Bilo kako bilo, riješimo dileme jednom za sva vremena. Dame i gospodo, PMS postoji.

Kad me prođe PMS pokušam da se samoanaliziram i doskočim mu sljedeći mjesec sa pametno smišljenim planom jer ga poznajem. Ali ne. Ne poznajem ga. Ili ne poznajem sebe.

PMS je ono kad hoćeš, a nećeš, mada si mogla, iako nisi sigurna i ako te još neko pita popizdićeš, a ako te ne pita rasplakaćeš se jer te zanemaruju.

To su oni trenuci kad bi voljela da pojedeš Alisin kolačić za smanjivanje i sakriješ se u rupu nekog miša pa da zajedno dijelite sir. Ali bi, ako je ikako moguće, voljela da dobiješ i Alisin kolačić od kojeg se raste pa da cijelom svijetu pokažeš ko si i od čega si sastavljena. Nevjerovatno je koliko te to psihofizičko stanje, etiketirano sa tri slova, dovodi u stanje prevelike naglašenosti svega. Od grudi koje iskaču iz grudnjaka, do srca koje iskače iz grudi.

PMS je ono kad si neuračunljiva, ali bi voljela da se sabereš s nekim dok te PMS ne oduzme.

PMS je kao koktel pun alkohola za koji ne znaš hoće li te opiti ili ubiti.

Tih nekoliko dana traje kao sto godina samoće. Natjera te da se preispitaš hiljadu puta, rezervišeš termine za sve plastične operacije, zaprosiš prvog frajera na ulici i uzmeš sladoled sa 12 kugli pa ne obrišeš nos kad upadne u sladoledno brdo.

PMS je glad koja je sita, naspavanost koja zijeva, suva suza, osmijeh koji se ne čuje, zagrljaj jednom rukom, uzdah teži od slona, samoća koja traži pažnju.

PMS je sva ženina krhkost i sva ludila s kojima mora da živi svakodnevno pa jednom mjesečno mora da ih pusti na igralište u pjesak. Pa im, kad odlaze, kad PMS prolazi, redovno recituje Popu i “Vrati mi moje krpice”.

Nevjerovatno je koliko te to psihofizičko stanje, etiketirano sa tri slova, dovodi u stanje prevelike naglašenosti svega. Od grudi koje iskaču iz grudnjaka, do srca koje iskače iz grudi.

A znam ja i žene koje tvrde da nemaju PMS. Da to njih ne dotiče. To su iste one za koje nisi siguran da su ikad plakale jer sva svoja toliko ljubomorno čuvaju da ih i od sebe sakriju. To su one uvijek ispeglane, sređene, žene sa tetoviranim ISO standardom koje se lome i krše kad se sva svjetla pogase i ni same sebe ne vide. I one imaju PMS samo su u fazonu “šta vas briga za moje slabosti?”.

Koliko god komplikovano to troslovno stanje (ili sranje, kako vam je draže) izgledalo, uputstvo za preživljavanje tih nekoliko dana je jednostavno. Prejednostavno. Žene, ne pokušavajte da ga kontrolišete. Nemoguće je. Poenta je pokušati se okružiti ljudima koji vas zaista vole. Onima na koje ste pomislili kad ste pročitali “zaista vole”. Pa nek su njima Bog i ostala mitska bića na pomoći.

A znam ja i žene koje tvrde da nemaju PMS. Da to njih ne dotiče. To su one uvijek ispeglane, sređene, žene sa tetoviranim ISO standardom koje se lome i krše kad se sva svjetla pogase i ni same sebe ne vide.

Partneri, volite nas.

Recite da smo lijepe, iako tih dana baš i nismo jer od haosa u glavi nismo u stanju da mislimo na haos na sebi.

Zagrlite nas češće nego što to radite inače jer ćete jedino tako spriječiti (samo)ubistvo.

Poslije treće čokolade, donesite i četvrtu i nemojte NI SLUČAJNO spomenuti da smo riječ na d.

Ako galamimo, ćutite. Pa minute ćutnje preračunajte u orgazme koje ćemo otplatiti kad se vratimo sebi.

Volite li vi svoju ženu?

Pa dobro, bolje sad kad je mala, neće se ni sećati, kasnije bi je bolelo mnogo više. Nema veze, običaj je takav, tako su i tvoju majku, i tvoje majke majku, kakve veze ima?

A možda ipak da probuši uši onda kad ona odluči?

Rodi ti se ćerka i ti joj probušiš uši.

Samo zato što je ćerka. Ne radiš to sinovima. Radiš to da bi bila lepa, ubeđuješ sebe – da bi bila lepša, jer ne možeš da podneseš zamisao da je svet u tim prvim mesecima može slučajno pomešati i pomisliti da je dečak.

