Nalaze se na listama čekanja Fonda solidarnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH, koji nema novca za nabavku neophodnih lijekova. S druge strane, Vlada FBiH tom fondu duguje 1,5 milijardi KM.

Četiri udruženja koja okupljaju oboljele od karcinoma te reumatskih bolesti, ovih dana upućuju dramatične vapaje u cilju iznalaženja rješenja u nevjerovatnoj situaciji u kojoj se nalaze onkološki pacijenti.

Naime, kako navode čelnici udruženja, više od hiljadu i po pacijenata se nalazi na listi čekanja za dobijanje lijekova ili odlazak na liječenje u inozemstvo pri Fondu solidarnosti Zavoda zdravstvenog osiguranja FBiH. Međutim, lista ne može biti skraćena jer fond trenutno nema novca prevashodno za nabavku lijekova.

Umiru bez prilike da dobiju liječenje

“Zaključno s 31. julom ove godine, na listi čekanja nalazi se 1.590 pacijenata, od čega njih više od 800 treba urgentno liječenje lijekovima i terapijama, dok oni preostali trebaju medicinsko zbrinjavanje izvan zemlje. Mi smo sada u septembru te su brojevi znatno veći, a naša udruženja bilježe smrtne ishode oboljelih, koji nisu ni dobili priliku da se liječe”, kaže za Klix.ba Sead Sefić, predsjednik Udruženja oboljelih od raka prostate FBiH.

Ukazujući na dramatično stanje, naš sagovornik navodi da su predstavnici četiri udruženja u Parlament FBiH uputili inicijativu za amandman na rebalans federalnog budžeta za 2023. godinu, kako bi za potrebe liječenja najtežih oboljenja bila izdvojena neophodna sredstva.

“Problem je počeo nastajati još od 2002. godine, kada je zakonom formiran Fond solidarnosti FBiH, čiji se budžet puni iz dva izvora, odnosno iz doprinosa zdravstvenog osiguranja i transfera iz federalnog budžeta. Samo prve, odnosno 2002. godine je propisani koeficijent ispoštovan. U svim ostalim godinama, Fondu solidarnosti FBiH novac nije uplaćivan, a Vlada FBiH ne ispunjava svoje zakonom propisane obaveze.

To je dovelo do dugovanja od milijardu i 530 miliona KM za liječenje najtežih oboljenja. Mi ne živimo u nadi da će vlada pokriti te troškove jer su to ogromna sredstva”, ističe Sefić.

Prema proračunima, za osiguranje liječenja onkoloških pacijenata koji se trenutno nalaze na listi čekanja, potrebno je izdvojiti dodatnih 70 miliona KM. Sefić navodi da je potrebno pristupiti sistemskom rješenju problema jer u suprotnom, dramatična situacija bi mogla biti i iduće godine, shodno kontinuiranom porastu broja oboljelih od nekog oblika karcinoma.

“Mi smo dosad imali nekoliko sastanaka sa nadležnima, ne dozvoljavamo paušalna rješenja u kojima se spominje iznos od pet miliona KM. U Fondu solidarnosti FBiH nedostaje okvirno 70 miliona maraka i mi insistiramo da se to pokrije”, potcrtava Sefić.

Liječenje jednog onkološkog pacijenta košta od 40 do 200 hiljada KM, a bez lijekova mnogi sada gledaju smrt u oči. U dramatičnoj situaciji, pacijenti svakodnevno putem grupa na društvenim mrežama traže lijekove na poklon.

“Ispod svakog ljudskog dostojanstva je da mi kao lešinari čekamo da nam jedna žena umre, kako bismo njene lijekove koji su ostali predali drugoj pacijentici. Kao pacijenti ne tražimo ništa što nam zakonski ne pripada, kao porezni obveznici plaćamo svakoga mjeseca doprinose za zdravstveno osiguranje. To bi trebala učiniti i Vlada FBiH koja Fondu solidarnosti FBiH duguje milijardu i po maraka”, priča nam predsjednica Udruženja oboljelih od raka dojke Renesansa Enida Glušac.

