Prema ScienceAlertu, ljudi koji vrše nuždu jednom dnevno imaju, u prosjeku, stabilniji mikrobiom i manje metaboličkih problema.

Oni koji rjeđe vrše nuždu, na primjer samo nekoliko puta sedmično, češće su prijavljivali nadutost, sporu probavu i veći rizik od metaboličkih poremećaja. S druge strane, pretjerano česta defekacija, nekoliko puta dnevno, može biti znak upalnih procesa ili neravnoteže u crijevima.

Istraživanja su pokazala da je “zlatni standard” pražnjenje crijeva jednom dnevno, iako postoje individualne razlike. Kako izvještava ScienceAlert, dosljednost je ključna, jer ako se vaš obrazac naglo promijeni, to bi mogao biti znak zdravstvenog problema.

Zanimljivo je da su istraživači također povezali obrasce pražnjenja crijeva s načinom života. Ljudi koji su jeli više vlakana, pili dovoljno tekućine i redovno vježbali imali su redovniju stolicu.
Prema ScienceAlertu, mikrobiomi ovih osoba pokazali su veću raznolikost, što je povezano s boljim imunološkim odgovorima i manjim rizikom od hroničnih bolesti.

Studija stoga donosi važnu poruku: raspored pražnjenja crijeva nije samo lična navika, već ključni pokazatelj ukupnog zdravlja. Redovno praćenje i razumijevanje vlastitog ritma može pomoći u ranom otkrivanju problema i potaknuti zdraviji način života.

Klix

Dok medicina za ovu pojavu ima jasno objašnjenje, narodna verovanja širom sveta vekovima su joj pripisivala posebna značenja – od najave lepih događaja do upozorenja na loše vesti.

Stručni naziv za nekontrolisano trzanje kapka je blefarospazam, dok se blaži i prolazni grčevi nazivaju miokimija. Iako zvuče zabrinjavajuće, u najvećem broju slučajeva nisu razlog za brigu.

Najčešći uzroci igranja oka su:

• Umor i nedostatak sna
• Stres i psihička napetost
• Preteran unos kofeina
• Dugotrajno gledanje u ekran
• Suvoća i iritacija oka
• Nedostatak magnezijuma i vitamina B kompleksa

Zbog toga lekari savetuju više odmora, smanjenje vremena provedenog pred ekranom, bolju hidrataciju organizma i kvalitetniji san.

U većini slučajeva problem nestaje sam od sebe nakon nekoliko dana.

Kada treba posetiti lekara?

Iako je igranje oka uglavnom bezazleno, postoje situacije kada je potreban pregled stručnjaka.

Obratite se oftalmologu ukoliko:

• Trzanje traje duže od nekoliko nedelja
• Pojavi se crvenilo ili otok oka
• Osećate peckanje ili bol
• Trzanje zahvata i druge delove lica
• Kapak počne da se zatvara nekontrolisano

U retkim slučajevima uporno igranje oka može biti povezano sa određenim neurološkim stanjima, zbog čega ga ne treba zanemariti ako traje duže vreme.

Šta kaže narodno verovanje?

Mnogo pre nego što su postojala medicinska objašnjenja, ljudi su pokušavali da pronađu smisao u svakodnevnim telesnim pojavama.

U srpskom narodnom predanju levo i desno oko nemaju isto značenje.

Prema jednom od najraširenijih verovanja:

Desno oko donosi sreću i dobre vesti

Levo oko najavljuje neprijatnosti ili brige

Postoji čak i detaljnije tumačenje prema kojem značenje zavisi od toga koji kapak podrhtava.

Verovalo se da:

Gornji kapak levog oka može da najavi rođenje muškog deteta

Donji kapak levog oka upozorava na loše vesti

Međutim, kao i kod većine narodnih predanja, postoje brojne regionalne razlike i različita tumačenja.

“Mislio sam da mi trebaju nove naočare, a ostao sam slep na jedno oko”: Otac četvoro dece upozorava na ovo

Kako ovu pojavu tumače druge kulture?

Zanimljivo je da igranje levog oka privlači pažnju ljudi širom sveta.

U Kini se, na primer, smatra dobrim znakom i povezuje se sa novcem i srećom. Tamo se upravo levo oko vezuje za pozitivna dešavanja, dok se desnom oku pripisuje negativna simbolika.

Na Havajima se veruje da igranje levog oka može da najavi dolazak neočekivanog gosta, dok neka afrička verovanja ovu pojavu povezuju sa tugom ili skorim suzama.

Ove razlike pokazuju koliko su kulturna tumačenja relativna i koliko zavise od tradicije sredine u kojoj su nastala.

Zašto nas igranje oka toliko intrigira?

Ljudi prirodno traže značenje u pojavama koje ne mogu odmah da objasne. Zato nije iznenađenje što je jednostavno podrhtavanje kapka vekovima inspirisalo različita verovanja.

Ipak, bez obzira na to da li više verujete nauci ili narodnoj mudrosti, jedno je sigurno – igranje oka često je signal da usporite tempo.

Možda vam organizam samo poručuje da je vreme za manje stresa, više sna i kratku pauzu od svakodnevnih obaveza.

Ona.rs

Nije svaki stariji stanovnik Japana isti kada je u pitanju doručak.

Prvo, važno je razdvojiti medijsku sliku od stvarnosti. Ne postoji jedan “japanski seniorski doručak” koji izgleda identično svakog dana u Tokiju, Osaki ili na selu. Japan se takođe menja, a sa njim i prehrambene navike. Ipak, starije generacije češće nego mlađe ostaju verne redovnim obrocima i tradicionalnim planovima ishrane.

Zbog toga se u mnogim domaćinstvima doručak i dalje ne posmatra kao brza obaveza koju treba odraditi, već kao normalan, hranljiv obrok. Za starije ljude u Japanu nije važan samo sadržaj tanjira, već i ritam dana. Doručak treba da započne jutro mirno, bez žurbe i bez nasumičnih namirnica.

Pirinač se veoma često pojavljuje na stolu

Ako postoji jedna namirnica koja najčešće pokreće razgovor o doručku kod starijih ljudi u Japanu, to je kuvani pirinač. Ne kao prilog, već kao središnji deo obroka. U tradicionalnoj japanskoj ishrani, pirinač je osnovni element, a sve ostalo treba da ga dopunjuje. Zbog toga doručak često ne počinje hlebom, već malom činijom pirinča, uz koju se dodaju druge namirnice: supa, riba, soja i povrće.