Kakva neverovatna sramota, ljudi mogu pomisliti da je tvoja ćerka dečak?! I onda, bez njene dozvole već sopstvenom željom odlučiš da te tuđe, nedavno rođene, ušne resice probodeš iglom. Bez njenog pristanka odlučiš šta ćeš raditi da njenim telom.

Pitanje je jednostavno. Čije je telo tvoje ćerke? Tvoje ili njeno? Kome pripada žensko telo? Ženi, ili njenim roditeljima, muškarcima, državi, crkvi?

Mislim da je odgovor takođe jednostavan.

Žensko telo pripada ženi.

Ženom se ne može raspolagati kao da je stvar, samo zato što je žena. Moramo da naučimo jednom za svagda da je ne ukrašavamo po našem nahođenju i za naše uživanje, već da joj od trenutka kada dođe na ovaj svet ne uskratimo pravo da prvo bude osoba, a tek posle da bude i izgleda kako zaželi.

Preuzeto sa: zelenaucionica.com

Jedno žensko telo prolazi kroz čitav proces razvoja, a najveći da je ugodi svima. U prirodi je da insan bude deo mase. U početku se ne postavlja pitanje ko čini tu masu, neretko se lični osećaj zatrpava očekivanjima.

Telo jedne žene, osobe, nije odraz nečije duše. Odraz je prirode, Božjeg stvaranja, magije.

Ni jedna osoba se ne duplira, ni jedna osoba nema iste ćelije koja ima osoba do nje. I još važnije, telo ne biramo. Ali biramo reči.

Iako birate reči, one su prljave. Pune su masnoće, znate, pune su strija koje lahko uočavate na telu jedne žene koja ih je dobila trudnoćom, gubljenje na težini, jednostavno prirodnim procesom.

Vaše reči nisu uslovljene prirodom.
Sami ih birate.

A ipak, vidite, nisu u najreprezentativnijem izdanju.
I ovo nije osuda, osude se ne nalaze na baš svakom kraju. Osude su za nesnađene, nepronađene, izgubljene i ugruvane u košmar u koji su upali sami.

Ovo nije jedan feministički pokret, možda je ovo, samo, običan tekst i obična tema, ali više voleh naizgled obične stvari čiju posebnost spoznaš kada se predaš.
Jer žene to jesu.
Ljudi, prirodni i svoji.
Posebni.
Ništa manje od toga.

Preuzeto sa: instagram.com

Paralelno s tim krenula sam da nosim i široke, najšire majice na svijetu. Nedobog da neko primijeti da ja imam sise, a kamoli grudnjak. Pardon, grudi.

No, ne lezi vraže. Kako su radili meni hormoni, tako su radili i dječacima iz razreda. Njima su ženski atributi bili uveliko poznati. Svi smo bili na pragu puberteta.

Pakao je počeo slučajno, dječak koji je sjedio iza mene nekako je primijetio bretelu, povukao je, onako da pukne. I tako to krene. Od zafrkavanja, zbijanja snažnih šala na temu mojih jadnih, malih grudi, pokušaja da ih dotaknu ili ulijetanja u svlačionicu prije fizičkog.

Kasnije je lakše bilo, jer su i drugim djevojčicama počele rasti grudi, pa niko u tome nije bio sam. I dalje nije bilo lakše na temu zadirkivanja. Samo smo sad bile u grupi, pa je bilo jednostavnije živjeti s tim.

Ali sjećam se sad kao da je juče bilo – osjećala sam se ogavno jer imam grudi i jer će me pratiti zauvijek. Mislila sam da će one zauvijek biti predmet ismijavanja.

Naravno, o tome nisam nikad pričala s roditeljima. Niti sam htjela da budem tužibaba, niti sam htjela da moje grudi izazovu i roditeljsku pažnju. Jednostavno sam čekala da prođe.

Nešto malo kasnije smo došli u fazu u kojoj su dječaci štipali djevojčice za dupe. Onako, rekreativno. To je već bila igra. Naravno, nisu štipali sve. Pa se tu stvori potpuno pogrešna slika. One djevojčice koje nisu bile štipane, umjesto da osjete rasterećenje, osjećale su se izopšteno, nedovoljno zanimljivo, nedovoljno važno. Zamislite taj apsurd.

Mi smo nekad te dječake koji su nas štipali gađale pernicama, pokušavale da se sakrijemo u toalet i sl. Ne, nijednog trenutka nam nije bilo prijatno. Ne, nijednog trenutka nam nije palo na pamet da to predstavimo kao problem. Ne, nijednog trenutka nam nije palo na pamet da bi to moglo biti seksualno išta, a kamoli napastvovanje.

Kad se problem počeo rješavati sam od sebe? Pa logično, onog momenta kad smo počele da “pripadamo” nekom od dječaka, kad smo postale nečije djevojke. Jer, pobogu, ne štipa se i ne pipka tuđa djevojka. Samo ona koja je samo svoja. Ironija, opet, zar ne?

