Dijana Katilović iz Vršca u Srbiji prije mjesec dana došla je po svog troipogodišnjeg sina u vrtić, ali dalje od zaključanog ulaza nije mogla. Kada je telefonom pozvala odgojiteljicu, dobila je odgovor da je dijete već neko preuzeo i odveo, te da je dežurna odgojiteljica zaključala vrtić i otišla kući. Uslijedio je niz telefonskih poziva, provjera i uvjeravanja gdje je i kod koga dijete, iako je ono cijelo vrijeme bilo u vrtiću – samo, zaključano i zaboravljeno u toaletu, ispričala je Dijana za portal N1 Srbija.

Tog 23. februara oko 16 sati Dijana je došla po sina u vrtić. Kako kaže, ranije nije mogla, kao ni njeni roditelji kod kojih je usput svratila nešto ostaviti. Ispred vrtića dočekao ju je zaključan ulaz pa je pozvala sinovu odgojiteljicu.

– Njegova odgojiteljica rekla mi je da je ona otišla kući i da je s djecom ostala dežurna odgojiteljica te da će je nazvati i javiti mi se. Nakon razgovora s dežurnom rekla mi je da je dijete otišlo kući. Pitala sam ko ga je odveo, a ona mi je rekla: ‘Provjerite da možda vaši roditelji nisu došli po njega.’ Rekla sam da nisu i da upravo dolazim od njih. Moji roditelji nikada ne dolaze po dijete bez prethodnog dogovora sa mnom, niti je to moguće jer se potpisuje kada dijete preuzima druga osoba. Počela sam vrištati nasred ulice i zvati sve redom – mamu i bivšeg supruga – da provjerim je li ga možda on uzeo, a da mi nije javio. No ni on nije preuzeo dijete – opisuje Dijana kroz kakav je stres i strah prolazila dok je pokušavala utvrditi ko je odveo njeno dijete iz vrtića.

Kaže da joj je na ulici prišla jedna žena i savjetovala da odmah ode u policiju, što je i učinila. Međutim, do policije nije stigla jer je u međuvremenu u vrtić došla dežurna odgojiteljica koja je posljednja napustila ustanovu i sve zaključala.

– Dok sam izašla iz auta, zaključala ga, prešla ulicu i potrčala prema vrtiću, ona je već ušla unutra. Zatekla sam ih u hodniku. Sin mi je pritrčao plačući, sav crven i tresao se. Odgojiteljica mi je nešto govorila, ali od svega pamtim samo da je rekla kako je mislila da je otišao kući – dodaje Dijana.

Koliko je dugo dijete bilo zaključano u toaletu i zaboravljeno u vrtiću iz kojeg su svi otišli – nije poznato, a kako kaže, to niko sa sigurnošću ne može reći.

Navodi da su joj rekli kako se s odgojiteljicom mimoišla za svega dvije i po minute, što se navodno vidi na snimcima nadzornih kamera. Odgojiteljica je u svojoj izjavi rekla da je ostala sama s nekoliko djece te da je Dijanin sin bez javljanja otišao u toalet.

– Kaže da se nije javio, da je otišao u toalet i da nije rekao. Prije toga je dva puta išao i javljao se, a treći put nije – prenosi Dijana.

Majka je slučaj prijavila upravi vrtića i policiji. Kako joj je rečeno, protiv dežurne odgojiteljice pokrenut je disciplinski postupak, ali ona i dalje radi do njegovog završetka.

S druge strane, za dječaka su posljedice vidljive.

– Sutradan ga nisam vodila u vrtić, ali već prekosutra jesam kako bi to prebrodio. Plakao je kad sam ga ostavljala, a oni su mi savjetovali da ga ostavim i da će se oni time baviti. Međutim, on odbija ići u vrtić i kaže da se boji da će ga zaključati. Krenuli smo psihologu koji je savjetovao da ga ispišemo jer se ondje ne osjeća sigurno. Kaže da se zatvorio i ne želi govoriti o onome što se dogodilo – kaže majka.

Dijana je u javnost izašla mjesec dana nakon događaja jer je, kako navodi, slučaj uredno prijavila i vrtiću i policiji. Iz policije su joj rekli da su se obratili Osnovnom javnom tužilaštvu u Vršcu koje smatra da postoje elementi za pokretanje istrage. Šta je dalje poduzeto, zasad nije poznato.

Dodaje da je očekivala da će vrtić sam poduzeti konkretne mjere, no sada se, nakon dodatnih poziva na davanje izjave i propitivanja ostaje li pri iskazu, boji da se slučaj pokušava zataškati.

– Pokrenut je disciplinski postupak koji može završiti smanjenjem plaće, suspenzijom ili otkazom. O otkazu ne želim govoriti, ali ne želim ni da sve završi samo smanjenjem plaće. Čula sam da je u kolektivu zabranjeno govoriti o tome, ali meni kao majci niko ne može zabraniti da govorim. Pitam se samo šta bi oni učinili da su bili u takvoj situaciji – poručuje Dijana.

Upozorava i da zataškavanje ovakvih slučajeva može dovesti do njihovog ponavljanja, što ne želi nikome.

Portal N1 Srbija obratio se upravi predškolske ustanove u Vršcu i tamošnjem Osnovnom javnom tužilaštvu. Odgovore još nisu dobili.

