Bez opojnih sredstava, ali mi je srce bilo puno ljubavi, prijateljstva, topline, utjehe, mira i radosti. Potpuni zanos.

Nisi ni svjestan. Moje neiskvareno i slobodno srce je otišlo u padobranstvo. Osjećala sam se kompletno. Smijala sam se gledajući te dok si pričao sa mojom najboljom prijateljicom i dok ste dijelili intimne trenutke. Nadvladala me cjelovitost koju sam osjećala koja je eliminisala grižnju savjest i tugu.

Ekstazi. Koga briga za pilule? Kome trebaju psihodelici? Nikad nisam znala da sam sposobna doživjeti takvu istinsku ljubav. Ljubav tako duboka da čak i kada smo izgubili jedno drugo smo bili na dobitku.

Pobijedila sam tako što sam te izgubila. Evo me, stojim visoko, odrasla, puna ljubavi u svom srcu – preplavljena.

Nikada nisam znala da sam sposobna za ovakvu ljubav – suptilno bezuslovnu. Nijedna ljubav odraslih ne bi trebala biti takva. Nije ni čudo što se urušila. I jeste. Apsolutni kolaps.

Kao kad jaki opijati prestanu da djeluju, pa sve što želite učiniti je da ubrizgate novu dozu. Ljubav ne bi trebala da budi osjećaj kao droga. Trebala bi da bude osjećaj koji imate kada ste kod kuće.

Je li to ipak bila iluzija? Možda. Ali ti i ja znamo bolje. Priznajem svoje emocije. Priznajem svoju ljubav i iskustvo. To jutro, obasjano suncem, euforična omamljenost i osjećaj jedinstva sa svemirom. Voljela sam bezuslovno. Naučila sam voljeti više. Volim sebe više. Zahvaljući tebi.

Riječi su možda uzaludni načini da te opišem, ali one su moj pokušaj da zaključim ovaj period svog života. Rekla bih uspješno. Zbogom ti!

Buka spoljašnjeg svijeta mi uopšte ne smeta. Zaista sam dobra u blokiranju svih i svega kada sam zauzeta. I ova knjiga je toliko dobra da brbljanje oko mene ne prekida ovu lijepu ljubavnu priču koja se odigrava pred mojim očima.

Iako sam se potpuno uživila u svoju knjigu, mogu donekle da čujem dijelove razgovora oko sebe. Čak mogu čuti cvrkut ptica napolju svaki put kada se vrata otvore. Ali moje oči nikad ne napuštaju riječi na stranicama koje stoje preda mnom.

A onda čujem njegov glas i odmah se vraćam u tu noć dok sam stajala na kiši. Moje suze su se miješale sa svakom kapljicom kiše na mom licu. Kosa mi se zalijepila na glavu. Moja odjeća je bila teška i mokra.

Pokušavam da zadržim pogled na stranicama ispred sebe, ali onda čujem njegov smijeh i um mi se ponovo vraća na slike njegovog lijepog lica dok me gleda svojim tužnim očima, natečenim i crvenim.

Zatvaram oči želeći da misli o toj strašnoj noći odmah nestanu. Molim se da čovjek koji stoji samo nekoliko metara od mene nije on. Previše sam uplašena da pogledam.

Naš rastanak je bio bolan. Trebalo mi je nekoliko godina da se oporavim. Nisam bila spremna da ga pustim.

Moje srce je bilo razbijeno na milion komada. I stalno sam se pitala zašto je to moralo da se završi kada sam ga toliko prokleto voljela. Voljela sam ga više nego sebe. Sve bih uradila za njega. Uradila bih sve da ga zadržim.

Osjetim ruku na svom ramenu i blagi šapat mog imena.

Ne, ne, ne, ne. Ovo se ne dešava.

Prije nego što uspijevam da otvorim oči, osjetim strašan bol kako se vraća iz dubine moje duše. I moj um prikazuje njegovu mlađu verziju dok stoji tamo govoreći da je ovaj put završio sa mnom zauvijek.

