Da bi što bolje ilustrovala priču o ovom problemu, književnica Kris Gage je navela primjer o jednom jedinom muškarcu kojeg je izbacila iz kafića zato što je izgrdio svoju djevojku zbog naručivanja pića.

“Bila je subota uveče, kafić je bio prepun ljudi. Na šank se nalaktio muškarac sa stavom kao da je vlasnik kafića. Kad sam ga pitala da li mu nešto treba odmahnuo je glavom. Nastavila sam sa poslom, a kada je djevojka iz njegovog društva naručila piće njega je to iz nekog razloga iznerviralo. Viknuo je: ‘Stvarno?!’, ona ga je gledala, a zatim klimnula glavom. Ja sam otišla po piće, a kada sam se vratila on je i dalje urlao na nju: ‘Stvarno?! Stvarno?!’. Neprestano je ponavljao tu riječ, bio je pijan. Povisio je ton i zagalamio: ‘Ajde onda! Poredaj ih, gaduro!’ i tad sam odlučila da se suočim s njim. Prvo sam provjerila ima li znakova da je u pitanju šala. Nije ih bilo. Pogledala sam u djevojku koja je izgledala kao da će svakog časa briznuti u plač. Dvoje ili troje prijatelja iz njihovog društva su ga zaprepašteno gledali, ali niko nije progovarao. Djevojka je stajala, nije ni dirnula pića, a to ga je samo izazvalo da poviče: ‘Pij ih, gaduro!’ i tada sam ja izjurila iza šanka zgrabila ga za kragnu i rekla mu: ‘ Dosta! Ovo nije u redu! Ili prestani ili se gubi napolje!’ Prestao je da viče, okrenuo se i oteturao iz kafića, još uvijek bijesan. Kada sam djevojci dala račun, nagnula sam se prema njoj i rekla joj: ‘Hej, ti ovo ne zalsužuješ. Znam da me se to ne tiče, ali bez obzira na to što se desilo večeras, ti zaslužuješ bolje”, otvoreno priča Kris i dodaje da vrijeđanje nikad nije u redu.

Ni privatno, niti na javnom mjestu, ni kad je u pitanju nešto ozbiljno, a posebno ne kada se radi o nečem bezveznom kao što je naručivanje pića. Isto tako, Kris naglašava da je uvijek u pitanju “pijani zlostavljač” a ne “pijanac koji zlostavlja”. Ne postoji “pijanac koji zlostavlja”. Kako sama Kris kaže, ako je neko sklon zlostavljanju “samo kad je pijan” ta osoba je zlostavljač. U takvim situacijama treba da vodite računa o tome da vi zaslužujete mnogo bolje i mnogo više.

Niste zaslužili takvo ponašanje

Kris tvrdi da zlostavljač treba vašu saglasnost kako bi zlostavljanje uspjelo. Njima je potrebno da vi mislite da to zaslužujete. U suprotnom biste se okrenuli i otišli. Zlostavljači će odigrati svaki mogući trik kako bi vas ubijedili da ste vi pogriješili, a ne oni. Ako odgovorite na njihovu emocionalnu predstavu oni će izigravati jadnu žrtvu. Ukoliko vas uspiju uplašiti, oni će to i uraditi, nabijaće vam na nos vaš dom ili njihovo srce ako im to dopustite. Ubijediće vas da vi zaslužujete da se tako ponašaju prema vama. No, čak i da je istina sve što govore, vi zaslužujete partnera koji se može ponašati i komunicirati poput odrasle osobe, nekoga ko konfliktu može pristupiti zrelo i konstruktivno bez vrijeđanja vašeg dostojanstva. Zaista nema potrebe da nekoga uništite kako biste mu rekli da vam se ne sviđa to što radi, da vas je povrijedio ili da više ne želite piti.

Ne opravdavajte njihovo ponašanje

Kada se ljudi nađu u ovakvoj situaciji Kris tvrdi da ne vide zlostavljača onakvim kakav on zaista i jeste. Čak i kada im neko kaže da zaslužuju bolje jedan dio njih će skrenuti pogled i pomisliti: “On je zaista dobar čovjek” ili “Nije toliko loše” ili “To se dešava samo kada pije” ili “On ima puno briga”. Ništa od toga nije važno. Možete imati sve što ste naveli, kao i partnera koji nije zlostavljač.