Izvor: Buka

Opštinski sud u Sarajevu odredio je mjere zabrane za dvije vaspitačice iz Hadžića koje su osumnjičene za zlostavljanje djeteta tokom rada u predškolskoj ustanovi. Mjere su izrečene na prijedlog kantonalnog Tužilaštva, a odnose se na zabranu rada sa djecom i maloljetnicima, kao i zabranu kontakta sa zaposlenima vrtića.

Ključne informacije

Sud odredio mjere zabrane za dvije vaspitačice

Zabranjen rad sa djecom i maloljetnicima

Zabrana posjećivanja vrtića “Bambini” u Hadžićima

Terete se za psihičko nasilje, zapuštanje i nanošenje lake tjelesne povrede

Osumnjičene su starosti 25 i 27 godina

Zabrana rada i pristupa ustanovi

Na osnovu prijedloga kantonalnog Tužilaštva, Opštinski sud u Sarajevu zabranio je osumnjičenima obavljanje poslova koji uključuju vaspitanje, njegu, zaštitu i zbrinjavanje djece i maloljetnika.

Pored toga, određena im je mjera zabrane posjećivanja predškolske ustanove Bambini u Hadžićima, kao i zabrana kontaktiranja i sastajanja sa zaposlenima ove ustanove.

Krivična djela koja im se stavljaju na teret

Prema ranijim informacijama nadležnih organa, osumnjičene se terete za krivična djela psihičkog nasilja, zapuštanja ili zlostavljanja djeteta, kao i nanošenja lake tjelesne povrede. Navodi se da su sporna djela počinjena tokom njihovog rada u vrtiću.

Federalni mediji ranije su objavili da su uhapšene vaspitačice čiji su inicijali A.H. (25) i A.H. (27).

Dalji tok postupka

Mjere zabrane ostaju na snazi u skladu sa odlukom suda, dok se istraga nastavlja i prikupljaju dodatni dokazi. Nadležni organi poručuju da će javnost biti blagovremeno informisana o daljem razvoju slučaja.

Ovaj slučaj izazvao je veliku pažnju javnosti, posebno roditelja, te ponovo otvorio pitanje nadzora i zaštite djece u predškolskim ustanovama.

Izvor: Buka

Najvažnije

• Tužilaštvo Kantona Sarajevo pokrenulo je istragu nakon prijave roditelja o mogućem zlostavljanju u vrtiću u Hadžićima.
• Nalaz KCUS-a potvrđuje da su kod djeteta evidentirane tjelesne povrede.
• Roditelji navode da postoje snimci koji prikazuju psihičko i fizičko zlostavljanje.
• Kantonalna uprava za inspekcijske poslove KS zaprimila je zahtjev za inspekcijski nadzor u ustanovi.
• Tužilaštvo je naložilo policiji radnje radi utvrđivanja svih okolnosti, obaviješten je i Centar za socijalni rad KS.

Nakon što su se u javnosti pojavile informacije o mogućem neprimjerenom postupanju prema djetetu u predškolskoj ustanovi u Hadžićima, jedan od roditelja odlučio je javno istupiti i iznijeti ozbiljne optužbe, tražeći odgovornost i reakciju nadležnih institucija, prenosi Avaz.

Roditelj tvrdi da je njegovo dijete maltretirano i da su vaspitačice primjenjivale nehumanu kaznu.

Do navodnog maltretiranja djeteta je došlo 5. februara 2026. godine između 15 i 16 sati.

Nalaz KCUS-a potvrđuje da je dijete povrijeđeno nakon što je jedna od prijavljenih vaspitačica dijete ugurala u hranilicu koja je bila mala, a zatim navodno pozvala drugu djecu da se dječaku izruguju, prenosi Avaz.

Iz ustanove su izuzeti i snimci, a roditelji tvrde da se na njima vidi psihičko i fizičko zlostavljanje.

Ozbiljan problem

Prema nezvaničnim informacijama, vaspitačica je podsticala drugu djecu iz te odgojne grupe da vrijeđaju i ismijavaju dječaka, dok je on vrištao.

Avaz prenosi objavu roditelja:

“Ne pišem ovo da tražim sažaljenje, pišem jer tražim odgovornost i da probudim svijest kod svih roditelja čija djeca borave u predškolskim obrazovnim ustanovama. Ako se prisila, poniženje i strah nazivaju disciplinom, onda imamo ozbiljan problem – i profesionalni i ljudski.

Pelena koja je stavljena našem djetetu preko trenerke nije bila odgojna mjera. Hranilica u koju je dijete bilo fizički ‘ugurano/nabijeno’ od strane dvije vaspitačice nije kaznena stolica niti odgojna mjera. Vaspitačice koje su na sve to nagovarale drugu djecu iz grupe da mu se smiju i omalovažavaju ga, treba da imaju posebno mjesto i naziv u ovom društvu. To je bilo poniženje i fizičko zlostavljanje.

Govorimo o djetetu od pet godina koje bi se u vrtiću trebalo osjećati sigurno, a ne posramljeno i ismijavano, čija prava su zaštićena Konvencijom o zaštiti prava djeteta i koje treba da štiti djecu od svih oblika nasilja. Ovo je trenutak u kojem jasno moramo razdvojiti odgoj od zlostavljanja. Jer ako ovakvo ponašanje može proći bez posljedica, nijedno dijete ovdje nije sigurno.

