Naslovna fotografija predstavlja mjesto pogibije Edite Malkoč i Selme Agić desetog oktobra ove godine. Svi ovi ljudi su bili na pješačkim prelazima, u vrijeme zelenog svijetla na semaforu, ali očigledno u pogrešno vrijeme. Pogrešno, jer nikako da se nadležne institucije pobrinu da se vozači sankcionišu i da ljudski život ne bude obezvrijeđen apsurdno niskim kaznama. Zato umjetnici poput ovih podsjećaju one koji bi trebali raditi svoj posao, kako da ga rade. Mnogo je života prekinuto na ulicama Sarajeva, ali i širom Bosne.

Ko je sljedeći?

Mnogi pješaci su vjerovatno doživjeli neprijatnu situaciju da ih zapljusne automobil koji juri dok pada kiša. U Ujedinjenom Kraljevstvu, takvi neodgovorni vozači mogu da privuku pažnju policije: u zavisnosti od okolnosti, mogu se suočiti sa kaznama u rasponu od 100 do 5000 funti, kao i dobiti kaznene poene.

Švajcarci izuzetno poštuju noćni mir i imaju brojne zakone kojima se ograničava buka. Od 22 sata do 7 sati ujutro ne smiju se glasno zatvarati vrata, hauba ili prtljažnik automobila. Osim toga, vozačima je zabranjeno naglo ubrzavanje i remećenje mira u stambenim zonama. Na semaforu, motor vozila mora biti ugašen.

Neobični propisi o automobilima su najčešći u Americi. U Jangstaunu u državi Ohajo, zabranjeno je da automobil ostane bez goriva. Gradska vlast podstiče vozače da u rezervoaru imaju dovoljno goriva kako vozila ne bi ostala na raskrsnicama i time ugrozila druge učesnike u saobraćaju.

Izdavanje personalizovanih registarskih tablica u Nju Džerziju odvija se pod strogom kontrolom. Ako vozač dobije kaznu za vožnju u pijanom stanju ili neodgovornu vožnju, personalizovane tablice mu se zabranjuju na period od 10 godina.

Skretanje pažnje tokom vožnje može otežati kontrolu vozila, pa neke zemlje preduzimaju mjere za zaštitu vozača od sopstvene nepažnje. Na Kipru je zabranjeno konzumiranje hrane ili pića za volanom.

U Australiji je vozačima zakonom zabranjeno da voze sa dijelom tijela izvan vozila. Ovaj zakon ima za cilj smanjenje broja nesreća pri prolasku automobila pored drugih vozila. Jedini izuzetak je kada migavci na vozilu ne rade, a vozač treba da signalizira namjeravanu promjenu smjera vožnje ostalim učesnicima u saobraćaju.

U Švajcarskoj je zabranjeno kontinuirano snimanje saobraćaja pomoću auto-kamere, koja se može uključiti samo za snimanje važnih događaja na putu. Lica koja se snimaju moraju o tome biti obaviještena. Teško je reći kako se ovo sprovodi u praksi, čak i Švajcarcima.

Portugalsko zakonodavstvo je možda najstrože u ovom pogledu – snimanje drugih učesnika u saobraćaju je zabranjeno, a kamera se uopšte ne smije držati u automobilu. U Luksemburgu je takođe zabranjena upotreba auto-kamera, iako ih je dozvoljeno držati u automobilu.

Pad koncentracije vozača je uzrok mnogih saobraćajnih nesreća. Da bi se smanjio broj saobraćajnih nesreća, u Francuskoj je 2015. godine uveden zakon koji zabranjuje korišćenje slušalica tokom vožnje.

U borbi protiv velikih saobraćajnih gužvi, u Manili, glavnom gradu Filipina, sprovodi se kontrola korišćenja određenih puteva u zavisnosti od dana u nedjelji. Na primjer, vozilima čije se tablice završavaju brojem 1 ili 2 zabranjeno je korišćenje određenih puteva ponedjeljkom od 7 do 19 časova. Međutim, neki vozači zaobilaze ovaj zakon tako što koriste dva automobila i biraju onaj koji je dozvoljen tog dana.

Na putovanju u Rumuniju, vozači treba redovno da održavaju čistoću automobila. Ako policijski službenici vide da su stakla na vozilu prljava i mogu da ometaju vidljivost, vozač će biti kažnjen.

U Estoniji se tokom zime postavljaju posebni ledeni putevi kojima vozači mogu da prelaze jezera ili reke na određenim mjestima i tako brže stignu do odredišta. Zakonima se strogo reguliše putovanje po ledu, pa vozači treba da budu veoma oprezni. Preticanje drugih vozila nije dozvoljeno na zaleđenim putevima, a pojasevi se ne smiju vezivati tokom putovanja. Zaleđeni putevi se mogu koristiti samo tokom dana, a vidljivost mora biti najmanje 300 metara. Putovanje po ledenim putevima je zabranjeno u maglovitim danima, kada je vidljivost svega nekoliko desetina metara, prenosi Telegraf.