Nemojte davati srce samo zbog nekoliko dobrih osobina

Kris naglašava da je njoj samoj bilo potrebno mnogo vremena da shvati da je zlostavljač u nekim prilikama uvijek dobar i pristojan i da takav mora biti kako vi ne biste otišli od njega. Prema njenim riječima, zlostavljači znaju da s vremena na vrijeme moraju da vam poklone malo pažnje kako biste vi i dalje vjerovali da vas vole ili da vas izazovu da se pobunite protiv dobronamjernih komentara riječima: “Ali, ja ga volim!” Žele da umirete za tih nekoliko znakova pažnje koje vam povremeno pružaju. Žele da željno iščekujete njihove lijepe riječi koje vam govore u rijetkim izlivima ljubavi. Kris upozorava da je najvažnije od svega to što oni nude ljubaznost kao nagradu ili kada su zadovoljni vama. Žele da vi zaradite njihovu ljubaznost i da funkcionišete znajući da vam ona nije zagarantovana.

Ljubaznost nije nagrada

Ljubaznost u vezi bi trebala biti uobičajena, normalna stvar, a ne nagrada. Saosjećanje, razumijevanje, strpljenje i komunikacija sa poštovanjem trebaju biti normalne pojave u vezi.

Ne pravite kompromise o osnovnoj pristojnosti

Ako vaš partner sa strancima razgovara sa mnogo više obzira i saosjećanja nego sa vama, onda znajte da imate ozbiljan problem. Od svih ljudi, vaš partner bi trebao pristojan uvijek, a ne samo kada je dobro raspoložen, kad ima dobar dan ili do trenutka kada vi pogriješite ili se on naljute. Uvijek.

Zaslužujete bolje od bilo koje vrste zlostavljanja

Kay Leigh Hagan je u svom autobiografskom eseju “A good man is hard to bash” ispričala kako je pitala prijateljicu “koliko” zlostavljanja je u redu da prihvati od svog partnera koji je emocionalni zlostavljač. Prijateljica ju je pogledala pravo u oči i odgovorila: “Kay, u vezi punoj ljubavi zlostavljanje nije prihvatljivo. Da bi bila voljena ne moraš da trpiš bilo koju vrstu zlostavljanja.”

Zlostavljanje i ljubav ne idu zajedno

Kris želi da njena poruka bude jasna svim ljudima, a to je da zlostavljanje nikada ne može postojati zajedno sa ljubavlju. Ako je ljubav iskrena, te dvije pojave nikako ne mogu postojati odjednom.

“Zlostavljanje i zanemarivanje negiraju ljubav. Briga i priznanje su temelj ljubavi. Niko ne može tvrditi da vas voli ako vas zlostavlja”, navodi Bell Hooks u knjizi “All about love: New visions”.

Neće se promijeniti

Kris je možda tom muškarcu u kafiću rekla da prestane ili da izađe napolje i on se možda smirio dovoljno toliko koliko mu je trebalo da ode, ali takvi ljudi se nikad ne prestaju tako ponašati. Kris upozorava da takve osobe prestaju samo toliko dugo koliko im treba da promijene scene, da vas vrate ili da se ljute. Duboko u sebi, oni se nikad definitivno ne prestaju tako ponašati.

Zaslužujete da odete

Ili, kako kaže Kris, još bolje da ode zlostavljač. Jedno od vas mora da ode.

Zaslužujete ljubav

Zlostavljanje nikad nije ljubav. Emocionalni rat nikad nije ljubav. Manipulacija, agresivnost, vrijeđanje i ostalo loše ponašanje nikad nije ljubav. Vi zaslužujete da imate barem ljubaznost, obzir i osnovnu ljudsku pristojnost. I ljubav. Zaslužujete ljubav.

Izvor: Scary Mommy

U negativnom kontekstu na jednoj od “Moli se…” stranica našlo se i ime jedne maloljetne djevojčice, sa čijom smo majkom razgovarali. Kako bismo zaštitili djevojčicu i njen identitet, ime majke nećemo objavljivati.

