Biljni ciklusi bi se izmijenili, jer mnoge biljke zavise od promjene temperatura i svjetlosnih uslova kako bi prošle kroz svoje godišnje faze rasta. Ovo bi moglo dovesti do poremećaja u biljnom svijetu, uticati na poljoprivredu i promijeniti dinamiku ekosistema.

Životinje koje su prilagođene hladnijim temperaturama, poput određenih vrsta sisavaca i ptica, mogle bi se suočiti sa smanjenjem resursa i habitatima.

Odsustvo zime bi, takođe, moglo uticati na migracije i reprodukciju mnogih vrsta.

Klimatski sistem bi takođe pretrpio značajne promjene. Nedostatak zimske sezone bi mogao izazvati neravnotežu u distribuciji toplote na planeti, što bi moglo dovesti do ekstremnih vremenskih uslova i nestabilnosti klime.

Na kraju, ljudski životi bi bili ozbiljno pogođeni. Promjene u biljnom i životinjskom svijetu bi direktno uticale na lanac ishrane, a to bi imalo kaskadne efekte na ekonomiju, ishranu i životne uslove ljudi širom svijeta.

U suštini, odsustvo zime bi bilo više od samo promjene u vremenskim uslovima – predstavljalo bi ozbiljan izazov za održavanje ravnoteže i stabilnosti života na Zemlji.

Gubitak zime bi imao dubok i sveobuhvatan uticaj na ljudski život. Sa promjenama u ekosistemu, biljnom i životinjskom svijetu, naš način života bi se nepovratno transformisao.

Sezonske promjene koje smo navikli doživljavati, poput snijega i hladnog vremena, postale bi rijetke uspomene. To bi imalo direktnog uticaja na sportove zimskih sportova, turizam u planinskim područjima, ali i na naše mentalno blagostanje, jer bismo izgubili dio radosti koju zima donosi.

Poljoprivreda bi se suočila sa izazovima zbog promijenjenih uslova rasta, što bi uticalo na prinos usjeva. Neki bi sektori trpio veće gubitke, dok bi drugi možda pronašli nove mogućnosti u novim uslovima.

U gradovima, energetske potrebe bi se mijenjale, smanjujući potrebu za grijanjem tokom zimskih mjeseci, ali povećavajući potrebu za rashlađivanjem u ljetnjim periodima. To bi moglo dovesti do prilagođavanja infrastrukture i promjene u načinu života kako bismo održali komfor i efikasnost.

Nove vrste bolesti i štetočina koje su prethodno bile obuzdane zimskim uslovima mogle bi se pojaviti, zahtijevajući prilagodbe u zdravstvenom sektoru i poljoprivredi.

U krajnjoj liniji, gubitak zime bi nas izazvao da ponovno razmotrimo naš odnos sa prirodom, podsjećajući nas na krhku ravnotežu koja održava život na Zemlji, prenosi Glas Srpske.

Naime, Vedrana Poletar iz Laslova kod Osijeka u Hrvatskoj, simpatična djevojka sitne građe, dok trepnemo, uskoči u svoj traktor, upali ga i otjera u polje. Iako joj je tek 26 godina, ova djevojka ima već osam godina poljoprivrednog iskustva. Da, dobro ste izračunali – čim je postala punoljetna, otvorila je porodično poljoprivredno gazdinstvo.

“Više se i ne smatram mladim poljoprivrednikom”, našalila se Vedrana, koja obrađuje 24 hektara plodne zemlje.

Završila je prvo trgovačku školu, a potom se prekvalifikovala za opšteg poljoprivrednog tehničara. Ljubav prema poljoprivredi u njoj je tinjala od malih nogu, a imala je, kako kaže i savršene uzore.

“Tata je bio inicijator ideje da se bavim poljoprivredom. Meni to, naravno, nije bio plan, ali uz tatu sam zavoljela ovaj posao. Kada sam mu se ja pridružila, on je već deset godina uzgajao žitarice. Otvorila sam poljoprivredno gazdinstvo u novembru 2015. godine i kao mladi poljoprivrednik dobila sam državni podsticaj”,  rekla je ona za Večernji list.

Mnogi joj nisu vjerovali

Prijatelji i poznanici nisu joj vjerovali da će ostati dosljedna svom poslu.

“Kada sam rekla da otvaram sopstveno poljoprivredno gazdinstvo, poznanici su me gledali u nevjerici, mislili su da to činim samo zbog podstreka, a da će svakako tata sve raditi umjesto mene. To su te naše predrasude.

Međutim, mislim da ljudi polako shvataju kako nema više podjele na muške i ženske poslove. U drugim državama u okruženju, na primjer u Italiji, nevjerovatan je broj mladih djevojaka koje vode vlastite farme krava ili svinja, obrađuju zemlju, tamo je to sasvim normalno.

Iako kod nas još uvijek ima onih koji se čude mladim ženama poljoprivrednicama, vjerujem da svi postaju svjesni da su ovi poslovi laki i za djevojke”, rekla je Vedrana.

