Niko ne sluti zlo.

Monstrum Vladica Rajković (28) je vrebao. Djevojčica ga je znala od ranije. Voljela je da se igra s njim. Namamio je, odveo na lokalni put, silovao i ubio. Policija ga hapsi, a on priznaje još jedno ubistvo. Udavio je komšinicu Draganu S. To je cijela istina!

Međutim, mediji od te večeri ne prestaju da nižu stravične detalje. Oni koji imaju „jači želudac“, a i oni vječito gladni senzacije pod uticajem golotinje, rijalitija i koječega, iščitavaju stranice ispisane o jezivom događaju. Čitaju i oni kojima je to, nažalost, posao. Kažem nažalost, jer u cijeloj mašineriji dnevnog novinarstva mnogi nisu svjesni kolika su čudovišta postali.

Zašto?

Zbog tiraža?

Više klikova?

Svete se zbog male i neredovne plate?

Frustrirani su?

Monstrumi su i sami?

A onda, ni mjesec dana nakon tragedije, pred iste te medije izađe Rodoljub Šabić, povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti i u lice im kaže – LAGALI STE! Ispovijedanja monstruma, psihijatrijska vještačenja – SVE STE IZMISLILI! Najdelikatniji navodi o načinu na koji je Rajković ubijao žrtve drastično se razlikuju od onih u zvaničnoj dokumentaciji! Informacije nisu curile iz policije i tužilaštva!

Gospodo, to je čitala i Anđelinina porodica. Sa svakom novom informacijom i njihova agonija postala je veća. Tako neumoljivi niste povećali tiraž, ali jeste postali manji ljudi. Kao novinar koji je u dnevnom novinarstvu prevalio čitavu deceniju, ne mirim se s tim. Novinari, jeste li roditelji prije svega? Možete li u vlastitoj kući da zamislite ovakvu agoniju? Šta su vas naučili na fakultetu, ako ste uopšte ikada kročili u amfiteatar?

Ukažite na laži političara, kreirajte društvene događaje, trudite se da promijenite ono loše.

To vam je posao! Kroz ovih deset godina vodi me nekoliko riječi… Onih sa prvog predavanja – ISTINITO, TAČNO, PROVJERENO! A provjereno je to da je pomračeni um ubio i silovao trogodišnje dijete. To je valjda dovoljno za jezu, nespavanje, razmišljanje. Ali, vi ste otišli korak dalje.

Prljavim riječima i poganim jezicima još više ste raskrvarili Anđelinine rane. I neka vam je na čast. Uspjeli ste da pljunete u lice uzvišenoj profesiji. Uspjeli ste da od nje napravite smeće, kao što su i vaše novine. Ovo je prvi put da ne branim profesiju, ne mogu. Gadi mi se. Ja sam, prije svega, majka, žena, domaćica, kćerka, sestra, tetka… Pa tek onda novinar. Ili mi poredak stvari u savremenom „novinarstvu“ nije najbolji? Dolazim kući i pogledam svoje dijete. Lijepa je kao Anđelina. Plače kada je gladna, kada je nešto boli, kada se plaši… Traži mene, grli me. To joj je jedina utjeha. Ljubim je kada se udari, kada ima temperaturu, kada jede, spava, gleda crtani film… Ne dam na nju! Odrašće, a ja ću život posvetiti tome da je zaštitim. Od monstruma… Od novinara! Kolegama zaista ne mogu da vas nazovem, jer vam djecu ne praštam.

Anđelina je mogla da bude i moja, a sigurna sam da me, kao nekoga ko je „vaš“, ne biste poštedjeli.

Rodoljub Šabić vam je rekao istinu.

Nadam se da ste se jutros mogli pogledati u ogledalo!

Obraz je najteže breme!