Uskoro ću napisati više informacija o ovom nemilom događaju, ovisno kako se tužilaštvo izjasni i okarakteriše djelo”.

Reakcija institucija

Kantonalna uprava za inspekcijske poslove KS juče je zaprimila zahtjev za vršenje inspekcijskog nadzora u predškolskoj ustanovi “Bambini” u Hadžićima, potvrdio je direktor KUIP KS Adis Mešić za “Avaz”.

“Istog dana zahtjev je dostavljen na hitno postupanje nadležnom inspektoratu, od strane kojeg će biti proveden inspekcijski nadzor u okviru Zakonom utvrđenih nadležnosti. S obzirom da je postupak inspekcijskog nazora tek pokrenut,za sada možemo potvrditi da će o činjenicama utvrđenim u nadzoru biti upoznato i Tužilaštvo KS, koje je navodno pokrenulo istragu u ovom slučaju”, naveo je Mešić.

Takođe, iz Tužilaštva KS za “Avaz” je potvrđeno da je obaviješten dežurni tužilac koji je naložio policijskim službenicima poduzimanje potrebnih radnji kako bi se utvrdile sve okolnosti.

“U međuvremenu je MUP KS dostavio operativni materijal. Postupajući tužilac izvršit će potrebnu procjenu i analizu. Istovremeno, obaviješten je i Centar za socijalni rad KS”, kazali su iz Tužilaštva.

Oglasio se direktor vrtića u Sarajevu nakon prijave zlostavljanja dječaka: Zaposlenice udaljene

Direktor privatnog vrtića “Bambini” u Hadžićima Amel Tahirović potvrdio je da su zaposlenice udaljene s radnog mjesta nakon prijave porodice Fatić o navodnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju četverogodišnjeg dječaka.

Nakon što se porodica Fatić obratila medijima zbog, kako navode, fizičkog i psihičkog zlostavljanja koje je njihov četverogodišnji dječak trpio u vrtići o vaspitačica, za portal Radiosarajevo oglasio se direktor vrtića Bambini.

Tvrdnje amidže dječaka, Tarika Fatića, koji je u utorak, 10. februara, govorio za pomenuti portal zasnivaju se na viđenom video-snimku, razgovorima s djecom i roditeljima drugih mališana, te kontaktima s nadležnim institucijama.

U vezi s ovim slučajem, direktor privatnog vrtića kazao je da je ustanova odmah preduzela sve neophodne korake.

“Uprava predškolske ustanove Bambini, odmah po saznanju za prijavu, preduzela je sve neophodne korake u skladu s važećim propisima i internim procedurama, uključujući pokretanje internog postupka, privremeno udaljavanje zaposlenica s radnog mjesta, kao i punu saradnju sa svim nadležnim institucijama koje postupaju u ovom predmetu.

Predškolska ustanova Bambini u potpunosti stoji na raspolaganju nadležnim organima radi utvrđivanja svih relevantnih činjenica”, istakao je Tahirović.

Osvrnuo se i na video snimak koji, prema tvrdnjama amidže dječaka, porodica je vidjela, ali nije dobila. To stvara bojazan da bi snimak mogao nestati, s obzirom na to da ga od 5. februara, kada se desio nemili događaj, do 10. februara, policija ni Tužilaštvo KS nije izuzelo.

“U vezi s video-zapisom, napominjemo da se radi o internom materijalu koji je dio postupaka koji su u toku. Uprava predškolske ustanove Bambini ne može samostalno raspolagati tim materijalom niti ga ustupati trećim licima, uključujući roditelje ili medije, mimo zakonom propisanih procedura, a sve u cilju zaštite prava djeteta i integriteta postupka”, istakao je direktor vrtića.

Dodao je da su svjesni da “navodi koji se odnose na postupanje prema djeci izazivaju snažne emotivne reakcije i zabrinutost, što u potpunosti razumiju”.

“Uprava vrtića svaku prijavu shvata krajnje ozbiljno i s punom pažnjom prema interesu djeteta i njegove porodice.. Zbog interesa djeteta i poštovanja postupaka koji su u toku, u ovoj fazi ne možemo davati dodatne pojedinosti”, zaključio je direktor vrtića Amel Tahirović.

Izvor: Nezavisne

Činjenica je da period privikavanja deteta na vrtić ume da bude prilično stresan i bolan kako za dete tako i za roditelje. Ukoliko nemate tih problema, zaista treba da budete srećni.

Roditelji koji se svakog jutra suočavaju sa rekom dečjih suza znaju koliko je privikavanje težak proces. U nastavku teksta ćemo pokušati da vam dočaramo kako najbolje i najbezbolnije prevazići taj period.

Detetu su potrebna druga deca

U našoj sredini vlada mišljenje da dete ne treba da ide u vrtić ukoliko ima neko da ga čuva. Najčešće su to bake i deke, mada ima i situacija gde roditelji rade u suprotnim smenama pa se dovijaju na sve moguće načine kako bi bili podređeni detetu umesto da ga upišu u vrtić.