Naši klijenti imali su priliku da kroz jedinstvenu turu osjete nezaboravan doživljaj vožnje najnovijih modela.

Spajajući prirodne ljepote naše zemlje sa snagom Porsche motora, 15. Porsche Road Tour u BiH je predstavio kompletnu ponudu.

I ove godine defile najboljih modela krenuo je ispred Porsche Centra u Sarajevu. Kolona od 12 moćnih automobila je tokom cijelog puta do Mostara privlačila pažnju prolaznika. Uz to, ovaj put je organizovan i dinamički test na pomoćnoj pisti u Mostaru, koji je donio posebno uzbuđenje.

Kombinujući otvorenu cestu i stazu, Porsche je ove godine predstavio sljedeće modele: Boxstera, Targa 4 , 911 Turbo S coupe, Macan S, Taycan turbo Cross Turismo II, Cayenne turbo, Taycan 4S i Taycan turbo.

„Roud Tour veoma važan segment za sve u Porscheu, jer samo vožnja na otvorenoj cesti može dočarati sve ono što nudi svaki od modela“, istakao je Armin Mulović, Porsche brand manager za BiH.

On je naglasio da su ove godine uveli novitet – testiranje vozila na pomoćnoj pisti u Mostaru, gdje su uspjeli demonstrirati svu snagu i izdržljivost odabranih modela. U kontrolisanim uslovima, ispitane su sve performanse i električnog Taycana, čime su prisutni bili posebno oduševljeni.

Porsche Road Tour u BiH je ovaj put definitivno pomjerio granice u odnosu na prethodne godine, a iz Porsche Centra Sarajevo ističu da su veoma ponosni što su u mogućnosti da na jedinstven način, uz  svu raskoš enterijera i eksterijera Porsche vozila, prezentuju ono najvažnije od svakog modela.

“Ima nade za nas”

U objavi, koji je počeo riječima „Ima nade za nas“, Darko je objasnio je da je prije neki dan vozio gospođu na relaciji Zagreb – Sarajevo. U vožnji su pričali pomalo o svemu kada mu je na Viber stigla poruka prijateljice koju dugo poznaje. S obzirom da je vozio, samo je letimično „bacio oko“ na poruku kada je vidio da piše. “Darko, imam problem…”

– Nisam se dvoumio, odmah sam je pozvao i pitao u čemu je problem. Rekla mi je da joj je otac, koji je nepokretan, otpušten iz bolnice i da mu treba bolnički krevet na daljinsko pomeranje, jer drugačije ne može brinuti o njemu kod kuće.

Krevet košta 900 maraka, ali ona nije imala taj iznos. Ona i muž imaju male plate, a hrane troje djece. Kada mi je to ispričala, rekao sam joj da sam u vožnji i da ću je nazvati kad stignem u Sarajevo – prepričava za Srpskainfo svoje nesvakidašnje iskustvo Darko Vučić.

Nastavio je da vozi i dok su pričali putnica ga je pitala za taj telefonski razgovor i šta se dogodilo. Rekao joj je kako život zna nekad biti okrutan da moraš moliti za ono nužno, za golu potrebu.

– Ispričao sam joj o čemu se radi. To su fini i pošteni ljudi, žive dosta skromno, nije ih život baš mazio. Prijateljica mi je rekla da je bila spremna da traži deset maraka od svakog koga poznaje, samo da obezbijedi krevet za oca, kad već to ne može na drugi način.

Ja sam putnici rekao da taj krevet košta 900 KM, odnosno 450 evra. Ona je ćutala par minuta i nakon toga zatražila da pozovem koleginicu da pošalje tekući račun, pa će ona kada se vrati u Zagreb uplatiti taj iznos – priča Darko.

Suze

Gledao ju je u nevjerici, ne shvatajući u prvi trenutak šta se dešava.

Pozvao je prijateljicu i rekao joj: „Gospođa koju vozim hoće da pošalješ račun, ona će uplatiti novac za krevet“. Ni ona nije mogla da vjeruje svojim ušima u prvom momentu. Putnica je tražila od njega telefon da se čuju, predstavila se i rekla joj da ništa ne brine.

– Govorila je: “Ništa ne brinite, bila sam u sličnoj situaciju, bila sam dotakla dno. Kada tražiš pomoć, a ne znaš odakle da počneš, ne možeš naći rješenje za neke stvari. Nemojte se sekirati.” Onda sam čuo kako se rasplakala prijateljica, pa onda i putnica – prisjeća se taksista emotivne i nesvakidašnje vožnje.

