Međutim, statistika u Srbiji pokazuje drugačije rezultate.

Zbog upotrebe “muških lutki” istraživanja u svijetu pokazuju da je čak 73 odsto vjeća vjerovatnoća da žene budu povrijeđene, a 17 odsto da smrtno stradaju.

Upravo zbog toga, tim Šveđana je napravio žensku lutku, smatrajući da će tako osim stradanja smanjiti različite vrste povreda.

Jedina razlika između muškaraca i žena je u grudima i u široj karlici kod žena. Odnosno, to nema nikakav uticaj na sigurnosni pojas, na ulogu i značaj sigurnosnog pojasa u trenutku saobraćajne nezgode.

Istraživanje u Virdžiniji je pokazalo da su žene krhkije i da slabije podnose te jake udare prilikom saobraćajne nezgode.

Inače po potanju svega, statistika pokazuje da žene možda manje u procentu učestvuju kao vozači, ali razlika smrtno stradalih žena vozača i smrtno stradalih muškaraca vozača je velika, 95% naprema 5%.

Peuzeto sa: nezavisne.com

Planirate road trip po Sjedinjenim Američkim Državama? Upoznajte se s lokalnim zakonima! Moglo bi vas iznenaditi što se sve kažnjava kada sjedite za volanom.

1. Nema vožnje u Alabami kad je gužva u autu

Nijedna osoba ne smije upravljati vozilom u Alabami kada se na prednjem sjedalu nalazi toliki broj osoba da ometaju pogled vozaču na prednju ili bočne strane vozila.

2. Nema trubljenja nakon 21 sata u Arkansasu

Little Rock u Arkansasu ima strog i vrlo specifičan zakon kada su u pitanju vozači koje trube. Još 1938. godine je utvrđeno da možete biti kažnjeni ako trubite nakon 21 sata ispred prodavaonica sendviča ili ispred štandova s hladnim napitcima.

3. Vožnja u kućnoj haljini u Kaliforniji je zabranjena vožnja

Kalifornija ima dress code za vozače automobila, tačnije zakonom je propisano šta žene ne smiju nositi dok su za volanom – kućni ogrtač.

4. Nema lutanja u Coloradu

Nemojte se izgubiti u gradu Westminsteru u američkoj saveznoj državi Colorado!

“Protuzakonito je da bilo koja osoba upravlja motornim vozilom ili da kao vlasnik motornog vozila dopušta njegovo upravljanje tri puta u istom smjeru u razdoblju od tri sata – između 21 i 4 sata ujutro.”

5. Zabranjeno je voziti bez volana u Decaturu

Grad Decatur u državi Illinois zabranio je vožnju bez volana. U slučaju da vam je trebao podsjetnik da vam je ovaj dio automobila važan za upravljanje vozilom.

6. Zabranjeno parkiranje ispred kafića u Mainu

South Berwick u Mainu zabranio je parkiranje unutar 7,6 metara od lokalnog lanca kafića Dunkin’ Donuts.

7. Bez psovanja u Marylandu

Držite svoje emocije pod kontrolom svuda, a pogotovo u Rockvilleu u Marylandu. Ovdje vas mogu kazniti ako vas uhvate kako psujete na ulici, autocesti, gdje vas može čuti slučajni prolaznik.

8. Operite auto prije nego što krenete u Minnesotu

Operite auto prije nego što krenete u Minnetonku u Minnesoti. Vožnja s gumama prekrivenima prljavštinom i grudicama zemlje koje padaju po cesti smatra se javnom smetnjom i možete biti kažnjeni.

9. Registarske pločice u New Jerseyju

New Jersey vam neće dozvoliti da izradite personalizirane registarske pločice ako ste uhvaćeni u vožnji pod uticajem alkohola u posljednjih 10 godina od pokretanja zahtjeva.

10. Zabranjeno skidanje u autu u New Yorku

Protuzakonito je svlačiti se u automobilu u Sag Harboru u New Yorku i bit ćete kažnjeni ako vas “uhvate” bez odjeće.