U razgovoru za “Nezavisne novine” majka ove maloljetne djevojčice ističe da je ime i prezime njene kćerke bilo u potpunosti javno objavljeno.

“Njeno ime i prezime je bilo objavljeno u potpunosti. Vidjela sam na njoj da je i preblijedjela i uopšte joj nije bilo svejedno. Objasnila mi je da je to grupa gdje svi mogu objavljivati. Bila sam jednostavno u šoku”, priča majka ove djevojčice.

Kako dodaje, kada je vidjela ostale objave, to je za nju bio potpun šok.

“To je užas. Mi roditelji nismo dovoljno upućeni šta se sve dešava, ali takvi komentari mogu ostaviti strašne posljedice, a tada je kasno”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Razmišljala je da sve prijavi policiji, ali je odlučila da sačeka da vidi da li će objave biti obrisane.

“Ako se, ne daj Bože, ponovi, nema šanse da bih čekala”, kaže majka.

U želji da zaustavi sajber nasilje, ali i “natjera” osobe koje stoje iza profila “Moli se Prnjavor” da ga obrišu, glas je na društvenim mrežama digla Branka Šćepović, nastavnica u jednoj prnjavorskoj osnovnoj školi, a kako ističe za “Nezavisne novine”, za profil i objave na njemu saznala je nakon što ju je o tome obavijestila njena učenica, čije je ime bilo spomenuto na tom profilu, a koja je zbog toga bila vidno potresena.

“To su te grupe iza kojih se krije uglavnom neko od učenika i njihovih vršnjaka, i neko ko to smatra šalom ili igrom, a nije svjestan opasnosti i odgovornosti za to što radi. Djeca nisu svjesna da imaju ‘oružje’ u rukama, da je to život koji oni danas žive. Svaki roditelj, pa i mi iz škole, ali i generalno društvo, treba da se bavimo edukacijom mladih kojima se daje ‘oružje’ u ruke, odnosno mobilni telefon i društvene mreže, jer su često ili žrtve nasilja ili nasilnici, a da toga nisu svjesni”, govori Šćepovićeva za “Nezavisne novine”.

Kako navodi, i ranije su postojale različite grupe i profili na društvenim mrežama na kojima su prozivane ili pogrdim imenima oslovljavane osobe osnovnoškolskog uzrasta.

“Djeca nisu svjesna da su društvene mreže javni prostor koji podliježe krivičnoj odgovornosti. Moja objava je bila apel. Nije rješenje prijaviti policiji profil, rješenje je spriječiti dalje pojavljivanje sličnih profila i osvijestiti djecu šta znači boravak na društvenim mrežama. Osvijestiti one koji trpe nasilje kako da se nose s tim, kao i one koji nesvjesno čine nasilje kakve su posljedice”, kaže ona za “Nezavisne novine”.

Dodaje da ovakve stvari mogu ostaviti ogromne posljedice.

“Mi kada izvedemo djecu na igralište da se igraju, sjedimo na klupi satima pazeći da ne padnu i ne povrijede koljeno, a to je malo manja opasnost nego kad im damo telefone i društvene mreže u ruke i ne znamo šta rade, kome šalju poruke…”, govori ona.

Dok smo radili na ovoj priči, Instagram profil “Moli se Prnjavor” je obrisao sve objave, dok je sam profil i dalje ostao aktivan.

Sonja Stančić, psiholog, za “Nezavisne novine” ističe da se nasilje iz online svijeta prenosi i u realan svijet i ostavlja posljedice, te dodaje da djeca postaju sve brutalnija.

Kako kaže, djeci ne bi trebalo da bude dostupan internet bez kontrole odraslih, jer se upravo zbog toga  dešavaju ovakve stvari.

“Djeca koja imaju dobre uzore, koja su vaspitana, koja imaju dobar sistem vrijednosti, čak i kada su samostalno na internetu bez prisustva odraslih osoba, neće sebi dopustiti ovako nešto. Tako da mi u stvari govorimo o porodicama u kojima se djeca ne vaspitavaju, u kojim su djeca prepuštena sama sebi, gdje je vrijednosni sistem nasilnički i agresivan, gdje se njeguje nekultura dijaloga, odnosno gdje se njeguje vrijeđanje, omalovažavanje i ismijavanje drugih osoba po bilo kojoj osnovi. Ovakav tip ponašanja se nosi dominantno iz porodice”, kaže Stančićeva za “Nezavisne novine”.

