Za njih kažu da su jedan od najskladnijih i omiljenih holivudskih parova, a njihova ljubav traje već punih jedanaest godina. I ne ponašaju se kao “zaljubljeni golupčići” samo na društvneim mrežama, gde često zasmejavaju svoje obožavaoce, već se istim žarom i ljubavlju gledaju i kada su u javnosti.

Blejk Lajvli i Rajan Renolds uslikani su tokom opuštene šetnje ulicama Njujorka, a koliko su “obični” pokazala je glumica kada je vrlo rado izašla u susret obožavaocima koji su poželeli da se fotografišu s njom.

Popularan glumački par, koji ima četvoro dece i uspešan brak koji traje od 2012. godine, izgledao je srećno i zaljubljeno kao i prvog dana, a uz to su se i držali za ruke.

Nikad nisam bila kraljica drame, pa sam samu sebe iznenadila tog dana kad sam pozvala sestru i jedva promucala: „On se ženi. Sandrom.“ Posle toga je usledio vodopad suza sa grcanjem, jecanjem i gubljenjem daha, iako sam sve vreme podsećala sebe da ga nikad nisam BAŠ toliko volela i kako mi je ona bila SAMO drugarica iz škole, ne ono BAŠ BAŠ NAJBOLJA drugarica.

Bilo je glupo i ujedno nepodnošljivo teško što nisam mogla savladati suze ni sebe. Plakala sam tri sata, uključujući plakanje pod tušem i u jastuk. Glupo. Ženski glupo.

Uspavala sam se u toj agoniji i probudila nenadano u 3h ujutro. Tada još nisam pušila pred mojima, pa sam tiho otvorila prozor, izbacila ruku napolje i zapalila cigaretu otrežnjenja.

– Što plačeš, lujko? Nije da si htela za njega da se udaš. Nije da bi nju uzela za kumu. Šta ti je?

I suze su ponovo krenule da se kotrljaju. Ovog puta bez centrifugalnog usisavanja duše. Samo su klizile niz lice – bez nagoveštaja da će se ikad zaustaviti. Nije mi bilo jasno. Čega mi je to žao. Neprestano sam vrtela razgovor sa sestrom u glavi:

– Kojom Sandrom? Onom tvojom? Onom što vas je u stopu svuda pratila? Ja sam ti lepo rekla da ne upoznaješ drugarice sa momcima koji ti se dopadaju.

– Ali…

– Šta ali?

– Prema tome nema ni prijateljstva, a ni ljubavi. Samo nepoverenja. Ja neću tako da živim!

– Niko te i ne tera! Nemoj samo da kukaš sad kad te je tvoje poverenje dovde dovelo!

– Što li sam te pa zvala?!

– Da ti kažem da ćeš biti dobro. I da ni on, ni ona nisu vredni jedne desetine tvoje suzice, a ne svih tih suza koje ćeš isplakati.

– Neću plakati – rekla sam i zaplakala.

Glupog li osećaja! Plačeš za nekim ko nije tvoj, kog zapravo i ne želiš više i zbog nekog s kim se odavno ne družiš. Plačeš, jer znaš da su njih dvoje – baš takvi kakvi su – zapravo jedno za drugo, a da si ti epizodna uloga u toj predstavi. Plačeš zato što si stvarala predstavu o bilo čemu, pa eto i o tom nazovi – prijateljstvu i recimo – ljubavi.

Nisam bila dobro, jer sam poželela još jednom da se vratim u to doba kad je najveći problem bio taj što mi nije poželeo sreću dan pred kolokvijum. Kad je ona umela satima da sedi u mojoj studentskoj sobi, da mi gleda u šolju i izmišlja priče o tome kako ćemo fantastično provesti leto, samo da prođe ispitni rok. Bili smo mladi, bezbrižni i laki. Valjda je zato i njima dvoma bilo tako lako da se bez brige smuvaju tri meseca posle našeg raskida. Tad, na primer, nisam plakala. Bila sam besna, razočarana i zbunjena, ali ne i tužna. Imala sam svet ispred sebe. Kažem vam, nisam nikad bila drama queen.

Ekran mi je zasvetleo i još nisam otvorila sestrinu poruku do kraja, a već sam se smejala.

Ta tvoja Sandra je baš onako devojka s karakterom! Ne dopada mi se tvoj bivši, udaću se za njega! Ha ha! Znam da si budna i da pušiš na prozoru. Legni da spavaš, njih dvoje odavno nisu deo tvog života, ne vraćaj se na to!