Putnica velikog srca je poslovna žena po koju je iz Banjaluke otišao u Zagreb i vozio do Sarajeva. Od svega što je čuo u vozilu jednostavno nije imao riječi. Zagrepčanka ga je pitala da li je umoran, a on joj je odgovorio da je ostao bez teksta.

– Rekla je: “Ma, nije to ništa”. Čak nije smatrala da je nešto veliko uradila. Rekla je da pomaže ako može, da ima ko to sve vidi, ko to posloži – priča on.

Kada su stigli u Sarajevo predložila je da sve ubrzaju i da je odveze do bankomata da odmah uzme novac. Zadržala se dvadesetak minuta, jer joj kao strancu nije dozvoljeno da s jedne kartice podigne kompletan iznos, pa je uspjela sa tri. Tada je nazvao prijateljicu.

– Svi smo šokirani. Danas niko ne daje 10, a kamoli 900 maraka. Zato je to velika stvar. Nervira me kad neko kaže “možda ona ima”. Mnogi imaju milione, pa ne daju ništa – ističe on.

Putnica, koja je mnoge ostavila bez teksta svojim humanim potezom, nije željela da se zna šta je uradila. Prijateljica, čiji otac je dobio neophodni krevet, poslala mu je fotografije kreveta, računa i porodice kojoj je Zagrepčanka pomogla.

– Ja sam to gospođi proslijedio i napravio skrinšot još jedne poruke zahvalnosti – kaže na kraju Darko Vučić za Srpskainfo.

Preuzeto sa: srpskainfo.com

U retrovizoru vidim auto. Izlazi muškarac i sporim korakom kreće prema mom autu. Kad je vidio ženu i dvije dječje glave koje proviruju sa zadnjeg sjedišta, odmah se okrenuo i, grčevito stežući mobilni telefon, vratio se do svog automobila i čučnuo, polako prelazeći rukom po prednjem braniku.

Čekala sam da se okrene, da ponovo priđe, ili da barem pogleda u pravcu žene u čiji je auto udario, čiju je djecu uplašio. Ništa. On je samo gledao i dodirivao udubljenje na prednjoj strani svojih modernih kola vjerovatno procjenjujući štetu. Ni dječji glasići ga nisu prenuli iz njegove zamišljenosti. Za njega u tom trenutku nije postojalo ništa i nije vidio nikog osim udubljenje na svom automobilu. Posljedicu štete za koju je sam kriv. Vjerovatno je kucao poruke ili telefonirao, što mnogi ljudi i rade tokom vožnje. Jedan trenutak nepažnje može da izazove strašne stvari. Ovaj čovjek je večeras imao sreće.

Saobraćajna nekultura je sasvim normalna pojava kod nas. Ljudi voze brzo i ludo, telefoniraju ili kucaju poruke u vožnji, dozivaju se kroz otvoren prozor s drugim vozačima, često ne mare za semafor, kao ni za saobraćajne znakove, ne gledaju ni lijevo ni desno i uvijek negdje žure. Nezgode se dešavaju čak i na semaforima, dok auta stoje, ili na parkinzima. Većina ljudi se sličnim stvarima ne čudi jer je to nešto što viđaju svakodnevno, ali nama koji još uvijek poštujemo pravila nije svejedno.

Čitala sam skoro u novinama da je neki vozač pobjegao nakon što je udario pješaka. Drugi je mirne savjesti otišao na posao, ostavivši na ulici povrijeđenog biciklistu kojeg je udario autom. Treći se, oborivši pješaka koji je na kraju preminuo, izvukao sa veoma blagom kaznom, od samog početka negiravši krivicu i pokušavajući da dokaže svoju nevinost a krivicu nesrećnog čovjeka koji se, iako na pješačkom prelazu, ipak našao na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme na putu ovog nesavjesnog vozača.

I pitam se: što se to desilo sa ljudima kad ne žele da prihvate odgovornost za svoje postupke, kad traže načine da se izvuku za nešto što su, svjesno ili ne, uradili, kad ne mare jedni za druge, kad nisu spremni da pomognu, kad nemaju grižu savjesti, kad im je sasvim svejedno?

Gledam čovjeka koji ignoriše svoj postupak. Njegovo ponašanje govori umjesto njega. Nimalo lijepo. Razmetljivim hodom kruži oko auta i tipka po ekranu svog mobilnog telefona. Pomislih: da je vidio da iz auta izlazi muškarac, vjerovatno bi prišao i stvari bi se odvijale sasvim drugačije. Ovako, smatrao je da nema potrebe da bilo šta objašnjava jednoj ženi, čak ni u slučaju kada je kriv. Nije našao za shodno da priđe, izvini se i pita je li sve u redu. Makar iz razloga što je uplašio djecu.