Dodaje da cjelokupni društveni narativ ide u pravcu nasilja, arogancije i ismijavanja.

“Djeca odrastajući u kulturi i društvu nasilja, okružena nasilnim ljudima koji vrijeđaju i ismijavaju, omalovažavaju, nemaju nikakav drugačijih uzor već da postanu isti takvi”, ističe ona i dodaje da je uvredljiva riječ u online svijetu nasilje.

Prema njenim riječima, osobe koje su zlostavljane na ovakav način pokazuju iste simptome kao da su zlostavljene fizički, emocionalno ili psihički.

“Prije svega se tu pojavljuje stid, sram, izbjegavanje odlaska u školu, izbjegavanje odlaska u društvo, izlaska vani, skrivanje u kući, zatvaranje u sebe, nezadovoljstvo sopstvenom ličnošću, nezadovoljstvo sopstvenim izgledom, vrlo često se desi odbijanje hrane, neće da se druže sa ostalim ukućanima, plačljivi su, tužni su”, ističe ona i dodaje da borba protiv nasilničkih obrazaca ponašanja počinje u društvu od strane odgovornih javnih ličnosti koje bi morale svojim autoritetom i ponašanjem da pokažu šta je to nenasilno ponašanje.

Vladimir Vasić, sociolog, ističe za “Nezavisne novine” da se trenutno odgajaju neukrotive generacije i da dječije ponašanje neće ostaviti samo posljedice po pojedinca, već i čitavu zajednicu.

“Mišljenja sam da bi roditelji trebali da edukuju djecu da se društvene mreže mogu koristiti i u neke negativne svrhe. Pogrešna je percepcija koja se nameće da se djeci zabranjuju društvene mreže ili oduzimaju mobilni telefoni, jer zabrane stvaraju kontraefekat, ali djeca moraju znati kako da ih koriste, kako da odgovore na neki problem. Ključni problem je nedostatak komunikacije između roditelja i djeteta kada dijete ima problem na društvenim mrežama”, navodi on i dodaje da djeca ne znaju kako da saopšte te probleme roditeljima, nastavnicima ili pedagozima, odnosno ne znaju kako da prevaziđu stid koji osjećaju.

Prema njegovim riječima, najodgovorniji za ponašanje djece su roditelji, a kako ističe, sajber nasilje je realnost i nije imaginarna virtualnost.

“Sajber nasilje je opasnije tim prije što je lako dostupno i lako upotrebljivo u svim svojim oblicima uz pomoć širokih i lako dostupnih mehanizama, ali i što je to teško sankcionisati. Posebnu opasnost od sajber nasilja trpe, ali mogu i da izazovu maloljetna lica, iz razloga lake dostupnosti svih sajber instrumenata”, kaže Vasić.

On ističe da zaboravljamo činjenicu da dječa uče po modelu.

“Ne čudi takvo ponašanje djece, s obzirom na to da se u javnom diskursu utrkuju ‘popularne ličnosti’ koja će više svojim djelovanjem i ponašanjem zgaditi javni prostor”, govori on.

Kada sam napisala prvi tekst koji je objavljen na Loli, o tome kako se ne volim da se pretjerano šminkam, stotine žena su kliknule lajk i stidljivo napisale kako im je drago da nisu jedine. Neki muškarci su povikali: „Konačno!“.  Ja sam smatrala da je to nešto sasvim normalno i obično, da se ni po čemu ne izdvajam od stotine drugih žena dok me pojedine zagovornice bronziranja i matiranja nisu javno napale. Bilo je tu pokušaja uvreda, od toga da sam dečkić, do toga da sam neodgojena (?) jer ne volim da se dotjerujem po njihovim mjerilima.

Kako bismo sada zaustavili svaku polemiku, ja nemam apsolutno nikakav problem sa šminkanjem. Ne smetaju mi ni žene koje svakodnevno nose vještačke trepavice, obrve, usne, nokte i sve ostalo. Samo sam željela reći da ja ne želim svaki dan da na sebi nosim toliko toga vještačkog, ali da bi svako od nas trebao biti ono što želi.