Prema riječima naših sagovornika, tendencija rasta oboljelih od nekog oblika karcinoma sveprisutnija je u našoj zemlji, a shodno tome povećava se i iznos novčanih sredstava koja je potrebno izdvojiti. Konkretno u FBiH, prije šest mjeseci na listi čekanja za dobijanje terapije nalazilo se 209 oboljelih od metastatskog karcinoma dojke, dok ih je danas 313.

Organski rast i ponuda šireg portfolija pacijentima i zdravstvenim radnicima putem akvizicija i partnerstava omogućili su STADI da poveća korigovanu prodaju Grupe za   15% na 1.768 milijardi evra u prvoj polovini 2022.

Korigovana za valutne fluktuacije i specijalne efekte, zarada prije kamate, poreza, deprecijacije i amortizacije (EBITDA) porasla je za 23% na 386.5 miliona evra.

STADA je imala benefit od opsežnog rasta na tržištima za svaki od svoja tri strateška proizvodna segmenta: zdravstvene proizvode široke potrošnje, generičke proizvode i farmaceutske specijalitete.

“Naročito sam ponosan,” ističe generalni direktor STADE Peter Goldschmidt, “kako približno 13,000 koleginica i kolega širom svijeta nastavlja da raste kroz preduzetništvo, uz agilnost i integritet i kao One STADA. Veoma visoki nivoi angažovanja nedavno potvrđeni kroz globalnu anketu zaposlenih vode do mnogih novih inicijativa u promjenljivom zdravstvenom okruženju.”

“Fokus na upravljanje kompleksnim portfoliom koji se sastoji od preko 25,000 skladišnih jedinica (SKUs) koje se obezbjeđuju putem ojačane i otporne mreže lanca snabdijevanja omogućio je STADI da dosljedno održava visok nivo usluge i da može zadovoljiti potražnju, nadmašujući time tržišni prosjek,” istakao je Goldschmidt.

“Želio bih ovom prilikom da se zahvalim našim partnerima širom svijeta, kojih je više od 500, koji nas podržavaju u daljoj izgradnji naše mreže lanca snabdijevanja i koji činimo još otpornijim na krize.”

“U mnogim zemljama mogli smo povećati naše učešće na tržištu u oblasti zdravstvenih proizvoda široke potrošnje i generičkih proizvoda, dok nastavljamo da unapređujemo naš portfolio i pajplajn.”

Prodaja zdravstvenih proizvoda široke potrošnje porasla je za 25%

Akvizicije i partnerstva koja koriste STADINU opsežnu platformu marketinga i prodaje, zajedno sa internim širenjem proizvoda kroz lansiranje i proširenje linija, podigli su korigovanu prodaju u STADINOM segmentu zdravstvenih proizvoda široke potrošnje u prvih šest mjeseci 2022. za 25% na 729,2 miliona evra.

Zdravstveni proizvodi široke potrošnje činili su 41% STADINE prodaje Grupe u prvoj polovini godine.

Prodaja zdravstvenih proizvoda široke potrošnje ostvarila je benefit pošto je STADA sredinom 2021. godine uspješno integrisala svoju akvizicijuju Sanofijevih 16 etabliranih lokalnih i regionalnih brendova zdravstvenih proizvoda široke potrošnje pretežno evropskim zemljama. Takođe od novembra 2021. STADA distribuira Sanofijev portfolio zdravstvenih proizvoda široke potrošnje u 20 zemalja širom Evrope.

Generički segment sveobuhvatno raste

Obezbjeđivanje pacijentima dostupnosti lijekova odmah nakon isteka ili otkaza patenta i ekskluzivnih prava pomoglo je STADI da poveća korigovanu prodaju u generičkom segmentu za 6% na 697.1 miliona evra u prvih šest mjeseci 2022.

Rast u segmentu generičkih proizvoda, koji je predstavljao 39% STADINE prodaje Grupe u prvom polugodištu, bio je sveobuhvatan, a pokretale su ga ključne zapadnoevropske zemlje, što je pomoglo STADI da zadrži lidersku poziciju u prvih pet kompanija u ovom segmentu širom Evrope.

Korigovana prodaja STADINE sve veće liste farmaceutskih specijaliteta porasla je za 12% na 341.8 miliona evra na korigovanoj bazi u prvoj polovini 2022. čineći jednu petinu prodaje Grupe.

