Prije toga je Judaline već radila kao vodoinstalater na stambenim i komercijalnim gradilištima širom New Yorka. U školi je ona bila je jedina žena, i to žena crne boje kože koja je imigrirala iz Trinidada i Tobaga. Tog dana je bila jedina koja se nije mogla učlaniti u sindikat. Izašla je iz zgrade, ušla u svoj auto, zatvorila vrata i briznula u plač. No, sutradan je došla da radi zajedno sa muškarcima koji su uživali u sindikalnim pogodnostima. I nije odustajala. Svaki dan se pojavljivala na poslu i vrijedno radila. Željela je svima pokazati da nisu u pravu kada se radi o njoj.

Prošla je godina dana i uz pomoć svog kolege koji se zauzeo za nju Judaline je postala prva žena koja je primljena u lokalni sindikat.

“Znam da kao crnkinja moram radati duplo više. Znam da sam uvijek pod mikroskopom, to je jednostavno naša stvarnost”, priča Judaline i dodaje da se i dan danas susreće sa osuđujućim pogledima i skepticizmom kad god počne raditi na nekom novom projektu.

“Prvi dan se uvijek moram sama sebi iznova dokazivati.”

Od dana kada je prvi put pokušala da se pridruži sindikatu Judalinina misija je postala to da spriječi da se slične stvari dešavaju ženama koje ulaze u trgovinske profesije. Upravo iz tog razloga je osnovala neprofitnu organizaciju “Tools and Tiaras” (“Alati i tijare”) posvećenu otkrivanju mladih žena i djevojaka trgovinskim profesijama. Ideja za to joj se u glavi pojavila početkom 2017. godine kada su je zvali iz  “Makersa” da održi govor fokusiran na žene. Govorila je o svojoj ulozi u pretvaranju nekadašnjeg ženskog zatvora u New Yorku u resursni prostor za žene i djevojke zainteresovane za aktivizam i društvenu pravdu.

“Kada djevojkama damo alat i tijaru u ruke mi im pružamo povjerenje, nezavisnost i, najvažnije od svega, moć”, objasnila je Judaline u svom govoru.

Kako njena organizacija raste Judaline kaže da želi pokazati stranu trgovinskih profesija izvan stereotipne percepcije muškog vodoinstalatera ili električara. Želi djevojkama dati do znanja da se ne moraju odreći svoje ženstvenosti ako se odluče za ovakvu vrstu posla.

“Svi govore da je potrebno naučiti žene da kodiraju, ali sve one koje će to raditi trebaju zgrade u kojima će biti njihove kancelarije. Kada im bude hladno trebaće im grijanje. Ja svuda u svijetu mogu da nađem posao”, ističe Judaline.

Judaline je sve o poslu vodoinstalatera naučila u Trinidadu i Tobagu. Prvo je htjela da studira pravo, ali nije imala dovoljno novca da se školuje. Tada je država nudila besplatnu obuku u trgovinskim profesijama i Judaline je imala dvije opcije.

“Mogla sam biti vodoinstalaterka i smočiti se ili postati električarka i rizikovati da me udari struja. Zato sam se odlučila za vodoinstalacije”, sa osmijehom na licu govori Judaline i ozbiljno dodaje “U današnje vrijeme mnogo ljudi želi da protjera žene crne boje kože. Želim da žene znaju da je ovo izbor.”

Ova divna žena objašnjava da je glavni cilj organizacije “Tools and Tiaras” da pomogne djevojkama da steknu sve te vještine. Čak i ako kasnije odluče da se time neće baviti ona želi da im pokaže da je to kao i svaka druga industrija-ukoliko budu vrijedno radile imaće i uspješnu karijeru. Judaline ističe da je predugo hodala pognute glave i ćutala, no da je sada došlo vrijeme da progovori i promijeni situaciju u kojoj se danas nalaze žene koje žele da se bave takozvanim “muškim poslovima”.