Ono što su me taj tekst i reakcije koje su nakon njega nastupile naučio je da nasilje nikada ne prestaje i da je uvijek riskantno da budeš drugačiji. Ja ni po čemu nisam drugačija, niti bih rekla da se ističem u gomili. Sasvim sam obična i prosječna tridesetogodišnja žena. Sa svojim obavezama, problemima i nadanjima. Ali, određenoj grupi ljudi u tom momentu sam bila drugačija. Njihova potreba da me ponize me zaprepastila. Njihovi komentari su me naučili neke veoma važne lekcije:

• da nikada čitaocima svojih tekstova ne objašnjavam šta sam zapravo htjela da kažem
• da ružne komentare nepoznatih ljudi ne doživljavam lično, čak ni kada su mi lično upućeni
• da su nasilnici uvijek glasniji i da obično dolaze u hordi

Podsjetilo me sve to na djevojčicu koja bi u školu došla sa ogromnom plavom mašnom dok su sve druge djevojčice nosile roze, i na podsmjeh kojem bi bila izložena zato što nije ista. Ja u školi nikada nisam bila žrtva nasilja. Nikada nasilnicima ne bih dozvolila ni da mi se približe, a oni koji bi pokušali bi obično odlazili podvijenog repa. Nasilnik osjeti da se plašiš i onda tvoj strah koristi protiv tebe.

Svi mi koji pišemo djelimo sebe sa vama koji čitate. Ponekad podijeliš neke nesigurnosti kako bi nekome bilo lakše da se bori sa svojima. Ponekad prosto kažeš nešto o sebi, a ponekad kritikuješ. I svaki put izložiš sebe. Svaki put kada napišeš ti si kao djevojčica sa velikom plavom mašnom koja stoji na početku hodnika i čeka ili aplauz ili da je neko odgurne i podbode laktom u prolazu.

Iza tastature i ekrana svako može da bude hrabar da ti kaže šta želi, a ti pri tome nemaš vremena, a ni načina da mu odgovoriš i da ga na vrijeme zaustaviš, pa ga pustiš. Neka misli da je pobijedio, jer se sa takvima svakako nikada nisi ni želio takmičiti.

Priznajem da je meni prvi put bilo jako teško. Priznajem da sam tada prvi put pomislila kako se osjećaju ljudi koji su svakodnevno žrtve izrugivanja. Kako se osjećaju djeca čija samosvijest nije dovoljno razvijena i koliko to sve utiče na njih.

Nažalost, nasilje na internetu je nemoguće spriječiti, kontrolisati ili na njega uticati. Možemo se truditi da svoje mišljenje iznosimo na civilizovan način. Možemo se truditi da ne vrijeđamo. Možemo pokušati razmisliti o tome kako naše riječi utiču na druge ljude prije nego što ih napišemo.

Daleko od toga da mislim da svako mora apsolutno da se slaže sa onim što napišem. Pa ni ja se ne slažem sa svim autorima koje čitam. Daleko od toga da mi morate ostavljati samo srca, puse i da mi milujete ego. Uvijek volim da pročitam i kritiku, sugestiju, komentar i mišljenje koje je drugačije od mog, jer prosto možda ponekad nisam ni u pravu.

Bila sam prinuđena da jednoj grupi na fejsbuku koja je podijelila moj tekst koji se ticao nekih osjećanja vezanih za rat i gubitak oca, prijetim policijom jer su komentari koje su poticali bili na granici krivičnog djela. Bilo je tu raznih opisa i želja, od toga da se smijem sa bandere do vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Ali onako, brutalno! Moj tekst tada nije vrijeđao nikoga, niti je omalovažavao bilo čije žrtve. Ja sam oduvijek bila pacifista. Porazila me i uplašila mržnja kojom su me obasipali.

U poređenju sa tim, nazivanje mene dečkićem je dječija igra. No, to ne mijenja činjenicu da onaj koji ostavlja uvrjedljive komentare drugim ljudima treba da pogleda u svoju dušu i vidi šta se tamo nalazi. Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača, gorštakinja, muškarača, neuredna, aljkava, a da je pri tome nikada nije ni vidjela? Šta je to što te toliko isprovociralo u tekstu u kojem ja kažem da ne volim brokoli i da češće nosim patike od štikli?

