Glavnu akterku Saru pratimo na njenom putu do zaposlenja, gdje sa svojom sestrom, preko njenih poznanika pokušava dobiti posao. Otuda i tihi obrt, kao sve ono što se dešava iza kulisa pravih konkursa raspisanih za radno mjesto. Glumački sastav čine: Hrvojka Begović, Dado Ćosić, Adrian Pezdirc, Sara Stanić i Lukrecija Tudor koji su glumili istoimene likove. Fokus je mnogima bio upravo na Dadi Ćosiću, poznatom po ulozi u filmu “Zvizdan” koji je prošle godine osvojio brojna priznanja.

Međutim, uprkos dobroj glumačkoj postavci, generalni dojam nakon gledanja je osrednji. Predstava kao da je bila na granici da postane zabavna, ali nikako da je pređe pa je publika čekala nešto što se do samog kraja nije desilo. Neminovno je da su postojali trenuci u kojima se vrlo efektno poentirala sama suština biznis mašinerije, koja čovjeka zgazi i pretvori u šifozfrenog robota, koji čak programira sebi i koliko dimova cigarete može zapaliti i kada. Sama retorika vlasnika firme uveliko podsjeća na sve češću retoriku naših lidera, kako političkih, tako i onih u malim i velikim kompanijama.

Svi se trebaju osjećati dobro, blisko, povezano i kad padnu, trebaju ustati, otresti prašinu sa sebe i nastaviti dalje. Trebaju, ali često ne mogu. Jednako kao što je i Sari bilo veoma teško da shvati kakvo je društvo u kojem živi i u kojem treba dobiti posao preko poznanstava. Odlična gluma Sare i Lukrecije dolazi do izražaja na samom početku gdje obe pokazuju zavidno kontrolisanje emocija u raspravi u kojoj su na dijametralno različitim stranama. Koruptivno društvo, koje podobnost stavlja ispred sposobnosti, društvo je u kojem živimo. Možda bismo svi zajedno trebali vrištati na ovakve neregularnosti, glasno kao i sami glumci.

Hrvojka Begović sa svojim problemima nadjačava sve ostale, jer njeni napadi panike i šizofreno čupanje kose uvode sve nas u svijet konfuzije, besmisla, ali i prividne samokontrole. Bez obzira koliko njena pomoć može značiti, ona nema vremena da je pruži, jer je preokupirana svojim bunilom. Gotovo jednako kao i Adrijan, koji za svoje usluge pomoći, očekivano, traži protuuslugu Sarine sestre. Dado kao direktor uspjeva zauzeti autoritativni stav i u neočekivanom trenutku uključiti i publiku, kao aktere priče, ali sve zajedno ponovo ostaje nedovoljno.

Umjesto tihog obrta, ostaje čekanje da će se desiti i neki tihi obrat ili preokret u samoj predstavi. Nešto što bi je izdvojilo u odnosu na ostale, ali na žalost ne dešava se. Pohvale na račun individualnih umjetnika iz predstave ipak nadjačavaju generalni utisak kolektivnog uspjeha. Nekoliko šala na račun Milanovića, načete teme, koje su mogle dublje i kvalitetnije da se predstave, čine ovu predstavu dobrom, ali za razliku od prethodne noći, kada smo imali priliku gledati “Malo blago” sa znatno pristupačnijom tematikom i konceptom, ostaje nedoumica između toga jesmo li uspjeli shvatiti poentu na prvo gledanje? Možda je ključ u drugoj atmosferi, drugom gledanju. A možda je zapravo realnost koju smo vidjeli upravo takva. Šizofrena, konfuzna i čudna. Još čudnije je to što niko ne reaguje ni na koji način.

Toalet kao mjesto radnje, toalet kao mjesto čuvanja uspomena. Starih fotografija, cigareta i svih dječijih snova. Mjesto u kojem se sreću Mara u četrdesetim godinama i Milan, koji te večeri slavi rođendan. Dvoje neznanaca pokušavaju ono što ne uspjeva ni onima koji se znaju godinama, ispričati jedno drugom svoje živote. Kredama označavaju svoje teritorije na sceni i oprezno prelaze iz jedne zamišljenje plohe u drugu. Oprezno, jer tragovi krvi netom ubijenog sina ostaju svuda. On je svoj život okončao, jer kao što reče: “Ili to ili hajde u rat”.

Toalet kao mjesto radnje, toalet kao mjesto čuvanja uspomena. Starih fotografija, cigareta i svih dječijih snova.