Bila je u pravu. Posle prvog naleta besa i talasa iscrpljenosti koji me je poklopio tog leta, sleglo se sve, pa i moja duša. Imali smo po 22 i bilo je smešno plakati zbog drugarice koja ti (ni)je maznula dečka. Mislila sam kako sam na visini zadatka što ne plačem, što sam uvek sveža, našminkana i lepa i što nemam nameru da se stresiram kad ih vidim. Mislila sam kako su budale i kako se sreća ne gradi na tuđoj nesreći, i pritom sam dobro pazila da ipak nesrećna ne budem.

Mislila sam tako i prebolela.

A onda je Fejsbuk, dva dana pred moj 30. rođendan objavio kako će se njih dvoje venčati. Njima sreća, a meni…

– Znaš kako se osećam? Kao da me je neko šutnuo u pleksus – otkucala sam sestri poruku.

– Jesi li znala da se pleksus naziva još i sunčanim spletom? Zbog spleta nerava i krvnih sudova koji se tu oko želuca nalaze.

– Ako misliš sad da mi praviš poetična poređenja, loš je trenutak.

– Ne, trenutak je dobar, u stvari, odličan da ti se kaže da ne može niko da ugasi sunce u tebi. Posebno ne njih dvoje. Tako da…

– Tako da te volim, znaš?

– Živeli mladenci! Moja starija sestra mi rekla da me voli!

– E ’ajde beži!

Cigareta je odletela daleko. Legla sam da spavam. U stilu Skarlet O’Hara. Ma još bolje.

Neću misliti o tome više nikad.

O idealnoj ljubavi. Onoj u koju vjeruje i kakvu već godinama ne uspjeva naći. A sva ta priča mi je bila već poznata. Već čuvena.

Sjetila sam se još jedne muške djevice koja je imala, u svojoj glavi, jasno postavljen kalup iste, iako je kao i ova ovdje, ispred mene, tvrdila da to nije baš tako.

Samo, taj je imao pedeset i dvije, očigledno nesvjestan godina koje su ga pregazile. Nekako prijateljski pomislila sam u sebi, za ovog petnaest godina mlađeg da ne bih željela da dočeka isto.

” Znaš, poznavala sam takvog čovjeka. Takvog koji je govorio baš tako kao i ti.”
” Da li je srećan?”
” Ni malo. Od svih njegovih želja i prioriteta ostvario je samo to da danas ima samo kule i gradove.”

“Ja sam stao sa tim. Ne želim više to.”

Ispijali smo vino iz vinoteke, u pet stotina luksuznih kvadratnih metara, jedne od kuca koje je posjedovao.

“Jesi li?”
” Ja tačno znam da želim samo nekoga ko će moći koračati uz mene.”
” Sa kalupom mlade prelijepe, pametne žene, za pokazivati je prijateljima?”

” Ne ja želim nekoga ko je spreman sutra sa mnom poći živjeti u Africi, Indiji, na Kubi…”
Pogledala sam ga razrogačenih očiju.

” Vjeruj mi ne postoji žena koja je spremna na to!”, nastavio je pomalo tužno.
“Nije istina! Eto ja baš isto to želim! No mene ne uzimaj u obzir”, rekoh mu pomalo uplašena i zbunjena njegovim standardima.

“Ja želim i to i ranč van grada. Dobrog čovjeka! Porodicu! Konje! Vrt!”
“Ja želim to isto. No prvo moram se zaljubiti…”

Ispred sebe sam jasno vidjela čovjeka sa željom i strahom da ono najveće nikada neće doći.
” Da strah me je, izgovorio je. U poslednje godinu dana stalno razmišljam o ovome svemu.”

Jasno sam mogla da vidim karakteristike iste one petnaest godina starije djevice, koja od jednog lošeg drveta ne vidi prekrasnu šumu. Jasno sam u oba ova čovjeka vidila sebe i dobro poznati strah : “Postoji li i najmanja greška i mogućnost od odstupanja, i taj strah od ostavljanja, ja ću otići i ostaviti tebe”.

Ustala sam i razgledala slike okačene po zidovima stana. Na jednoj od njih prelijepi stari grad i vila nad njim. Zamislila sam sebe u onom mom ateljeu, u podrumu one moje kamene kuće negdje na moru, oslikavam nešto slično tome.

” Sviđa ti se?”
” Da! Mnogo! Obožavam svaku umjetnost i uvijek sam zamišljala…”

” Znaš jednog dana ću u podrumu svoje kuće imati svoj slikarski atelje.”
Govorio je više i brže od mene, i to me je pomalo nerviralo.

Uspjevao je da prije mene izgovori sve ono što sam imala na umu.
“U njemu bih slikao, vajao, sjeckao…Nekad sam radio to.”
“Ma zezaš me?”

