Na transparentu koji Kotur-Erkić drži piše “A šta ako smo šesti?”i traži se odgovor institucija na ograničenje po uspjehu na konkursu za osobe s invaliditetom koje su i bez ove odredbe u izuzetno teškom položaju na tržištu rada.

“Legalizujemo diskriminaciju i od osoba s invaliditetom tražimo da budu bolji od prosječnih osoba bez invaliditeta, jer ne vjerujemo da mogu da uđu na tržište rada, rade i postižu rezultate”, kaže.

Kotur-Erkić ističe da je ovo nesrazmjeran teret za osobe s invaliditetom, budući da se traži i jednakost pod istim uslovima, propisanim čl. 23. Zakona o državnoj službi u organima javne uprave Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, i jednakost po rezultatu, koji osobe s invaliditetom teško da mogu ostvariti zbog malog broja visokoobrazovanih u odnosu na populaciju i tešku zapošljivost, i posljedično manje radnog iskustva. Osim navedenog, napominje da je i zakonom koji uređuje prava osoba koje su invaliditet stekle u ratu prednost pri zapošljavanju postavljena bez ograničenja po uspjehu na konkursu.

“Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje je prijavljeno svega nizak dvocifren broj osoba s invaliditetom urođenog ili stečenog uzroka invaliditeta. To je zanemariv broj u odnosu na ukupan broj osoba s invaliditetom u Brčkom, a dosadašnje mjere institucija u Brčkom u pogledu zapošljavanja ove populacije su zapošljavale svega jednu ili dvije osobe godišnje po projektima. To već dovoljno govori o mogućnostima i prilikama za zapošljavanje, a predložena mjera samo dodatno ograničava mogućnost zapošljavanje. Predložila sam da se osobama s invaliditetom da prednost kad polože pismeni test, kao eliminatorni dio provjere sposobnosti i obrazložila to pravno, ali do sada to nije uvaženo. S druge strane, prihvaćen je zahtjev organizacija koje godinama ističu da je usmeni intervju element korupcije u zapošljavanju u javnom sektoru, ali bi takvu mjeru zadržale prema osobama s invaliditetom – čime se uvodi novi nivo diskriminacije”, objašnjava.

Komitet za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih nacija je u svom Generalnom komentaru broj 8 iz 2022. godine o pravu osoba s invaliditetom na rad i zapošljavanje naglasio da država kao poslodavac mora insistirati na većoj inkluziji osoba s invaliditetom, na osnovu objektivnih pokazatelja. Bosna i Hercegovina je, na osnovu nasljeđivanja ratificirane konvencije Međunarodne organizacije rada, prihvatila da se mjere kojima je cilj stvarna jednakost mogućnosti osoba s invaliditetom nisu diskriminacija prema drugima i to promoviše i Zakon o zabrani diskriminacije.

U entitetima ni više od decenije od usvajanja prvih zakona koji uređuju ovu oblast nije dostignuta zakonska kvota zaposlenosti osoba s invaliditetom u javnom sektoru, a Brčko Distrikt prvi put donosi ovakav zakon, i to, po iskustvu osoba s invaliditetom, čini na pogrešan pa i diskriminatoran način.

U čemu je kvaka?

Prema prognozama Evropske komisije završen fakultet, pa čak i master nivo, u budućnosti neće biti dovoljni za pronalazak kvalitetnog posla u struci. Pored formalnog obrazovanja sve više se traže dodatne vještine kao što su talenat za preduzetništvo, samostalna inicijativa i poznavanje više jezika. Trenutno u Evropskoj uniji postoji dva miliona slobodnih poslova iako je nezaposlenost među mladima oko 23%. Problem je u tome što obrazovni sistemi nisu u stanju da odgovore na potrebe tržišta rada i obrazuju dovoljan broj traženih edukovanih stručnjaka.

Sve je potpuno jasno, ali zašto je Evropska komisija na prvo mjesto stavila preduzetničke vještine? Zašto kreatori ovog dokumenta smatraju da će Evropljanima i Evropskoj zajednici baš ove vještine biti najviše od koristi?

