Došla je u Ameriku i diplomirala na Harvardu. Posebnu pažnju je posvetila izučavanju površina oblika i ispitivanju šta bi se moglo dogoditi ako se iskrive. Uspjela je pronaći ljepotu u matematičkom svijetu i fokusirala se na hiperbolične površine. Njen rad na polju razumijevanje simetrije zakrivljenih površina donosi posebna otkrića, jer prema mišljenju eksperata sa Stanforda, upravo ovo bi moglo doprinijeti razumijevanju nastanka svemira.

Provodila je dane računajući i postavljajući sebi nove izazove. Jedan od njenih ciljeva bio je i omogućavanje jednakih časova matematike za djevojčice i dječake, jer su dotad imali razdvojene i drugačije.

Međutim, postojao je i drugi nerješen problem u matematici. Ako se posmatra bilijarski sto i loptice na njemu, one će udarati u strane stola u okruženju bez trenja. To je navelo da preispita hoće li se zaustaviti loptica na mjestu sa kojeg je usmjerena, tačnije hoće li se vratiti ravnom linijom ka početku? Uzevši u obzir različite oblike stolova, Maryam je došla do ideje kako da provjeri tezu.

Postavila je veliko ogledalo iznad stola i proučavala linije kojima se kreću lopte sa jednog kraja stola na drugi. To je uveliko pomoglo shvatanju geometrije i fizike. Nagrađena je sa Fields Medal, najvećom nagradom u matematičkom svijetu 2014. godine. Riječ je o svojevrsnom Nobelu u ovoj oblasti. Utemeljena je 1936. godine, a dodjeljuje se svake četiri godine. Trenutno radi na Stanfordu, gdje i dalje ispituje granice u matematici.

Uprkos tome što nije znala kako će izgledati njena karijera, odlučila se slijediti svoje snove i postati jedna od rijetkih žena u svijetu matematike. Kao tajnu svog uspjeha ističe: “Morate uložiti mnogo truda i energije kako biste vidjeli ljepotu matematike”. Onima koji je još iz srednjoškolskih dana nisu uspjeli zavoljeti ovakva priča možda pokaže da postoji i ona druga, svijetla strana svijeta računanja, koji nudi bezbroj mogućnosti.

Nagrađena je sa Fields Medal, najvećom nagradom u matematičkom svijetu 2014. godine. Riječ je o svojevrsnom Nobelu u ovoj oblasti.

Zajedno su kreirali novi, veoma osjetljivi način da mjere hormone u tijelu. Identifikovali su hormone sa radioaktivnim izotopima i onda mjerili iznos antitijela koja su kreirali. Njihova tehnologija se koristi i danas kako bi se naučilo o hormonima i bolestima. Zahvaljujući tome uspjeli su otkriti kako inzulin djeluje na tijelo, čime se dijagnostifikovali različite tipove dijabetesa. Time su ujedno pomogli i doktorima kod samog tretmana pacijenata.

Pretvorila je jedan ormar u svoj maleni laboratorijum i postala najbolja prijateljica sa kolegom u njemu, Solomonom Bersonom.

Međutim, onda im se desio nenadani preokret. Solomon je umro od srčanog udara 1972. godine, ostavljajući Rosalyn samu u projektima i životu. Shvatila je da će bez njega biti shvaćena manje ozbiljno i da će joj biti teže. Odlučila se truditi više nego ikada, objavljujući 60 naučnih radova u samo četiri godine. Nagrađivana je mnogobrojnim priznanjima i nagradama, ali je i dalje maštala o samo jednoj. Onoj najvažnijoj, Nobelovoj. U svojoj kancelariji držala je flašu rashlađenog šampanjca svake godine u slučaju da je osvoji.

Njihova tehnologija se koristi i danas kako bi se naučilo o hormonima i bolestima. Zahvaljujući tome uspjeli su otkriti kako inzulin djeluje na tijelo, čime se dijagnostifikovali različite tipove dijabetesa. Time su ujedno pomogli i doktorima kod samog tretmana pacijenata.

I onda je konačno dobila povod za otvaranje 1977. godine za fiziologiju i medicinu. Umrla je 2011. godine pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima, ostavljajući iza sebe neprocjenjiva dostiguća u različitim oblastima.

Nagrađivana je mnogobrojnim priznanjima i nagradama, ali je i dalje maštala o samo jednoj. Onoj najvažnijoj, Nobelovoj. U svom ofisu držala je flašu rashlađenog šampanjca svake godine u slučaju da je osvoji.

Tajno se bavila izumiteljstvom i tokom Drugog svjetskog rata nastojala razviti ideje i identifikovati probleme. Državno vijeće inovatora predložilo je građanima da predaju aplikacije za svoje ideje i budu u konkurenciji najboljih inovatora. Hedi je detektovala problem koji je smatrala da može riješiti, a radilo se o popravljanju frekvencije radio stanica američke vojske, što bi veoma pomoglo i prilikom rada i vojnih akcija.

Na putu ostvarenja sna udala se za milionera Frica Mendla, koji je želio kontrolisati i zabraniti joj dalje bavljenje glumom, jer je bio ljubomoran.