To može delovati neobično Evropljanima, ali u svakodnevnom životu u Japanu to je potpuno prirodno rešenje. Pirinač pruža osećaj sitosti, a da se ne doživljava kao težak prilog. Umesto toga, on služi kao umirujuća osnova celog obroka, oko koje se gradi ostatak doručka.

Miso supa se često služi uz pirinač

Drugi stub ovog doručka je miso supa. Za mnoge van Japana, ona je najiznenađujući deo jutarnjeg obroka, jer se supa obično povezuje sa ručkom. Međutim, u tradicionalnom japanskom pristupu hrani ne postoji tako stroga podela. Supa je prirodan deo svakodnevnog obroka i odlično se uklapa uz pirinač.

Obično nije teško jelo. To je više lagana, topla supa pripremljena od bujona i miso paste, često sa tofuom, morskim algama, mladim lukom ili komadima povrća.

Za starije ljude, ovakav doručak ima još jednu prednost: blag je, topao i pruža osećaj udobnosti već od samog jutra.

Riba, jaje ili soja umesto slatkog doručka

Ono što mnogim Evropljanima deluje najneobičnije jeste prisustvo proteinske hrane ujutru. Doručak starijih ljudi u Japanu često uključuje malu porciju pečene ribe, jaje ili nešto na bazi soje, poput tofua ili nattoa.

Natto, odnosno fermentisana soja, posebno može delovati neobično onima koji nisu upoznati sa japanskom kuhinjom. Ima specifičan ukus i teksturu, ali za mnoge starije Japance to je jednostavno uobičajena domaća hrana, a ne egzotičan prilog. Doručak nije zamišljen kao sladak trenutak uživanja, već kao obrok koji zaista daje energiju za ceo dan.

Povrće je u malim, ali važnim količinama

Ovaj doručak retko uključuje velike porcije povrća u zapadnom smislu. Češće su to mali dodaci: malo kuvanog ili dinstanog povrća, ukiseljena rotkva, krastavac, spanać, morska alga ili mala salata. Ovi sitni elementi doprinose celokupnom karakteru obroka.

Ovo su sastojci koji sprečavaju da doručak postane monoton. Jutro za stolom u Japanu zasniva se na nekoliko komplementarnih ukusa, umesto na jednom jelu. To čini obrok raznovrsnijim, a da pri tome ne deluje težak ili previše zasitan.

Japanci rado dodaju daikon uz ribu. Pomaže u mršavljenju i doprinosi glatkoj koži.

Turšija i fermentisane namirnice su svakodnevica

Evropljane može iznenaditi i prisustvo turšije ili fermentisanih namirnica ujutru. U Japanu je to potpuno normalno. Takvi proizvodi služe da razbiju blag ukus pirinča, osveže aromu i upotpune ceo obrok. Za starije generacije to nije kulinarski trend, već deo kućne navike.

Treba, međutim, imati na umu da tradicionalni japanski doručak, iako veoma strukturiran i lagan, može biti prilično specifičan. Miso i turšija daju mu prepoznatljiv ukus koji, za nekoga naviknutog na evropske doručke, može delovati iznenađujuće već pri prvom zalogaju.

Ovaj doručak je skroman, ali veoma uređen

Najzanimljivija stvar kod doručka starijih ljudi u Japanu nije nijedna pojedinačna namirnica, već sam raspored. Umesto jednog velikog i teškog obroka, tu su male činije i tanjiri, od kojih svaki nudi nešto drugo: pirinač je osnova, supa daje toplinu, riba ili soja obezbeđuju proteine, povrće i turšija daju kontrast, a zeleni čaj zaokružuje celinu.

Postoji određena doslednost u ovom pristupu. Nije reč o razmetanju ili doručku pripremljenom za fotografisanje. Ono što je važno jeste jednostavnost, redovnost i poznat ritam. Za mnoge starije ljude, ova predvidljivost obroka je od ključnog značaja.

Zašto se ovaj doručak toliko razlikuje od našeg?

Najveća razlika nije samo u tome što su sendviči zamenjeni pirinčem ili kafa miso supom. Razlika je u pristupu. Za mnoge starije ljude u Japanu doručak nije brz obrok “usput” niti slatka užina za početak dana. On treba da bude miran, redovan obrok zasnovan na jednostavnim namirnicama i poznatoj rutini. Zato se isti elementi često ponavljaju: pirinač, miso, riba ili soja, malo povrća i čaj. Evropljaninu to može ličiti na mali ručak, ali za starijeg Japanca to je jednostavno normalan početak dana.

Ona.rs

Tajna njenog izgleda, kako i sama ističe, nije u čudotvornim trikovima, već u dugogodišnjim navikama kada je riječ o ishrani, zdravlju i načinu života.

Fonda već decenijama dosljedno primjenjuje principe zdrave ishrane i umjerenosti, a upravo te navike smatra ključem svoje energije i vitalnosti.

Odbacuje brze dijete

Džejn Fonda je još 2012. godine u videu za BeFiT istakla da brze dijete treba izbjegavati, jer nude kratkoročna i često nezdrava rješenja.

„Brze dijete su one koje obećavaju nerealne rezultate. Ne bi trebalo da pokušavate da izgubite više od 1 do 2 kilograma nedjeljno“, poručila je tada.

Ona naglašava da je mnogo važnije usmjeriti se na zdravlje nego na same dijete i brze rezultate.

Nikada ne preskače doručak

Prema njenim riječima, doručak je najvažniji obrok u danu i ključan za dobar početak dana.

„Započnite dan hranljivim doručkom. Ljudi koji to rade lakše održavaju težinu“, kaže Fonda.

Istraživanja takođe pokazuju da preskakanje doručka može usporiti metabolizam i povećati osjećaj gladi tokom dana.

Nije striktna i teži balansu

Tokom godina, Fonda je naučila da je ravnoteža u ishrani mnogo važnija od strogih pravila.

Ona smatra da pretjerano ograničavanje dovodi do frustracije i odustajanja.

„Ne želite da se osjećate uskraćeno. Ako pojedete parče čokolade, u redu je — samo nemojte pojesti cijelu tablu. A onda sutradan možete duže prošetati“, objašnjava ona, prenosi B92.

Ne jede puno mesa

Džejn Fonda svoju ishranu bazira na voću i povrću, a unos mesa i ribe je svela na minimum.

„Jedem svježe voće i povrće svakog dana. Gotovo da ne jedem meso i znatno sam smanjila unos ribe“, navodi glumica.

Ovakav način ishrane, uz umjerenost i dosljednost, prema njenim riječima, pomaže joj da ostane energična i vitalna.