Preuzeto sa: punkufer.dnevnik.hr

U retrovizoru vidim auto. Izlazi muškarac i sporim korakom kreće prema mom autu. Kad je vidio ženu i dvije dječje glave koje proviruju sa zadnjeg sjedišta, odmah se okrenuo i, grčevito stežući mobilni telefon, vratio se do svog automobila i čučnuo, polako prelazeći rukom po prednjem braniku.

Čekala sam da se okrene, da ponovo priđe, ili da barem pogleda u pravcu žene u čiji je auto udario, čiju je djecu uplašio. Ništa. On je samo gledao i dodirivao udubljenje na prednjoj strani svojih modernih kola vjerovatno procjenjujući štetu. Ni dječji glasići ga nisu prenuli iz njegove zamišljenosti. Za njega u tom trenutku nije postojalo ništa i nije vidio nikog osim udubljenje na svom automobilu. Posljedicu štete za koju je sam kriv. Vjerovatno je kucao poruke ili telefonirao, što mnogi ljudi i rade tokom vožnje. Jedan trenutak nepažnje može da izazove strašne stvari. Ovaj čovjek je večeras imao sreće.

Saobraćajna nekultura je sasvim normalna pojava kod nas. Ljudi voze brzo i ludo, telefoniraju ili kucaju poruke u vožnji, dozivaju se kroz otvoren prozor s drugim vozačima, često ne mare za semafor, kao ni za saobraćajne znakove, ne gledaju ni lijevo ni desno i uvijek negdje žure. Nezgode se dešavaju čak i na semaforima, dok auta stoje, ili na parkinzima. Većina ljudi se sličnim stvarima ne čudi jer je to nešto što viđaju svakodnevno, ali nama koji još uvijek poštujemo pravila nije svejedno.

Čitala sam skoro u novinama da je neki vozač pobjegao nakon što je udario pješaka. Drugi je mirne savjesti otišao na posao, ostavivši na ulici povrijeđenog biciklistu kojeg je udario autom. Treći se, oborivši pješaka koji je na kraju preminuo, izvukao sa veoma blagom kaznom, od samog početka negiravši krivicu i pokušavajući da dokaže svoju nevinost a krivicu nesrećnog čovjeka koji se, iako na pješačkom prelazu, ipak našao na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme na putu ovog nesavjesnog vozača.

I pitam se: što se to desilo sa ljudima kad ne žele da prihvate odgovornost za svoje postupke, kad traže načine da se izvuku za nešto što su, svjesno ili ne, uradili, kad ne mare jedni za druge, kad nisu spremni da pomognu, kad nemaju grižu savjesti, kad im je sasvim svejedno?

Gledam čovjeka koji ignoriše svoj postupak. Njegovo ponašanje govori umjesto njega. Nimalo lijepo. Razmetljivim hodom kruži oko auta i tipka po ekranu svog mobilnog telefona. Pomislih: da je vidio da iz auta izlazi muškarac, vjerovatno bi prišao i stvari bi se odvijale sasvim drugačije. Ovako, smatrao je da nema potrebe da bilo šta objašnjava jednoj ženi, čak ni u slučaju kada je kriv. Nije našao za shodno da priđe, izvini se i pita je li sve u redu. Makar iz razloga što je uplašio djecu.

U trenutku sam se zapitala da li ja njemu da priđem. Ali, šta bih mu rekla? „Izvinite, vi ste me udarili, zar ne bi bio red da se barem izvinite?“ Ipak, ne. Ne mogu ja nekog učiti lijepom ponašanju; kućno vaspitanje se ipak nosi – iz kuće. Kad takve stvari nije naučio do sada (a sigurno ima preko 40 godina), ne bi ni moj komentar imao nekog efekta.

Zato sam pogledala svoj auto – zadnji branik je bio u redu, nigdje ogrebotine ili udubljenja i sve to zahvaljujući kuki (na koju sam potpuno zaboravila!). Iako je udarac bio prilično jak, stradao je samo njegov auto.

Da je bilo suprotno, da sam ja udarila njega, cijela priča bi bila drugačija. Na sve strane bi pljuštale uvrede na račun žena vozača i ko zna što sve ne, a morala bih da platim i za učinjenu štetu (a možda i za pretrpljeni stres, nikad se ne zna).