Tokom večere i kasnije zabave upoznala je Džordža Antejla, koji je bio avangardni kompozitor. Zajedno su došli do otkrića da radio signal može promijeniti frekvenciju, korištenjem iste tehnologije kao kada pijanista mijenja note. Hedi je bila uzbuđena novim otkrićem i napisala je karminom svoj broj telefona na njegov automobil, kako bi ostali u kontaktu. Kao otvorena protivnica fašističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu prijavila je 1942.patent upravljanja torpeda izmjenjivim frekvencijama koje bi tada bilo nemoguće predvidjeti i omesti. Međutim, američka vojska je prisvojila njenu ideju, govoreći njoj kako im neće trebati. Zapravo su samo htjeli izbjeći ženu u čitavoj priči.

Ona je zato iskoristila svoje ime kao brend i sakupljala novac kako bi pomogla razvoju i rastu oružanih snaga. Međutim, sve do 1962. godine nije bilo shvaćeno koliko je značajno njeno otkriće. Nakon smrti 2000. godin počela su kao i uvijek što bude, pristizati posthumna priznanja. Uvrštena je i na listu Izumitelja na zidu slavnih 2014. godine, 14 godina nakon smrti.

Hidi je bila uzbuđena novim otkrićem i napisala je karminom svoj broj telefona na njegov automobil, kako bi ostali u kontaktu.

Iz njene glumačke karijere izdvajamo uloge u filmovima sa Klarkom Gejblom, Spenserom Trejsijem i Džimijem Stjuartom. Ali njeni izumi su ostali u sjeni glumačke karijere pa tako danas ne znamo dovoljno o tome kako je bila inovatorka u području bežičnih komunikacija, bez kojih bi danas bio nemoguć WIFI. U njenu čast danas se 9. novembar slavi kao Dan izumitelja, a dobila je i svoju zvijezdu na Walk of Fame. Nikada nije smatrala da treba pomoć, tuđe mišljenje ili slijeđenje drugih, jer se vodila očevim savjetom:

Donosi sama svoje odluke, gradi karakter i misli svojom glavom.

Nakon što je diplomirala matematiku i astronomiju na Vassar Univerzitetu, Edith je nastavila studij na Univerzitetu Wisconsin-Madison. Nedugo kasnije pauzirala je školovanje, kako bi radila za kompaniju AT&T. U to vrijeme bilo je nezamislivo da žena radi u sektoru elekričnog inženjerstva. Edith pak nije smatrala da postoje prepreke koje bi ženama onemogućile da se time bave pa je odlučila svojim primjerom pokazati kako je ženama mjesto gdje god one požele. Ubrzo nakon toga u želji da se posveti završetku školovanja, napustila je tadašnji posao i nastavila studij.

Kao jedna od devetoro djece, koja je od ranog djetinjstva imala poteškoće u čitanju i pisanju uspjela je ostvariti svoj san.

A potom se zaposlila na Massachusetts Institutu za Tehnologije. Postala je prva žena 1919. godine koja je završila master studije električnog inženjerstva. Međutim, uprkos tome mogla je raditi samo u odjelu sa brojevima, bez posebno naprednih pozicija. Samo zato što je žena.

General Electric angažovao je nju kako bi pomagala drugim ženama u ovoj oblasti za vrijeme čega je izumila novi grafički kalkulator, zbog čega je radila samo pola radnog vremena. Nakon dvije godine izumila je patent koji je čekao četiri godine kako bi postao zvaničan.

Ipak, i dalje je nisu htjeli priznati kao inženjerku, nakon čega je odlučila odustati od posla. Putovala je svijetom punih godinu dana i radila u Istanbulu, gdje je podučavala fiziku studente, nakon čega su je ponovo nazvali da joj saopšte kako je konačno dobila posao na mjestu električne inženjerke. Bio je to istorijski presedan. Nastavila je sa razvojem efikasnijih metoda izračunavanja jednačina. Olakšala je inženjerima snalaženje sa komplikovanijim sistemima energije. Otišla je u penziju 1945. godine nakon čega je nastavila raditi na Univerzitetu u Teksasu 10 godina. Time je ujedno postala i prva profesorica električnog inženjeringa.

Njen rad je priznat 1948. godine kada je ujedno postala prva žena članica Američkog Instituta električnih inženjera. Dokazala je da može raditi sve što poželi. Napisala je čak 18 stručnih radova i 1932. godine dobila i nagradu za najbolji regionalni rad, dok je 1941. godine dobila priznanje za najbolji državni rad. Izjavila je kako ne postoji potražnja za elektro-inženjerkama, kao što recimo postoji za doktoricama, ali uvijek postoji potražnja za onima koje će dobro uraditi svoj posao. Ona je svojim primjerom dokazala da je upravo takva. Umrla je 1959. godine, a 2015. godine je posthumno uvrštena u listu slavnih izumitelja.

Izjavila je kako ne postoji potražnja za elektro-inženjerkama, kao što recimo postoji za doktoricama, ali uvijek postoji potražnja za onima koje će dobro uraditi svoj posao.