U trenutku sam se zapitala da li ja njemu da priđem. Ali, šta bih mu rekla? „Izvinite, vi ste me udarili, zar ne bi bio red da se barem izvinite?“ Ipak, ne. Ne mogu ja nekog učiti lijepom ponašanju; kućno vaspitanje se ipak nosi – iz kuće. Kad takve stvari nije naučio do sada (a sigurno ima preko 40 godina), ne bi ni moj komentar imao nekog efekta.

Zato sam pogledala svoj auto – zadnji branik je bio u redu, nigdje ogrebotine ili udubljenja i sve to zahvaljujući kuki (na koju sam potpuno zaboravila!). Iako je udarac bio prilično jak, stradao je samo njegov auto.

Da je bilo suprotno, da sam ja udarila njega, cijela priča bi bila drugačija. Na sve strane bi pljuštale uvrede na račun žena vozača i ko zna što sve ne, a morala bih da platim i za učinjenu štetu (a možda i za pretrpljeni stres, nikad se ne zna).

Da nije bilo kuke, i na mom autu bi bila šteta (možda ne velika, ali ipak). Tada bi, vjerovatno, i moja reakcija bila drugačija. On bi sigurno pokušao da se izvuče, a ja bih, dubokim disanjem i brojanjem do deset, pokušala da se smirim, spustim ton svog prodornog glasa i dogovorim se s njim oko plaćanja štete bez vike i buke. A možda bi on bio sasvim fin, u kom slučaju bih i ja bila fina.

Dobro je. Ipak se desila najpovoljnija varijanta. Barem po mene.

Pošto je nesavjesni vozač i dalje bio zaokupljen svojim autom, bez ikakve naznake da će mi bilo što reći, pomislih da ja više nemam šta da tražim na tom mjestu. Djeca su dobro, ja sam dobro, a ni autu nije ništa.

Bilo je vrijeme da krenem.

Uđoh konačno u svoj automobil, pojačah Pearl Jam na radiju, okrenuh ključ i mirno krenuh kući. Što da ne? Ništa me nije sprečavalo da mirne savjesti uživam u muzici i ostatku vožnje. Ipak je on mene udario.

Valentina Šuković

Za potrebe nastanka ovog teksta, kontaktirali smo po dvije auto-škole u Sarajevu i Banjaluci, te jednu u Distriktu Brčko. Zbog dostupnosti svih ostalih usluga, osobe sa invaliditetom i mimo vozačkog ispita najčešće za život biraju veće sredine, pa je u ovom slučaju, izbor bio više nego jasan.

U auto-školi „Volan“ u Banjaluci, nakon uvodnog predstavljanja, dobili smo kratku informaciju.

„Osobe sa određenim stepenom invaliditeta mogu polagati vozački ispit na vozilu koje je lično njima prilagođeno“, kazali su nam.

Na pitanje da li to znači da moramo imati sopstveno prilagođeno vozilo, odgovor je bio vrlo kratak – da.

U auto-školi TIM, takođe iz Banjaluke, bili su daleko susretljiviji i pristupačniji.

„Imali smo već ovakvih upita, i moram reći da nije pravedno da osobe sa invaliditetom ne mogu polagati ispit kao i svi drugi. U principu, nije dozvoljeno da polažete na vozilu sa automatskim mjenjačem, nego to mora biti prilagođeno vozilo, kakvo mislim da nema nijedna auto-škola u Banjaluci“, kazali su nam.

Aleksandar Bošnjak, koji ima oštećenje sluha, nosi vrlo specifično iskustvo sa polaganja. Na ispitu iz prve pomoći, crtao je jer ga drugačije nisu mogli razumjeti.

„Testove sam položio bez greške, jer se pismenim putem polažu. Na prvoj pomoći, imali smo tri pitanja i objašnjavali jedan zadatak. Pošto mene nisu razumjeli, ja sam svoj zadatak (imobiliziranje glave) nacrtao – kako se mota peškir i kako se imobilizira glava. Tako sam prošao“, kaže on.

Sa časovima vožnje je bila druga priča – sa instruktorom je razvio poseban vid komunikacije gdje mu je instruktor rukama pokazivao šta od njega očekuje. Pratio ga je i na polaganju.

„Sva komisija je sjela pozadi, a instruktor kraj mene, i on mi je objašnjavao ono što komisija traži od mene“, prisjeća se.

Ima položen vozački ispit i za motor, što ga, prema informacijama koje ima, čini prvom osobom koja ne čuje i vozi u Republici Srpskoj.