Emocije, sjećanje i postojanost glumačkog stava vode ove glumce na njihovo upoznavanje sebe sa sobom samima. U jednom trenutku majka i sin, u drugom otac i ćerka, potom brat i sestra, a u konačnici kao ljubavnici, koji dijele zajednički trenutak u javnom toaletu. “Tamo je ujedno i najneposrednije, jer je bez identiteta prostor, bezličan, običan”, izjavila je Mirjana.

U toaletu možeš sve da doživiš usputno, čak i kada se radi o apsurdno značajnim stvarima. Čak i kada se radi o tome da neko umire. Sve ono što smo mislili da su neki drugi, da su oni, mi smo. Mi smo isti ti sinovi sa početka priče, koji ne vide izlaz iz situacije koja je takva da je voda došla do grla. Mi smo i te majke, koje ne vide ili ne žele vidjeti da im se djeca utapaju u sopstvenoj krvi, jer se njihova bol utapa u čaši. Alkohola i suza.

Očevi koji ne znaju biti ti isti i koji svojim ćerkama ne mogu pomoći u danima kada krvare. Braća koja zaštitnički štite svoje sestre, ali ne mogu zaštiti sebe od poziva u vojsku. Mogu, ako se ubiju, jer to je opcija. To su devedesete. Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali, jer smo apsolutno slučajno zalutali u taj javni toalet, gdje nam kompletan sistem vrši nuždu po svemu lijepom i čini nas praznima, običnima, sa potrebom za seksom, jer eto “on nije nikad, a ona nije već tri godine”. On naivan i mlad, ona iskusna i željna.

Mi smo i te majke, koje ne vide ili ne žele vidjeti da im se djeca utapaju u sopstvenoj krvi, jer se njihova bol utapa u čaši. Alkohola i suza.

A sve druge želje nastale kredom po podu po kojem se puže, ostaju samo to. Želje onih koji smo i mi postali. Svako je u ovoj predstavi mogao vidjeti djelić sebe. Snove prekinute za vrijeme igranja na dječijem igralištu. Kredu istrgnutu iz ruke, odjeću prljavu od tragova rata, nepravde i bola. Krv na vešu djevojčice, kao i onu na rukama majke koja na vječni počinak svog sina sprema. Svako je našao djelić i onoga šta smo bili, šta smo postali.

Braća koja zaštitnički štite svoje sestre, ali ne mogu zaštiti sebe od poziva u vojsku. Mogu, ako se ubiju, jer to je opcija. To su devedesete.

Nagradu publike za glumca/glumicu večeri dobila je Mirjana Karanović, koja je izjavila kako je u ovim ulogama pronašla i dio sebe. “Ova četiri dijela teksta govore o nekim arhetipskim odnosima među ljudima. Prvi put kada sam čitala tekst, prepoznala sam tu ženu u sebi. To nije moje ikustvo, ali je kao neka moja duhovna genetika, koju naslijeđujemo pored biološke”.

Sam dijalog likova koji se bore sa svojim strahovima, patnjama i sudbinama ostaje na nestabilnim nogama ivice po kojoj hodamo svi zajedno. Pitajući se jesu li uspjeli razgovarati ili je bilo kasno za sve? Oni su ti koji su slika nas, na koje su nas naši roditelji upozoravali. Upravo zato ih i vidimo tako dobro, kao odraze u ogledalu.

Grupa mladih i kreativnih glumaca iz Beograda, izvodila je premijerno predstavu, jer ovakav tip se suštinski stalno izvodi premijerno. Cilj je upravo u spontanom izvođenju predstave u interakciji sa publikom, koja i određuje smjer izvođenja u željenom pravcu. U desetak improvizovanih vježbi glumci su odabrani nasumično, a potom stavljeni u situacije unutar kojih trebaju da djeluju. Neočekivani preokreti se dešavaju u trenutku kada se neko od glumaca zamijeni, ubaci nova replika ili uključi publika. Tu bi se već moglo reći da se naslutio propust, ali ne glumački, nego naš, propust publike.

U jednoj od prvih vježbi profesor izvodi dvoje glumaca na pozornicu i moli publiku da odredi ko su oni i gdje se kreću. Vrhunac naše kreativnosti postaje odgovor:”Koze na mostu”, što dvije glumice čak i uspješno odrađuju. Međutim, kako bi se poenta shvatila na boljem primjeru, profesor daje drugu priliku publici da izabere bilo koji lik i bilo koje mjesto, kako bi se suština improvizacije pokazala. U ovom slučaju je možda bolje bilo ostati pri prvom fejlu, jer su asocirani sa prvim prijedlogom ljudi shvatili da očito mogu biti samo životinje. Tako su zadali magarce na plaži. Kreativnost banjalučke publike na nivou.