A recimo, dječaci koji to nisu radili, čak i tad, nisu bili kul. Bivali su marginalizovani i odbačeni. Nisu bili dio divljeg čopora koji čak i tad, nesvjestan toga, ženama pokazuje da ih čeka život dostojan jednog objekta.

Možete vi, kao većina komentatora ovih dana, koja staje na stranu Nenada Rackovića, reći da ja pretjerujem, “šta si se sad sjetila toga”, “što miješate dječiju igru s napastvovanjem, ne date djeci da se igraju”. I ja ću se, tako naučena, vjerovatno složiti s vama. Jer ja do čitanja nekoliko baš pametnih tekstova na tu temu nisam ni skontala da je to na svaku od nas sigurno ostavilo neki trag.

Ja recimo, ni sa 31 godinu, se ne osjećam prijatno kad sama treba da prođem kraj veće grupe muškaraca u nekoj manje prometnoj ulici ili mjestu. Uvijek imam neki zapetljaj u dnu stomaka kad se nađem u takvoj situaciji. Ali koga briga za to, zar ne?

Ali moram da vas zamolim samo jednu stvar: Pokušajte, samo na trenutak, da zamislite djevojčice koje dječake hvataju za testise, recimo? Eto onako, iz igre? Što, nije vam zanimljivo? To nije lijepo?

E baš svašta.

Žao mi je, ali žensko tijelo nije svačije i ne može o njega da se trlja niti da ga dodiruje niko ko za to nema dozvolu. Niko. Shvatite to.

I možda nikad ne bih sa svijetom dijelila informaciju o tome kad su moje grudi počele da rastu da me sve to ne čeka s ćerkom.

Ne želim da ona misli da je normalno da je dječaci hvataju, štipaju, dodiruju bez njene dozvole. Jer prvo mi u kući, iako ima samo dvije godine, poštujemo njeno “nemoj” i “neću”.

Ne želim da ona misli da mi to ne smije reći, jer nije dovoljno važno.

Ne želim da ikad pomisli da je ona samo objekat muške žudnje i zadovoljavanje muških potreba. Jer nije. Jer ni ona nikad neće posmatrati muškarce samo kao objekte.

Ne želim da njeno tijelo bude svačije.

Bilo kako bilo, riješimo dileme jednom za sva vremena. Dame i gospodo, PMS postoji.

Sad mi je grižnja savjesti. PMS je ono kad ni GPS ne pomaže koliko se pogubiš.

— Marija (@pearsawfly) May 11, 2013

Kad me prođe PMS pokušam da se samoanaliziram i doskočim mu sljedeći mjesec sa pametno smišljenim planom jer ga poznajem. Ali ne. Ne poznajem ga. Ili ne poznajem sebe.

PMS je ono kad hoćeš, a nećeš, mada si mogla, iako nisi sigurna i ako te još neko pita popizdićeš, a ako te ne pita rasplakaćeš se jer te zanemaruju.

To su oni trenuci kad bi voljela da pojedeš Alisin kolačić za smanjivanje i sakriješ se u rupu nekog miša pa da zajedno dijelite sir. Ali bi, ako je ikako moguće, voljela da dobiješ i Alisin kolačić od kojeg se raste pa da cijelom svijetu pokažeš ko si i od čega si sastavljena. Nevjerovatno je koliko te to psihofizičko stanje, etiketirano sa tri slova, dovodi u stanje prevelike naglašenosti svega. Od grudi koje iskaču iz grudnjaka, do srca koje iskače iz grudi.

Ne računa se da smo u vezi dok ne preživimo moj pms.

— Zovem se Crvena (@skerletnocrvena) December 28, 2016

PMS je ono kad si neuračunljiva, ali bi voljela da se sabereš s nekim dok te PMS ne oduzme.

PMS je kao koktel pun alkohola za koji ne znaš hoće li te opiti ili ubiti.

Tih nekoliko dana traje kao sto godina samoće. Natjera te da se preispitaš hiljadu puta, rezervišeš termine za sve plastične operacije, zaprosiš prvog frajera na ulici i uzmeš sladoled sa 12 kugli pa ne obrišeš nos kad upadne u sladoledno brdo.

PMS je glad koja je sita, naspavanost koja zijeva, suva suza, osmijeh koji se ne čuje, zagrljaj jednom rukom, uzdah teži od slona, samoća koja traži pažnju.

PMS je sva ženina krhkost i sva ludila s kojima mora da živi svakodnevno pa jednom mjesečno mora da ih pusti na igralište u pjesak. Pa im, kad odlaze, kad PMS prolazi, redovno recituje Popu i “Vrati mi moje krpice”.