Pravedno ili ne, regulativa je vrlo jasna. Pravilnik o načinima i uvjetima organiziranja ispita za vozača motornih vozila u članu 32. predviđa da osobe sa invaliditetom mogu polagati ispit iz upravljanja motornim vozilom koje je specijalno prilagođeno njihovim individualnim tjelesnim nedostacima, pod uslovom da za vrijeme polaganja koriste potrebna pomagala (naočare, proteze i dr.), odnosno da ispit polažu na motornom vozilu sa automatskim mjenjačem,vlastitim ili iznajmljenim vozilom.

Dakle, postoji mogućnost polaganja i na vozilu koje ima automatski mjenjač, ali ne i vozilo, u većini slučajeva. Kao i u mnoštvu drugih situacija, na osobama sa invaliditetom je da se prilagode postojećim obrascima, bez obzira na njihove specifičnosti.

Zavod za obrazovanje odraslih u Banjaluci pojedinačno je upoznat sa svakim slučajem u kojem osoba sa invaliditetom polaže ispit. Zbog specifičnosti situacije, sarađuju sa auto-školama koje, najčešće, nemaju prilagođena vozila.

„U toku jedne godine, u prosjeku, za polaganje vozačkog ispita se prijavi jedno ili dva lica sa invaliditetom. U toku ovog mjeseca jedno lice sa invaliditetom je na vlastitom vozilu završilo obuku i položilo vozački ispit“, kažu u Zavodu.

U Sarajevu – za nijansu bolja situacija. U prvoj auto-školi koju smo kontaktirali, Life line, odmah smo dobili informaciju da oni ne vrše obuku osoba sa invaliditetom za polaganje vozačkog ispita, ali da auto-škola Selma vrši. Potonju nismo dobili, ali smo preko osoba sa invaliditetom došli do auto-škole Coach, koja ima i prilagođeno vozilo za polaganje ispita.

„Imamo vozilo sa automatskim mjenjačem, ali i ručnu komandu za polaganje ispita. U samoj proceduri polaganja, nema razlike u odnosu na ostale kandidate, ali u ljekarskom uvjerenju piše vrsta oštećenja koju imate. Skoro smo imali jednog kandidata sa povredom kičme, i on je polagao sa ručnom komandom“, naglasili su u Coach-u.

Brčko distrikt kao da prati rješenje iz Banjaluke.

„Neke auto-škole su imale kandidate koji imaju invaliditet, i sve zavisi od visine oštećenja. Ako je neko lakše oštećenje, možda i možete polagati na vozilu koje se inače koristi. Postoji mogućnost da polažete na vozilu sa automatskim mjenjačem, ali vam onda i u uvjerenju piše da možete upravljati vozilom sa automatskim mjenjačem. I moramo paziti da vam ne bude prenaporno, jer časovi traju sat i po dnevno“, rekoše nam u auto-školi Autosaobraćaj iz Brčkog.

Čini se da i u ovoj oblasti života koncept invaliditeta kao društvenog fenomena i dalje nije prihvaćen. Samo oštećenje organizma ne igra nikakvu ulogu u automobilu koje je univerzalnog dizajna u prilagođavanju osobama sa invaliditetom. U svim ostalim, trenutno jedinim mogućim, situacijama – invaliditet je prepreka za slobodu kretanja koja počinje položenim vozačkim ispitom.

Od početka godine dogodilo se oko 25.000 saobraćajnih nesreća u kojima je, prema službenim podacima, smrtno stradalo više od 200 osoba, a više od 4.500 ih je teško povrijeđeno.

U septembru 2013. godine u sarajevskom naselju Nedžarići je došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je jedna muška osoba izgubila život. Od zadobivenih povreda 69-godišnji S.Đ. je preminuo na putu do Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.

U međuvremenu Federalna Vlada je na nedavnoj sjednici prihvatila inicijativu Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova za izmjenu propisa. Međutim, izmjene poput ovih predloženih zaista nisu utješne.

Predložen je zatvor od pet do deset godina za učesnike u saobraćaju koji se ne pridržavaju saobraćajnih propisa, čime ugrožavaju život ljudi i imovinu, izazivajući štetu veću od 5.000 KM.  Ista kazna predložena je i za one koji ugrožavanjem željezničkog, brodskog, tramvajskog, trolejbuskog ili saobraćaja žičarom dovedu u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većih razmjera.

Do sada je bilo predviđeno da počinilac bude kažnjen zatvorom do tri godine ako ovo djelo učini iz nehata, a novopredložena kazna je do pet godina zatvora.