Izvor: The Lily

U sirotištu je naučila da šije te se sa napunjenih osamnaest godina zaposlila kao pomoćna krojačica koja se bavila porubljivanjem haljina za bogate dame tadašnjeg društva. Sa devetnaest godina je odlučila da ode u Pariz gdje novac zarađuje kao pomoćna kabaretska pjevačica – zabavljala je publiku prije nastupa glavne zvijezde.

Nadimak Koko je dobila zahvaljujući pjesmi koju je često izvodila, “Kvi ku a vu Koko dans le trokadero”. Kratko je napustila posao kabaretske pjevačice i radila u odmorištu za elitne Francuze u mjestu Viši.

Sa dvadeset i tri godine upoznala je bogatog tekstilnog biznismena Etijena Balzana i ubrzo postala njegova ljubavnica. Balzan je odigrao presudnu ulogu u pokretanju njene karijere. Život na visokoj nozi donio joj je dobre kontakte. Balzan joj je pomogao da otvori prvu prodavnicu šešira, a koju je kasnije polako, ali sigurno širila.

Balzan upoznaje Koko sa prijateljem Arturom Edvardom Kapelom sa kojim se Koko upušta u ljubavnu vezu koja je potrajala devet godina, sve dok Kapel nije oženio bogatu aristokratkinju lejdi Dijanu Vindan, a Koko mu je do kraja života ostala samo ljubavnica. Kapel je poginuo u saobraćajnoj nesreći, ali bio je jedan od ljubavnika koji je vjerovao u sve njene ideje i finansijski ih podržavao. On je bio zaslužan i za čuveni stan u Ru de Kambonu na broju trideset i jedan koji je dobila kao poklon. Koko nije mogla emotivno da se oporavi nakon Kapelove smrti te su kroz njen život prolazili muškarci, ali se nisu dugo zadržavali.

Koko Šanel je bila veličanstvena dama sa duhom muškarca koja je slijedila svoj san o modernoj i jakoj ženi oslobođenoj stega, šablona i pravila ponašanja, kako u modi, tako i u životu. Spisak svih njenih ljubavnika zauvijek će ostati skriven ali između ostalih spominju se ruski knez Dmitrij Pavlovič, kompozitor Igor Stravinski, vojvoda od Vestminstera, a kružile su glasine da je zavela čak i Pikasa i Dalija.

Koko je na modnu scenu donijela ženska odijela, hlače visokog struka i muškobanjasti stil sakoa. Oslobodila je žene nošenja korzeta i dugih haljina koje smetaju. Ona je zaslužna i za to što je mala crna haljina nezaobilazan dio garderobera svake žene. Njena omiljena boja bila je crna pa ne čudi otkud crna kao simbol elegancije i profinjenosti.

Koko je bila horoskopska, ali i životna lavica. Imala je cilj koji je ostvarila, možda čak i više nego se i sama nadala. Od tud i prisustvo zlatnog lava u Šanel kolekcijama nakita.

Čuveni parfem Šanel broj pet sa kojim počela velika Koko priča bio je prvi parfem sa dizajnerskim potpisom, a dizajn je inspirisan bocom viskija. Šanel je govorila da žena treba da stavlja parfem tamo gdje želi da je ljube.

Koko je za vrijeme Drugog Svjetskog rata zatvorila sve svoje radnje i živjela u hotelu Ric u Parizu. Povremeno je odlazila u stan, najčešće u trenucima kada je željela da stvara. U Ricu je provodila vrijeme sa njemačkim oficirima te su je povezivali i optuživali da je radila kao kontraobavještajka u ratu i pomagala njemcima na uštrb rodne Francuske. Kasnije je preselila u Švajcarsku, ali želja da još jednom pokaže svoju Koko Šanel snagu vratila je u Francusku. Tadašnja kolekcija nije dobro prihvaćena, jer su je smatrali izdajnicom nacije.