Nezavisne

Hipertenzija najčešće ne boli, ne remeti svakodnevni život i upravo zato se veoma  lako potcijeni. Ipak, ljekari apeluju da je arterijska hipertenzija, najvažniji pojedinačni faktor rizika za srčani i moždani udar, te za oštećenje srca i bubrega. Podaci govore da povišen krvni pritisak ima svaka treća odrasla osoba, a da mnoge od njih to ni ne znaju. Problem nije samo što mnogi nikada nisu ni izmjerili pritisak, pa samim tim i ne znaju da je povišen, već i u tome što značajan broj pacijenata sa već dijagnostikovanom hipertenzijom, uprkos dostupnim lijekovima, i dalje nema adekvatno regulisane vrijednosti. Razlozi su brojni, a neki od njih su kasno javljanje ljekaru, neredovno uzimanje terapije, te činjenica da se povišen pritisak često doživljava kao „manji problem“, u odnosu na druge bolesti.

Ciljevi su individualni: Nove smjernice Evropskog kardiološkog društva i Evropskog društva za hipertenziju pokazuju da fokus više nije samo na snižavanju broja na aparatu za mjerenje pritiska, nego na smanjenju ukupnog rizika od teških kardiovaskularnih događaja. Ne postoji broj koji je idealan za sve, i to je jedna od ključnih poruka savremenih smjernica. Za većinu odraslih koji se liječe od hipertenzije ciljni pritisak kreće se između 120 i 129 mmHg, ali uz uslov da se te vrijednosti dobro podnose, bez vrtoglavice, malaksalosti i padova. Kod starijih, krhkih osoba i pacijenata sa uznapredovalom bubrežnom bolešću, izraženim srčanim zatajenjem ili drugim teškim komorbiditetima, ciljevi se moraju individualizovati. Ne odgovara svakom pacijentu isti cilj i to je važna poruka savremenih smjernica.

Poseban naglasak se stavlja na mjerenje pritiska izvan ordinacije. Mnogi pacijenti imaju sasvim uredne vrijednosti pred ljekarom, a povišene kući, odnosno “maskiranu hipertenziju”. Kod nekih se događa suprotno, odnosno pritisak skoči samo u prisustvu ljekara, što se naziva i “efektom bijelog mantila”. Zbog toga kućno mjerenje, kao i cjelodnevno ambulantno mjerenje pritiska, sve češće postaju sastavni dio procjene stanja. Pacijentu se preporučuje da u kućnim uslovima redovno mjeri pritisak, uvijek na isti način, nekoliko dana zaredom, te da bilježi vrijednosti i ponese ih na sljedeću kontrolu. Tako se dobija realna slika, uz koju se terapija može preciznije prilagoditi.

Terapija: Promjena u odnosu na raniji pristup odnosi se i na sam početak liječenja. Umjesto da se kreće sa jednim lijekom i postepeno dodaju drugi, današnje ESC/ESH smjernice za većinu pacijenata preporučuju dvostruku fiksnu kombinaciju u jednoj tableti kao terapiju prvog izbora. Ovakav pristup obezbjeđuje brže i snažnije sniženje pritiska, uz manju vjerovatnoću nuspojava, jer se koriste niže doze više lijekova, i istovremeno pojednostavljuje terapija. Jedna tableta, umjesto više njih, tokom dana. Naravno, kod starih ili izrazito krhkih pacijenata, kao i kod onih sa teškim pridruženim bolestima, i dalje se često kreće opreznije, monoterapijom, uz postepeno prilagođavanje.

Smjernice naglašavaju i važnost procjene ukupnog kardiovaskularnog rizika. Osobe koje već imaju visok desetogodišnji rizik, a to su, na primjer, pacijenti s dijabetesom, oni koji su preboljeli infarkt ili moždani udar, mogu zahtijevati raniji početak antihipertenzivne terapije, već pri vrijednostima pritiska od 130/80 mmHg, kako bi se na vrijeme spriječile nove komplikacije. Pritisak se, ne posmatra izolovano, već u kontekstu cijelog zdravstvenog profila pacijenta.

Ipak, jedan od najvećih praktičnih problema i dalje predstavlja nepridržavanje terapije. Pacijenti često zaborave da uzmu lijek, prekidaju terapiju kada osjete poboljšanje, boje se nuspojava ili potcijene opasnost od povišenog pritiska. Upravo zato savremene smjernice favorizuju fiksne kombinacije, dvije ili tri aktivne supstance u jednoj tableti, kako bi primjena terapije bila što jednostavnija. Iskustvo pokazuje da je pacijent koji uzima jednu tabletu dnevno redovniji od onoga koji treba uzimati dva ili tri različita lijeka u različito vrijeme. Vrlo je važno naglasiti da se terapija ne smije prekidati na svoju ruku. Ukoliko postoje dileme, nuspojave ili strahovi, potrebno je razgovarati sa ljekarom ili farmaceutom, kako bi se pronašlo najbolje rješenje u skladu sa individualnim potrebama pacijenta.

Dugoročna briga: Današnji pristup hipertenziji jasno pokazuje da liječenje nije kratkotrajna, nego dugoročna briga o zdravlju srca, mozga i bubrega. Ciljne vrijednosti pritiska postavljaju se jasno, ali uz uvažavanje godina, pridruženih bolesti i kvaliteta života. Povišen pritisak često prolazi neprimijećeno, ali njegove posljedice mogu biti ozbiljne i trajne. Uloženi napor danas, koji podrazumijeva redovno mjerenje, pridržavanje terapije i male, ali uporne promjene u načinu života, može donijeti mnogo više zdravih godina.

Popularni kardiokirurg je identificirao pet navika koje biste trebali izbjegavati ako želite usporiti proces starenja i potencijalno produžiti životni vijek – a zanimljivo je da se alkohol ne nalazi na toj listi.

Dr. Jeremy London, koji ima certifikate iz opće, vaskularne i torakalne hirurgije i često dijeli savjete putem društvenih mreža i intervjua, odgovorio je na pitanje: “Koje navike treba izbjegavati jer dokazano ubrzavaju starenje?”

On je izdvojio sljedećih pet faktora:

• Pušenje i korištenje elektronskih cigareta
• Sjedilački način života
• Gojaznost
• Hronični stres
• Loš san

Dr. London je rekao: “Prva je prilično očigledna – pušenje. Pušenje negativno utiče na gotovo svaki organski sistem u tijelu. Čak i pušenje u manjim količinama utiče na dugovječnost. Druga je sjedilački način života. Čak i ako redovno vježbate, ako zatim sjedite šest ili osam sati na poslu, to utiče na metabolizam glukoze i funkciju mitohondrija. Naša tijela su stvorena za kretanje.”