Okrenula sam se i prećutala ono što sam imala za reći, prebacivši priču na Afriku, i moju želju da jednoga dana odem volontirati u istu.
Izvadio je fotografiju crne prelijepe djevojčice i rekao :” Vidiš ovo je moje kumče. Nikada je nisam vidio, ali ja je školujem i želim biti kum cijelom jednom takvom razredu.”

Pogledala sam ga nevjerujući u sve ovo i vidjela zaista iskrenu želju u njegovim očima.
No u momentu mi je svega bilo i previše i odlučila sam poći kući. Shvativši da srodne duše zaista postoje ne nužno u našim partnerima, već i u prijatelju, djetetu ili običnom prolazniku, poželjela sam da ga zagrlim najjače koliko mogu, i opet se paralisala od straha od njegovog mogućeg zbunjivanja, i od svega onoga što me je po malo iritiralo kod njega jer je ličilo na mene.

“Ja samo želim da mi se desi ta zaljubljenost, koju nisam osjetio već dugo vremena!”, trgao me iz mog trenutnog stanja razmišljanja.

“Ja želim Ljubav”, rekoh mu. “Zaljubljenost kontam da je prolazna.”
” Tačno, ali mora doći prije ljubavi.”

” Valjda je i to tačno. Ala te radi ta djevica, i posprema sve po redu u tvojoj glavi. Ajmo sve po redu jer ako se šta drugo desi zbunjujuće je i zastrašujuće, zar ne?” upitah ga djevičanski drsko.

Nasmijao se.

Posle tri sata razgovora pošla sam kući pješice kako bi ova moja Djevičanska glava sve posložila u sebi. Usput sam svratila na pijacu po jagode i cvijeće i ponavljala lokalne izraze staraca koji su razgovarali pored stola moje cvjećarke.

Pustila sam neku špansku muziku na slušalice u ušima, i sjetila se momenta kada smo Vesna i ja odlučile napustiti Srbiju i poći u zemlje s’ kolaža, ucrtanim davno na jednoj radionici psihoterapije. Ona u Španiju, a ja u Crnu Goru, sa nadom da ćemo tu naći ono za čime tragamo.

Prije dvije noći stigla mi je poruka od nje. Kaže da seli na sjever Španije, kao i to da ono more nije to o kome je sanjala, ali da je tamo definitivno ono za čime je tragala.

Čekaj! Pa ni ovo nije ono more koje sam ja željela…

Jesam li morala poći?
Dokle ćemo se više tražiti?
*
Pitaš li se: Kuda si spreman poći za ljubav?

Nema „ne mogu da živim bez tebe“ jer ste već toliko puta preživjeli kad ste mislili da nećete.

Nema, „ne mogu da učim jer stalno mislim na tebe“, jer više niste ni u školi ni na fakultetu, nego ste na poslu od koga plaćate račune i hranu.

Nema nesanice, jer znate da kakav god da je problem, sutra je novi dan i znate da je jutro pametnije od večeri. I kad nešto krene po zlu, ne ćutite nego kažete jasno i glasno, „ovo hoću, a ovo, izvini, neću“.

I ako nešto ne može, onda lepo kažete „hvala“ i odete..

Preuzeto sa: uspesnazena.com

Zašto svi vrištimo kada čujemo da su se naši prijatelji vjerili i plačemo na skoro svakom vjenčanju. Zašto tračamo o raskidima i stigmatizujemo razvod, kao da je razvod najtragičnija stvar koja se može desiti dvoje ljudi.

Zašto izbjegavamo stvarnost u vezi i krijemo se iza izjava o tome koliko smo ponosni na našu bolju polovinu.

Ljubav je divna droga. Može biti zaista nevjerovatno pronaći je i prepustiti joj se – utopiti se u njene zagonetne moći i uživati u osjećanju da je ovo ono pravo. Da je ovo TO. Kada se osjećate kao da ste konačno otkrili tajnu sreće. Da ste otkrili svhru u potencijalnom životnom saputniku.

Svi mi želimo partnera. Nekoga na koga se može osloniti za podršku. Nekoga na koga treba računati kao na stalni plus jedan. Nekoga kome možemo ispričati sve. Nekoga sa kim možemo slaviti uspjehe, velike i male. Nekoga za seks.

Ali ljubav neće popraviti vaš život. Ona može poboljšati stvari, posebno na početku, kada prvi put nađete tu osobu sa kojom ste prilično sigurni da ćete biti zauvijek.

Početak ljubavi zaista ima način da učini da cio svijet izgleda mnogo bolje. Kada ste oduševljeni, dosadni zadaci vam odjednom ne izgledaju kao problem. Prijatne aktivnosti nekako postaju još vrijednije.