Roditelji smatraju da time što dete ne ide vrtić čine najbolje za dete, što uopšte nije tačno. Ovo se, naravno, ne odnosi na bebe, već na decu koja su već napunila tri godine i zaista čeznu za disciplinom, društvom, pripadanjem.

Najčešći izgovor roditelja za neupisivanje deteta u vrtić su – „U vrtiću je stalno bolesno, zato je bolje da bude kod kuće.“

Da, sigurno će se desiti da će dete biti češće prehlađeno, ali to je sasvim normalno. Zamislite da vam neko preporuči da krenete na fitnes, kako biste bili zdraviji i snažniji. Vi odete jednom, dobijete upalu mišića. I rešite da odustanete jer – da biste ojačali mišiće, moraju prvo da vas bole. Isto je sa imunitetom. Da bi ojačao, morate mu zadati malo posla.

S druge strane deca koja ne odlaze u vrtić, veliki deo vremena provode uz TV, u novije vreme uz telefon i uskraćeni su za društvo vršnjaka.

Vrtić je mesto gde se deca osamostaljuju

Obdanište je vaspitno-obrazovna ustanova u kojoj dete provodi vreme u društvu vršnjaka i pod adekvatnim nadzorom. To nikako nije servis za čuvanje dece kako mnogi pogrešno misle. U vrtiću se deca postepeno osamostaljuju u zavisnosti od uzrasta. U starijim grupama kroz razne igre razvijaju kreativnost i maštu. Takođe se oslobađaju straha od javnog nastupa zahvaljujući mnogobrojnim priredbama, što je veoma bitno za kasnije. U predškolskom periodu se na zanimljiv i kreativan način pripremaju za školu.

Prednost odrastanja sa vršnjacima

Dete će se u vrtiću naučiti disciplini, odgovornosti, razviće kreativnost, ojačati samopouzdanje i što je najvažnije osetiće se kao deo kolektiva. Za intelektualni i emocionalni razvoj deteta od ogromne važnosti je igra sa vršnjacima. Psiholozi tvrde da je detinjstvo u vrtiću najbolji model socijalnog razvoja. S obzirom na to da deca prve drugove steknu u vrtiću, kasnije tokom života će lakše sticati prijateljstva i uspevaće da izgrade stabilne odnose.

Sem toga što su povezani sa jednakima sebi, deca još u vrtiću formiraju svest da je svako od njih pojedinac u društvu. Sva pravila koja važe u vrtiću su u stvari uprošćen model društvenog sistema. U vrtiću se deca uče važnim pravilima i što je veoma bitno uživaju u igri.

Kada je najbolje vreme da dete pođe u vrtić?

Prema mišljenju psihologa najbolje vreme za polazak u vrtić je sa navršene tri godine. Potreban je period adaptacije na vrtić, tako da morate biti spremni na to i naoružati se strpljenjem. Kako bi se dete što bolje adaptiralo, vreme provedeno u vrtiću treba postepeno produžavati.

U prvim danima kada krene u vrtić, dete najpre ostaje sat ili dva u grupi. Kasnije se boravak produžava do podnevnog spavanja, a već nakon par dana će ostajati duže. Ovakvim tempom dete će se privići na vrtić okvirno za mesec dana.

Naravno, praksa pokazuje da je taj period adaptacije često znatno kraći (ponekad duži), ali to zavisi od deteta i njegovog temperamenta.

Dete mora da bude sigurno da ćete doći po njega

Zadatak roditelja je da pričaju sa detetom o odlasku u vrtić, govoreći mu da tamo ima mnogo dece sa kojom će se družiti. O vaspitačicama treba pričati kao o divnim tetama, koje brinu o njima.

A što je najvažnije morate detetu konstantno ponavljati da ćete doći po njega čim završite sa poslom. Ne zaboravite da je strah od ostavljanja veoma izražen kod male dece. Ispoštujte
dogovor. Ukoliko ste obećali detetu da ćete doći po njega pre spavanja, to obavezno uradite.

Deca koja imaju prisan odnos sa roditeljima, odnos pun nežnosti i topline mnogo lakše se adaptiraju na vrtić u odnosu na decu koja žive u okruženju u kome se ne ispunjavaju data obećanja.

Najvažnije je da shvatite da vrtić nije mesto za čuvanje dece i da ne smete sebi dozvoliti da plašite decu odlaskom u vrtić. Vrtić je mesto u kome se deca pripremaju za život. U vrtiću će dete prvi put biti u situaciji da rešava konfliktne situacije bez pomoći roditelja, ali pod budnim okom vaspitača. Takođe je vrtić mesto gde će dete među nepoznatom decom tražiti sebi slične.

Istina je da će dete u vrtiću više biti izloženo konfliktima i raspravama nego što bi bilo u poznatom okruženju gde ga čuvaju bake i deke. Takođe će biti više izloženo virusima, ali to je prirodni sled dok dete ne stekne imunitet.

Mada isto tako dete će u vrtiću naučiti da se uklopi u kolektiv, da se izbori za sebe, da ojača samopouzdanje a ujedno će ojačati i imunitet. Boravkom u vrtiću dete će naučiti da je porodica oaza ljubavi i topline, ali da su druženje i boravak u grupi sa vršnjacima neophodni za pravilno formiranje ličnosti.