Šanel je najbogatija žena u istoriji, jedna je od stotinu najuticajnijih osoba dvadesetog vijeka i vrijednost njene imperije se procjenjuje na 118 biliona eura. Nekoliko godina prije nego što je preminula, bila je teška ovisnica o morfiju koji je ubrizgavala sama sebi. Veliki dio života je provela sa muškarcima, nije imala mnogo prijateljica, jer kako su je opisivali oni koji su je poznavali “bila je žena teškog karaktera”. Šanel je preminula u osamdeset i osmoj godini života. Pokopana je u Švicarskoj, a kameni nadgrobni spomenik sa pet simbola lava kreirala je sama, uz natpis: “Bez težine ovog kamena iznad mene, želim da odem u raj i oblačim anđele.”

Ana Patricija Botin

Pedesetpetogodišnja španjolska bankarka na čelu Santander banke. Majka, supruga i uspješna poslovna žena koja već godinama ne silazi sa Forbsove liste 100 najuspješnijih žena svijeta – u 2016.godini zauzela visoko deseto mjesto.

Meg Vitman

Na devetom mjestu Forbsove liste – Meg Vitman, dugogodišnje prvo lice Ibeja i kompanije HP ,uspješna poduzetnica, supruga, majka i političarka. Žena teška nekoliko biliona dolara, jedna od 959 registrovanih bilionera u svijetu.

Suzen Vojcicki

Supruga, majka četvero djece, vizionarka koja je uspjela ubjediti šefove kompanije gugl da im treba platforma kao što je Jutjub i koja se još uvijek svim silama bori da kompanija zarađuje od apsolutno svake posjete. Osmo mjesto na Forbsovoj listi najuticajnijih žena za 2016.godinu i teška više od 350 miliona dolara.

Šeril Sandberg

Osnivač fondacije za pomoć i podršku osnaživanju žena u poduzetništvu. Udovica, majka, prva žena prvog tima Fejzbuka. Bilionerka na sedmom mjestu Forbsove liste najuticajnijih žena u svijetu i jedna od 100 najuticajnijih ljudi prema istraživanjima Tajms magazina.

Kristin Lagarde

Prva žena na čelu Međunarodnog monetarnog fonda. Prva žena koja je imenovana za ministricu ekonomskih poslova G8 zemalja. Proglašena za najboljeg ministra finansija u Eurozoni. Sedamnaesta na listi najuticajnijih ljudi svijeta, šesta na Forbsovoj listi uticajnih žena i bez podataka o težini bankovnog računa. Žena koja je sve postigla i odlučila da ostane sama.

Meri Bera

Pedesetčetverogodišnja Meri, supruga i majka dvoje djece, prvo lice muške kompanije. Forbsova peta najuticajnija žena za 2016.godinu. Čelični osmijeh i ruka koja je oživjela Dženeral Motors.

Melinda Gejts

Četvrta među 100 najuticajnijih žena i ime koje u svijetu asocira zagovaranje empatije i međusobne podrške među ljudima. Supruga Bil Gejtsa i majka troje djece. Zagovornica filantropije, osnivač fondacije Bil i Melinda Gejts.

Dženet Jelin

Ekonomistica i profesorica, prvo lice vijeća za Federalne rezerve Sjedinjenih Američkih država, bivša direktorica Banke federalnih rezervi. Supruga i majka, čvrsto treće mjesto među najuticajnijim ženama svijeta koja se ne kocka sa porezima te čvrsto vjeruje u svoje stavove, a koji često nisu ono što javnost želi da čuje.

Hilari Klinton

Supruga bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona, aktuelna kandidatkinja za predsjednicu Sjedinjenih Američkih Država. Prva i jedina Prva dama koja se upustila u politiku i postala kandidatkinja, prva žena izabrana za senatorku države Njujork. Majka i ime koje svi poznaju.

Angela Merkel

Već deset godina na prvom mjestu najuticajnijih žena svijeta, njemačka kancelarka, prva boja Pantona, istorijsko pero Europe, čelična ruka, žena koja sije strah i trepet i kroji svjetsku politiku – Angela Merkel. Fascinantan ženski lik, primjer snage i odlučnosti i da je sve moguće, čak i kad si žena!