Predloženo je, što do sada nije bilo propisano zakonom, da, ukoliko počinilac ponovi jedno od ova tri krivična dela, može biti kažnjen zatvorom od pet do dvadeset godina. Kao građanka Bosne i Hercegovine, ne mogu a da ne izrazim zabrinutost kada shvatim da ljudi koji ubiju nekoga, bilo u saobraćaju ili ne, mogu izaći iz zatvora i ponoviti to.

Sudovi u Bosni i Hercegovini nijednog optuženika do danas nisu osudili na maksimalnu zatvorsku kaznu od 45 godina, što je maksimalna propisana kazna u državnom i entitetskim krivičnim zakonima.

Najviša kazna koja je ikada izrečena u BiH je četrdeset i dvije godine zatvora. Na nju je u februaru 2007. osuđen Jasminko Jašarević iz Mostara. Kaznu je izrekao Kantonalni sud u Mostaru, a Jašarević je okrivljen za ubistva Ramize Rahimić i poznatog fotoreportera Ante Borasa 2005. godine. Za ubistvo Rahimićeve osuđen je na dvadeset i dvije godine, a za ubistvo Borasa na trideset godina robije. Presude su objedinjene u jedinstvenu kaznu od četrdeset i dvije godine.

Međutim, postoje ubice koje će za koju deceniju izaći iz zatvora. U decembru 2003. godine Okružni sud u Bijeljini osudio je na dvadeset i pet godina zatvora Dalibora Ćurčića Dadu iz Banjaluke zbog ubistva. Zbog dvostrukog ubistva iz koristoljublja Aleksa Mican je u januaru 2006. osuđen na dvadeset i tri godine zatvora. Vrhovni sud FBiH kaznu je povećao na dvadeset i pet godina. Drugim riječima, neko ko je ubio dvije osobe, za nešto više od deset godina izlazi na slobodu. A onda ostaje pitanje: Ko je sljedeći?

Sigurno ste mnogo puta čuli za neke bitne susrete koji se dešavaju na raskrsnici.

Recimo, u američkom folkloru postoji zanimljiva verzija legende o Faustu. Američki Faust ide na raskrsnicu na kojoj će se sresti sa Đavolom lično, gdje će mu prodati svoju dušu i zauzvrat dobiti neki željeni talenat, bogatstvo i/ili slavu. Snimljeno je o toj raskrnici pjesama, napisano knjiga, čak ima i pristojan holivudski film.

Raskrsnica je oduvijek bila simbol neke velike promjene. Da mi je vidjeti srednjoškolca kojem se ta riječ nije zgadila kada mu, u trenutku kada mu je samo jedna stvar na pameti, svi govore da je na raskrsnici života i da su pred njim velike odluke.

E ovaj moj susret se desio baš tu, na raskrsnici. (Priča je istinita, ne zvao se ja Štetosteron.)

Stop.

Sve ovo gore možete da zanemarrite. Htio sam mudrovati i ponovo pisati o nekim neopipljivim stvarima, ali sam ipak odlučio da budem direktan, jednom u životu. Što sam se predomislio, ajde mu ga znaj. Nemam, dragi Dnevniče, snage da se pravim mudar. Zato ću biti ispovijedan ove sedmice, a ti ćeš da mi oprostiš, svoji smo.

Elem,

Mnogo stvari koje imam i koje jesam su smiješne. Pazi: ne duhovite, smiješne. Razlika je drastična. Tako sam nedavno postao i ponosni vlasnik najsmješnije saobraćajne nesreće ikad. Brzo ću na stvar.

Vraćao sam se iz… ma jebeš ga, nije ni bitno odakle. Uglavnom, vraćao sam se tamo gdje čovjek treba da bude u taj ranojutarnji sat. Mislim da je bilo oko 5:42. (Ako ćemo već biti toliko nadmeni da pomislimo da ljudi uopšte znaju mjeriti vrijeme.) Vozio sam, u stanju u kojem niko od nas ne bi trebalo da sjeda za volan: pijan, narodski rečeno. Pijan, ne za kaznu ili triježnjenje u stanici, pijan ZA ZATVORA.

Vožnja u pijanom stanju je sigurno, uz Bajagu i analni seks, jedna od glupljih stvari koje su izmišljene. Ljudi koji voze u pijanom stanju su kreteni, bez daljnjeg. To pod jedan. Ja često vozim pijan, pod dva. Uguramo li ove dvije premise u jedan prost silogizam, lako ćemo doći do zaključka da sam i ja, da oprostiš, Dnevniče, kreten.

Mnogo puta sam zbog toga znao da upadnem u grdan problem. (Da budem pristojan i ne napišem da sam često najebav'o.) Ajnštajnu se pripisuje ona popularna definicija ludosti, ona koja kaže da su ludaci osobe koji stalno rade jednu stvar na isti način i očekuju drukčije rezultate. Možebitno je, stoga, da sam i lud.
No, dosta o meni, pričajmo malo o mom autu, kako kaže ona hrvatska reklama.