Osnova za dalja ulaganja

EBITDA grupe je porasla za 36% na 450.2 miliona evra na osnovu rasta prodaje od 17% na 1,768.1 miliona evra. STADA je takođe održala disciplinu po pitanju troškova poslovanja, a pritom je nastavila sa ulaganjima u podrškom marketingu i prodaji. Povećanje od 71% u operativnom gotovinskom toku obezbijedilo je dobru finansijsku osnovu za dalja ulaganja.

Da bi podržala svoj portfolio koji se sve više širi putem internog i eksternog razvoja, STADA je, ranije ove godine, najavila projekat vrijedan 50 miliona evra za izgradnju centra za lanac snabdijevanja u Turdi, Rumunija. Očekuje se da će ova lokacija, koja će imati inicijalni kapacitet isporuke 100 miliona pakovanja godišnje, kreirati dodatnih 375 radnih mjesta.

STADIN naglasak na posvećenosti obezbjeđivanja održivog zapošljavanja, snabdijevanja lijekovima i ekonomskih investicija – kao što je pokazano učešćem Grupe u Globalnom dogovoru UN – biće u bliskoj budućnosti detaljno prikazani u prvom Izvještaju o održivom razvoju za cijelu STADA Grupu.

“Održivost je za nas u STADI prirodna stvar“, naglašava tehnički direktor Migel Pagan. “Za nas briga o zdravlju ljudi uključuje donošenje pouzdanih rješenja za naše pacijente i partnere, kao i podršku javnim vlastima u izgradnji održivih zdravstvenih sistema.”

 O kompaniji STADA Arzneimittel AG

Sjedište kompanije STADA Arzneimittel AG je u Bad Vilbelu, Njemačka. Kompanija se fokusira na strategiju koja počiva na tri stuba, generičke proizvode, farmaceutske specijalitete i zdravstvene proizvode široke potrošnje. STADA Arzneimittel AG širom svijeta prodaje svoje proizvode u približno 120 zemalja.

U fiskalnoj 2021. godini, STADA je ostvarila prodaju Grupe od 3.249,5 miliona evra i prijavila je dobit prije kamate, poreza i amortizacije (EBITDA) od 776.5 miliona evra. Na dan 31. decembra 2021. godine, STADA je zapošljavala oko 12.520 ljudi širom svijeta.

Vođeni pozitivnim stereotipom o humanosti lekarskog poziva i poziva medicinske sestre/tehničara, te indoktrinirani uverenjem da su ove profesije nerazdvojne od plemenitosti i empatije, često zaboravljamo da se za njih odlučuju i obrazuju najrazličitiji tipovi ličnosti. Medicinske škole i fakultete ne upisuju isključivo filantropski orijentisani pojedinci, već oni šarenolikog vaspitnog i socijalnog porekla, vođeni kilometrima različitih poriva, potreba i ambicija. Kao uostalom i svaku drugu školu ili fakultet.

Humani i empatični pojedinci nisu brojni ni u društvu u celini, ni u jednoj profesiji pojedinačno. Pa tako ni među zdravstvenim radnicima. No, vođeni pomenutim pozitivnim stereotipom o nerazdvojnosti medicinske profesije i filantropije, bahatost lekara i medicinskih sestara/tehničara nas uvek neprijatno iznenadi. Zatekne nas kada smo najranjiviji i stoga je niti zaboravljamo, niti lako praštamo.

Ne treba zaobići ni činjenicu da je posebno lekarska profesija od davnina pijedestalna profesija. Jer, bez frizure i novog odela se može, bez kredita još kako tako, a bez zdravlja nikako. Lekar je nosilac Eskulapovog autoriteta koji čine: medicinsko obrazovanje i znanje, pridržavanje etičkih načela, te specifična harizma svojstvena isceliteljima. Znanje i veština lekara čine bedem pred nezamislivim, a tako zastrašujućim bezdanom smrti i nepostojanja, i kao takvi obavijaju lekara harizmom polubožanstva. Nažalost, ova zavodljiva harizma ume da se odmetne u gordost, a gordost je sklona bahatostima svake vrste.

