda kada ti prijatelji ne mogu pomoći.

Nauči se nositi sa svojim emocijama i ispoljavati ih i verbalizovati.

Ne dopisuj se za vrijeme radnog vremena. Koliko god mislila da si fokusirana, nećeš biti.

Društvene mreže nisu dnevnik, već prozor u tvoj život. Zato pazi šta objavljuješ.

Nauči prihvatiti i poraze, jer te oni čine zrelijom osobom.

Pobrini se da tvoja spavaća soba bude tvoja oaza mira, jer ćeš dosta vremena provesti upravo u njoj.

Nauči praštati roditeljima i shvatati koliko su sve stvari koje rade za tebe dobronamjerne.

Gledaj ljude u oči i pažljivo ih slušaj.

Za festivale spremaj staru odjeću i obuću, jer su šanse velike da ćeš neke od njih kasnije baciti nakon što ti ih grupa ljudi zalije pićem ili progori cigaretama.

Budi zahvalna na svemu što imaš i nauči to pokazivati drugima.

Nauči razlikovati dejt od grupnog druženja. Samo zato što je muškarac koji ti se sviđa i kojemu se sviđaš tu, ne znači da je to dejt.

Kada imaš bad hair day napravi simpatičnu punđu.

Dobra radna disciplina ćete odvesti dalje u karijeri nego sirova inteligencija.

Isprobaj kolor šampone ili pjene prije nego se odlučiš na farbanje u baš tu boju.

Peri posteljinu jednom sedmično.

Glasaj.

Izgradi svoj sistem vrijednosti, jer ne moraš se slagati sa svime što tvoji roditelji misle i vjeruju.

Kada je vjetrovito ne oblači lagane suknje, osim ako ne želiš doživjeti svoju Marilyn Monroe epizodu.

Prekini veze koje te ne usrećuju i budi s nekim ko te zaslužuje.

Uživaj u životu.

Kali Rogers

Izvor: Blush