Naslov „Želim njega, glupana“ zvuči kao rečenica koju čovjek obično izgovori sebi u četiri zida, a ne pred cijelim svijetom. Da li zbirka otvara upravo ona pitanja koja ni sebi ne postavljamo naglas?

Mislim da otvara upravo takva pitanja. Većina nas živi sa unutrašnjim dijalozima koje nikada ne izgovorimo. Postoje misli koje djeluju previše ranjivo, previše nelogično ili previše iskreno da bismo ih podijelili s drugima. A upravo tu počinje poezija. Naslov je namjerno ostavljen bez zaštitnog sloja dostojanstva. U njemu nema kalkulacije. To je trenutak kada emocija pobijedi razum i kada čovjek sebi prizna nešto što možda nikada ne bi rekao naglas.

 Živimo u društvu koje muškarce često nagrađuje za kontrolu, a kažnjava za nježnost. Da li ste ikada imali osjećaj da ćete izgubiti dio svog autoriteta ako pokažete koliko ste zapravo emotivni?

Naravno. Mislim da je to iskustvo većine muškaraca moje generacije. Naučeni smo da budemo snažni, stabilni, da držimo stvari pod kontrolom. Ali s godinama sam shvatio da emocije nisu suprotnost snazi. Naprotiv. Potrebno je mnogo više hrabrosti da pokažete svoju ranjivost nego da je sakrijete iza uloge koju od vas očekuju. Ako zbog iskrenosti izgubim dio autoriteta, onda to vjerovatno nije bio autoritet vrijedan čuvanja.

U vašoj poeziji ljubav nije idealizovana. Ona je ponekad zbunjena, tvrdoglava, čak pomalo autodestruktivna. Mislite li da ljudi češće ostaju u ljubavi zbog ljubavi ili zbog nade da će jednog dana biti uzvraćena onako kako su je zamislili?

Mislim da često ostajemo zbog nade. Ljubav je ponekad manje vezana za osobu, a više za priču koju smo o toj osobi ispričali sami sebi. Držimo se mogućnosti, potencijala, zamišljene budućnosti. U tome ima nečeg lijepog, ali i opasnog. Jer ponekad ne volimo ono što jeste, nego ono što bismo željeli da bude. Najzreliji oblik ljubavi počinje onda kada prihvatimo stvarnost, a ne fantaziju.

 Vaše pjesme često djeluju kao da nastaju između dvije krajnosti – između dostojanstva i čežnje. Postoji li emocija koju još uvijek ne umijete pretvoriti u stih, jer je previše velika ili previše bolna?

Postoji. To je osjećaj konačnog gubitka. Ne samo gubitka osobe nego gubitka mogućnosti. Trenutak kada shvatite da se nešto više nikada neće dogoditi. Da neće biti još jednog razgovora, još jedne šanse, još jednog povratka. Mislim da još uvijek tražim jezik za tu vrstu tišine. Neke emocije ne pristaju lako u stihove. Ostanu živjeti između redova.

 U zbirci se brišu granice između muškog i ženskog glasa, kao da sugerišete da emocija nema pol. Da li mislite da bi svijet bio nježnije mjesto kada bismo manje branili svoje identitete, a više priznavali svoje ranjivosti?

Ljubav, tuga, čežnja, usamljenost i strah ne pripadaju ni muškarcima ni ženama. To su ljudska iskustva. Mislim da mnogo energije trošimo pokušavajući dokazati ko smo, a premalo na to da pokažemo šta osjećamo. Kada bismo bili iskreniji prema sebi i drugima, svijet ne bi bio samo nježnije nego i poštenije mjesto.

Vi ste čovjek sporta, discipline i pravila, a poezija je često prostor haosa i neodgovorenih pitanja. Kada ostanete sami sa sobom, ko češće pobjeđuje – samuraj ili pjesnik?

Nekada sam mislio da su to dvije različite osobe. Danas mislim da su isti čovjek. Samuraj me naučio disciplini, a pjesnik me naučio zašto je ta disciplina potrebna. Jedan me uči kako da stojim uspravno pred svijetom, a drugi kako da ostanem iskren pred sobom. Kada su u sukobu, nastaje dobra pjesma. Kada sarađuju, nastaje mir.

 Čini mi se da danas svi pričamo o ljubavi, ali sve manje rizikujemo zbog nje. Šta je posljednja stvar koju ste uradili potpuno neracionalno, samo zato što vam je srce reklo da morate?

Napisao sam ovu knjigu.

Da sam slušao razum, mnoge bih pjesme zadržao za sebe. Neke priče ostavio u privatnosti. Ali srce je ponekad tvrdoglavo. Traži da nešto bude izgovoreno, čak i kada zna da će ga to učiniti ranjivim. Ova knjiga je upravo takav rizik.

 Jednog dana, kad Eva ovo bude čitala, šta mislite da će reći?

Volio bih da kaže: „Moj tata je imao hrabrosti da pokaže emocije.“

Ne očekujem da razumije svaku pjesmu niti svaku emociju koja ih je stvorila na način kako sam ih doživljavao. Ali bih volio da u njima prepozna čovjeka koji je vjerovao da osjećaji nisu slabost i da ljubav, čak i kada zaboli, ostavlja trag vrijedan čuvanja.

 Gdje možemo pronaći knjigu i u kom smjeru vas pero vodi dalje?

Knjiga je dostupna u knjižari Buybook u Sarajevu i kroz promocije, književne događaje i direktnim kontaktom sa izdavačem. Za sada mi je najvažnije da pronađe put do ljudi koji u poeziji traže iskrenost.

A što se tiče daljeg pisanja, mislim da me pero i dalje vodi prema istim temama koje čovjeka prate cijeli život – ljubavi, prolaznosti, pripadanju, gubitku i potrazi za istinom. Čitatelji/ce mogu potražiti Pisma gospođi Morrison, koja izlaze svakih desetak dana na portalu Tačno.net, kao svojevrsni nastavak potrage za dubokim ljudskim emocijama.

A što sam stariji, sve manje vjerujem u jednostavne odgovore, a sve više u dobra pitanja. Poezija je možda upravo prostor u kojem ih nastavljam postavljati.