Ali zaljubljenost ne traje, čak ni za one koji ljubavlju pijane ljude na planeti. Znamo ovo. Pa ipak, zaboravljamo to iznova i iznova. Požuda se na kraju rasprši. Kada se to dogodi, zamijenjuju je udobnost, zajednička iskustva i sve više dragocjenih uspomena. Takođe, svađa, ljubomora, iskušenja, sumnje i umor u vezi.

Ljubav koja traje je svakako moguća, ali ne ako očekujete da ljubav uradi sav posao umjesto vas. I ne ako odbijate da razumijete granice ljubavi.

Ljubav ne transformiše cijelu vašu stvarnost. To vas ne čini drugačijom osobom, ne riješava sve vaše probleme i ne briše vaše greške iz prošlosti. Ako ništa drugo, ona stvara nove borbe. Ljubav nije uvijek lijepa. Ona može biti potpuno ružna. Ona nije flaster za emocionalni očaj.

U stvari, u mnogim slučajevima izaziva haos za ljudsku psihu. Ona nije razlog za život. Štaviše, u nekim slučajevima, može natjerati ljude da ubijaju. Zločini iz strasti postoje. Ljubav rađa dobrotu i strast i ljepotu. Ali takođe rađa ružnoću, tamu, pa čak i mržnju.

“Svi želimo ljubav i svi je zaslužujemo. Ali ne treba očekivati da će se cijeli vaš svijet magično promijeniti čim je pronađete.”

Želimo da ljubav bude veća nego što jeste. Želimo da to bude transcedentna sila koja nas ujedinjuje kao ljudska bića, čak i dok nas razdvaja. Želimo da život učini vrijednim življenja. Želimo da izliječi naš bol. Želimo da naše postojanje prožme smislom. Ali istina je da sve to morate učiniti sami.

Svi želimo ljubav i svi je zaslužujemo. Ali ne treba očekivati da će se cijeli vaš svijet magično promijeniti čim je pronađete. Da, određeni aspekti života su odmah bolji kada nađete stalnog partnera u zločinu. Ali ljubav nije uvijek odgovor. Često je odgovor jednostavno naporan rad. Ili introspekcija i lični rast. Ponekad je odgovor reći zbogom. Ponekad je odgovor reći ne.

Život koji vodite je određen zbirom izbora koje donosite. Neki od tih izbora odnose se na ljude koje odlučite da volite. Ali mnogi drugi nemaju nikakve veze sa ljubavlju.

Ne živite za ljubav. Ako očekujete da će vas to ispuniti ili pritisnuti ljude koje volite da se osjećate cijelim, završićete ozbiljno razočarani i najvjerovatnije sami. Ljubav je divna, ali nije sve. Najveće ljubavne priče su bukvalno nevjerovatne. Najveće ljubavne pjesme su inspirativne, ali su reduktivne.

Ljubav nije sve što vam treba. Imate druge potrebe i samo vi možete da se pobrinete da sve te potrebe budu zadovoljene. Zato pogledajte u sebe i shvatite šta želite od života. Zatim posvetite što više vremena, energije, truda i finansijskih sredstava da se i te druge stvari dogode.

Svakako, nađite nekoga koga ćete voljeti. Samo ne zaboravite da u nekom trenutku pronađete i sebe.

Bez opojnih sredstava, ali mi je srce bilo puno ljubavi, prijateljstva, topline, utjehe, mira i radosti. Potpuni zanos.

Nisi ni svjestan. Moje neiskvareno i slobodno srce je otišlo u padobranstvo. Osjećala sam se kompletno. Smijala sam se gledajući te dok si pričao sa mojom najboljom prijateljicom i dok ste dijelili intimne trenutke. Nadvladala me cjelovitost koju sam osjećala koja je eliminisala grižnju savjest i tugu.

Ekstazi. Koga briga za pilule? Kome trebaju psihodelici? Nikad nisam znala da sam sposobna doživjeti takvu istinsku ljubav. Ljubav tako duboka da čak i kada smo izgubili jedno drugo smo bili na dobitku.

Pobijedila sam tako što sam te izgubila. Evo me, stojim visoko, odrasla, puna ljubavi u svom srcu – preplavljena.

Nikada nisam znala da sam sposobna za ovakvu ljubav – suptilno bezuslovnu. Nijedna ljubav odraslih ne bi trebala biti takva. Nije ni čudo što se urušila. I jeste. Apsolutni kolaps.

Kao kad jaki opijati prestanu da djeluju, pa sve što želite učiniti je da ubrizgate novu dozu. Ljubav ne bi trebala da budi osjećaj kao droga. Trebala bi da bude osjećaj koji imate kada ste kod kuće.