Osiona harizma Eskulapovog autoriteta ne povlači nužno za sobom nestručnost i neznanje lekara. No, činjenica da nam je adekvatna medicinska pomoć ukazana bez saosećanja i lepe reči, a neretko i neljubazno, ostavlja nelagodu i gorak ukus u ustima. Ipak taj grumen bahatosti progutamo sa propisanom dozom medikamenata, nevoljni da se zameramo jer nikad ne znamo kada će nam taj lekar ponovo zatrebati. Naprosto ostajemo zahvalni što smo još uvek živi, pa makar i uniženi. I iznova zvocamo po čekaonicama i likujemo nad povremenim novinskim natpisima o neljubaznosti zdravstvenih radnika.

Kada pored opisanog ljudskog faktora uzmemo u obzir uslove rada medicinskih radnika i odnos države prema zdravstvu, slika postaje još problematičnija. Godine građanskog rata i razaranja na području bivše SFRJ, donele su materijalnu i duhovnu bedu novoformiranim državama regiona i njihovim građanima. Urušene su institucije i sistemi vrednosti. U zdravstvo se nije ulagalo, a poziv zdravstvenog radnika je degradiran. Status je prešao u ruke političara i estrade, dok su zdravstveni radnici završili nešto niže na društvenoj lestvici kao manje važni. Akutelni neoliberalni recept koji propisuje štednju u zdravstvu samo dodatno pogoršava situaciju. Na snazi je zabrana zapošljavanja novih medicinskih kadrova, a postojeći sve više odlaze u privatni sektor ili u zemlje zapadne Evrope u kojima su ovi kadrovi deficitarni.

Bez obzira na razloge iz kojih odabiraju poziv zdravstvenog radnika, svi koji se za njega školuju su učeni i uvereni da je taj poziv važan, čak važniji od drugih. Jer, bez svega se može, ali bez zdravlja nikako.  Kada nakon završenih medicinskih škola i fakulteta dospeju u domove zdravlja i poliklinike, postaju bolno suočeni sa realnošću u kojoj za desetak minuta po pacijentu treba da urade dijagnostiku, sprovedu medicinsku meru, ohrabre, umire i o svemu tome sačine izveštaj. I da sve vreme budu strpljjivi i saosećajni.

U neuslovnim okolnostima koje vladaju u našim bolnicama, to je zaista teško. Kao što je teško i svakodnevno suočavanje sa bolešću i smrću. Da bi zaštitili sebe od teskobe koju bolest sobom nosi, zdravstveni radnici umeju da se pretvore u antropo-inženjere. Oni u čoveku vide isključivo mehanizam bolesti koji treba dešifrovati i telo kome treba pristupiti poput mehaničara i popraviti kvar. To je emocionalno distanciranje koje neprimetno sklizne u otupljivanje. Strah da se bolest i smrt ne zavuku pod beli mantil, da što duže ostanu tuđi, na daljem kraju stetoskopa. Taj strah je ljudski, iskonski i prema njemu niko nije ravnodušan. Pa ni zdravstveni radnici.

A zapravo treba naći vrlo suptilnu ravnotežu između empatije i emocionalne distance. Empatija u smislu potpunog poistovećivanja ometa zdravstvenog radnika i pravilno sprovođenje medicinske mere. Ali zato empatija svedena na razumevanje jeste prava mera koja u radu s obolelima mora da postoji. Veština je saosetiti, a istovremeno neometano i profesionalno pružiti uslugu. Jer oboleli po čekaonicama i bolničkim sobama imaju potrebu kako za dobro sprovedenom medicinskom merom koja će umanjiti ili ukloniti njihove tegobe, tako i za razumevanjem i toplinom koje će umiriti njihove strahove.

Nažalost, ta suptilna ravnoteža se retko postiže. A ruku na srce, ima i pacijenata sa kojima nije lako raditi. Od onih što bi za tih tragično nedovoljnih desetak minuta da ispričaju istoriju svojih bolesti po svim organskim sistemima, zatim onih što su specijalizirali sve internističke medicinske grane na internet forumima, do onih usamljenih što umišljaju bolesti samo da bi se malo družili po čekaonicama i ambulantama.