Kao treći faktor naveo je gojaznost: “Ne mislim samo na broj na vagi. Govorim o raspodjeli masnoće, posebno abdominalne ili visceralne masti. To je poznati pokretač hroničnih bolesti.”

Zatim je istakao hronični stres: “Mislim na ozbiljan stres – gubitak posla, hronična bolest bliske osobe, finansijski problemi, problemi u vezi – stvari koje ne prolaze. Dugotrajno povišeni nivoi kortizola i drugih hormona stresa negativno utiču na cjelokupno zdravlje.”

Na kraju je naglasio važnost sna: “San je apsolutno temelj za sve nas. Tokom sna se tijelo oporavlja i ima vremena za regeneraciju. Ako se ne oporavlja kako treba, rizik od bolesti raste.”

Dodao je i: “Svi ćemo stariti i to je neizbježno. Ali način na koji starimo je izbor”, prenosi Express.co.uk.

Iako alkohol nije bio na ovoj listi, dr. London je ranije otkrio da ga je u potpunosti izbacio iz života 2021. godine, navodeći da se osjeća znatno bolje i da je to jedna od najvažnijih odluka koje je donio. Također je rekao: “Alkohol je toksičan za svaku ćeliju u tijelu. Mislim da će alkohol postati nova cigareta.”

Izvor: Oslobođenje

Šećeri su prisutni gotovo svuda u našoj ishrani. Nalaze se prirodno u hrani ili se dodaju raznim prehrambenim proizvodima i napicima. Izvori šećera u ishrani uključuju voće i voćne sokove, bezalkoholna pića, med, džemove i marmelade, proizvode od povrća (npr. kečap od paradajza), gotova jela, deserte i druge slatke poslastice.

Šećeri su važni kao direktan izvor energije za naš mozak i mišiće i imaju svoje mjesto u zdravoj ishrani.

Međutim, količina i vrsta hrane iz koje ih konzumiramo su važne.

Zbog sve veće dostupnosti hrane i pića bogatih šećerom, njihova potrošnja je posljednjih decenija porasla iznad onoga što bi mnogi od nas smatrali zdravim.

Prekomjerni unos šećera povezan je sa gojaznošću, dijabetesom tipa 2 i drugim zdravstvenim problemima. Zato se sve više postavlja pitanje: koliko šećera zapravo treba da konzumiramo dnevno?

Gdje se šećer krije u našoj ishrani?

Šećer se nalazi u mnogim namirnicama, često na mjestima gdje ga ne očekujemo. Najčešći izvori su:

• voće i voćni sokovi
• gazirana i zaslađena pića
• med, džemovi i marmelade
• kečap i gotovi sosovi
• industrijski pripremljena jela
• deserti, kolači i slatkiši

Važno je razumijeti da se šećer ne nalazi samo u slatkišima, već i u svakodnevnim “slanim” proizvodima.

Koliko šećera stručnjaci preporučuju dnevno?

Preporuka SZO

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučuje da slobodni šećeri čine manje od 10 odsto dnevnog energetskog unosa, a za dodatne zdravstvene koristi čak i manje od pet odsto.

Za odraslu osobu to znači:

do 50 g šećera dnevno (10%)

idealno oko 25 g šećera dnevno (5%)

To je otprilike:

• 6 – 12 kašičica šećera
• 1 čaša gaziranog pića već može dostići dnevni maksimum

Preporuke EFSA-e

Evropska agencija za bezbjednost hrane (EFSA) naglašava da unos dodatih i slobodnih šećera treba da bude što je moguće manji kao dio uravnotežene ishrane, bez jasne “bezbjedne gornje granice”.

Dodati, slobodni i prirodno prisutni šećeri – postoji li razlika?

Iako se šećeri često dijele na prirodne, dodate i slobodne, oni su hemijski u suštini isti. Međutim, hrana koja prirodno sadrži šećere – kao što su žitarice, mahunarke, voće i povrće – obično takođe sadrži vlakna i druge hranljive materije, i stoga je zdravija od hrane koja sadrži uglavnom slobodne ili dodate šećere.

Visok unos slobodnih i dodatih šećera povezan je sa povećanim rizikom od mnogih bolesti koje se mogu spriječiti, dok šećeri iz ishrane bogate integralnim žitaricama, voćem i povrćem ne predstavljaju takav rizik.

Šećer naspram zdravlja

Prekomjerni unos šećera povezan je sa:

• prekomjernom težinom
• gojaznošću kod djece i odraslih
• povećanim rizikom od metaboličkih bolesti

Zato većina stručnih smjernica preporučuje ograničavanje unosa šećera, posebno iz zaslađenih pića i industrijskih proizvoda.

Kako smanjiti unos šećera u svakodnevnoj ishrani?

Nekoliko jednostavnih koraka može značajno smanjiti unos šećera:

• zamijenite gazirana pića vodom ili nezaslađenim čajem
• čitajte etikete proizvoda
• birajte prirodne izvore slatkoće (voće)
• izbjegavajte “skriveni šećer” u gotovim jelima
• smanjite količinu dodatog šećera u kafi i čaju

Šećer nije nužno “neprijatelj” u ishrani, ali ono što je ključno je njegova količina. Svjesnim izborom i boljim razumijevanjem izvora šećera moguće je značajno poboljšati kvalitet vaše ishrane i vaše dugoročno zdravlje.

Izvor: Nezavisne

Demencija nije neizbježni dio starenja, već složeno stanje koje mijenja pamćenje, razmišljanje, emocije i svakodnevno funkcionisanje. U mnogim slučajevima poistovjećuje se sa zaboravnošću koja dolazi s godinama, dok je u stvarnosti riječ o složenom i progresivnom poremećaju koji mijenja život oboljele osobe i cijele porodice. Zbog toga je važno o demenciji govoriti jasno, otvoreno i bez stigme, jer nerazumijevanje i strah često dovode do kasnog traženja pomoći.

Rana dijagnoza, podrška porodice i pravovremena terapija mogu usporiti to bolesti i očuvati dostojanstvo i kvalitet života oboljelih.

Skup simptoma: Demencija nije jedna bolest, već skup simptoma koji nastaju kao posljedica različitih oštećenja mozga. Najčešći uzrok je Alzheimerova bolest, ali postoje i drugi oblici, poput vaskularne demencije povezane s oštećenjem krvnih sudova mozga, kao i mješoviti oblici u kojima se kombinuje više faktora. Zajednička karakteristika svih oblika demencije jeste postepeno pogoršanje kognitivnih funkcija, uključujući pamćenje, pažnju, mišljenje, orijentaciju i sposobnost donošenja odluka.