Tako da ukoliko ste nekad pomislili da je vrtić mesto za čuvanje dece u velikoj ste zabludi, vrtić je veoma ozbiljna priprema za život.

Izvor: zelenaucionica.com

No, život ispisuje romane onako kako on hoće i nekada davno završena poglavlja opet ožive i nastave se. Ovo je priča o Lauri Scheel i Mattu Grodskyju, koji su se upoznali prije nego što su uopšte krenuli u prvi razred osnovne škole. U vrtiću su njihovi kreveti bili jedan pored drugog kada god bi došlo vrijeme za popodnevnu dremku. Igrali su se zajedno i od prvog dana su postali veliki prijatelji, a Matt je sa samo tri godine stao ispred svih drugara u vrtiću i izjavio da voli svoju najbolju prijateljicu Lauru i da će je jednog dana oženiti.

Dani su prolazili u igri, recitovanju rečenica iz njihovog omiljenog crtanog filma “Kralj lavova” i Mattovim pokušajima da impresionira svoju prijateljicu Lauru. No, preškolsko doba života brzo je prošlo i život ih je razdvojio zato što su oboje upisali različite osnovne škole i na kraju izgubili kontakt. Godinama ništa nisu čuli jedno o drugom.

I onda, u prvom razredu srednje škole Laura je u prijateljičinom telefonu vidjela Mattov broj. Ne znajući da se njih dvoje znaju iz djetinjstva, Laurina prijateljica joj je predložila da izađe sa njenim prijateljem Mattom, ali Laura nije bila sigurna da li bi to bilo pametno. No, nakon što joj je Matt poslao poruku, pristala je na izlazak i isto veče nešto je kliknulo između njih. Izašli su nekoliko puta i nakon dvije sedmice ludo su se zaljubili jedno u drugo. Postali su nerazdvojni. Ni druge srednje škole ni različiti fakulteti više nisu mogli da ih razdvoje.

Od Mattove izjave da će jednog dana oženiti Lauru prošlo je 20 godina i on ju je 23. maja 2015. odveo u vrtić u kojem su se i upoznali. Laura nije ni slutila kakvo joj se iznenađenje sprema, mislila je da je Matt vodi na izlet kako bi proslavili upis na fakultet.

“Čitavim putem do vrtića me je pitala zbog čega sam nervozan, a ja sam stalno provjeravao da li mi je kutijica sa prstenom u džepu. Kleknuo sam pred nju i zaprosio je, a moj brat je sve slikao telefonom. Laura nije mogla da vjeruje šta se dešava! Rekao sam joj zbog čega želim da se uda za mene i pristala je! Zavolio sam je dok sam bio dijete i dan – danas je volim”, otvoreno priča Matt.

Laura i Matt su se vjenčali u decembru 2016. godine, a kako je ovaj mladi bračni par izgledao nekad i sad možete pogledati u galeriji fotografija.

Izvor: Huffington Post, Bored Panda

Povratak korenima: Vrt kao prostor detinjstva

Inspiraciju za osmišljavanje prostora arhitekte su pronašle u samoj reči “kindergarten” – koja doslovno znači „dečji vrt“. Iz tog koncepta, nastao je mozaik vrtova, gde svaka celina podstiče drugačiji vid učenja kroz igru.

Tri osnovne celine čine srž prostora:

Vrt pokreta – u kom deca trče, skaču i koriste svoje telo da istraže svet.

Vrt tišine – zamišljen kao kutak za smirenost, posmatranje i razmišljanje.

Natkriveni vrt – koji omogućava boravak na svežem vazduhu bez obzira na vremenske uslove.

Ovi prostori nisu fizički odvojeni, već se neprimetno prelivaju jedan u drugi, omogućavajući deci različitih uzrasta i sposobnosti da se igraju zajedno, da se povuku kada im je potrebno, ili da spontano komuniciraju.

Zidovi poput planina: Perspektiva kao deo učenja

Unutrašnjost vrtića obogaćena je slojevitim, „planinskim“ zidovima sa otvorima u gornjoj polovini. Ovi otvori nisu nasumični – pažljivo su raspoređeni da deci ograniče ili otvore pogled, podstičući kretanje i istraživanje. U isto vreme, odraslima je omogućen potpuni pregled prostora, što osigurava bezbednost bez narušavanja slobode dece.

Oda prirodi: Plafon koji reflektuje svet

Plafon sa sjajnom završnicom ima specijalnu ulogu. Spoljašnje dvorište planirano je kao biodiverzitetska šuma koja menja izgled s godišnjim dobima i svetlosnim uslovima tokom dana. Plafon te promene reflektuje i uvodi ih u unutrašnji prostor, pružajući deci priliku da posmatraju svet kroz svetlosne i bojene reflekse. Na taj način, deca uče da prepoznaju promene u prirodi i da razvijaju osećaj prostora i međuljudskih odnosa – posmatrajući pokrete drugih kroz njihove odraze.

Igra kao osnova učenja

U Yutaka vrtiću igra nije samo zabava – ona je osnovno sredstvo kroz koje se dete povezuje sa svetom, stiče nova iskustva i uči kako da bude deo zajednice. Kombinacija spontanog istraživanja i pažljivo vođene igre stvara okruženje koje razvija čula, samopouzdanje i kreativnost.