Da li vam se nakon ovih žena nešto čini kao nemoguće i neostvarivo? Naravno da ne pa žena si, možeš sve što želiš, kad želiš i koliko želiš!

Maja je Mostarka, opisuje je tvrdoglavost hercegovačkog kamena, zbog koje je mnogo puta išla glavom kroz zid, ali zato nije boljelo. Prešla je odavno tridesete, ima dovoljno životnog materijala i za roman, a strastveni je putoholičar i danas je najzahvalnija roditeljima za sve ono što je postala, a još više za ono što nije postala.

Za sve one koji ne znaju, ko je Maja i šta je to Bubamara hobby art centar?

Hobi art centar “Bubamara” je, nakon mnogo godina rada, traženja i razvijanja, danas prava baza za svakog kreativca. Naša djelatnost je široka. Ukratko, pored izrade raznih unikatnih proizvoda, restauracije namještaja, jedan smo od najvećih uvoznika repromaterijala za razne vrste hobija u BiH, ali ono što nas izdvaja od drugih jesu, sad ću neskromno reći, najbolje i najposjećenije hobi kreativne radionice u BiH i šire i naša vlastita proizvodnja repromaterijala za hobiste koja je upravo započela ovog ljeta i na koju sam posebno ponosna, jer stvaramo 100% domaći proizvod, koji već uspješno plasiramo na cijeloj teritoriji BiH.

Kako je počela Bubamarina priča? Koliko dugo postojiš, otkud ideja, kako se razvijao posao?

Bubamaru sam pokrenula sa dvadeset i dvije godine, postoji više od deceniju i najkraći odgovor koji mogu dati za razloge pokretanja, pored ljubavi prema ručnom radu, je besparica u porodici i potreba za poslom. Ja sam bila na trećoj godini Ekonomskog fakulteta i uvijek volim reći da je moja priča počela sa par praznih džepova punih snova. Iz tog razloga, razvoj je išao sporo, ali sigurno i temeljno. Početak je bio vezan isključivo za izradu nakita i rukotvorina i danas sam jako tužna kada čujem da neko na bilo koji način omalovažava ručni rad, jer meni je donio cijeli moj svijet i pristojan život svih ovih godina i ispunjenje mojih najvećih želja, a to su putovanja. Nisam uopšte oklijevala kada je otvaranje prve galerije bilo u pitanju, ja sam odmah otišla u opštinu i sad se pitam otkud hrabrost za to, jer danas nisam sigurna da bih to tako lako uradila. Ušla sam unutra i, čiki koji je radio na izdavanju rješenja i pitao me šta trebam, rekla sam: “Ništa, samo sreća, zato pišite Bubamara – jer donosi sreću”.

Koja su pozitivna iskustva kada je tvoj posao u pitanju?

Ja zapravo ne radim ni dana, iako radni dan zna trajati i preko dvanaest sati dnevno, uživam u svom poslu i načinu na koji raste i to mi negdje nulira svu negativnost. U prilici sam često da biram s kim radim i šta radim, da realizujem sve svoje ideje, a kreativci su sjajan “sloj” društva – sanjaju, boje, maštaju kao i ja i tu nema priče o politici, ružnim stvarima i ljudima i potpuno ste fokusirani na lijepu stranu života.

Da li je Bubamara jedini hobi centar takve vrste u BiH?

Nije, ali je prvi, a i danas smo primarni nosioci inovacija u branši… Ali to je dobro, zdrava i legalna konkurencija je uvijek dobra, posebno u mom poslu, jer se uspješnost jednog hobi centra ne mjeri brojem polica i kvadrata nego kreativnošću, prepoznatljivošću, novim idejama, znanjem koje imate i koliko ga uspješno prenosite na druge i pravite bazu kvalitetnih kreativaca, a tu vam ne pomaže ulaganje velikog novca. Zato je igra na našem tržištu interesantnija od ostalih.