Tresem glavom kako bih se oslobodila slika koje pristižu u moj um. I otvaram oči čovjeku koga sam nekada voljela, koji sada stoji ispred mene po prvi put nakon one grozne noći prije toliko godina.

Izgledao je srećno, i to me je nasmijalo.

On više nije bio onaj dečko u koga sam bila ludo zaljubljena. Sada je bio čovjek. On je zapravo bio stranac. Nisam se više osjećala povrijeđeno. Povredu koju sam nosila prilično dugo. I odjednom mi se u glavi odigralo sve što sam radila otkatko smo zadnji put bili zajedno. Život koji sam živjela bez njega. Ciljevi koje sam ostvarila. Osoba koja sam postala.

I konačno sam shvatila zašto nam nije uspjelo prije svih tih godina. Koliko god bilo loše između nas, koliko god bilo loše što sam ga izgubila, osjećala sam se srećnom što nisam dobila ono što sam tada željela.

Postoji nešto dobro u opraštanju, iako u tom trenutku to ne osjećamo.

Naučićemo šta nam treba, a šta nam ne treba od nekoga.

Voljeti nekoga više od sebe nije zdravo. Tokom godina, otkrila sam da ljubav koju sam osjećala nije uopšte bila ljubav. Bila sam opsjednuta našom vezom. Ali nismo se voljeli. Ljubav je posvećenost, a ne kontrola. Ljubav je nepokolebljiva, neraskidiva veza i predanost, a ne požuda, opsesija ili usamljenost.

Naučićemo šta zaslužujemo.

Imala sam priliku da stvorim standarde za ono što želim od partnera. Naučila sam da zaslužujem mnogo više nego što mi je ikada bilo dato. I više ni od koga ne prihvatam minimum. Želim i zaslužujem nešto stvarno. I neću dozvoliti nikome ko nije voljan da postavi našu vezu kao prioritet da uđe u moj život.

Naučićemo više o našim srcima i kako da se osjećamo sigurno.

Moje srce je slomljeno i krhko. Moje srce je zacijelilo hiljadu puta. Ali otkrila sam da je moje srce veliko, ljubazno, osjetljivo, velikodušno, puno ljubavi i strastveno. I ponosna sam na ono što moje srce može dati. I daću svoje srce samo nekome zaista dostojnom.

Naučićemo šta nam je potrebno i šta želimo da bi bili srećni.

Shvatila sam da, ako moram da držim nekoga da bude sa mnom, on nije vrijedan toga. Sreća su dvoje ljudi koji oboje žele da budu zajedno u životima jedno drugog. Odabrati da provodimo vrijeme zajedno ne zato što je potrebno, već zato što to želimo.

Naučićemo kako da sebe stavimo na prvo mjesto.

Morala sam da se odučim od svega što sam mislila da znam o vezama. Mislila sam da treba da dam sve od sebe da nekome dokažem ljubav koju osjećam. U međuvremenu bih gubila djelove onoga što jesam. Otkrila sam ko sam i da je ono što želim zapravo važno.

Na kraju ćemo postati jači i mudriji, uprkos bolu.

Ovo je zahtjevalo vrijeme i mnogo unutrašnjeg zacijeljivanja. Ali ono što sam postala i u koga sam na kraju izrasla, je ono što sam trebala biti. Nikada se nisam osjećala bolje u svojoj koži. Nikada nisam bila srećnija. I ne bih bila ovdje gdje jesam da se nikada nismo pozdravili.

Bilo je lekcija koje je trebalo naučiti i snaga koje sam pronašla u sebi. I bez obzira na bol i patnju koji su bili u mom srcu, ponekad nas život odvede drugim putem.

Ne žalim zbog vremena koje smo zajedno proveli. To je nešto što nikada neću zaboraviti. To me je učinilo jačom.

Dakle, kada se držimo nekoga koga treba da pustimo, uvijek moramo da se prisjetimo da ćemo jednog dana znati razlog zašto smo morali da se oprostimo.

Oboje smo završili tamo gdje je trebalo da budemo.

Ne plašite se da kažete zbogom kada je vrijeme. U oproštajima uvijek ima nečeg dobro.