Nakon završene improvizacije, vraćaju se interakciji jednih sa drugima i dovode atmosferu do usijanja brzinom uma, inteligencije i humora. Publika je vidno zabavljena i oduševljena onim što vidi, jer je drugačije, užurbano i spontano. Međutim, publika koja ocjenjuje i odlučuje o najboljem glumcu večeri, ne bi mogla dobiti jednako dobre ocjene za sebe samu. U jednoj od posljednjih improvizacija ponovo se koristi džoker publika, što u ovom slučaju neće nikoga usrećiti. Naprotiv, samo će ukazati na to koliko smo u zarobljeni u ograničenom svijetu nemogućnosti mašte.

Cilj improvizacije je da neko iz publike kaže gdje je skoro putovao, kao i šta mu se desilo zanimljivo na tom putovanju, kako bi glumci kasnije mogli upravo scenu iz njegovog života da odglume. Sjajna ideja, suštinski zabavna i dinamična, a veoma interaktivna, dobija na žalost pogrešnog sagovornika koji od kompletnog potencijala napravi debakl. Otprilike slično kao i sa većinom potencijala u našoj državi. Čovjek se javi da je putovao u Grčku, autobusom dvadeset sati. Ok, idemo dalje, očekujemo više, a i sam profesor kao da izvlači riječi iz njega. Međutim, daleko bolji ishod bi bio da nije ni pokušao izvlačiti ništa, jer je svakako dobio malo.

Kao odgovor na pitanje šta mu se desilo zanimljivo na putovanju, čovjek odgovara: “Povraćao sam”. Da stvar bude gora, ni dodatna pitanja ne daju bolji razvoj događaja, jer sve što se ima o tom putovanju reći stanu u tri riječi: “Visoke cure, giros”. U ovakvim situacijama umijeće glumaca da narodski rečeno prave “pite od …” spašava i očajnu publiku, koja je pokazala koliko je mašta nisko na skali naših vještina koje razvijamo.

Od svih situacija, upravo ove sa publikom ostavljaju najmanji dojam, jer kako da imamo dojam o kozama, magarcima i ljudima koji povraćaju na putu do Grčke. Dosta to govori i o našem narodu i njegovim preokupacijama, mogućnostima i dostignućima. Ipak, ovo nije priča o publici, već o predstavi, koja je sasvim sigurno pomjerila publiku na skali emocija, kao i u odnosu na protekle večeri. Nagradu za najbolju glumicu večeri dobila je sasvim očekivano i zasluženo, najglasnija, najzabavnija i najupečatljvija Jelisaveta Karadžić, kojoj je ovo prvo priznanje u karijeri.

Ustanova Kulture “Vuk Karadžić” u Beogradu zasigurno može biti ponosna na generaciju koja nije oklijevala, već je svim srcem predano improvizovala nastojeći pokrenuti barem dijelić mašte kod publike. Možete ih pratiti na fejsbuk stranici kako biste saznali koja im je sljedeća stanica. Ovo nezaboravno iskustvo svaki put doživljavate premijerno, jer oni su ti koji se prepuste pokretu, emociji, publici, svaki put ponovo, drugačije, iskrenije.

“Svi su se počeli miješati i svi su dali sebi za pravo, jer oni misle da je to demokratija, da treba govoriti šta ko da radi. Mislim da su se pobrkale uloge, jer vjerski službenici trebaju biti vjerski službenici. Ne mora to značiti da su svi u vjeri ako pripadaju imenom nekoj etičkoj skupini, ne znači da su sljedbenici iste vjere. Osnovno ljudsko pravo je pravo izražavanja i komunikacije u prostorima koji su namijenjeni za to. Nije niko došao pa izvodio nešto u vjerskim institucijama, što ja ne podržavam da se vrijeđa. Ali isto tako ne mogu oni dolaziti u pozorište i braniti izvođenje.”

O tome kako je biti glumac u Bosni i Hercegovini rekao je:

“Može biti to dobar život u kojem pristojno živiš, jer naši prostori još uvijek vole glumce, ali oni nemaju taj rezultat koji bi voljeli i finansijski. Količina publiciteta nema veze sa iznosom novca koji oni dobijaju i to se ne može porediti sa pjevačima i fudbalerima. Nekada su glumci zbog Tite koji im je dao pijadestal, bili vrednovani i prepoznati od strane društva. On je volio glumce, a sad dolaze političari koji ne vole ništa i vrijednosti padaju. Nadam se da će doći neki političar koji će voljeti kulturu više od nacionalnog identiteta.”