Kako si došla na ideju kreativnih radionica? Koje su najpopularnije? Iskustva sa polaznicima?

To je logičan put svakog centra i baš sam u prethodnom pitanju djelomično dala odgovor. Hobi centar ne može opstati samo trgovanjem, mi smo tu da širimo ideje i kreativnost. Radionice, koje su zaista raznovrsne (iako i dalje dominira najpopularniji dekupaž) su možda i najljepši dio mog posla i opisati ne mogu osjećaj kad na jednom mjestu vidite curicu od petnaest godina i baku od sedamdeset sa istim ciljem – da naprave nešto svojim rukama i pri tome osjete sreću, zadovoljstvo i ispunjenost. Često nas u šali zovu najboljom terapeutskom ustanovom, jer smijeh dominira svakom radionicom. Čista razmjena pozitivne energije!

Radiš li više sa muškarcima ili sa ženama?

To su pretežno žene, raznih profesija, obrazovanja, dobi koje svoje slobodno vrijeme žele da “troše” radeći nešto kreativno. Međutim, vrijedno je spomenuti da mi danas imamo već primjere gdje su žene od toga napravile i pravi mali posao kao dodatni izvor prihoda, restauriraju namještaj i čak uređuju enterijere stanova i kafića “otimajući” posao arhitektama.

Na šta je posebno potrebno obratiti pažnju kada je u pitanju pokretanje malog biznisa? 

Nema pravila, zaista i teško je dati savjet. Važno je skupiti što više informacija, jer i ja sam zbog neznanja i neiskustva znala proći pakao. I dalje mislim da su kod mene ona Bubamara i sreća odigrale glavnu ulogu pa vjerovatno zvučim šašavo i neozbiljno. Bubamara je počela u šesnaest kvadrata i mislila sam da će to zauvijek ostati mojih šesnaest kvadrata oivičenih srećom i kineskim zidom. Danas poslujemo na preko 300 kvadrata, skupa sa veleprodajom i proizvodnjom što će vjerovatno nekom ozbiljnijem preduzetniku biti smiješno, ali govorim to samo iz razloga što je meni to tada bio nedostižan svemir s obzirom na sve okolnosti, a i sada je svemir, ali ovaj put mnogo dostižniji i samo moj. Savjet je da uložite sebe 100% i vjerujete da ništa nije nemoguće, kako u životu, tako i u poslu.

Koliko je teško opstati na tržištu Bosne i Hercegovine kada je tvoj posao u pitanju?

Preteško. Znam da to svi kažu, ali dovoljna je činjenica da ovo niko ne mora da radi, a osnovnu egzistenciju sebi i svojoj porodici mora obezbijediti, a to sigurno nije kupovinom unikata ili hobi repromaterijala. Visoki nameti, nelegalna konkurencija, rad na crno, opšta besparica… Sve ono što će vam reći i bilo koji drugi preduzetnik. Voljela bih da sa državom mogu da imam odnos kao sa ljudima – “Ako mi ne možeš pomoći, nemoj mi ni odmagati”, ali odavno ne živim u bajci.

Šta je to što te inspiriše da nastaviš?

Put kojim idem i koji mislim da je ispravan. Put koji je uvijek bio samo stvaranje, nikad rušenje i zadovoljstvo koje osjećam tom prilikom. Život u bojama je ljepši, tako siva boja rijetko ima šansu da vam priđe bliže i to je sasvim dovoljno da idem samo naprijed. Inspiriše me porodica, ljudi i svakodnevni lijepi komentari koje čujem o mojoj Bubamari, jer svako je tvorac svoje etikete i važno je nositi svoju ušivenu sa ponosom.

Kakvi su planovi za budućnost?