Ovaj vrtić, koji je nastao kao deo projekta obnove ustanove sa preko 50 godina tradicije, ne predstavlja samo arhitektonsko rešenje. On je manifest japanske pedagoške filozofije: da dete nije mali odrasli, već biće koje kroz igru uči kako da razmišlja, oseća i raste.

Izvor: ona.telegraf.rs

U koju se pojedini roditelji kunu. Dakle, nije sve ni crno, a nije ni bijelo. Baš kao što je sve u životu sivo. Naročito ovdje kod nas. U našim uzročno-posljedičnim uslovima i pričama.

Zato na jedno jedino pitanje: Zašto nam grizu djecu u vrtiću, imamo tako mnogo odgovora. I svaki je priča za sebe i epizoda. U ovoj našoj surovoj realnosti.

Zato što si nadnaravne sreće ako tvoje dijete uopšte dobije mjesto u vrtiću. Zato što si srećnik ako imaš novca da svaki mjesec izdvojiš za mjesto koje će tvoje dijete možda da dobije u vrtiću.

Zato što dok čekaš da ti jave ima li mjesta za tvoje dijete u vrtiću razbijaš glavu kako ćeš platiti nekoga da ga čuva, kojem ćeš strancu povjeriti dijete.

Zato što su ti bake daleko, a ti živiš negdje prosto da bi preživio, pa nemaš taj, a najčešće ni druge servise. Zato što moraš da izabereš koji je privatni vrtić najbolji za tvoje dijete, a čija je cijena podnošljivija za tvoj novčanik. Zato što ga sa nepunu godinu moraš ostaviti u vrtiću, ako ti se poslože zvijezde pa ima mjesta i imaš novca. I operativno stigneš da ga odvodiš i dovodiš, ne kasniš na posao, pobrineš se o međuvremenu. Zato što ga i tamo povjeravaš strancu, za kojeg vjeruješ da će ga paziti. Zato što bebu od nepunu godinu ostaviš osam sati sa njoj nepoznatim ljudima, okruženim ćelavim glavama, podjednako važnim.

Zato što cviliš negdje u wc-u na poslu, razmišljajući kako joj je tih osam sati, da li joj je obrisan nos, promijenjena pelena, da li je palo sa kreveta, a posao te čeka. Zato što voziš kao bez glave s posla, da ga vodiš kući, pa ga skidaš, pregledaš, mažeš, pereš, ljubiš. Zato što ga ponekad samo odvedeš, bez riječi.

Zato što se svaki put upiškiš od sreće kad te ta dva oka ugledaju nakon tih osam sati. Zato što je i taj dan jelo, spavalo i igralo se sa drugom djecom. Zato što je taj dan manje plakalo nego juče.

Zato što su tete pale s nogu. Zato što je teta cijeli dan lakirala nokte ili pila kafu. Zato što si vjerovao da je teta tvoje dijete danas bar jednom poljubila. Zato što je teta nervozna, jer je muči stambeni kredit.

Zato što su druga djeca nervozna, jer su im roditelji urlali i ovog jutra. Zato što su roditelji nervozni, jer ih muči stambeni kredit ili rata za stanodavca, ili rata za jedva skvrckan godišnji odmor ili rata za nadgrobni spomenik svom roditelju ili rata za operaciju. Zato što su roditelji razvedeni, pa su svi nervozni ili tužni ili uplašeni. Zato što se mama boji kako će sutra sve sama. Zato što tati nedostaješ. Zato što im je zajedno bilo muka ispred Centra za socijalni rad kad su trebali da kažu čiji si. Zato što je jedno umorno, a drugo još umornije. Zato što si možda neki teret, a zapravo si iskonska sreća.

Zato što su komšije sinoć glasno puštale muziku, pa je danas dan na lijevu nogu. Zato što je danas u vrtiću muzika, jer je jednom dječaku rođendan, pa ste pojeli tortu bez sertifikata. Zato što će zbog toga vrtić da poskupi, i zbog kurkume i avokada. Zato što će to neko morati da spremi, a to košta. Zato što će vlasnik i direktor biti ljuti ili nervozni. Zato što će tete biti uplašene i demoralisane. Zato što teta nije stručna, već je imala vezu za posao. Zato što je teta stručna, ali ne stiže sve sama. Zato što je teta stručna i ne radi sve sama.

Zato što ispekcija služi da dobije platu od budžetskih korisnika. Zato što nema inspekcije. Zato što je teta divna, ali su druga djeca manje takva. Zato što su druga djeca naučena da udaraju, pljuju i grizu. Zato što su druga djeca došla ničemu naučena. Zato što druga djeca nisu naučena, jer imaju poteškoće, a sistem ih ne prepoznaje.

Zato što ih je mnogo. Zato što su izašli napolje, pa je dječak gurnuo djevojčicu. Zato što je njegov tata onda urlao na njenog tatu. Zato što su obojica nervozna jer im kasni plata. Zato što su mame za to vrijeme otišle kod bolesne bake ili da izribaju nečiji haustor.