Preduzetništvo i ekonomski razvoj su blisko povezani. Čuveni austrijski ekonomski mislilac i teoretičar Joseph Schumpeter je smatrao da je preduzetnički proces glavni faktor ekonomskog razvoja i da je preduzetnik ključan za ekonomski rast. Jedna definicija kaže da su preduzetnici individualci koji su preuzeli inicijativu i grade biznis radeći za sebe o sopstvenom riziku. Mada postoji mnogo definicija, ova, po meni, najsažetije opisuje bit preduzetnika.

Preduzetništvo se nalazi u samom centru ekonomskog uspjeha jer preduzetnici kreiraju biznise u kojima se stvara nova vrijednost i na taj način stimulišu razvoj lokalne ekonomije. Preduzetnički projekti kreiraju nove poslove, smanjuju stopu nezaposlenosti, stvaraju nove proizvode i usluge i stimulišu cirkulaciju novca u ekonomiji. Mali biznisi puno bolje utiču na distribuciju bogatstva nego što to rade velike korporacije.

U dobu recesije i ekonomske stagnacije značaj preduzetništva za oporavak ekonomije još više dolazi do izražaja, a to važi i za zemlje koje su pretrpile ratna razaranja. Također, oporavak od totalitarnih režima koji su nacionalizovali ekonomiju se najbrže odvija ukoliko je povoljna klima za razvoj preduzetništva. Mnogi naučni radovi i istraživanja su posvećeni upravo ovoj temi, nažalost vrlo malo ih je na našem jeziku.

O značaju preduzetničkih vještina za razvoj karijere sam već pisao u prošlom tekstu. Idemo sad korak dalje da vidimo kako konkretno preduzetnici unapređuju nacionalnu ekonomiju.

• Preduzetnici stvaraju nove biznise koji zapošljavaju ljude

Ovo je najznačajniji doprinos preduzetnika ekonomiji. Preduzetnici su samozaposleni vlasnici biznisa, ali kako njihovi biznisu počinju da rastu tako im je potrebno sve više zaposlenih koji im omogućuju održavanje i dalji razvoj biznisa. Preduzetnici svojim zaposlenima obezbjeđuju siguran posao i redovna primanja. Oni taj novac dalje troše obezbjeđujući mjesto za život, kupujući hranu, odjeću, zabavu ili ga ulažu. Na taj način stvara se cirkulacija novčanih sredstava koja je neophodna za ekonomski razvoj.

• Preduzetnici plaćaju porez

Porez na dodatu vrijednost je najznačajniji izvor finansiranja države, a generiše se u privredi. Iz poreza državna administracija obezbjeđuje sredstva za zdravstvo, policiju, sudstvo, obrazovanje, infrastrukturu i ostale poslove države. Danas neću ulaziti u kritiku raspodjele i potrošnje ovih sredstava mada me tema odmah povuče. Ostaviću to za neki drugi put, ali važno je naglasiti da se porez generiše u privredi, a ne u državnoj administraciji. Državna administracija živi na račun privrede, a ne obrnuto. Privredni razvoj pokreću i održavaju preduzetnici, državna i lokalna administracija su samo servis građanima i privredi.

• Preduzetnici uvode nove tehnologije

Henry Ford, Thomas Edison, Steve Jobs, Sergey Brin, Bill Gates i Elon Musk su preduzetnici koji su razvojem i uvođenjem novih tehnologija na tržište doslovno promijenili svijet. Međutim, nije neophodno biti inovator na globalnom nivou da bi uvođenjem nove tehnologije unaprijedio svoj biznis. Upravo ljudi preduzetničkog duha se među prvima u društvu usude da isprobaju nove tehnologije i primjene ih u svom radu. Takvi hrabri pojedinci brzo stiču konkurentsku prednost i osvajaju tržišta. Da bi nacionalna ekonomija bila konkurentna na međunarodnom tržišta ona mora biti tehnološki napredna. Zbog toga su za društvo važni pojedinci koji će prvi isprobati i primijeniti moderna tehnološka rješenja. To mogu biti novi softveri, novi hardveri, industrijske ili poljoprivrdne mašine, novi recepti ili samo nove metode rada, planiranje ili organizovanja.