I zato je ljudima dosadilo. Dosadilo im je da su ovi koji su uvijek „mejnstrim“ najglasniji i najbahatiji u nametanju svojih životnih ciljeva nama kojima je jedini cilj da živimo slobodni i srećni. Koji nećemo da živimo po tuđim pravilima. Koji ne možemo da se zaplašimo. Koji se ne bojimo da kažemo šta nas tišti i da se ne plašimo da ćemo time nešto izgubiti jer sve što nam je najvrijednije nosimo u sebi.

Ovako priču o svom sinu počinje Jacki James. Prošlo je tri godine otkada je njen sin zauvijek napustio ovaj svijet. Rođen je devet sedmica prije očekivanog termina i proveo je 35 dana u bolnici. Doktori su ga mogli hraniti jedino putem cjevčice i bio je stalno prikopčan na čisti kiseonik. No, ono što se tada nije znalo je da kiseonik i tečna ishrana uzrokuju promjenu u gleđi njegovih trajnih zuba. Taj problem nije bio vidljiv sve dok mu nisu niknuli trajni zubi. I tada su ga djeca u školi počela zadirkivati zbog toga. Pitali su ga zašto ne pere zube i zašto su mu zubi tako odvratni. Peytonovi zubi su bili savršeno zdravi, samo su bili žuti. Djeca su ga zadirkivala i zbog boje kose, naočala i zbog toga što je bio niži od ostalih dječaka.

„Kako je rastao, Peyton se često pitao zbog čega su ljudi tako zli prema njemu. Pitao bi me: ’Mama, zašto ljudi jednostavno ne mogu biti ljubazni?’ Nikad nisam znala šta da mu odgovorim na to pitanje i zato sam ga pokušavala ohrabriti da on bude ljubazan. Govorila sam mu sve ono što roditelji govore svojoj djeci-da je poseban, pametan i voljen. No, kako djeca rastu roditeljske riječi blijede u poređenju sa onim što mu govore njegovi vršnjaci“, otvoreno priča Jacki.

U novembru 2013. godine Peyton je prvi put pokušao da se ubije. Nekoliko dječaka iz njegove škole su ga godinama mučili. Počeo je da govori svojoj majci da bi njoj i njegovom tati bilo bolje bez njega i da više ne želi da postoji. Jacki i njen suprug su isprva mislili da dječak pretjeruje, no kada je on nastavio da govori takve stvari, shvatili su da imaju problem. Majka ga je odvela u hitnu pomoć, a oni su je uputili da potraži pomoć terapeuta. Peyton je uskoro počeo sa terapijom i izgledalo je da mu je bolje. No, to nije dugo trajalo.

U ljeto 2014. godine Jacki je dobila posao učiteljice u boljoj školi, a to je značilo da će Peyton morati da mijenja sredinu.

„Pomogla sam mu da shvati da je to značilo novi početak i da će nasilnici iz njegove škole biti stvar prošlosti. Bio je nervozan, ali i uzbuđen. U novoj školi je krenuo u osmi razred i tu se sprijateljio sa dječakom kojeg su zanimale slične stvari kao i njega. Nažalost, zadirkivanje i maltretiranje se nastavilo i u novoj školi. Peyton je bio laka meta zato što nije volio ono što su druga djeca voljela. Nije se bavio sportom, volio je seriju ’Dr. Who’, YouTube i anime filmove. Uskoro su ga djeca počela zvati ’gubitnik’ i ’štreber’. Bio je očajan. Ono što se promijenilo je bilo to da mi je prestao govoriti o maltretiranju“, iskreno priča Jacki.

Nakon mjesec dana u novoj školi Peyton je svojoj majci napokon priznao šta se dešava. Ispričao joj je da je otišao kod direktora i požalio se na jednog dječaka koji ga je maltretirao. Direktor mu je samo rekao da izbjegava tog dječaka. Jacki je pitala svog sina zašto joj to nije ranije rekao, a Peyton joj je na to odgovorio: „Mama, ti to ne možeš riješiti“.

Kada su stigli kući Peyton je otišao u svoju sobu i Jacki ga je pustila, misleći da mu treba malo mira.