Umesto da u okviru institucija u kojima rade zagovaraju sistemske promene i izbore se za njihovo sprovođenje, zdravstveni radnici često zanemaruju širu društvenu sliku. Premoreni odrađuju rutinski svoje smene u državnim zdravstvenim ustanovama, a u ostataku vremena ostvaruju dodatne lične i materijalne vrednosti u privatnom sektoru. Za dovoljnu novčanu nadoknadu umeju da budu i strpljivi i saosećajni taman koliko treba.

Kada je u pitanju neadekvatno sprovođenje medicinske mere ili ”lekarska greška”, zdravstvenog radnika možete pozvati na odgovornost. Ali kada je u pitanju neempatičan odnos i neljubazno ophođenje, zdravstvene ustanove ne pokazuju dovoljnu spremnost da sankcionišu kršenje kodeksa ponašanja. Zdravstveni radnici, posebno lekari, su lojalni svom esnafu i nisu zainteresovani da prijavljuju sopstvene kolege. Budući da su direktori zdravstvenih ustanova mahom lekari, ne možete očekivati ni reakciju više instance.

Razumem različitost karaktera i ličnih razloga koji ljude navode da se bave poslom zdravstvenog radnika. Razumem i neuslovne okolnosti u kojima taj rad obavljaju. Razumem i njihovu razočaranost zbog degradacije jedne od najvažnijih profesija. Ali ne smatram da su ovi razlozi opravdanje za neempatičnost i neljubazno ophođenje prema pacijentima. Jer, ma koliko da je zdravstvenom radniku teško, pacijentu je teže.

Kao socijalni radnik u jednoj opštoj bolnici po pozivu obilazim sva odeljenja i sarađujem sa velikim brojem medicinskih sestara/tehničara i lekara. I poznajem one strpljive, osećajne, što uvek imaju lepu reč i širok osmeh. One kojima se pacijenti raduju čak i kad im ne nose najbolje vesti. Jer veruju u njihovu dobru volju da učine sve što je u njihovoj moći da bude bolje. Nema ih dovoljno da sistem okrenu naglavačke, ali ih ima taman da ne izgubimo nadu u jednu od najvažnijih i najtežih profesija koje postoje. A da li je to dovoljno, zaista ne znam.

Da smo mi iz čekaonica nekad nemogući, čak i nepristojni, da mislimo da je naš problem najteži, da se svijet vrti oko nas.

Ali imajte na umu, prije nego povisite ton, prije nego nas “spustite na naše mjesto”, prije nego učinite da se osjećamo glupo, da mi nismo birali da budemo tu, da zavisimo od neke vaše informacije, vaše milosti, vaše posvećenosti.

Donedavno, ova “usluga” je bila besplatna, uz adekvatnu uputnicu. Tako tvrde majke koje su, nažalost, proživjele ovu situaciju. Sada, unazad dva-tri mjeseca, na svim odjeljenjima majke tvrde da mahom nailaze na ispostavljen račun – prvo uplata 45 maraka pa drvena stolica pored dječijeg uzglavlja, bez jastuka, deke, uz oskudan obrok, poput šnite hljeba i viršle.

Fotografija majke iz ove priče, koja u bolesničkoj postelji za ruku drži svog trogodišnjeg dječaka, kap je koja je prelila čašu. Ali samo onima kojima je voda ovdje odavno došla do grla, ne i nadležnima.

“Majka sam dječaka koji ima epizode hipoglikemije. U bolnici smo zadnjih godinu dana skoro svaki mjesec. Do sada nisam plaćala boravak u bolnici. Na zadnjem prijemu su mi rekli da se plaća. Dan 45 km, što uopšte nije malo. Pitala sam odmah po kome osnovu se tako radi. Rekli su da je pravilnik takav i da se obratim Fondu ako mi nešto nije jasno. Mislila sam da je neki novi pravilnik došao na snagu, međutim, u Fondu su mi rekli da se ništa nije mijenjalo. Stupila sam u kontakt sa ekonomskom službom i takođe su mi rekli da nije bilo nikakvih novih dopisa upućenih u UKC. Znači, nista se nije mijenjalo, a promjena je velika”, govori za Lolu ta mama.

Prema Pravilniku FZO, dnevni smještaj ne plaćaju majke dojilje do 12 mjeseci djetetovih, majke djece sa poteškoćama u razvoju, majke djece s malignim oboljenjima. Ipak, slovo na papiru ponekad umre.