Zato što ti možda treba nova trenerka i nove patike, a oni ne znaju kako će. Zato što si se razbolio, a nemaju za lijek. Zato što si jako bolestan i ni lijek ti ne pomaže. Zato što ti niko ne pomaže. Zato što je svima prijeko potreban lijek. Zato što si ili bogat ili siromašan.

Zato što ti ne govore da si dijete čiji je posao da se igra i bude srećno i zdravo. Zato što roditelji ne brinu o tebi. Zato što društvo ne brine o tebi. Zato što sistem ne brine o tebi. Zato što neko previše brine. Zato što si dijete pa mnogo toga ne možeš samo.

Zato što uvijek ima onih koji se iživljavaju. Zato što ne postoje kazne. Zato što je sve manje lijepih riječi. Zato što živiš tu gdje živiš. Zato što si preživio i u pokvarenom inkubatoru. Zato što si samo broj, statistika.

Zato što si uopšte rođeno.

Ljubazno sam joj odgovorila: „Da, obratiću pažnju.“

Znala sam šta to što mi je rekla znači. Znači da ne ćuti kad je neko nepravedan, da kaže ono što misli i da se zauzima za sebe. A takvu je decu, razumem, mnogo teže čuvati u grupi.

Ali, ja sam odavno odlučila. Neću odgajati dete po merama društva. Neću odgajati ono „fino i poslušno“ dete.

Jer, ja sam ta koja je uvek bila fina i poslušna. Uvek sa svim peticama, bez zamerki. Ja sam ona koja je uvek gledala da udovolji ljudima. Ali moja ćerka nije i neće biti takva.

Dok ja odmeravam svaku reč, ona je bez dlake na jeziku.

Dok se ja trudim da budem diplomata uvek, ona je jednostavno iskrena.

Godine sam provela učeći kako da se zauzmem za sebe, kako da ne ćutim kad su drugi prema meni nepravedni. Kako da se ne izvinjavam zbog nečega što ja jesam. Kako da se ne vraćam posle svake diskusije na to jesam li rekla nešto pogrešno, jesam li nekog možda naljutila.

Provela sam mnogo vremena pokušavajući da odbacim ustaljene obrasce koje vučem od malena i ponašanja koja sam usvojila kao uslovni refleks — da se smeškam, budem slatka, da se slažem sa drugarima, nastavnicima, kolegama, šefovima. Da naučim da ne moram da idem u korak sa kulturom koja uči žene da njihova vrednost zavisi od toga kako ih drugi vide

Za svoju ćerku to NE ŽELIM.

Moja ćerka se ne boji da kaže ono što misli. Glasna je. Ne cenzuriše svoje misli. I ma koliko društvo pokušavalo da me uveri da bi trebalo da je menjam, ja to neću.

Da li će morati da poštuje ljude oko sebe? Da! Da li ću je uvek učiti da bude ljubazna prema drugima? Apsolutno. Da li će morati da bude fina i nasmejana i kad joj do toga nije? Ne baš.

Jer ideja „finog i dobrog deteta“ ide mnogo dalje od „Molim, hvala i izvolite.“

Za devojčice i žene, biti fin znači i činiti da se ljudi uz tebe uvek osećaju prijatno. To postižemo tako što se smešimo i kad smo ljute ili nam se jednostavno ne smeje. Tako što smo prijateljski raspoložene i kad smo uznemirene, tako što tuđe potrebe i ugodnost stavljamo ispred svojih, tako što govorimo mirno i tiho i onda kad u sebi vrištimo, tako što smo neprimetne i onda kad su nam želje i ideje velike. I na još sto drugih načina koje je naše društvo izmislilo da nam nametne kao one kojima ćemo se pokazati kao dobre i fine.

E pa, ne. Ja ne odgajam dobro i fino dete. Odgajam čoveka.

Pesnikinju. Naučnicu. Možda dizajnerku. Pokretača promena. A od kad je znam – pravdoljupca u duši.

Glasnu, snažnu devojčicu koja se nikad ne boji da pogleda u oči.

I neću je terati da se transformiše u neku drugu osobu, samo da bi ugodila drugima. Neću je učiti da su tuđe potrebe važnije od njenih.

Kad mi odgovara, neću joj reći da je drska i bezobrazna. Naučiću je da ne poseže za visokim tonom već za argumentima.

A kad mi neko drugi kaže da je pomalo svojeglava, reći ću mu „Hvala, trudimo se.“

Zato, mojoj glasnoj, snažnoj devojčici – znam da svet očekuje od tebe da budeš nešto drugo. Odrašćeš susrećući se na svakom koraku sa pokušajima drugih da te stave u nekakav kalup fine i poslušne devojke. Sa pokušajima da ti kažu kako treba da sediš, da govoriš, da se oblačiš, da jedeš, da dišeš.

I to je pomalo zastrašujuće. Postojati u svetu koji ti govori da takav kakav si – ne valjaš. Iako nikom nisi naudio.

Ali znaš šta je, ovom društvu i svetu zastrašujuće? Ti! Ti, mila moja, i milioni devojčica poput tebe koje će umeti da se za sebe zauzmu, promenićete svet.

I jedva čekam to da vidim.

Autor: Diana Spalding, pedijatrijska sestra

Prevela: A. Cvjetić

Izvor: Motherly

Sada su poznate i povrede koje je zadobila.