Prvi znakovi demencije najčešće se uočavaju u okviru porodice. Promjene u ponašanju i funkcionisanju razvijaju se postepeno i u početku mogu biti veoma suptilne. Zapaža se zaboravljanje nedavnih razgovora i događaja, gubljenje predmeta, poteškoće u pronalaženju pravih riječi ili praćenju razgovora. Osoba može početi da ponavlja ista pitanja ili da djeluje zbunjeno u situacijama koje su ranije bile uobičajene. Ovi simptomi često se pripisuju umoru, stresu ili “normalnom starenju”, što dovodi do odgađanja ljekarskog pregleda.

Tok bolesti: Napredovanjem bolesti simptomi postaju izraženiji i sve više utiču na svakodnevni život. Pojavljuju se poteškoće u obavljanju uobičajenih aktivnosti, poput pripreme obroka, upravljanja novcem, organizacije obaveza ili korištenja prevoza. Osoba se može dezorijentisati čak i u poznatom okruženju, i tada gubi osjećaj za vrijeme, datume i redoslijed događaja. Česte su i promjene u ponašanju i raspoloženju, od povlačenja i gubitka interesa za ranije važne aktivnosti, do razdražljivosti, anksioznosti ili sumnjičavosti.

Demencija duboko utiče na identitet oboljele osobe. Kako bolest napreduje, dolazi do postepenog gubitka samostalnosti, a nerijetko i do promjena u ličnosti. Osoba koja je ranije bila samostalna, odgovorna i aktivna može postati nesigurna, zbunjena i zavisna od pomoći drugih,. Ovakve promjene teško pogađaju, kako oboljelog, tako i članove porodice, koji se suočavaju s osjećajem gubitka bliske osobe kakvu su poznavali, iako je ona i dalje prisutna.

Porodica u ovom procesu ima ključnu ulogu. U najvećem broju slučajeva članovi porodice postaju primarni njegovatelji, bez formalne obuke i uz veliki emocionalni i fizički napor. Briga o osobi sa demencijom podrazumijeva stalno prilagođavanje svakodnevnih aktivnosti, organizaciju liječenja i nadzor zbog sigurnosti oboljelog. Njegovatelji se često suočavaju s iscrpljenošću, osjećajem krivice, tugom i nesigurnošću, što ukazuje na potrebu za organizovanom podrškom, savjetovanjem i edukacijom.

Dijagnoza: Rano prepoznavanje simptoma jedan je od najvažnijih elemenata u pristupu demenciji. Iako ne postoji oštra granica između “uobičajenog” zaboravljanja i početka demencije, određeni znakovi zahtijevaju posebnu pažnju. Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, dezorijentacija u prostoru i vremenu, poteškoće u komunikaciji, promjene raspoloženja i povlačenje iz uobičajenih aktivnosti nisu tipične karakteristike zdravog starenja i zahtijevaju stručnu procjenu.

Postavljanje dijagnoze demencije zasniva se na sveobuhvatnom pristupu. Ljekar prikuplja detaljnu anamnezu, razgovara s oboljelom osobom i članovima porodice, te procjenjuje kognitivne funkcije pomoću različitih testova. Po potrebi se koriste i dodatne dijagnostičke metode kako bi se isključili drugi uzroci simptoma, poput depresije, metaboličkih poremećaja ili neuroloških oboljenja. Iako dijagnoza demencije često predstavlja veliki emotivni teret, ona istovremeno omogućava planiranje daljeg liječenja, organizaciju podrške i prilagođavanje životnih navika.

Demencija je u većini slučajeva neizlječivo, hronično stanje, ali to ne znači da ne postoje mogućnosti djelovanja. Savremeni pristupi liječenju usmjereni su na usporavanje progresije bolesti i očuvanje kvaliteta života što je duže moguće. Farmakološko liječenje može doprinijeti stabilizaciji kognitivnih funkcija i ublažavanju pojedinih simptoma, posebno u ranim i srednjim fazama bolesti. Efekti terapije su individualni, ali je zajedničko da je korist najveća kada se liječenje započne na vrijeme, nakon postavljanja pravovremene dijagnoze.

Prevencija: Prevencija demencije postaje sve važnija tema javnog zdravlja. Iako ne postoji način da se u potpunosti spriječi razvoj bolesti, brojna istraživanja ukazuju na povezanost zdravlja krvnih sudova i zdravlja mozga. Kontrola krvnog pritiska, šećera i holesterola, redovna fizička aktivnost, zdrava ishrana i mentalna stimulacija kroz učenje, čitanje i rješavanje zadataka mogu imati pozitivan uticaj na očuvanje kognitivnih funkcija. Socijalna povezanost takođe ima važnu ulogu, jer osobe koje ostaju aktivne i uključene u društveni život, imaju manji rizik od razvoja kognitivnog propadanja.

Demencija predstavlja sve veći izazov i za zdravstvene i socijalne sisteme, posebno u društvima s izraženim starenjem populacije. Povećanje broja oboljelih prati i rast potreba za specijalizovanim uslugama, stručnim kadrom i prilagođenim modelima podrške. Istovremeno, stigma i nedovoljno razumijevanje demencije i dalje su prisutni, što može dovesti do izolacije oboljelih i njihovih porodica i odgađanja traženja pomoći.

Uprkos tome što demencija mijenja tok života oboljelih i njihovih najbližih, kombinacija stručne pomoći, porodične podrške, edukacije i društvene odgovornosti može značajno unaprijediti kvalitet svakodnevice. Sistematski pristup, koji uključuje zdravstvene ustanove, socijalne službe, lokalne zajednice i organizacije civilnog društva, predstavlja osnovu za stvaranje okruženja u kojem se osobe s demencijom i njihove porodice ne osjećaju napušteno i prepušteno same sebi.

Nemoj me zaboraviti

Učestalo zaboravljanje nedavnih događaja, ponavljanje istih pitanja, zbunjenost u poznatom okruženju, teško pronalaženje riječi i postupno povlačenje iz društva mogu ukazivati na nešto više od “normalnog starenja”.

Razgovor s ljekarom predstavlja prvi i najvažniji korak ka razumijevanju simptoma, postavljanju dijagnoze, planiranju daljeg liječenja, te usporavanju napredovanja bolesti.

Ovakve promjene zaslužuju ozbiljno shvatanje, jer demencija, uz pravovremeno prepoznavanje, može biti dijagnostifikovana u ranoj fazi.