“Bila sa sinom puno puta u bolnici, od toga dva puta platila 90 KM, a ni to nisam trebala jer je djete sa poteškoćama u razvoju i majka ima pravo da boravi besplatno, ali eto, niko mi to nije rekao već su mi naplatili dok za to nisam čula od druge mame. Kad sam ih pitala rekli su: ‘Da, pa vi možete besplatno’, a rekoh: ‘Zašto niste rekli to, već mi uzimate novac?’. I da kažem da to plaćas stolicu, ne krevet, jer ja ni krevet nisam imala već sjediš na stolici”, navela je jedna majka.

U Pravilniku je navedeno i da dnevni smještaj ne plaćaju majke djece do šest godina, ako tako ljekar preporuči. A tako je u bolnicama u Sarajevu, Trebinju i Doboju.

“Gle čuda, odjednom su nam dvogodišnjaci postali dovoljno samostalni, a do unazad dva mjeseca majka im je bila potrebna u bolnici. Ko im je tako naredio, zašto je tako, nisam dobila odgovore”, govori mama s početka priče i dodaje da je uz pomoć Saveza humanitarnih organizacija i udruženja RS pokrenula inicijativu za promjenu ove situacije, te se nada da će ostali roditelji stati uz njih.

Adriana Basara, predsjednica humanitarne organizacije “Budimo ljudi” i članica Saveza, ukazuje na problem koji je u cijeloj ovoj priči takođe jako bitan, a odnosi se na brojnost osoblja koje se tokom boravka brine o djetetu, koji dodatno pogađa roditelje koji moraju djecu da ostave u bolnici.

“U redu bi bilo da majka plaća neku participaciju, ali 45 KM po danu za stolicu i šnitu hljeba s paštetom je previše! Drugo bi bilo da imaš jednu sestru na dva-tri pacijenta. Kod nas je jedna sestra na cijelom odjelu. Šta kad ima troje ili više izuzetno febrilne djece?”, pita ona.

Njihovu inicijativu su podržalo i Udruženje građana DRIP, gdje smatraju da je ovakva situacija neopravdana.

“Gradu koji teži da bude prijatelj djece ovakva situacija ne priliči. Ako pričamo o natalitetu onda treba da radimo na podršci budućim roditeljima i roditeljima, a ne da im kroz ovakve procedure otežavamo roditeljstvo koje je im je i ovako otežano u svim segmentima”, dodaju iz DRIP-a.

“Ja kada sam bila na prijemnom žena drži dijete i sestra joj govori kako je dan 45 KM, a žena poče plakati. Toliko je bilo žalosno da vam opisati ne mogu… Ja sam morala da platim 90 KM. Za šta? Ja odgovora nemam. Inače sam radnik kojem se svaki mjesec odbijaju sredstva za zdravstvo, redovno zdravstveno se uplaćuje i OPET izvoli i plati. Ta dva dana sam bila na bolovanju, usljed čega su mi moja redovna primanja smanjena…” Lice i naličje našeg društva prikazano kroz komentare dvije majke na društvenim mrežama. Društva koje svako malo poziva da stanemo u kraj bijelog kugi i da žene već jednom shvate da je nužno da rađaju, da ne budu sebične, da za tako nešto nema izgovora, jer nas, u protivnom, neće biti. Jer, sve ima svoju cijenu, zar ne…

Naslovna fotografija: Jeep5d / Shutterstock

Daleko smo odmakli od točka, a IT vrijeme nosi neke nove velike umove. I nisu oni tamo negdje, već u vašoj ulici.

U Banjaluci je početkom decembra prošle godine održan „Hackathon – Zajedno postižemo više“, događaj  koji je okupio 60 mladih genijalaca. Odmjeravali su snage u razvoju društveno odgovornih aplikacija. Borba je trajala tri dana, ali nam pokazala i neka nova imena koja bi trebalo da zapamtite.

Mirjana Janković bila je dio tima koji je osvojio drugo mjesto. Njihova aplikacija „SOS Button“, koju su napravili za 48 sati, namijenjena je zdravstu. Jednostavna je i ima veliku mogućnost daljeg razvijanja, a tim smatra da ima realne šanse da zaživi jer su troškovi ulaganja u razvoj minimalni.