Dijete je jako izujedano svuda po licu i rukama, a ugrizi su toliko snažni da se usijecaju duboko u kožu.

Iz Opšte bolnice u Sremskoj Mitrovici za “Blic” navode da djevojčica ima godinu i 7 mjeseci i da je hospitalizovana zbog stomačnih problema.

„Djevojčica je primljena u bolnicu zbog stomačnog virusa. LJekari su na njoj vidjeli tokom pregleda da ima modricu na licu i na ramenu, kada su roditelji rekli da je u pitanju ujed. Pregledom je ustanovljeno da je na tijelu djevojčice ujed“, kažu iz opšte bolnice.

“Blic” je kontaktirao i policiju u Sremskoj Mitrovici gdje je rečeno da slučaj nasilja nad djevojčicom nije prijavljen.

Kako se navodi na društvenim mrežama, pojedini roditelji ne žele da šalju djecu u vrtić upravo zbog ovog incidenta.

Arhitekta Takaharu Tezuka u TED razgovoru izjavio je da su ga na ovaj projekat inspirisali ćerka i sin, koji sada imaju dvanaest i devet godina. Kako su odrastali, njihove navike i želje su postale njegove, a vrtić je u skladu s tim dizajnirao zajedno sa suprugom Jui.

Ogromno igralište

„Vrtić smo osmislili kao krug, sa nekom vrstom beskonačne cirkulacije. Kada smo počeli, nisam imao nikakve predrasude. Boravak u drugim vrtićima bio je kao gledanje u retrovizor automobila – čak i ako pogledate izbliza, ne možete videti ništa ispred.“

Toboganom u dvorište

„Stavili smo malu hrpu zemlje na dno stepenica koje su povezane s krovom, na taj način smo uspeli da ih skratimo. Ali onda su deca počela da odnose zemlju kako bi pravili posude od blata, a kada 600 klinaca odnese blato, humka počinje da nestaje! Vrtić je morao stalno da traži od jedne građevinske firme da im donosi i dodaje zemlju. Međutim, to smo rešili dodavanjem tobogana. Znao sam da deca vole da se spuštaju, ali nisam bio za tobogan. Bez igračaka, deca moraju sama da razmišljaju i stvaraju igre. Ali na kraju smo ga ipak zadržali, pre svega jer smo morali da sačuvamo požarne stepenice.“

Vežbe u slučaju zemljotresa

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели 東京建築女子 Chenvia Lee (@fuples)

„Japan pogađa deset odsto velikih zemljotresa u svetu, tako da deca imaju vežbe koje ih pripremaju za zemljotres. Stavljaju pamučne kape koje se nalaze ispod stola da zaštite glavu u slučaju da nešto padne. To je veoma japanska stvar“.

Imitiranje životinja se ohrabruje

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели 東京建築女子 Chenvia Lee (@fuples)

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Cultivar (@gocultivar)

„Japanski građevinski kodeks kaže da morate da imate vertikalni razmak od 100 milimetara između šipki na ogradama, tako da deca ne mogu da provuku glavu. Ali, mogu da stave noge, a ona vole da zamahuju nogama. Šimpanze rade potpuno istu stvar – to je vrsta instinkta. Način na koji to rade je tako sladak.“

Sve može biti igračka

„Morali smo da gradimo oko drveća. Nije bilo lako – nismo mogli da isečemo korenje. Dodali smo ove zaštitne mreže kako učenici ne bi propali kroz rupe oko drveća. Ja poznajem decu i znam da vole da se igraju sa mrežama. Kad god je vide, žele da skoče u nju, da je protresu. Ovo je zaista bio samo izgovor za mene da dam deci još jedan način da se igraju.“

Krovni prozori kroz koje se viri

„Deca vole da gledaju kroz krovne prozore na dole. ‘Gde mi je drugar?’ ‘Šta se dešava ispod na času?’ A kada pogledate dole, uvek vidite decu kako gledaju odozdo. Ovde bi trebalo da se desi distrakcija. Između učionica nema zidova, tako da buka slobodno cirkuliše od jednog razreda do drugog, i spolja ka unutra. Smatramo da je buka veoma važna. Kada decu stavite u tihu prostoriju, ima onih koji postanu zaista nervozni.“

Svakog meseca razmeštaj

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Infinity Fuji (@fuji_infinity)

„Svakog meseca u Fudžiju nastavnici i deca razmeštaju nameštaj u učionici. Tada nastupi najveća zabava. Tada prave voz od kutija. Napunili smo školu sa oko 600 ovih kutija, koje su napravljene od veoma lakog drveta poznatog kao kiri drvo. Deca se neće povrediti ako udare glavom na ivicu“.

Drvo u učionici

„Godine 2011. izgradili smo u vrtiću dodatak – još dve učionice i igraonicu. Nazvali smo taj deo ‘Prsten oko drveta’. Mislio sam da je drvo važnije od zgrade, pa sam napravio zgradu što je moguće lakše. U ovom vrtiću deca se podstiču da se penju na drveće. Ako je dete dovoljno snažno, može doći do gornjeg nivoa bez korišćenja stepenica. Druge škole to možda ne dozvoljavaju, ali direktor veruje da deca znaju svoje mogućnosti. Oni se zaustavljaju kada osete da ne mogu dalje.“