 

Anksioznost je po učestalosti, jedan od najčešćih psihičkih problema na svetu. Globalno, anksiozni poremećaji pogađaju oko 4.4% populacije. Od anksioznosti pati 359 miliona ljudi prema podacima za 2021. godinu. Svetska zdravstvena organizacija navodi da su devojke i žene pogođene češće nego dečaci i muškarci, a simptomi često počinju u detinjstvu ili adolescenciji.

Nažalost, samo oko 27.6% ljudi koji imaju potrebu za lečenjem anksioznosti, zaista ga i dobije. Šta to praktično znači? Kao i mnogi drugi zdravstveni problemi, anksioznost zbog niza kulturalnih i društvenih faktora nesrazmerno više pogađa žene. Budući da je tako, rešenje anksioznosti će se više odraziti na poboljšanje kvaliteta života žene.

Kako se anksioznost definiše?

Da bismo odgovorili na pitanje šta bi konkretno bilo drugačije da postoji vakcina za anksioznost, potrebno je da razumemo šta je anksioznost i kako se i kada ona tretira danas. Asocijativno, svi znamo šta je anksioznost. Doživljavamo je kao apstraktnu smetnju, nervozu, osećaj koji je posledica neimenovane frustracije. Nemir, trema ili nelagoda. Iščekivanje, neizvesnost.

Anksioznost se u psihologiji i medicini najčešće definiše kao strah bez vidnog uzroka, osećaj strepnje i negativnog predosećaja. Opisuje se kao osećaj nervoze, brige ili nelagode. Svi ovi osećaji predstavljaju evolucioni odgovor na pretnju ili psihološki stres. U svojoj neurotipičnoj formi anksioznost ima koren u strahu i služi funkciji preživljavanja. Poremećajem se smatra kada se anksioznost javlja u neprimereno vreme, kada je učestala i kada je toliko intenzivna i dugotrajna da ometa uobičajeno funkcionisanje.

Kako telo reaguje na anksioznost?

Anksioznost potiče iz straha i aktivira telo da se pripremi za delovanje u opasnosti. Kada je osoba suočena sa opasnom situacijom, pokreće se borba ili beg način funkcionisanja (fight or flight mode). Tada dolazi do fizičkih promena koje telu obezbeđuju energiju i snagu za suočavanje sa pretnjom. U situaciji stresa, povećan dotok krvi u srce i mišiće. Na neurološkom nivou, anskioznost ne izgleda drugačije od straha u situaciji opasnosti. Među telesnim simptomima anksioznosti navode se otežano disanje, vrtoglavica, znojenje, ubrzan rad srca i tremor.Kako bi potencijalna vakcina za anksioznost delovala?

Postojeći anksiolitici uglavnom deluju neurofarmakološki, neposredno na signalizaciju u nervnom sistemu, tako što se menja neurotransmisija da bi se smanjili simptomi anksioznosti. Benzodiazepini deluju na akutnu anksioznost, dok lekovi iz grupe inhibitora serotoninskih i noradrenergičkih puteva deluju sporije i koriste se za dugoročnije lečenje anksioznih poremećaja.

Nasuprot tome, hipotetička vakcina bi ciljala imunobiološku podlogu kod jednog broja pacijenata. Lek zasad nazivamo vakcina, jer bi delovanje bilo vezano za preventivnu ili rezilijencijsku intervenciju. Drugim rečima – stvorila bi se otpornost na efekte koje anksioznost ima na organizam. Technology Networks ovu preventivu anksioznosti definiše kao pristup koji bi mogao povećati otpornost na stresno izazvane psihijatrijske ishode.

Vakcina za anksioznost je proizvod istraživanja koje polazi od pretpostavke da je moguće smanjiti stresom izazvanu inflamaciju koja kod nekih ljudi doprinosi anksioznim simptomima. Prema jednom od naučnih radova koji se bave ovim istraživanjem, hronični stres aktivira neuroinflamatorne procese i menja funkciju moždanih regiona uključenih u anksioznost.

Studije primene kulture Mycobacterium vaccae i novije studije molekula PA-915 na životinjama, pokazuju da imunizacija stvara antiinflamatorno u prvom, odnosno imunoregulatorno stanje u drugom slučaju. I najvažnije – postojeća rešenja smanjuju stresom izazvano anksiozno ponašanje. PA-915 cilja PAC1 receptore, koji imaju ključnu ulogu u anksioznosti. Blokiranjem ovih receptora, molekul smanjuje intenzitet odgovora mozga na stres.

U tom smislu, hipotetička vakcina protiv anksioznosti bi smanjila biološku podlogu ranjivosti. Smanjila bi našu ranjivost na stres i samim tim – štetu koju stres stvara u organizmu. Malo li je?

Možemo li da zamislimo svet bez anksioznosti?

Naravno, ne možemo odmah zamisliti svet bez anksioznosti, ali kada bismo značajno povećali rezilijentnost na stres, moguće je da se mnogi oblici anksioznosti se ne bi ni razvili u toku života. Šta to znači?

Možemo li da zamislimo svet koji ne bi bio oblikovan odlukama donetim u eksremnom stresu i strahu ili bežanjem od ovih osećanja? Šta ako se ne bismo plašili odbijanja, ispita, govora u javnosti? Šta bi se desilo da nestane strah od visine, otvorenog ili zatvorenog prostora?

Šta bi konketno moglo da bude drugačije?

Svet bi bez anksioznih poremećaja verovatno imao merljive demografske posledice. Najviše u obrazovanju, na tržištu rada i u raspodeli ljudi po profesijama. Kako je anksioznost jedan od veoma rodno neravnopravnih poremećaja – ove bi se promene mogle tumačiti i kao revolucija za žene. Današnje statistike pojavljivanja anksioznosti mogu da nam ukažu na to u kom bi se smeru svet menjao odnosno ako bismo uspeli da na duže staze stvorimo otpornost na anksioznost.

Socijalni strahovi i javni nastup

Svet bi konačno prestao da bude građen po meri ekstrovertnih ljudi. Introvertni ljudi koji osećaju anksioznost na pomen prijema, javnog događaja ili nastupa – uz otpornost na stres, dobili bi šansu da budu daleko više prisutni u javnosti. Svi oni koji su mucali, znojili se i dobijali različite gastrointestinalne smetnje, postali bi jači i samopouzdaniji. Upravo u situacijama koje su izbegavali.

Ljudi sa izraženom anticipatornom anksioznošću lakše bi ulazili u situacije koje traže brzu procenu i delovanje. Predavanja, intervju, audicije, pregovore, networking, političke debate, medijske nastupe. Samo uz otpornost na anksioznost, ne bi nužno postali bolji govornici, ali bi se smanjio broj onih koji uopšte ne pokušaju. Posledica bi bila ne samo šira već i potpuno drugačija baza kandidata u profesijama koje selekciju vrše preko vidljivosti i performansa: akademija i nastava u školi, pravo, politika, menadžment, prodaja, izvođačke umetnosti, mediji i druge javne profesije.