Trenutno smo skroz okrenuti ka proizvodnji i to ja naša “nova igračka”. Sutra, ko zna… Ideja je uvijek puno, a neki generalni plan je da budemo prisutni u svakom gradu u BiH, direktno ili indirektno. Cilj mi je da mi Bubamara uvijek donosi sreću, kao do sada. Od mene nećete čuti puno nekih finansijskih pokazatelja koji bi trebali da zvuče kao cilj, zato je odgovor na pitanje ovo drugo. Ne volim pretjerano pravila, život napamet i sa nekim određenim rasporedom, uredno ispeglanom odjećom i grozim se rečenice: “Sad ti je vrijeme za ovo ili ono”. Vrijeme je kad ja kažem i mislim da će me upravo taj način života odvesti do jedinog cilja, a to je da se kao starica sa mirom u duši okrenem, pogledam i kažem: “Vrijedilo je svake sekunde.”

Možda ćete da pravite nešto, a možda i nećete. A možda je vrijeme da i vi pronađete svoj izvor i simbol sreće, baš kao i Maja.

Više o Majinoj Bubamari možete saznati na FB stranici Bubamara handmade.

Kapetanica Šarifa Kazerna Surajni Sajid Hašim sa svoja dva kopilota, dvije žene – Nadijom Kašim i Sarijanom Nordinom upravljala je Boingom 787, na letu BI081 od Bruneja do Džedaja u Saudijskoj Arabiji gdje su i sletjele i na taj način obilježile Brunejski dan nezavisnosti te pokazale da je vrijeme da dvadeset i prvi vijek uđe na velika vrata i u Saudijsku Arabiju. Iako ne postoji zakon kojim se reguliše pravo ili zabrana za vožnju, strogi muslimanski običaji ne podrazumijevaju takvu vrstu učešća žena u svakodnevnom životu.

Kazerna je prva žena pilot koja je dobila titulu kapetanice u kompaniji, ali i na tlu Sjeveroistočne Azije. Tom prilikom je novinarima izjavila kako ljudi imaju pogrešnu percepciju o pilotiranju kao dominatnom zanimanju kojim treba da se bave samo muškarci, a situacija je potpuno suprotna – to je posao kao i svaki drugi, može da ga obavlja žena koja želi i koja je sposobna i apsolutno niko ne bi trebalo da dijeli poslove na “muške i ženske”.

Brunejska aviokompanija za koju Kazerna radi pokazala je veliko interesovanje i podršku pri zapošljavanju žena pilota. Prva ženska posada je primjer ostalim djevojkama i to ne samo u tom dijelu Azije, već širom svijeta. Ovakvim potezom oni žele da pokažu koliko je bitno da čvrsto vjerujete u svoje snove i trudite se ostvariti ih, jer došlo je vrijeme da je zaista potrebno imati znanje i sposobnost, a ne samo polni organ. Ženski pokret za ravnopravnost je u usponu snage, neka pitanja više ne izgledaju nerealno i nerješivo.

Krajnje vrijeme je da se to desi i u Saudijskoj Arabiji u kojoj su prije nekoliko godina uhapšene dvije žene koje su vozile automobil, a nakon čega su provele sedamdeset dana u zatvoru. Stvarno.

Kome da na čast ide takva zatvorska kazna – tim ženama koje su odlučile da ne žele da trpe neosnovana i nepisana pravila ili je sramota države što hapsi svoje građanke koje žele da voze, rade i normalno obavljaju svoje obaveze? Na jednom kraju planete žene pilotiraju avionima dok na drugom nemaju pravo na pilotiranje sobom. Je li napokon došlo vrijeme za promjene?

Morgan Ortagus je politička analitičarka, bivša zamjenica američkog kulturnog atašea u Saudijskoj Arabiji i trenutno radi u Američkoj mornarici kao rezervna časnica. Diplomirala je na Džon Hopking Univerzitetu na odsjeku za Poslovnu administraciju i upravu.