S obzirom na to da je mnogima i dan danas najprepoznatljiviji kroz ulogu Šemse u Našoj maloj klinici, zanimalo nas je koliko glumac uspije, ako uspije ikad izaći iz te uloge i pokazati umijeće i u drugim žanrovima, ali i ulogama. Međutim, njegov odgovor vas navodi da shvatite kako je najbolje što mu se desilo upravo to što je “zaglavio” u ovoj ulozi:

“Normalno je da prvi utisak utiče na sve dalje u radu i životu. Šemso je moj najveći uspjeh, bez obzira na to da li me ljudi sada po njemu prepoznaju ili ne, jer djeca koja su bila bolesna od teških bolesti, tražila su lik Šemse da ih razvesele. Zato mi je uloga u dječijim životima, čak i onih koji su sada maleni anđeli od životnog značaja.”

Šemso je moj najveći uspjeh, bez obzira na to da li me ljudi sada po njemu prepoznaju ili ne, jer djeca koja su bila bolesna od teških bolesti, tražila su lik Šemse da ih razvesele.

Za sebe govori kako nije glumac, već medij, koji prenosi sve važne poruke ljudima. Obilazeći Balkan uzduž i poprijeko shvatio je da ne postoje podjele koje će njega dovesti u nezavidan položaj, ali da se i dalje djeci servira takva propaganda. “Ne smiju ići u dijelove države ili regije, jer im se priča šta se loše može desiti tamo”. Ujedno je tako bilo i sa nedavnim huškanjem o potencijalnim novim ratovima, nakon čega je on izjavio kako nema šanse, jer nismo tolike budale da ponovo radimo iste greške.

Nadam se da će doći neki političar koji će voljeti kulturu više od nacionalnog identiteta.

Shvatili su političari našu poruku koja glasi: “Slobodno vi svoju djecu upregnite, idete tamo na neku poljanu, koja je isto vaša, jedan kroz jedan. Pa se onda vi tamo izražavajte i ratujte kako želite. Zaista ono što je moja poruka je da su oni pozvani tu da se dogovore, jer mi znamo da se mi kao narod ne možemo dogovoriti. Dakle, izabrali smo ih za tu svrhu. Ako ne možete, neka nađu one koji mogu”, poručio je Enis.

O stanju kulture u našoj državi dovoljno govori njegova opaska kako je danas postalo “nekulturno baviti se kulturom” i kako se skuplja stotine sponzora da bi se održao festival poput Zapleta, kako bi djeca imala šta gledati.

Političari su preuzeli preveliku ulogu, a znam da ni oni tako ne misle kako govore, ali su navikli da to tako rade. Uprkos tome što ljudi ne mogu zaspati noćima u strahu od njihovih riječi.

U vremenu ekspanzije društvenih mreža i ljudi koji objavljuju sve i svašta, Enis smatra da su svi postali mediji. “Ti se danas boriš sa instagram ljudima, koji su veće face sa više pratitelja. Svako piše komentare iza pseudonima. Ja poštujem javno iznošenje stavova. Dijelim ljude na dobre i loše i ne vidim potrebu da mislimo da ako cijeniš svoje, ne voliš tuđe i ako voliš tuđe da nisi svoje izdao. Treba svima nama malo više hrabrosti”, dodao je.

Nasmijan i raspoložen kao i uvijek rekao je kako je pozitivan samo zbog dušmana. Zna kako oni ne žele da se iko smije, da smo svi tužni, ali ne ide tako. Istaknuo je i kako se u bivšoj Jugoslaviji više smjelo zezati, dok je danas teško biti komičar, jer ako ćeš se našaliti sa popovima i hodžama odmah te iz vjerskih zajednica zovu. Ako pričaš o političarima odmah ti zovu kuću.

Kao jedan od četvoro izabranih u klasi od stotinu i pedeset prijavljenih Enis je radio na sebi. A nećete vjerovati koja mu je bila prva uloga. Dok je kao student imao pedeset maraka mjesečno i stipendije 60, dobio je prvi angažman kao teletabis. Radio je na sinhronizaciji crtanog filma, a honorar je bio četrdeset maraka. Svoju prvu platu od nepunih hiljadu maraka potrošio je na vožnju autićima sa društvom sa akademije, jer je kao dijete odrastao sa markom u džepu i gledanjem druge djece kako se voze.

