Poezija u „Imeniku Laure Carvalho“ nastala je kao omaž manje poznatim pjesnikinjama dvadesetog vijeka, kao što su: Mercedes de Acosta, Margarita Paz Paredes, Amparo Dávila, Rosario Castellanos.

Književnica Tanja Stupar Trifunović o knjizi je navela sljedeće: Tu je uredno posložena po abecednom redu historija ženskog svjedočenja svijeta koje je imaginarna Laura „prikupila” slušajući one koje niko nije htio čuti; marginalizovane, nesrećne, psihički oboljele, zlostavljane, zanemarene, žene izopštene iz društva, žrtvovane, zatvorene u institucije. Laura im posuđuje svoje uho, tijelo, najzad i svoju ljubav i potpunu predanost. Laura Carvalho je otjelotvorena mogućnost slušanja i saosjećanja.

Razgovor s Mihaelom Šumić vodiće urednica Marija Pejić.

Mihaela Šumić je rođena 1998. u Banjaluci. Tokom 2012. godine pisala je poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju, kao i prevode na engleskom, španskom, portugalskom i hrvatskom, do sada je objavljivala na nekoliko portala. Čitaocima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci i „Rukopisi” u Pančevu.

Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda”, za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga”, za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, te zbirku priča „Herbarij svete smrti”, za koju je nagrađena regionalnom književnom nagradom „Štefica Cvek”. Zbirka poezije „Imenik Laure Carvalhoˮ njena je treća knjiga.

Posljednjom zbirkom u ovom ciklusu (Holi), autor analizira istu temu na makronivou, miješajući pitanja ljudske prirode sa idejama o Gaji i efektu leptira. S tim u vezi, pjesme su pisane imajući na umu tri poveznice – samsara (vječni tok rađanja, umiranja i ponovnog rađanja), Atakama (pustinja u Južnoj Americi koja je najpogodnija za posmatranje svemira sa Zemlje, ali je i lokacija na kojoj su smještene masovne grobnice) te holi (indijski proljećni festival boja).

Deveta zbirka poezije pod nazivom „Jantar“ bavi se pitanjem prolaznosti. Pjesme u zbirci su temeljene na japanskom pojmu mono no avare, koji doslovno znači „neizreciva tužna ljepota“. One kao takve služe kao prostor u kojem autor nastoji da se suoči sa činjenicom da je prolaznost njegovog života i života drugih, a time i svega poznatog, neizbježna. S obzirom na nemogućnost pomirenja sa ovom činjenicom, pjesme služe kao „prevara“ u nastojanju da se ljepota prolaznosti uhvati kroz opise. Drugim riječima, prolaznost se zarobljava u pjesmama jednako kao što su životinje i biljke zarobljene u milenijumima starim primjercima jantara (ćilibar; fosilna smola).

Više o autoru: Ognjen Radović je rođen 11.07.1983. godine u Banjaluci. Objavio je devet zbirki poezije i osvojio brojne nagrade u regionu.