“Sem i ja zaista imamo suprotne poglede na politiku i dolazimo iz mjesta sa različitom kulturnom i političkom pozadinom, ali imale smo ludu sreću da se sretnemo i upoznamo u Bagdadu krajem 2007. godine. Ja sam sa dvadeset godina radila u mornarici i vojsci, ali bez obzira na sve to i dalje se osjećala razlika u pogledima, jer sam i smo žene. I jedno je jasno, ma koliko bilo ko mislio da su žene slabije i da ratna zona nije mjesto na kom trebaju biti, žene su u većini slučajeva bile one koje štite muškarce, a to vam kaže žena koja ne zna za život van vojske i ratne zone i koja je dva puta služila američkoj postrojbi kao časnica. Iako moja stranka nije potpuno sigurna i saglasna po pitanju regrutacije žena u ratne zone, većina republikanskih senatora je odlučila da podrži prijedlog. Jedna od najistaknutijih govornica na tu temu je bila i Lindzi Grejam koja je istakla koliko je bitno da se ženama pruži prilika da učestvuju u ratu ako to zaista žele i osjećaju. Proces regrutacije neće biti lak i svi će ravnopravno biti podvrgnuti istom – ako prežive to, preživjeće i sve ostalo. Amerika je zemlja slobode i prava na izbor – zašto ne dopustiti onda ženama da je brane?!”

Sem Vajngred i Morgan Ortagus nisu jedine žene koje su preživjele iskustvo američkog rata na tuđem tlu, ali smatraju nakon svega da svaka žena treba imati jednako pravo kao i muškarac da učestvuje u aktivnostima kakvim želi pa makar to značio i rat. Ako na stranu ostavimo pacifizam i to što Lole ne vole čak ni riječ rat – da li ženama treba biti omogućeno učešće, pod jednakim uslovima i sa istim pravima i obavezama kao što to imaju muškarci? Da li su žene zaista manje sposobne za situacije kao što je prva linija ratnog fronta ili im se uopšte ne daje prilika da se pokažu i dokažu – ipak je rat imenica muškog roda?

I na kraju, da li biste vi služile vojsku?

Iako se o velikom “transferu” šuška već mjesecima, obje modne kuće su čekale kraj juna 2016.godine da konačno objave vijest o Marijinom odlasku, odnosno dolasku. Za Mariju kažu da je timski igrač, a ona je to i dokazala svojom tridesetogodišnjom karijerom. Prije dolaska na mjesto kreativne direktorice u Dior, Marija je zajedno sa kolegom Pjerom radila u Fendiju. Ono što je dodatno zanimljivo – njih dvoje po prvi put neće raditi zajedno.

Istančani ukus i dugogodišnje iskustvo u modnoj industriji garantuju uspjeh svega što Marija dodirne. Nakon odlaska iz modne kuće Fendi, a po dolasku u Valentino željela je da oživi klasiku, animira kupce i predstavi novog-starog, klasičnog, a modernizovanog Valentina – kolekcijom crvenih sandala za sezonu jesen/zima.

Valentino haljine na kojima je radila zajedno sa kolegom Pjerom još nikada nisu prošle nezapaženo na crvenim tepisima širom svijeta. Valentino je ono što trebate ako želite da vas primjete. I uvijek je tako. Zahvaljujući njoj.

Ako vas je u bilo kom trenutku iznenadio Valentino sa kopčama i zakovicama, ali ste ipak poželjele par cipela sa visokim potpeticama u duginim bojama – to su Marija i Pjer. Nakon što su lansirali novu liniju cipela sa špicem, tankim kaišićima, u pastelnim bojama sa kontrastom koji daju zakovice, prodaja je skočila za 36%. Nosili ih svi – blogerke, novinarke, manekenke i glumice. Stvoren je novi Valentino simbol. Zahvaljujući Mariji.

Fendi i Valentino su oživjeli nakon čarolije koju stvaraju Marija i Pjer, a koliko toga može Marija sama, ostaje da se vidi. Da li se ovdje radi o slučaju da iza velike žene, stoji još kreativniji muškarac, čućemo u narednom periodu.