Tada sam ostao željan svega pa sam odlučio to veče zakupiti autiće i platiti taksije kući svima.

Za kraj je svu suštinu podjela, problema i svakodnevnih prepiranja poentirao svojom porukom:

Ja bih svom djetetu rekao: “Nek se zaboravi, jer problem leži u onome da se ne zaboravi. Zato što mi onda osvećujemo se za neke pra pra dede i mi svoju djecu trujemo time. Nemamo više metaka za svoju djecu, ako imate za svoju izvolite, ali mi svoju više ne damo.

“Dosta smo istraživali i upoznavali se sa načinom života Roma, kao i birokratskim sistemom koji ih ne prepoznaje, jer oni su ljudi bez države. Koji funkcionišu gotovo normalno, a njihova sloboda im pruža opuštenost na koju mi nismo navikli. Međutim, svaki put kad upotrijebim mi i oni to dovoljno govori o meni. A ujedno i o našem shvatanju Roma u društvu i svijetu u kojem živimo. Za svakog glumca je san da se preobrazi u nekoliko uloga.

Ovaj put su to bile šalteruša, koja konstantno govori FT1P ili što bi rekli fali ti jedan papir, ali tu nije do njih, takav je zakon. Oni moraju da ponavljaju kao papagaji jedno te isto. Doktorka koja na jedno oko zažmuri šta se desilo, uprkos tome što se boji za sebe i svoju porodicu. Kao i policajka i uposlenica u domu za nezbrinutu djecu, koja ne mogu da pomognu uprkos tome što bi htjele.”

Međutim, svaki put kad upotrijebim mi i oni to dovoljno govori o meni. A ujedno i o našem shvatanju Roma u društvu i svijetu u kojem živimo.

Jelisavetin talenat i glumački raspon vodi je od filmskog platna, tv serija, sve do pozorišnih dasaka. Upravo zbog toga zanimalo nas je gdje se najviše pronalazi i šta je specifičnost filma, a šta pozorišta.

“Za glumce je jako bitno da rade i na velikom platnu i u pozorištu. Rad u pozorištu je sjajno iskustvo, jer je živa stvar, a film je bitan uslovno rečeno zbog popularnosti, jer se drugačije snima i radi, a sam glumac sebe istražuje i pronalazi. Sada je izašla i serija Ubica mog oca, kao i Vojna akademija. Zaposlena sam u Beogradskom dramskom i igram u Zvezdari, ali mi je bitno da ostvarim dovoljan uspjeh koji će mi omogućiti da radim do kraja života, jer je biti glumac veoma rizično, mogu više da me ne pozovu na snimanje, ali zasad imam dovoljno angažmana i radim konstantno”, naglasila je ona.

Rad u pozorištu je sjajno iskustvo, jer je živa stvar, a film je bitan uslovno rečeno zbog popularnosti, jer se drugačije snima i radi, a sam glumac sebe istražuje i pronalazi.

Na komentare o težini glumačkog posla ističe kako je svakom čovjeku teško u njegovoj svakodnevici, ali nastavlja raditi i truditi se, zato ne misli da je njoj teško, jer od svog posla uspjeva živjeti sasvim dobro. Svakom čovjeku koji želi da se bavi glumom poručuje da se prvenstveno bavi sobom, da radi na sebi, čita i gleda pozorišne predstave, filmove, da uči od drugih ljudi, jer je gluma, kako dodaje svakodnevni rad na sebi. Prilikom odluke o bavljenju glumom nije imala dilemu, a ni danas ne vjeruje da je postojala alternativna opcija čime bi s bavila da nije glumica.

Međutim, uprkos tome aktivna je u svim svojim hobijima, kojih ima na pretek. Naučila je naučila plesati tango, moderni ples, klasični ples, rock n roll, a završila je i muzičku školu, gdje je naučila svirati klavir, a kasnije i gitaru. Govori četiri jezika, a to su ruski, španjolski, italijanski, engleski. U svakoj od uloga je ostavila dio sebe, ali i naučila mnogo o sebi, ali i drugima, upravo zbog toga vjeruje da je odabrala pravu profesiju za sebe.

Svakom čovjeku koji želi da se bavi glumom poručuje da se prvenstveno bavi sobom, da radi na sebi, čita i gleda pozorišne predstave, filmove, da uči od drugih ljudi, jer je gluma, kako dodaje svakodnevni rad na sebi