Je li to ipak bila iluzija? Možda. Ali ti i ja znamo bolje. Priznajem svoje emocije. Priznajem svoju ljubav i iskustvo. To jutro, obasjano suncem, euforična omamljenost i osjećaj jedinstva sa svemirom. Voljela sam bezuslovno. Naučila sam voljeti više. Volim sebe više. Zahvaljući tebi.

Riječi su možda uzaludni načini da te opišem, ali one su moj pokušaj da zaključim ovaj period svog života. Rekla bih uspješno. Zbogom ti!

Tada smo započeli vrlo duhoviti razgovor, a na kraju izmijenili i brojeve mobitela.

Počeli smo svakodnevno dopisivati se – šale, vicevi, on o svome poslu, ja o svome fakultetu. Nakon mjesec dana tipkanja rekao je kako mora doći u Zagreb poslovno i tu smo proveli prekrasnih tjedan dana zajedno.

Bio je sve ono o čemu sam sanjala i maštala da moj muškarac mora biti. Dobar, duhovit, nježan + visok i snažan – kada me zagrli, da utonem u njega.

Kako sam ja studirala i živjela u Zagrebu, a on imao siguran posao i kuću u Zadru, viđali smo se kada su nam to obaveze dopuštale. Svaki taj susret bio je savršen – večere, šetnje, izlasci, izleti po otocima…

Radio je sve što jedan muškarac može prirediti svojoj djevojci. Razgovarali smo o djeci, o budućnosti, o tome gdje bismo gradili život i kako… A onda je uslijedio šok.

Jednoga vikenda došla sam ga iznenaditi. Uplatila sam smještaj i poslala mu poruku da ga čekam na kafi. Vidno uzrujan nazvao me s napadom: “Odakle ti pamet? Što to radiš? Zašto me ne pitaš?” Odgovorila sam da mi nje namjera svađati se, već je ovo trebao biti vikend iznenađenja za njega. Prekinuo je razgovor.

Sva šokirana otišla sam kod prijateljice, pile smo kafu i pričale o tome, a zrno sumnje u meni se probudilo. Potom me nazvao i rekao da želi da se nađemo u smještaju koji sam nam rezervirala. Došao je hladan kao špricer i rekao mi da moramo prekinuti naš odnos.

Izgubila sam tlo pod nogama, u meni se javila mučnina i jedva sam pitala zašto. Njegov je odgovor bio: “Zato što sam u braku već pet godina i imam dijete!”

Na prvu sam se nasmijala misleći da laže i odgovorila sam mu da nađe bolju izliku od te nakon čega mi je na mobitelu pokazao fotografije svoje obitelji.

Kroz glavu mi je samo prolazilo kako sam bila ljubavnica, a da toga nisam bila ni svjesna. Skoro dvije godine razarala sam nečiju obitelj, a da o tome nisam pojma imala.

Objasnio mi je da je kuća njegova, ali da sa svojom obitelji živi u stanu te da se sa mnom planirao samo malo družiti i da mu je žao. Čovjek koji je u mojoj glavi bio čovjek moga života, u sekundi je postao za mene nitko i ništa. Došla sam u Zagreb, ušla u stan, zaključala se i tri dana neprestano plakala… Lomila se od tuge i jada.

Najviše me razarala  pomisao da sam uništavala obitelj jedne žene, žene koja je mislila da njezin suprug radi, a on je provodio vrijeme sa mnom. Gadila sam se sama sebi, nisam se mogla u ogledalo pogledati.

Njega sam mrzila, mrzila iz dna duše i pitala se kako je mogao to napraviti. Potom je nastupila depresija. Mjesecima se nisam mogla ustati iz kreveta. Jela sam i pila da preživim, umirala sam od plača i jada.

Pomoću nekoliko kontakata odlučila sam popričati s njegovom ženom. Spremila sam se i otišla u Zadar. Na vratima sam pokušala objasniti situaciju nakon čega me pozvala u stan. Obje smo plakale, svađale se i objašnjavale jedna drugoj svoje viđenje stvari te sam ju molila za oprost jer nisam pojma imala kakav odnos gradim.

Vratila sam se u Zagreb, a njega je nakon povratka s posla dočekao prazan stan. Prijetio mi je, izgovarao sve i svašta, ali nakon toga tek sam došla k sebi. Dok nisam sve izbacila iz sebe i dok nisam bila iskrena prema ženi kojoj smo oboje lagali, iako ja nesvjesno, nisam mogla nastaviti sa životom.

Moju priču i dalje znamo samo moja najbolja prijateljica i ja. Kako nekome objasniti da sam nesvjesno razorila nečiji brak?

Preuzeto sa: zenskirecenziraj.com

Devet godina stariji. Zgodan. Krivog većeg nosa, bez naglašenih isklesanih mišića, blago povijenog držanja, iskolačenih očiju, tanke kose, a opet najzgodniji. Ko Bog lep.