Lola joj želi najveći uspjeh do sada i šalje adresu na koju može da proslijedi primjerke cipela za promociju.

Milioni ljudi vole i piju vino, ali koliko njih zna šta pije? Ovo pitanje se posebno nameće u situacijama kad shvatite da neka boca vina košta pola miliona dolara – a šta ako nije originalno? Možda nikad niste ni pomislili da vino može da se “kopira”, ali može i taj trend se razvija takvom brzinom da su kolekcionari skupocjenih vina primorani da zapošljavaju stručnjake za provjeru autentičnosti. Proces pravljenja i skladištenja vina je nauka, ali i ljubav prema dobrom gutljaju pa zato i ne čudi činjenica da postoje i oni čiji je zadatak provjera originalnosti. Maurin Dauni je jedna od vodećih stručnjakinja u svijetu kada je u pitanju otkrivanje lažnjaka. Tim poslom se bavi više od petnaest godina i kaže da joj je najnezgodniji trenutak kada vlasniku mora saopštiti da ta boca koju posjeduje ne vrijedi 200 hiljada već jedva i dvadeset dolara.

Dok neke žene u neseserima nose puder, maskaru ili olovku za obrve, Maurin nosi povećalo, baterijsku lampu, lampu sa plavim svjetlom i žilete. Prvo što uradi je pregled boce golim okom, od njenog oblika, napunjenosti do etikete i gledanja “sadržaja” na dnevnom svjetlu. Često se dešavalo da lošu kopiju prepozna na prvi pogled.

Ali, kako znati da je vino lažno? U svakom slučaju ako je u pitanju skupocjena boca, autentifikaciju je najbolje prepustiti stručnjacima, ali ono što možete same uraditi je da se malo informišete o boci vina koju želite provjeriti i primijenite sljedeće;

Koristite povećalo

Etiketa je najbitniji dio, ona je deklaracija i potvrda kakvoće vina. U tom slučaju, povećalo i osnovno poznavanje istorije su vaši saveznici. Ako na nekoj boci piše da je berba iz 1947.godine onda trebate znati kakav se otprilike papir koristio u to vrijeme, kako su etikete ljepljene, koje su bile boje, da li se ručno iscrtavalo i pisalo ili je korišten industrijski print. Znamo, ovo je malo teži korak, ali sve za dobar gutljaj vina, zar ne?

U čepu je istina

Etiketa vam se čini dobra, sve je uredno zalijepljeno bez oštrih ivica, lošeg printa i razlivene boje. A čep? Šta je sa njim? Pluteni? Na koju dubinu grla boce je pozicioniran? Boca vina iz 1960. godine sa metalnim čepom i bez zaštitne folije – hmh, budi neku sumnju? Poznavanje istorije vina kojem provjeravate autentičnost je ključna u ovim situacijama, morate dobro da poznajete godinu berbe, ali i samu vinariju i njen stil flaširanja, pakovanja i obilježavanja.

(pr)Osvijetli me!

Baterijsku lampu i lampu sa plavim svijetlom koristite da pregledate apsolutno svaki detalj na etiketi boce. Ako u rukama držite bocu vina iz pedesetih godina, a ona na plavo svijetlo reaguje flourescentno, da li zaista mislite da je to originalna boca vina? Određene vinarije od svog nastanka koriste isti font i raspored teksta na etiketama, neke čak koriste folije za ispisivanje koje sadrže prave čestice zlata. Papir iz pedesetih ne bi teksturom trebalo da bude kao industrijski papir danas i slično…

Možda je ipak najvažniji savjet koji Lola može da vam da: držite se domaćeg, provjerenog vina. Ako vas nekad džep zasvrbi i poželite da osjetite ukus vina koje košta nekoliko stotina novčanih jedinica, sjetite se nekog od naših savjeta, pa bar razmislite o vremenu iz kojeg vino (navodno) dolazi i vidite da li nešto ne štima. Na kraju, važan je ukus i ono što on izaziva u vama. U vinu je istina. Sem kad je lažno.