Profesije visokog rizika

Vatrogasci, spasioci, hitna pomoć, policija, vojska, ratni reporteri, alpinisti, radnici na naftnim platformama – primetićete da se u profesijama visokog rizika uobičajeno koristi muški rod. Ova konvencija je nastala jer su te profesije, kao i rizik uostalom, percipirane kao dominantno muške a osnova te podele je vezan za socijalno adaptiranje na osećanja straha i anksioznosti kod dečaka i devojčice od najranijih dana.

Otpornost na anksioznost, smanjila bi efekat patološke preplavljenosti odnosno efekte straha, dok bi zadržala funkcionalnu procenu opasnosti. To praktično znači da bi žene mogle da doprinesu u profesijama iz kojih su vekovima bile isključivane ali i da bi te profesije bile nemerljivo izmenjene prisustvom žena u njima. Ratovanje ali i ratna fotografija i izveštavanje, zaštita i saniranje posledica prirodnih katastrofa, kao i rizični poslovi u industriji energetike – dobili bi rodni balans i žensku perspektivu. To bi se možda odrazilo na potpuno drugačiji tretman rizika i očuvanje zdravlja i života ljudi.

I visokog stresa i visoke odgovornosti…

Iako pomenute kao profesije stalne procene, profesije u visokom biznisu, politici, vrhunskoj nauci su i profesije drugačijeg tipa visokog rizika – jer i stres i rizik potiču od ogromne odgovornosti. Nažalost, statistike kažu da su žene odsutne na mestima CEO funkcija, u vrhu izvršne politike i među najvišim naučnim i akademskim položajima. Prema listi Fortune 500 iz 2024. godine, žene su tek 9% of CEO pozicija i tek 33% mesta u upravnim odborima.

Da li bi se desili slučajevi kao što je Epstein da ima više žena na rukovodećim mestima? U 2026. godini, samo 28 zemalja vode žene kao predsednice ili premijerke, dok 101 zemlje nikad nisu imale ženu na čelu, prema poslednjim istraživanjima IPU i UN Women. Nešto bolja je situacija u nauci, žene čine trećinu među istraživačima, u EU koja najviše radi na ravnopravnosti žene su na oko 30% vrhunskih akademskih pozicija a 26% žena su na čelu institucija, dok je u nacionalnim akademijama oko samo 19% žena.

Biće potrebno dugo da se ove statistike izmene, ali možemo li da zamislimo svet u kome će žene biti otporne na svakodnevni hronični stres? Kako će izgledati planiranje i postavljanje ciljeva kada se postigne bliža rodna ravnopravnost? Ili sredina sa nemerljivo manje štete koju proizvodi stres, baš na mestima odlučivanja? Stres nije saveznik ni muškarcima ni ženama, ali bitno utiče na to da žene koje su i dalje višestruko opterećene neplaćenim kućnim radom odustanu od karijera koje stres multipliciraju.

Sportovi

Ako razmišljamo o tome kako bi sport izmenila vakcina protiv anksioznosti –  najveći efekat bi verovatno bio u disciplinama gde performans zavisi od kontrole pobuđenosti pod procenom. Gimnastika, skokovi u vodu, tenis, golf, streljaštvo, borilački sportovi, umetničko klizanje, penjanja, ekstremni sportovi bi pretrpeli najviše izmena u tipu dece i mladih koji se odlučuju na ove karijere. Kada bi se vakcina primala u ranom dobu, deca koja su inače percipirana kao plašljiva ili stidljiva, povučena u sebe – lakše bi se odlučivala na bavljenje sportom ali i istrajavanje u vežbanju što je mnogo važnije od samog profesionalnog sporta.

I ne samo to –  karijere sportista bi tekle drugačije, uz otpornost na anksioznost bilo bi manje burn-outa, konflikta i preopterećenja, povlačenja iz takmičenja i izbegavanje povratka u takmičenje nakon povrede. U hipotetičkom scenariju sa manjom anksioznom reaktivnošću bilo bi više stabilnosti u sportskim nastupima, više povrataka i manje ranog osipanja. Kod sportova koji zavise od finog osećaja za opasnost kao što su spust, motociklizam, alpinizam, ne bi došlo do potpunog nestanka straha već bi se promenila struktura osoba koje se inače odlučuju na ove visokorizične sportove.

Obrazovanje

Vakcine protiv anksioznosti, iako se ne setimo toga na prvi pomen, dramatično bi izmenila demografiju unutar obrazovanja ali i samu dinamiku obrazovanja. Bilo bi manje stresa pred pismene zadatke, manje odlaganja ispita i manje napuštanja studija pri prvim neuspesima.

Mogli bismo da očekujemo više prijavljivanja za stipendije, doktorate, kompetitivne programe što bi izmenilo osim rodne i klasnu strukturu studenata na univerzitetima. Pojavilo bi se mnogo više deprivilegovanih studenata čiji su strahovi od neuspeha posledica ogromnih životnih poteškoća. Takođe, smanjio bi se jaz između realne sposobnosti i iskorišćenog kapaciteta jer bi otpornost na anksioznost svima koji se obrazuju pomogla da iskoriste svoj puni potencijal.

Između četiri zida – uticaj anksioznosti na kvalitet intimnih odnosa i svakodnevicu

Ne razmišljamo o tome često, ali bilo bi dobro da se zamislimo koliko anksioznost oblikuje našu svakodnevicu. Zamišljajući svet u kome bismo bili otporni na efekte straha i stresa, jedan od najznačajnih polja promene bi bio naš intimni život. Veća otpornost na anskioznost značila bi promenu dinamike interpersonalnih odnosa. Bilo bi manje izbegavanja konflikta što je polje koje se direktno odnosi na žene ali i manje izbegavanja odnosa, i vezivanja – što je predominantno problem muškaraca.

Privatnom životu pripadaju i strahovi od vožnje, odlazaka kod lekara, putovanja, selidbe, promena posla, roditeljstva. Ne samo da bi privatni životi bili bogatiji, već bi se demografija izmenila – tako što bi bilo više žena koje voze automobil i manje su zavisne od muškaraca i vezane za kuću. Isto tako, i muškarci i žene bi, pod uslovom da se iskoreni strah od zubara i lekara, išli redovno na kontrole i poboljšali ukupnu prevenciju. Bez straha od osude bi sa stručnjacima bi razgovarali otvoreno i iskreno i tako doprinosili boljim ishodima lečenja.