Ovako se to zbilo:

Grad je pustinja, kao što i treba da bude u to vrijeme. Oči su na pola koplja, noga je na gasu, moje reakcije usporene. Dolazim do raskrsnice na kojoj će se kroz dvije sekunde desiti ono što se desiti mora. 

Onda, jedno kratko „tup“, bez usporavanja. Vozač Golfa „dvice“, vjerovatno jedini osim mene na cesti u cijelom gradu, ne usporava, kao ni ja. Nisam siguran ko je od nas dvojice prošao kroz crveno, zato što semafor nisam ni pogledao.

Ipak usporavam, usporava i on. Stajem, on postupa isto. Provjeravam far – ništa strašno, gledam njega – već uprtio pod mišku zadnji branik Golfa i ubacuje ga na zadnje sjedište.

Nisam baš u stanju da pričam, samo želim da se to što prije riješi. Zato stvar uzimam u svoje ruke.

Istupam pet koraka prema njemu, stavljam ruke na “Ф” i izgovaram rečenicu kojoj ću se smijati do kraja života.

Štetosteron: (galami iz petnih žila) DRUŽE! ‘OĆEMO IĆI SPAVATI?!

Nepoznati drug: ‘OĆEMO!

Sjedosmo svaki u svoje auto i pravac kuća. Moja šteta ionako nije prevelika, a on vozi Golfa, što znači da će sutra otići na kiosk i reći teti „molim vas jedan Marlboro, zeleni Orbit i branik za Golfa dvicu“.

Sutradan čitav dan, i svaki dan nakon tog razmišljam. U pravcu „šta da je on išao mrvicu sporije, ili da sam ja išao maalko brže“. Tada bi vjerovatno bilo slomljeno puno više od plastike, stakla i limarije. Glava, ruka, rebro.

Kada su u pitanju takve stvari, u najgorem slučaju pukne srce nekim ljudima kojima je nastradalog stalo puno više nego što je njemu samom.

Nisam doživio nikakvo prosvjetljenje, niti sam išta naučio iz ovoga. Vjerovatno ću uskoro ponovo sjesti za volan sa promililima, tako je to kad si nedokazan i glup.

ALI VI NEMOJTE, molim vas. To hoću da vam kažem. Može vam se desiti da negdje naletite na mene ili kakvu sličnu budalu koja će vam promijeniti (zajebati) život. Meni ili toj sličnoj budaletini neće biti ništa, jer sreća prati idiote. Sve do jednom.

Eto. Oprosti mi patetiku.

Laku noć, dragi Dnevniče. 

Uvijek sam bila dobrovoljni pasivni pušač, nikad mi nije smetao dim. Voljela sam da posmatram kako neko otvara kutiju, slušam ono pucketanje celofana i šuškanje folije koja se skida sa cigara. Osjećam se tako zrelo, tako siguno u svoje odluke u svoje stavove dok glumim samoj sebi pušača. Palim cigaru, uvlačim dim i pomislim: “Pravo sam moćna, stamena, nedodirljiva.” Kažem sebi da je sve to neminovnost života, hajde šta si se tu stisnula kako kakva cmizdra, hajde bježi proće i to čudo. Svako čudo za tri dana, samo stisni zube, ne može patnja vječno da traje.

Jedno vrijeme sam pokušavala da ne budem toliko pozitivna, da ne gledam sve tako lijepo, sa bezbroj rješenja. Pokušala sam da razum preuzme malo više kontrolu. S vremena na vrijeme sam u tom uspijevala, ali ta osobina da svemu udahnjujem smisao i da sve bojim šarenilom je predaleko otišla.

Još u srednjoj školi, sjećam se da sam s prijateljicama iz razreda išla u kino, gledale smo neki besmislen film. Na izlasku iz Doma kulture smo se šalile na račun besmislenih scena i glumačkih nepoduhvata. A onda je jedna drugarica rekla: “Čekajte, Željka još nije rekla svoje, sigurno će ona pronaći smisao čak, sigurna sam da će naći svrhu toj gluposti kojoj smo se ismijale”. Naravno, pronašla sam smisao. Rekla sam da film siurno ima neki smisao, samo mi nismo još dovoljno sazreli da bi to uvidjeli.

Ali, ne radimo li mi to ljudi moji svakodnevno? Vadimo se iz blata, dajemo svrhu svome postojanju, nalazimo slamke u svakom momentu. Jutarnja kafica je upravo to, pronalazak smisla u besmislenom početku dana, gdje se iznova budi novi izazov.