Da nije bilo kuke, i na mom autu bi bila šteta (možda ne velika, ali ipak). Tada bi, vjerovatno, i moja reakcija bila drugačija. On bi sigurno pokušao da se izvuče, a ja bih, dubokim disanjem i brojanjem do deset, pokušala da se smirim, spustim ton svog prodornog glasa i dogovorim se s njim oko plaćanja štete bez vike i buke. A možda bi on bio sasvim fin, u kom slučaju bih i ja bila fina.

Dobro je. Ipak se desila najpovoljnija varijanta. Barem po mene.

Pošto je nesavjesni vozač i dalje bio zaokupljen svojim autom, bez ikakve naznake da će mi bilo što reći, pomislih da ja više nemam šta da tražim na tom mjestu. Djeca su dobro, ja sam dobro, a ni autu nije ništa.

Bilo je vrijeme da krenem.

Uđoh konačno u svoj automobil, pojačah Pearl Jam na radiju, okrenuh ključ i mirno krenuh kući. Što da ne? Ništa me nije sprečavalo da mirne savjesti uživam u muzici i ostatku vožnje. Ipak je on mene udario.

Valentina Šuković

Da se ovo dešava prvi put, bilo bi šokantno.

Da se dešava negdje drugdje, bilo bi apstraktno.

Rekli bi dobro nam znanu:”Nije to tako kod nas”! Ali, ovdje ne možete to reći, jer se svakodnevno dešavaju zločini u našem kraju. Svakodnevno nam ubijaju djecu nemarni, nesavjesni vozači. Nečiji sinovi, nečija djeca, sa pravom da drugim roditeljima oduzmu njihovu djecu.

Ima li pravde u Bosni ili je i ona odlučila da nas zaobiđe? U ovom društvu koje gleda i ćuti. Trpi i moli. Društvu koje čeka na svoj red na pješačkom prelazu u Sarajevu. Ne samo tu, već u državi. Onoj koja je neuređena, apsurdna i sablasna. Nama su dnevna štampa tragedije.

Nama su klikovi koji podižu rejting portala – suze.

Iz minute u minutu čekamo na nove vijesti, informacije, a one uvijek iste.

Dvije djevojke poginule na pješačkom prelazu!

Vozač prošao kroz crveno!

Vozio sto na sat!

Od ranije poznat policiji!

Gotovo svaki je od ranije poznat policiji, da dobro pitanje postaje ima li iko da nije? Ljudski život vrijedi nekoliko godina zatvora. Vrijedi nekoliko stotina ili hiljada maraka. Vrijedi kaznu. Zatvorsku. Ne vrijedi! Nedovoljno je to što mi kao društvo dozvoljavamo. Svi smo mi nečija djeca, neki od nas imaju djecu. Svi imaju nekoga koga vole, a taj neko mrtav ne može biti zamijenjen. Ne može biti nadoknađen, jer nismo došli na razmjenu dobara pa da kažemo da je nešto dovoljno, nešto nije. U pitanju je ljudski život, koji se u trenutku prekine i nepovratno ugasi.

Danas u Sarajevu, sutra u Banja Luci, prekosutra u nekom drugom gradu, drugoj državi. Vaše dijete na pješačkom prelazu. Pravi korak naprijed ka svojoj kući, vraća se sa fakulteta, sa posla, ide u susret vama, ide nekome. Razmišlja o svom danu, nesvjesno da treba da razmišlja o životu. Vaše dijete pravi posljednji korak na prelazu koji život znači. Neko ga ubije i odlazi sa lica mjesta! Taj neko se zove čovjek. A vi vrijeđate životinje, govoreći kako su nasilne, opasne, bijesne. Čovjek ne zaslužuje zvati se čovjekom!

Ljudi imaju dosjee koji ih čine poznatima, ali nemaju kazne. Nemaju svijest o tome da ih čeka bilo šta konkretno, ako naprave prekršaj. Ako udare autom nekoga, usmrte, unište.

U Bosni i Hercegovini imamo naratore i oratore. Ovi prvi pripovjedaju, drugi propovjedaju. Svi zajedno zasjedaju. Rezultat je velika nula. Ovdje nema ljudi koji djeluju. Grupa ljudi se okupi, izrazi nezadovoljstvo, svijeće se pale, životi gase. Nepravda ostaje!