„Riješili smo problem obavještavanja hitne službe za pacijente koji imaju svega par sekundi da jave svoju lokaciju i problem koji imaju. To je sistem koji sutra može da se instalira u bilo koju hitnu službu. Za razliku od današnjeg telefonskog poziva, ovu uslugu mogu da koriste i slijepi i gluhonijemi sugrađani koji sada nemaju tu opciju“, navodi Mirjana.

Mirjana Janković bila je dio tima koji je osvojio drugo mjesto. Njihova aplikacija „SOS Button“, koju su napravili za 48 sati, namijenjena je zdravstu. Jednostavna je i ima veliku mogućnost daljeg razvijanja, a tim smatra da ima realne šanse da zaživi jer su troškovi ulaganja u razvoj minimalni.

Kao tim, ističe, imaju još ideja kada je ova aplikacija u pitanju, ali i drugi slični projekti.

„Do sada smo fenomenalno funkcionisali sa tri programera i jednim dizajnerom. Ja sam preuzela marketing i vezu između krajnjih korisnika i developera. To se pokazalo kao važan dio i smatram da bi trebalo više da se radi na povezivanju IT-a i ekonomije. Trenutno nam je nemoguće često se sastajati nakon Hackathona, jer nijedan član nije iz istog grada, ali uspijevamo da održimo vezu, naravno preko Interneta“, ističe Mirjana.

Događaji poput Hackathona su neodvojivi dio perspektivne mlade osobe. Veoma je bitno, kaže, da mladi ulažu u sebe i da prikupljaju znanja koja im se svakodnevno nude.

„Nije da nam baš toliko niko ne pruža šansu, stvar je samo u upornosti i izvrsnosti osobe. Treba pronaći ono u čemu možeš biti, ne dobar, već izuzetan stručnjak! Konkurencija na tržištu rada je sve oštrija i smatram da samo stečenim znanjem i komparativnim vještinama možemo postići značajne rezultate. Trudim se da budem što je moguće više kreativna, ambiciozna i aktivna, tokom studija, kako  u nevladinom sektoru, tako i po konferencijama, seminarima i treninzima koji mi uvijek prošire vidike“, objašnjava Mirjana.

Ovoj djevojci fakultet je trenutno prioritet, da bi mogla dalje da se razvija. Ali do diplome, naglašava, neće sjediti skrštenih ruku.

To je sistem koji sutra može da se instalira u bilo koju hitnu službu. Za razliku od današnjeg telefonskog poziva, ovu uslugu mogu da koriste i slijepi i gluhonijemi sugrađani koji sada nemaju tu opciju.

„Odlazim na razne edukacije jer želim da prikupim dovoljno znanja koje bih danas-sutra trebala da ponudim poslodavcu, ali možda i da se okrenem preduzetništvu koje, nažalost, kod nas nije dovoljno razvijeno. Sa druge strane, drago mi je, jer ta priča tek dobija svoju formu i već se mnoge dobre stvari ’krčkaju’ kod nas na lokalnom tržištu“, dodaje.

U mnogim poslovima vladaju stereotipi i podjele na muške i ženske obaveze. Mirjana je srećna jer se ta barijera polako briše jer je „suludo ograničavati nečije sposobnosti samo na osnovu pripadnosti polu“.

„IT  je opet nekako prirodno za nijansu više okrenut ka muškom polu, ali to nije razlog da zanemarimo dobre programerke. Mislim da su ti stereotipi iščezli. Bar se trudim da mislim tako. Na Hackathonu je, vjerujem, bio približan broj pripadnika i jednog i drugog pola i niko nije obraćao pažnju na to. Žene su možda sklonije estetskom dijelu, dok su muškarci okrenuti tehničkom. To dvoje kad se spoji, dobije se bingo (smijeh)“, navodi.

U mnogim poslovima vladaju stereotipi i podjele na muške i ženske obaveze. Mirjana je srećna jer se ta barijera polako briše jer je „suludo ograničavati nečije sposobnosti samo na osnovu pripadnosti polu“.

A spoj Hackathon genijalaca rezultirao je mnoštvom sjajnih ideja. Oni će vam ih ponuditi. Ne ignorišite!