Iritantnog osmeha, preglasan, stavovima nametljiv, a opet najsavršeniji. Mudar ko Bog.

Povređen prethodnim vezama, povređen lošim iskustvima, potrošen godinama kojih je imao više od mene, zalutao, nepoverljiv, prestrašen od ljubavi, prestrašen od mogućih povreda, prestrašen od mladog tela, od tople krvi koja je jurcala po živim venama, od pogleda u kom nije bilo sumnji, već samo ta moja luda, nesputana, ogoljena, bez uplitanja i parčeta razuma zaljubljenost. I velika iluzija da će mi sve sa njim biti najbolje. I da je on taj. I da ću zbog njega sve, fakultet ako treba da napustim, iz Beograda da se vratim, u selu da živim, da mu budem žena, da mu rodim petoro dece, da sarmu motam i satima je krčkam, sa majkom da mu se družim, da nemo kraj njega ovako pričljiva hodam, da se smejem kad dozvoli, da trepćem kad u društvu mudruje, da hodam kako on voli, da se oblačim kako se njemu dopada, da budem najbolja publika njegovim ličnim dramama… da budem njegov deo, prirastao tu negde sa strane, ko neka treća ruka, sa jedinom namenom da ga učinim srećnim.

Čitao mi je knjige u kojima su živeli hobiti, trolovi i neka epsko mitska bića. Slušala sam ga, srećna što je „odabrao“ baš mene, da sa mnom podeli ushićenost oko svih tih redova i izmišljenih stvorenja. Donosila sam knjige kući i pokušavala da pročitam bar nekoliko strana, da bih sledeći put mogla i ja ponešto ispričati o tim patuljastim bićima koja me apsolutno nisu zanimala. Koliko su na primer „prokleto mudri i zanimljivi“. Baš to bih rekla, jer sam znala da bi baš to voleo da čuje.

Puštao mi je pesme koje su obeležile njegovu mladost. Objašnjavao mi svaki takt, premotavao, uveravao da je sve sem toga sprdnja, uzimao bi gitaru i pokušavao da sve to dočara u sobi, prst, nokat, žica, udar u gitaru, pa ponovo.

Pričao mi je o bivšoj devojci ponekad. O ranama koje ima po telu. O ranama kojih se plaši. O neverstvu, o strahovima, o planovima, o tome ko je on i kakvi su ljudi prema njemu, o nepravdi, o svom trudu, o svojoj pameti, o životu, o smislu života, o tome ko ga je izneverio, o sivilu.

Nije me puno pitao. Nisam puno odgovarala. Čak i kada bih rekla nešto, nije to bilo rečeno na način na koji sam pre njega pričala. Bilo mi je teško da uvežem tri reči. Vagala sam ih, promišljala kako će da zvuče, kako da ih sklopim da mu pokažem da mogu mudrošću da idem uz njega.

Bilo mi je teško da pričam o sebi, jer sve to moje bilo je nekako beznačajno, nedovoljno stasalo i zrelo za ono što je on proživeo. Ko neke sitne mrve koje možeš, a ne moraš da primetiš. Ćušneš ih nogom pod astal, ako smetaju.

Bilo mi je teško da budem dovoljno lepa. Dovoljno ispravljena. Dovoljno meka i istovremeno zategnuta. Dovoljno nežnih stopala. Dovoljno svilene kose. Dovoljno krhka i strastvena istovremeno. Zagledala sam sve na sebi. Pločicu nokta, oblik i dužinu nožnih prstiju. Grudi. Krajeve kose. Mladeže. Kolena. Struk i zadnjicu. Šta god da bih uradila na sebi, činilo mi se da nisam ni približno zavodljiva kao njegova bivša, teško preboljena devojka.

Ali, zaljubljenost je obilato hranila iluziju da je on moj superheroj, moj Bog, bolji od svih, pametniji od svih, nežniji od svih, mudriji od svih, zgodniji od svih, zreliji od svih. Poseban i nezamenljiv.

…

Počelo je da boli. Svuda. Nije birala ta bol vreme ni mesto. Grunula bi iz mene na ulici, na autobuskom stajalištu, u autobusu, u veselom društvu, na predavanju, u izlasku, pred momcima koji su mi prilazili… svaki put kad bi od njega izostala neka potrebna potvrda da mu značim. Plakala sam pred ljudima koje ne poznajem. Plakala sam na mestima na kojima do tada ljudi nisu plakali. Plakala sam kad je trebalo da sam najsrećnija, najponosnija, najnasmejanija. Plakala sam jer je iluzija počela da se raspršava.