Sređena žena u traktoru

Svjesna je da je muškoj populaciji čudno što sređena žena, s nalakiranim noktima i dugom plavom kosom, vozi traktor i obrađuje zemlju. Mada, Vedrana ne samo da vozi traktor, i to još od srednje škole, nego ga je sama i kupila, uz pomoć evropskih fondova.

“Koliko mi je dugo trebalo da naučim da vozim traktor? Dva minuta. Vozim ga od srednje škole, to je džojstik, sve je modernizovano. Planiram da kupim još bolji i moderniji traktor u kom ću samo stisnuti dugme i koji će sam upravljati kako treba”, rekla je Vedrana.

Traktorom provozala i društvo

Priznaje da je u traktoru znala da provoza i svoje prijateljice kako bi ih uvjerila da dobro barata ovim vozilom.

“Bile su ponosne i srećne zbog mene”,  rekla je ona.

Inspiracija drugim ženama

Vedrana je inspiracija i drugim ženama koje maštaju o sopstvenom poslu u poljoprivredi, a možda nemaju dovoljno hrabrosti da se upuste u tu avanturu. Ona im svakako rado dijeli savjete i iskustva. Takođe, spretna je i kod upravljanja popratnim dodacima, kao što je tanjirača, plug pa čak i prikolicom.

“Zapravo radimo jako malo”

Kako joj izgleda uobičajeni radni dan, kaže da zavisi od doba godine.

“Moj posao nije takav da radim 365 dana u godini. Zapravo, radim jako malo. Uvijek ističem kako je sektor ratarstva najlakši u poljoprivredi. Mi ne radimo ni kad pada kiša, ni kad pada snijeg, ni zimi, već radimo samo u sezoni. Kada je vrijeme sjetve, radimo dvije tri nedjelje od jutra do mraka, pa imamo nedjelju dana odmora, i onda nastavljamo”,  kaže ona.

Počela je s obradom 15 hektara zemlje a danas je već došla i do 24 hektara, od kojih može živjeti, međutim želja joj je da proširi svoje imanje na 70 ili 80 hektara. Dio zemlje je njeno vlasništvo, a dio je uzela u zakup.

Preuzeto sa: nezavisne.com

Neće, Šantiću. Znaju to moji vršnjaci, svi mladi ove zemlje, a i ja, da neće sunce tuđeg neba grijati kao ovo ovdje, naše. Znam i da ne mogu naći bolju majku od svoje i znam da nije život kada ti nema brata tu, pored tebe, da te digne.

Znam, Šantiću, ali moj brat je već otišao.

Na hiljade braće i sestara otišli su sa koferom, jednim ili dva, pod to sunce tuđeg neba. Vrate se tek ponekad, možda da udahnu i upiju još poneku zraku sunca, ali vrlo brzo spakuju svoje kofere i vrate se tamo gdje ne grije kao ovdje, ali zasigurno sija jače.

Šta bi ti, naš Šantiću, rekao kada bi znao koliko desetina hiljada duša, s razlogom kažem duša, napusti svoja ognjišta i zauvijek ode. Da, grobovi naših pradjedova jesu ovdje, ali znaš li Šantiću da još malo ovdje neće biti duše koja će znati da pročita šta piše na grobu svog pretka?

Naše sjene, Šantiću, odavno hodaju po našim ognjištima, ne plaše nikog, jer više i nemaju koga.

“Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit’ znaše.”

Hvala im, veliko im hvala, ali da su znali kome je ostavljaju, diktatorima bez očiju, sa rupom umjesto duše, sami bi je pretvorili u pepeo.

Tačno je, Šantiću, i da “nas ovdje svako poznaje i voli, a tamo niko ni poznati nas neće.”

A znaš li kakva muka, jad i čemer, bezumlje i varvarstvo, mora da te natjera da prije pružiš ruku neznancu, nego ostaneš u zagrljaju svog najmilijeg, majčice (i) zemlje?

Mi više nemamo priliku. Našu olovku kojom bismo zaokružili “bolje sutra” nema više ko da uhvati i podigne.

Umorni smo.
Ja sam umorna.
Umorna sam od pustih obećanja bezličnih ljudi, vraćanja mutne prošlosti sa pogledom na crnu budućnost.

Niko ti, Šantiću, ovu zemlju nije volio kao mi, potomci najvećih heroja koji su hodali pod ovim suncem, ali dosta je.

Kome da pružim ruku, ja, pupoljak, “juče se rodila”, kad onaj stariji, koji treba da me dočeka, misli da neće uvenuti jedino ako meni sasiječe korijen?

Na mladima svijet ostaje, ali ovdje svijet očigledno nije. Izvini i ti Šantiću, i ti zemljo, i ti majko, što svoje male svjetove moramo da gradimo na tuđoj zemlji, ali, uz dužno poštovanje, nismo krivi.