Mediji iskoriste tragedije za svoje promocije, lideri za svoje bodove, traže se ostavke, upozorava, priča se o djelovanju, ali djeluje li se? Ostaje gorak okus u ustima svaki put kada shvatimo da živimo u kolektivnoj apatiji pod izgovorom društvenih mreža za empatiju.

Meni ništa ne znači što će vas nekoliko hiljada reći da dolazi na okupljanje putem fejsa, a onda desetine zaista biti tamo.

Ne znači mi ništa što će se na kafama šokirati svi i reći: “Jadna djeca. Kakva je ovo država”, a onda nastaviti piti kafu, kao da se ništa nije desilo.

Meni znači da vam je muka. Da vam se povraća, da ne možete da vjerujete da i dalje to rade. Nemarni vozači, nemarni političari i nemarna država. A država smo mi svi zajedno. Značilo bi da zaista izađete na ulice, da zaista pišete peticije, tražite sankcije, radite nešto. Kada dajete poželjne društvene izjave, mislite li na svoju djecu, vi lideri? Možda i ne baš, jer oni ne pješače, oni voze pa se ne bojite. Oni gaze preko naroda, jer im se može.

Divljanje je društveno prihvatljivo u BiH. Divljaju u prometu, divljaju na vlasti. Ljudi se svakodnevno iživljavaju na slabijima, samo zato što im se može. Nema tu zakona, nema tu pravde. Ima samo začarani krug poznanstava, koja omogućuju da se prođe nekažnjeno. Za sve pa i za smrt.

Spremali ste dijete godinama za svijet koji ga čeka. Savjetovali ga i usmjeravali. Govorili mu da se spremi i bude oprezno. Vi ste dali sve od sebe, ali niste vi mogli biti ti koji će reći kada je pravo vrijeme da zakorači. Čak i ako je bilo zeleno svijetlo za pješaka, čak i ako je bio pješački prelaz. Niste mogli djetetu reći da je svijet toliko sablasan da mu ništa ne znači što poštuje pravila, kada će neko da ga zgazi. Samo zato što nečija pravila vrijede više od državnih. Samo zato što mu se može.

Život nema cijenu, smrt nema kompromise.

U ovom istraživanju učestvovalo je 1.000 vozača iz Ujedinjenog Kraljevstva, a cilj je bio da se ustanovi kako oni reaguju na to kada se na njih viče ili im se trubi u saobraćaju, te kako se nose sa neželjenim komentarima putnika sa zadnjeg sjedišta. U svim tim scenarijima pokazalo se da se žene više ljute od muškaraca. Jedan od istraživača je i psiholog Patrick Fagan sa Univerziteta “Goldsmiths” u Londonu i on je naglasio da su, psihološki gledano, žene pokazale veću emotivnu i verbalnu intelgineciju, ali i jači neuroticizam.

“Teorija evolucije ukazuje na to da su naši rani ženski preci morali razviti akutno čulo za opasnost koja je mogla ugroziti njih i njihovu djecu u slučaju da im je pećina bila nezaštićena dok su muškarci bili u lovu”, objašnjava Patrick i dodaje: “Taj ‘rani sistem upozorenja’ je relevantan i dan danas i žene vozači znaju biti osjetljivije na negativne stimulanse zbog čega se brže naljute i frustriraju.”

Tony Whitehorn, direktor i predsjednik kompanije “Hyundai Motor UK”, je naglasio da se oni konstantno trude da bolje razumiju šta utiče na ljudsko ponašanje u vožnji i da je ovo istraživanje otkrilo neke zanimljive, ali i iznenađujuće rezultate.

“Ispitivanjem vozačevih emocija mi pokušavamo da im omogućimo bolju vožnju, kako danas, tako i u budućnosti”, izjavio je Tony.

Ovo istraživanje je takođe pokazalo i šta ljude čini srećnima dok voze. Tako je 84% njih reklo da su to prazne ceste, 78 % se odlučilo za selo, 69% uživa voziti obalom mora, a 54% vozača voli da pjeva tokom vožnje.

Izvor: Telegraph