• Preduzetnici kreiraju potražnju

Zakon ponude i potražnje je nosivi stub moderne ekonomije. Ako nema potražnje za nekim proizvodom ili uslugom, neće biti ni ponude. Uspješni preduzetnici koriste inteligenti marketing kako bi kreirali potražnju za svojim proizvodom ili uslugom, međutim, oni na taj način pomažu i drugim ponuđačima u istoj branši jer tada raste potražnja i za njihovim proizvodima. Ako jedna kompanija promoviše zdravu ishranu kako bi privukla pažnju na svoje proizvode njihova kampanja će imati pozitivan efekat i na druge proizvođače sličnih proizvoda. Veća potražnja znači veću potrošnju, sa vremenom i veću ponudu i veću cirkulaciju novca u ekonomiji, stvraranje novih poslova, zatim stvaranje nove vrijednosti kroz proizvodnju i usluge, a sve to vodi u ekonomski rast.

• Preduzetnici utiču pozitivno na samopouzdanje nacije

Nema bolje socijalne pomoći od posla. Čovjek koji ima posao osjeća se ostvareno, sigurno i samopouzdano. On ima hrabrosti da ulaže, stvara porodicu, doprinosi zajednici i mjestu u kojem živi. Čovjek koji ima posao će gledati da ostane u zemlji i pomogne njenom razvoju. Neće tražiti prvu priliku da napusti zemlju. Samopouzdani pojedinci čine samopouzdanu naciju i državu koja će biti konkurentna drugima na globalnom tržištu. Da bi to bilo moguće ljudi trebaju raditi i stvarati. Kreativan rad kojim se stvaraju nova rješenja, novi proizvodi i usluge nemjerljivo bolje utiče na samopouzdanje pojedinca nego rad u administraciji.

Još mnogo će vode proteći Vrbasom, Bosnom, Drinom, Savom, Dunavom, Moračom i Moravom dok se u našim Ministarstvima obrazovanja shvati koliki je značaj preduzetničkih vještina za ekonomski razvoj zemlje. Da ne bi čekali na evoluciju ovih ustanova koja, čini mi se, ide u suprotnom smjeru imam prijedlog za čitaoce ovog teksta. Uzmite ispred sebe kompjuter, smartfon, tablet ili knjigu i počnite istraživati šta su preduzetničke vještine, ko su uspješni svjetski preduzetnici, ko su uspješni domaći preduzetnici, kako su postigli uspjeh, koliko im je trebalo, gdje su griješili, gdje su pametno postupili i tako redom. Čitajte knjige, čitajte članke na internetu, gledajte filmove, gledajte dokumentarce, čitajte istraživanja, istražujte sami, zainteresujte se, učite preduzetničke vještine i slavite preduzetništvo.

Kada bi mogao da se vrati u vrijeme početka stvaranja svog poslovanja Gates priznaje da bi poveo malo više računa o tome da zapošljava ljude koji odlično poznaju jednu materiju, poput menadžmenta prodaje. Nekada je mislio da će to sam moći da radi, ali se prevario.

“Djelimično sam samog sebe shvatao pogrešno i zato sam mislio: ‘Hej, pa mogu ja da naučim da radim prodaju, nije to sad neki problem! Dobitak i gubitak, uzmete prodaju i oduzmete gubitke-ne morate za to da se školujete, zar ne?’ Nisam imao dovoljno poštovanja za različita opsežna znanja. Nisam dovoljno poštovao dobar menadžment i ono što on ustvari predstavlja”, objašnjava Gates.

U razgovoru na ovu temu Gates se prisjetio priče o lisici i ježu. Lisica je mudra, zna pomalo toga o različitim stvarima i može preživjeti u raznoraznim uslovima. No jež, koji zna mnogo o tome kako se radi samo jedna stvar može tu istu stvar raditi nevjerovatno dobro i tako uživati u većem uspjehu. Lisice se kroz život snalaze, a ježevi mogu postići nevjerovatne stvari koje bi inače bile potpuno nemoguće.

Može se diskutovati o tome kako ko voli da gradi karijeru, no i Hoffman i Gates vjeruju u to da upravo “ježeve” treba zapošljavati na određene pozicije. U većini slučajeva menadžeri ne bi trebali tražiti sveznalice i ljude koji su kompetentni za nekoliko različitih stvari već osobe koje su stručnjaci u određenim oblastima.

Izvor: Time

Koordinatorica Sigurne kuće Amela Bašić Tomić izjavila je kako je kampanja za cilj imala uključivanje poslodavaca iz javnog, privrednog i privatnog sektora u zapošljavanje žena koje koriste posebnu mjeru podrške u Sigurnoj kući.