Sve što u životu radimo po prvi put, diže nas u motivaciju da možemo dalje, ma ne samo dalje, nego i bolje. U životu zaista postoji zona komfora, taj mir u kojem se sklupčamo, stisnemo i ukalupimo, gdje smo sigurni i dobro znamo kako nastaviti, makar i dalje značilo ponovno upadanje u baru ispred nas. Put prema tom prostranstvu koje se zove dalje, čvrsto vjerujem, ima bolju verziju jer postoji i druga zona. Nju volim zvati: zona euforije. Ona se graniči sa rizikom i opasnostima, ali u njoj profitiramo, učimo nešto novo, pronalazimo čuda, prevazilazimo strahove i izdgrađujemo se iznova.

Najbolji način izlaska iz tog ustaljenog sistema misli koje vas vuče u pasivnost je pitanje:

Kada ste zadnji put uradili nešto po prvi put?

To je način na koji sam ja uspjela sa jednim od svojim vječitim problemom. Uzela sam mikrofon u ruke i prvi put zapjevala pred 250 ljudi, zapravo neki kažu da ih je bilo 600, ali ne vjerujem, ne mogu da vjerujem da sam bila toliko hrabra. Pjevala sam pjesmu o razilaženju parova: Činim pravu stvar. Pred masom sam pjesmom izrekla svoju emociju na glas.

Prvi put sam sjela u auto i samostalno se provozala, bez suvozača. Položila sam vozački prije devet godina, a tek prije godinu dana počela voziti. Zapravo, vozila sam nešto kratko i jako početnički (ni tada nisam htjela staviti ono P na pozadinu) sa velikim stahom i to tek sa suvozačem koji mi suflira šta i kako. Jedina samostalna vožnja je bila na poligonu, u toku polaganja. Šalila sam se tada sa vlasnikom auto-škole da ću kad budem samostalno vozila staviti njegovu sliku kraj sebe i snimiti: “Sada stisni kvačilo, prebaci lagano u prvu, stani, još malo, da, prestroji se, koči, koči, koči!”

Prevazišla sam i taj strah, svoj hendikep da se slabo orijentišem u prostoru. Pošto volim visine, ispunila sam i dugogodišnju želju, provozala sam se žičarom. Zapravo, nije ni bila neka visina, ali i to je bilo nešto što sam radila po prvi put. Zapravo, za mene je nakon razvoda braka, dosta toga bilo prvi put. Sve što sam do tada radila u zajednici, u kompromisu, u dogovoru, sada sam radila sama. Nije više bilo drugog lica množine – Šta ćemo, kuda ćemo, hoćemo li i možemo li… Sada ga ima samo ako se obraćam djeci, ali opet prevlada ono moje: “Mogla sam, otići ću, hoću i uradiću to, a možda i neću”.

Ugodno je biti u zoni komfora, jer sva ta euforična stanja iscrpe, ali se i na to naviknete pa shvatite da će opet biti vrijeme za ponovnu transformaciju, vrijeme za nove odluke koje će vas voditi dalje. Tu je jako važno slušati onu unutrašnju pozitivnu intuiciju: “If you listen very hard, the tune will come to you at last…”

Na tom putu odluka čovjek liči na kamen, koji predstavlja čvrstinu, nedjeljivost, cjelinu, stabilnost i postojanost. No, kada počne da se kotrlja, od trenja sa podlogom i sudara sa drugim kamenjem, neminovno poprima drugačiji oblik. Tada se prepušta uticajima okoline. Međutim, kotrljanje u nepoznato može biti izazov, prelazak u drugu zonu u ponovno izgrađivanje, kada upoznajemo nove stavove, istražujemo nove prostore i idemo dalje od naših ubjeđenja. Ponovo ih istražujemo i prepuštamo transformaciji u više nivoe. Postoji i tu drugačiji ugao posmatranja, jer kako filozofi kažu, čovjek je kamen koji misli da je slobodan, a zapravo je nečijom rukom bačen.

Naravno da nikada niste sigurni koja je odluka ona prava. Čitam upozorenje na kutiji cigara da pušači umiru mladi. Oraspoloži me kutija cigara, nasmijala sam se. Smijem se, jer želim da mislim da ću vječno ostati mlada i onda se nasmijem još jače, tako onda meni kutija cigara poručuje da ću vječno umirati. Nema kraja problemu, nema rješenja, nego stani na drugu stranu.

Ako ne možeš preskočiti taj bezdan koji je ispred tebe i guši te, idi onda brate na drugu stranu ulice.

Šta si se tu zaglavio i misliš nema dalje od te tvoje trenutne perspektive.

Uvijek ima dalje i uvijek ima nešto iza, nešto ispred ili jako daleko, ali ima. Ispuši tu svoju cigaru, druže i zagazi dalje.

Autorka: Željka Rakić