Da li možemo da zamislimo drugačiji svet?

Najzanimljiviji deo budućeg sveta je taj što ako bi vakcina protiv anksioznosti radila, njen efekat ne bi bio ravnomerno raspoređen, već bi umanjila nejednakosti koje postoje. Drugim rečima, vakcina protiv anksioznosti imala bi najveći uticaj tamo gde je danas mnogo latentnog kapaciteta blokirano strahovima. Imali bismo drugačiji i inkluzivniiji pristup obrazovanju koji bi promenio dostupnost pojedinih zanimanja i na kraju – izmenilo bi se tržište rada. Ne možemo da tvrdimo da bi svako bio najbolja verzija sebe, ali svakako bi se poboljšalo ostvarivanje potencijala i komunikacija sopstvenih vrednosti. Možda bi ova vakcina označila kraj imposter sindromu.

Slika sveta bi se promenila i u kvalitativnom smislu – to znači da bismo imali drugačiji, pre svega u javni život. Svet influensera, medija i izvođačkih umetnosti ali i svet vrhunske nauke, politike i biznisa je za sada oblikovan prema ljudima koji su prodorniji, rezilijentni na stres a rizik i opasnost doživljavaju kao uzbuđenje. Ove osobine često dele i ne tako sjajne osobe sa odlikama da “gaze preko mrtvih”, rade bez saosećanja i kajanja i bez puno razmišljanja ulaze u rizike koji su često pogubni ne samo za druge ljude, već za živi svet u celini.

Ako bismo do kraja išli u zamišljanje utopije, prisetićemo se da je Edmund Burke rekao da je sve što je potrebno za trijumf zla jeste da dobri ljudi ne čine ništa. Šta ako bi nova sfera farmakologije osnažila one koji inače stoje po strani da se uključe i preduzmu korake koji su potrebni da svet dobije potpuno drugi karakter? Previše je da to očekujemo od jednog jedinog leka, ali svakako vredi razmisliti o promeni paradigmi na koje smo se navikli kao da su zauvek nepromenjive.

Izvor: Journal.rs

Kad se sezona lošeg vremena oduži, oduži se i razdoblje češćih respiratornih bolesti. Poznato nam je da, u prosjeku, dijete godišnje preboli do osam infekcija dišnih puteva, a vrtićka djeca i do 12. Često si postavljamo pitanje zašto neka djeca u kontaktu s istim uzročnikom razviju tek lakše prehlade dok druga obole od teških formi upale pluća? Zašto su neka djeca duže bolesna od drugih? Zašto teže ozdravljuju? Zašto neka djeca gotovo da nikada nisu bolesna ili vrlo rijetko?

Naravno da sve to ovisi o vrsti uzročnika s kojim se djeca sreću, uspješnosti terapije koja se provodi, dobroj suradnji liječnika i roditelja, dobi djeteta, genetskoj predodređenosti, stilu života, ali veliki utjecaj ima imunitet, dakle prirodna obrana organizma.

Obrambeni sustav nije sazreo

Dijete je najčešće bolesno do treće godine života zato što njegov imunitet ili obrambeni sustav nije sazreo. Tek u dobi od 10 do 12 godina dostiže razinu odrasle osobe. Imunitet čine niz obrambenih reakcija izazvanih stranim tijelima i mikroorganizmima unesenim u organizam. Tako se stvara otpornost prema bolestima.Ta prirodna otpornost ili imunitet djeteta u najranijoj dobi ovisi od imuniteta majke.

Već tijekom trudnoće majka krvlju prenosi svojem plodu zaštitna tjelešca koja ga štite od infekcija. Prvim podojem novorođenče dobiva zaštitu od svoje majke jer je to prvo mlijeko bogato antitijelima, te se iz toga razloga i naziva prvim cjepivom. Slijedom toga nameće se zaključak da je majčino mlijeko jedan od najboljih izvora zaštite od bolesti. Dokazano je da su dojena djeca otpornija na različite infekcije, od upale uha, upale pluća, poremećaja prehrane. Imunitet je najjednostavnije rečeno otpornost organizma, sposobnost obrane od bolesti.

Izbjegavajte zatvorene prostore

Već je navedeno da se dijete rodi s imunitetom naslijeđenim od svoje majke i to traje prvih nekoliko mjeseci života. Postepeno razvija vlastiti i to naseljavanjem fiziološke bakterijske flore u usnoj šupljini i crijevima. Problem nastaje kada se imunitet stečeni preko majke istroši, a vlastiti nije sazreo. To je obično oko osmog do desetog mjeseca života.

Tada su djeca najosjetljivija i najnezaštićenija od bolesti. Na to treba misliti u ove jesenske i zimske mjesece te izbjegavati zatvorene prostore gdje boravi više ljudi, osobito ako među njima ima i bolesnih. S obzirom na to da je imunitet djeteta do treće godine na nižoj razini od starijeg djeteta, preporuka je pedijatara da se djeca ne uključuju u kolektiv prije navršene treće godine života ako imaju drugu mogućnost čuvanja djeteta.

Prehranom i kretanjem protiv bolesti

U cilju zaštite od bolesti prehrana djece treba obilovati vitaminima A, B6, C, E. (mlijeko, mrkva, rajčica, paprika, morska riba, banane, maslinovo ulje, zeleno povrće, voće), željezom, cinkom. Kretanje potiče imunitet. Treba to imati na umu ako imamo dijete koje satima sjedi uz kompjutor ili TV. Kod pojačane fizičke aktivnosti srce pumpa više krvi te obrambene stanice brže putuju tijelom. Preporučuje se fizička aktivnost barem pola sata dnevno.

Kod manjeg djeteta za šetnju treba birati doba dana kad je toplije i nema vjetra. U slučaju češćeg i težeg pobolijevanja djeteta imamo mogućnost učiniti određene laboratorijske pretrage kako bismo mogli postaviti dijagnozu slabije razvijenog imunološkog sustava. U slučaju nižih vrijednosti od normalnih imamo terapijskih mogućnosti kako bismo pomogli takvom djetetu da prebrodi razdoblje smanjenog imuniteta do razdoblja kada će biti sposobno proizvoditi vlastitu obranu od bolesti. A to je već u rukama liječnika koji skrbi o djetetu. Uloga roditelja je pratiti dijete i prepoznati njegove potrebe te sudjelovati s odabranim liječnikom u zajedničkoj brizi o djetetu, na obostranu korist i zadovoljstvo.

Izvor: Miss7