U ogledalu sam sve češće viđala nepoznatu devojku. Nesigurnu. Tužnog pogleda. Oborenih zapeklih usana. Devojku koja se silno trudi da bude nešto što nije, koja je počela da preispituje svoj humor, svoju mudrost, svoje noge i oblik tela, koja važe svaku reč koju će reći, svako pitanje koje će mu uputiti. Videla sam devojku koja se trudi da se dopadne njegovom društvu, koja se nasilno smeje njihovim neslanim, gotovo prostačkim šalama. Videla sam devojku koja se nadmeće sa njegovom bivšom, koja se upoređuje sa njom, koja joj promatra na plaži dužinu nogu, oblik listova, uvučenost i veličinu pupka, podignutost zadnjice, način na koji leži, na koji se smeje i hoda, koja traži neku njenu falinku, neki narasli čukalj, neku izbočenu venu, neku naslagu koja visi i boru koja se mežuri, neku glupu reč… ko da ljubav od toga zavisi.

Počelo je da boli još više. Da kida. Da urla iz mene.

Svaka njegova reč vremenom je počela da dobija težinu i značenje, rezala me je kao najoštriji mesarski nož. Više ih nisam samo gledala kako promiču sa njegovih muževnih usana koje sam jedva čekala da ljubim, da me ljube. Počela sam sve te reči pažljivo da slušam. Da ih tumačim. Da ih stavljam u smislene celine. Puštala sam da mi otkrivaju kakav zaista jeste.

Nisam više mogla da slušam njegovu višesatnu priču o smislu života. Njegova mudrost počela je da me guši. I svaki prostački vic njegovih prijatelja. I svaki hobit ili vilenjak. I svaki takt muzike koja mi se nije slušala. I svaki njegov plan u kom bi ludo pokušavala da nađem sebe.

Počelo je da me boli pretvaranje u nešto što nisam mogla da budem.

…

Imala sam dvadesetidve godine. Bila sam zaljubljena do kosti. Sluđena do kosti. Slepa i nema i gluva do kosti. Na momente srećna, pa onda opet dugo tužna do kosti. Nesigurna do kosti.

Napravila sam od muškarca Boga i to me je pokidalo do svake kosti. Bio je „najsavršeniji“, ali sam se ja kraj njega osećala kao najnesavršenije biće u univerzumu.

Sve je nestalo kad sam se najmanje nadala, kad se najmanje nadao. Samo jedna vest o njemu, dok nisam bila tu, prelila je pun bunar. Nisam više želela da mu budem žena, da mu motam sarmu, niti da mu rađam decu, nisam više želela da slušam njegove priče, želela sam da neko čuje i moju priču koliko god nestasala i mrvasta bila, nisam više mogla da slušam samo njegovu muziku, želela sam da neko čuje i moju muziku, nisam više želela da pričam samo o izmišljenim bićima, želela sam da neko čuje o kakvim ja, stvarnim, zaljubljenim, ostavljenim, gladnim, sitim bićima čitam knjige.

Htela sam da ponovo zavolim sebe, baš onakvu kakva sam bila, do bola različita od njegove bivše i svake druge devojke koju je imao.

On je bio moj privremeni Bog, sama sam ga napravila, i moja najvažnija lekcija da u ljubavi nikad ne pristaneš da budeš ono što nisi, jer će te sva ta gluma i napor i klimanje glavom pojesti. Zaljuljaće ti samopouzdanje i gurnuti sa litice.

U vezi, više nego bilo gde drugo, trebalo bi da budeš svoja. Kakva god da si. Debela ili mršava, niska ili visoka, obrazovana ili manje obrazovana, pričljiva ili ćutljiva, bojažljiva ili hrabra, grlata ili tiha, povučena ili slobodna, pekmezasta ili čelična. Treba da budeš svoja.

U vezi treba da se osećaš sigurno i voljeno. Da se razbaškariš svojim nesavršenim stopalima, svojim celulitom i strijama, svojim kvrgavim kolenima ili velikim ušima. Svojim ne uvek savršenim i ne uvek promišljenim rečima i potezima.

U vezi dišeš, ne gušiš se i ne batrgaš. U vezi rasteš, ne skupljaš se.

U vezi se ne sramiš sebe, već voliš sebe. Možda čak više nego pre, jer sada je tu još neko ko te voli takvu kakva jesi.

Ne gasiš svetlo, već se puna samopouzdanja šetaš gola pred njim.

Ne gušiš kod sebe ono što voliš da bi njemu ugodila.

Ne stvaraš od sebe ženu za kakvu misliš da bi se njemu najviše dopala.

Menjaš se samo ako to poželiš, ako veruješ da će vam zbog toga oboma biti bolje.

On je bio moj privremeni Bog, sama sam ga napravila, i moja najvažnija lekcija da nikad ne ostaješ tamo gde osetiš da gubiš sebe.