„Nakon 20 minuta sam otišla u njegovu sobu da vidim da li je dobro i tada sam ga našla mrtvog. Objesio se od ventilator na plafonu Nije bilo nikakvog upozorenja, niti poruke“, kroz suze priča Jacki.

Očajna majka je brzo pozvala hitnu pomoć. Bolničari su mu 25 minuta pružali prvu pomoć, odvezli ga u lokalnu bolnicu, a zatim su ga helikopterom prebacili u dječiju bolnicu „Dell“ u Austinu, Texasu. Doktori su davali sve od sebe da ga stabilizuju i vrate u život, ali, nažalost, njegov mozak je pretrpio ozbiljne povrede. Peyton je 13.oktobra 2014. godine proglašen moždano mrtvim. Imao je samo 13 godina. Te iste večeri u 20:30 dao je svoj posljednji i najveći poklon ovom svijetu-donirani su njegovi organi, rožnjače i koža. Spasio je život šestero ljudi i pomogao im da žive bolje.

„Obamrla sam nakon njegove smrti. Ne sjećam se baš najbolje narednih nekoliko sedmica, ali u sjećanju mi je ostao razgovor sa majkom čija je kćerka Phoebe bila jedna od Peytonovih najboljih prijateljica. Ispričala mi je da je Phoebe plakala u školi i dječak koji je maltretirao Peytona je znao zašto ona plače. Rekao joj je: ’Uopšte me ne čudi. Taj dječak je bio čudak’. To je bio udarac koji me je ostavio bez daha. Nisam mogla da shvatim zašto bi jedna osoba odlučila da bude toliko zla prema drugom čovjeku. Iz tih njegovih riječi nije moglo proizaći ništa dobro, pa zašto je onda to rekao? Tada sam shvatila da smo kao nastavnici loše postupili prema našoj djeci. Objasnili smo im sve o nasilnicima i nasilničkom ponašanju, rekli im šta oni rade i savjetovali ih da ne budu takvi. No, nismo ih naučili kako da budu ljubazni jedni prema drugima. Pretpostavljamo da oni to znaju. Nadamo se da će, kada im kažemo da budu ljubazni oni znati kako, ali veoma često se desi da djeca ništa ne znaju o tome“, otvoreno priča Jacki. Znala je da mora nešto da uradi po tom pitanju i tako je nastala kampanja „Kindness Matters“ („Ljubaznost je važna“).

Jacki je prvo pokrenula Facebook stranicu „Kindness Matters“ sa ciljem da se na njoj dijele priče o ljubaznosti i da se ljudi podsjete da budu ljubazni jedni prema drugima, čak i kada to nije lako. Takođe je pokrenula i sedmični izazov ljubaznosti tokom kojeg su ljudi svake sedmice dobijali zadatak iz ljubaznosti koji moraju da izvrše. Isprva je tu stranicu pratilo samo nekoliko stotina ljudi. No, Jacki je uskoro dobila poziv iz svoje škole da održi govor na skupu „Nema mjesta za mržnju“. Tu je sa prisutnim ljudima podijelila Peytonovu priču i pokazala djeci koliko i riječi i ljubaznost mogu biti moćni. Otada do danas Jacki i njen tim su održali prezentacije u 38 škola širom Teksasa, a Facebook stranicu „Kindness Matters“ danas prati više od 29 000 ljudi.  Majice i narukvice „Kindness Matters“ su poslane u 50 škola i devet zemalja. U znak sjećanja na svog sina koji je želio biti veterinar Jacki je pokrenula stipendiju pod njegovim imenom na Univerzitetu veterinarstva „A&M“ u Teksasu. Nada se da će uspjeti da prikupe 25 000 dolara za stipendijski fond kako bi memorijalna stipendija „Peyton A. James“ postala trajni dodatak fondaciji „A&M“ u Teksasu. Najveća želja i nada Peytonove mame je da će uspjeti da promijeni kulturu društva i da svu negativnost i vrijeđanja ostavi u prošlosti. Kako sama kaže, stvaranje kulture ljubaznosti treba početi sa jednom osobom-pa zašto to ne bi bila Jacki ili vi?

Izvor: Reader’s Digest