Nismo krivi što nam sa 20 godina traže bar 25 godina iskustva, što nas tjeraju da se zadovoljavamo njihovim mrvicama ubjeđujući nas da je to najbolje što možemo da dobijemo, što moja diploma znači samo papir i što me bojama moje sopstvene zastave zastrašuju.

Izvini Šantiću i što tvoje stihove, napisane baš onako kako treba, moram da koristim da pokažem kakva koplja nam zabadaju u leđa, a rane nam vidaju solju, uvjeravajući nas da je melem.
Ja ti, Šantiću, hoću još da kažem da nas ne kuneš kada jednog dana, pod najljepšim našim suncem, vidiš kolonu mladih lica bez osmijeha, sa suzama u očima i jednim ili dva kofera.

Znaj da smo morali.

A vama, mali i veliki diktatori i grabljivci, želim da se jednog dana osvrnete i shvatite da ste sami. Toga dana ili ćete ovu zemlju, nekada radošću okupanom, prekriti svojim suzama i pokajanjem, ili ćete takvi pohlepni i sebični kidisati i na sunce dok potpuno ne izgorite.

Osjetiti samoću je najgori osjećaj na svijetu, a ja vam ipak ni sada neću to poželjeti u potpunosti.

Ovog trenutka, svima vama, malim i velikim, poželjeću samo ono što ste nama uradili: Želim vam da stojite ispod sunca sopstvenog neba, a osjetite se isto kao što smo se mi osjećali pod svjetlošću tuđeg.

Ako pažljivo pratimo animaciju uočavamo predele uz neke kontinente, Severno ledeno more, Jadransko more… kao plitka područja i da ta područja ostaju prva bez vode. Kasnije uočavamo podvodne grebene i kanjone koji se pomaljaju i formiraju jezera. Na kraju simulacije, kada vode više nema, kontinenti su prikazani i dalje zeleni, osim Sahare i dela Bliskog istoka.

Jasno je da kada bi se takav strašan scenario desio da okeani presuše, tada bi se i kontinenti pretvorili u žute pustinjske predele i da bi sam živi svet nestao.

“Zemlja bi postala novi Mars”, kaže Dragan Tanaskoski, za Astronomski magazin.

Pogledajte simulaciju:

Da, zaprepastićete se i možda nam ovo svima pomogne da shvatimo šta smo zajedno uradili planeti za tako kratak  vremenski period.

Ipak,  gore od poređenja nekad i sad je dio aplikacije koji se bavi predviđanjima o tome kakvi bi dani mogli tek da budu. I reći ćemo vam samo: Vrlo vreli.

Link do aplikacije – KLIKNI OVDJE 

U cijelom svijetu, visoke temperature su počele da povećavaju rizik od oboljevanja, pa i smrti, posebno među starijim ljudima, bebama i ljudima s hroničnim oboljenjima. Ljudi koji  se  bave poslom koji podrazumjeva boravak napolju su takođe pod rizikom ali rizik ne mimoilazi ni ljude u emljama u razvoju koji rade u prostorijama bez klime ili druge vrste hlađenja.

Ono što ova aplikacija pokazuje je porast broja dana s temperaturom preko 32 stepena, i to je ono što predstavlja najveći problem, posebno u zemljama s povećanom vlažnošću, jer kombinacija visokih temperatura i  visoke vlažnosti – jer ljudsko tijelo nije napravljeno tako da u vlažnim, a vrelim danima može samo da se ohladi.

Ovaj dan je uspostavila Globalna Mreža Ekološkog otiska, neprofitna istraživačka grupa koja se fokusirala na održivost. Prvi ovakav dan obilježen je 2006. godine, a iz godine u godinu podaci sve više šokiraju. Tačan dan maksimalnog prekoračenja trošenja resursa dobijen je jednostavnom formulom. Uzima se planetin biokapacitet, ili iznos dostupnih prirodnih resursa, koji se onda podijeli na broj potrošenog, a onda se to pomnoži sa brojem dana u godini. Evo koliko nam je planeta “zafalilo” sa ovim načinom trošenja:

Rezultati su drugačiji u zavisnosti od države do države. Primjetne su velike razlike između Amerike i Indije, na primjer. Međutim, mnogi faktori utiču na ekološki otisak, uključujući broj stanovnika, standard života i prehrambene navike.

S obzirom na to da su emisije gasova uključene u kalkulaciju ekoloških otisaka, jedan od načina da ne živimo u prirodnom minusu bi bio da države smanje svoje pojedinačne uticaje na potrošnju koristeći solarne ploče ili vjetrenjače.

Iz organizacije ohrabruju ljude da jedu vegetarijanske obroke, redukuju korištenje električne energije i potrošnju papira. Iako svi znamo da će trebati mnogo više  od reciklaže papira, da bismo popravili ekološki otisak koji ostavljamo, od nečeg se mora krenuti.

Neka jedna od vaših odluka u 2017. bude da zavrnete slavinu dok perete zube, da ne štampate mailove kad baš ne morate, da gasite svjetla u prostorijama u kojima ne boravite. Jer, vjerovali ili ne, i planeta ima rok trajanja.