“U sastavnom dijelu pisma poziva se nalazio anketni list sa tri pitanja koja se odnose na percipiranje problema nasilja u porodici kao velikog društvenog problema, mogućnost otvaranja novih radnih mjesta u 2017. godini i za one koji planiraju zapošljavanje, prihvatanje i uključenje u kampanju zapošljavanja”.

Izostankom odgovora pokazalo se kako je društvo još uvijek nesenzibilisano za problem porodičnog nasilja. Prema riječima Bašić-Tomić izuzetno je značajno da se žene, žrtve nasilja prepoznaju kao potencijalne osobe za zaposlenje, jer su bez njih zavisne od porodice ili ostvarenja socijalnih prava. Sve što im je potrebno jeste povratak u uobičajeni način život i osjećaj pordrške da one to stvarno mogu, ali kako će moći kada odgovora nema?

Rok za dostavljanje odgovora je bio prvi mart. Osvanuo je i taj dan, bez odgovora. Sa sasvim jasnom porukom koja se nije morala izreći, napisati ili objaviti. Žene koje su žrtve nasilja, postaju i žrtve sistemskog nasilja koje ih ne prepoznaje kao dio društva.

Nakon zakonski propisanog perioda od šest mjeseci u Sigurnoj kući, pronalazi se izlazna strategija. Međutim, ono što predstavlja problem jeste kada žrtva nema podršku porodice, prijatelja, a ni kompletnog društva, koje joj ne želi omogućiti posao. Dakle, ponovo se vraćamo u ponižavajući, degradirajući stadijum ograničenosti ljudskog uma u kojem dolazimo do zaključka: “Ona je kriva što je žrtva, a pošto je naviknuta na to, sada može trpiti i još više”.

Po kom kriterijumu žena koja je žrtva nasilja ne može biti kompetentna na tržištu rada?

Je li nasilnik u međuvremenu radno sposoban i hoće li ikada, makar to bilo po izlasku iz zatvora biti spriječen da radi?

“Žene žrtve nasilja suočavaju se sa cijelim nizom prepreka prilikom pronalaska posla, kao što su: visoki troškovi brige za djecu što smanjuje sredstva koja žene mogu potrošiti za stan, hranu i druge potrebe; siromaštvo kojem su izložene često vodi ka prihvatanju manje plaćenih poslova ili visoko rizičnih poslova”, ističe Bašić-Tomić, naglašavajući kako su ranije ostvarivali saradnje sa pojedinim poslodavcima koji su zapošljavali žene, žrtve nasilja u porodica, pokazujući se tako društveno-odgovornima.

Međutim, ne možemo, a da se ne zapitamo, kakvima se to danas pokazuju? Poslodavci iz javnog, privrednog i privatnog sektora, koji umjesto odgovora ignorišu postojanje ovih žena.

Svaki put kada se pravite ta neki problem postoji, on prestaje biti dovoljno vidljiv, a onda se vremenom potpuno zamuti do te mjere da se ne zna ima li išta u toj dubini zamućenih sjena.

Svaki put kada ćutite kada vam se postavi pitanje, vi nesvjesno odgovarate. Taj odgovor je najčešće neću, ne mogu i ne želim. Taj odgovor direktno vrijeđa žene koje su nakon proživljenih trauma, snage i moći da pokušaju shvatile da postoji nova prepreka, da postoji novi talas nasilja, koji dolazi suptilnije. Koji udara sistemski, bez vidljivih odgovora, lica i udaraca, ali koji udara tamo gdje najviše boli. U dostojanstvo i ponos žena, koje sebi žele omogućiti bolje sutra, ali radi vašeg ćutanja ne mogu.

Ako je žena još uvijek kriva što je pretučena, onda je ona kriva i što je žrtva.

Kriva što čeka na priliku, ali kriva i što je sebi sama ne stvara.

Kriva je što je slabija, nježnija i ljepša, jer je “pripadnica tog pola”.

Kriva je što je žena koja nema prava u našem društvu.

Mene je sram društva u kojem živim, ako me moja muka i bol čine nepodobnom, nesposobnom i nedovoljnom. Ako će se ćutanjem opravdati sve što se nije izreklo, a zabolilo je. Ove žene udarci ionako odavno više ne bole, ali bi se sjećanja na njih mogla otvoriti vrlo lako budućim odgovorom koji je tišina.