Besane noći postanu besane iz potpuno drugačijih razloga, buđenja djece. Kako biste zadržali romantiku i zaljubljenost u svom odnosu, donosimo vam 8 praktičnih savjeta:

Nastavite da izlazite sa svojim partnerom

Izlasci su važan segment za svaki par u dugoj vezi, a pogotovo su važni za roditelje. Pronađite dane u kalendaru, makar to bio jedan u mjesecu, kada ćete izaći na pravi izlazak. Sredite se, držite za ruke, prisjetite se da ste i dalje dvoje ljudi koji su zaljubljeni.

Pričajte o temama koje nemaju veze s pelenama, kašicama i zubima. Fokusirajte se jedno na drugo. Djeca će biti u redu, obećavamo.

Razgovor, povjerenje, povezanost

Odvojite vrijeme svakog dana, bilo da se radi o periodu kada djeca zaspu, ili u krevetu prije gašenja svijetla-da razgovarate. Ne morate razgovarati o ozbiljnim i važnim temama, možete ispričati neku anegdotu ili komentarisati nešto što ste pročitali danas. Samo se držite dalje od ustaljenih tema, plaćanje računa, „to do“ liste, poslova.

Fizička povezanost je važna

Dodir je neopisivo važan za vašu vezu, a roditelji su skloni da svu ljubav i emocije preusmjere na djecu, nesvjesno zanemarujući partnera. Čak i maženje u krevetu postane nemoguća misija, ako dijete spava između vas.

Zato iskoristite svaku priliku da dodirujete svog partnera. Uhvatite ga za ruku u hodniku, prođite prstima kroz njegovu kosu dok kuhate, poljubite ga malo duže na rastanku, kad idete na posao. Sve su to sitnice koje znače.

Ostanite razigrani

Njegujte svoje interne šale i rituale kao par. To može biti blesava igra, kao na primjer izjava: “Volim te koliko god ti mene voliš, plus jedan. Ne možeš to nadmašiti”. To će drugima izgledati čudno i smiješno ako ste na javnom mjestu, ali će pomoći da održite vaš odnos spontanim i jedinstvenim.

Sigurni smo da imate nekoliko internih šala, koje vas mogu iznova povezati gdje god se nalazili. I koje su možda i zabavnije od ove naše matematičke.

Dajte jedno drugom oduška

Bez obzira na to koliko volite jedno drugo ili vašu djecu, postoji vrijeme koje je svakoj osobi potrebno da napuni svoje baterije.

Dozvolite mu da nedjeljno jutro provede sam, izležavajući se u krevetu, prateći omiljeni kanal na televiziji. Zadovoljstvo će biti obostrano, kada i on vama omogući da odete u šetnju same ili sa drugaricama.

Cijenite jedno drugo

Dobar je osjećaj znati da vas neko cijeni, a još bolji da vam to kaže naglas. Često zaboravimo verbalizovati osjećaje zahvalnosti za male stvari, jer mislimo da su nedovoljno važne za spominjanje. Podsjetite ga na to koliko ga volite ili mu iskažite zahvalnost za sitnice. To može biti rečenica “Volim gledati kako čitaš našem sinu”. Dovoljno da se osjeti cijenjenim i voljenim.

Ugasite svu eletkroniku

Ako imate samo sat vremena prije nego se beba probudi, iskoristite to vrijeme. Ako trebate nešto obaviti na računaru ili mobilnom telefonu, uradite to prije i ugasite ih. Neka jedina konekcija bude ona među vama.

Pogledaj šta smo napravili!

Zapamtite da su vaša djeca najsavršeniji primjer i dokaz vaše ljubavi. Svako veče kada utonu u san, kada složite razbacane igračke, odvojite vrijeme da ih pogledate, duboko udahnete i šapnete jednom drugom (veoma tiho) mi smo ih napravili. Osjetite toplinu i ljubav koje rastu u vama tada.

Na kraju, ne zaboravite na sve one male stvari koje znače mnogo. Sitnice, poput kuvanja kafe ujutru, pripremanja doručka, poruke dok ste na poslu. Postoji milion razloga zašto ste se baš vas dvoje našli pod nebeskom kapom. Dijete je šlag na torti, koju ste pravili zajedno.

Postoji muškarac u svijetu koji čeka na mene, sa kojim ću obilježavati godišnjice, Valentinova i rođendana. Sa kojim ću ostvariti vezu i boriti se protiv svih problema, daljine i teških vremena. On će biti taj sa kojim ću biti povezana neraskidivom vezom i voljeti ga do kraja života. Željeti ga i čuvati za sebe. Vjerujem da ću ga upoznati. Želim ga upoznati.

Ali ne danas.