Nevjerovatno je koliko te to psihofizičko stanje, etiketirano sa tri slova, dovodi u stanje prevelike naglašenosti svega. Od grudi koje iskaču iz grudnjaka, do srca koje iskače iz grudi.

 

Kao da se trudim da sto duze zadrzim dah. Tako moj pms funkcionise.

— Tijana Ugrenović (@kafoholicar) December 29, 2016

A znam ja i žene koje tvrde da nemaju PMS. Da to njih ne dotiče. To su iste one za koje nisi siguran da su ikad plakale jer sva svoja toliko ljubomorno čuvaju da ih i od sebe sakriju. To su one uvijek ispeglane, sređene, žene sa tetoviranim ISO standardom koje se lome i krše kad se sva svjetla pogase i ni same sebe ne vide. I one imaju PMS samo su u fazonu “šta vas briga za moje slabosti?”.

Koliko god komplikovano to troslovno stanje (ili sranje, kako vam je draže) izgledalo, uputstvo za preživljavanje tih nekoliko dana je jednostavno. Prejednostavno. Žene, ne pokušavajte da ga kontrolišete. Nemoguće je. Poenta je pokušati se okružiti ljudima koji vas zaista vole. Onima na koje ste pomislili kad ste pročitali “zaista vole”. Pa nek su njima Bog i ostala mitska bića na pomoći.

A znam ja i žene koje tvrde da nemaju PMS. Da to njih ne dotiče. To su one uvijek ispeglane, sređene, žene sa tetoviranim ISO standardom koje se lome i krše kad se sva svjetla pogase i ni same sebe ne vide.

Partneri, volite nas.

Recite da smo lijepe, iako tih dana baš i nismo jer od haosa u glavi nismo u stanju da mislimo na haos na sebi.

Zagrlite nas češće nego što to radite inače jer ćete jedino tako spriječiti (samo)ubistvo.

Poslije treće čokolade, donesite i četvrtu i nemojte NI SLUČAJNO spomenuti da smo riječ na d.

Ako galamimo, ćutite. Pa minute ćutnje preračunajte u orgazme koje ćemo otplatiti kad se vratimo sebi.

• PMS je test ljubavi prema ženi. Ko voli ženu tada, voli je uvijek. @Krempitushka

  — Direktor (@Aleksa21) May 11, 2013

  Volite li vi svoju ženu?

Nemam nikakvu dilemu da je prijateljica bila zlonamerna i da je njena rečenica trebalo da povredi, ono što me zanima je kako smo stigli dotle da se primedba o kilaži i gabaritu pozicionirala u najzlobnije i najuvredljivije komentare?

Kako je biti debeo postalo jednako velika mana (ako ne i veća) kao biti glup, zao, agresivan? Mi smo u jeziku imali mnogo lepih i nežnih termina za višak kilograma, naročito ženskih : jedra, zaobljena, sočna, obla, “kao puce” stamena…

Kako smo stigli dotle da se primedba o kilaži i gabaritu pozicionirala u najzlobnije i najuvredljivije komentare?

Ako bi neko danas te nekadašnje komplimente uputio bilo kojoj ženi, većina nas bi se uvredila. Ovo ne samo što nije u redu – to jednostao nije fer na više različitih nivoa. Pre svega, sve naše pretkinje uglavnom su se udavale zahvaljujući tome što su bile velike i lepe, imale su široke kukove, što je bilo seksi, ali i garancija da neće imati problema sa rađanjem, bile su rumene što je značilo da su zdrave i da neće manjkati od jektike…

I sad odjednom to više ne valja – ružno je i “seljački” biti rumen, odvratno je imati široke kukove, devojčice po celo leto nose duge rukave da im se ne vide “debele” ruke. Vekovima su se na ovim prostorima žene selekcionisale na jedan način, a onda su nam u poslednjih tridesetak godina skroz resetovali sistem.

Kad probate da u bilo kojoj fensi radnji garderobe kupite broj koji nije šiven za izgladnelog dečaka, prodavačice se toliko zabezeknu da vam bude neprijatno. Svako ko ne izgleda kao Viktorijin Anđeo treba da ogrne ćebe i da na plažu ide samo po mraku. Ja ne mogu da postignem da izgledam kao Viktorija Bekam jer njene mere nisam imala ni u nižim razredima osnovne škole.

Mi smo u jeziku imali mnogo lepih i nežnih termina za višak kilograma, naročito ženskih : jedra, zaobljena, sočna, obla, “kao puce” stamena…

Ali druga strana medalje je jednako loša, ili lošija. ‘Ajde što nas svetska industrija tera sve u isti kalup kreiran od strane ljudi upitne seksualne orijentacije, ali zašto pristajemo na to? Kako su to odjednom sve žene počele da se vređaju na primedbe o težini, da provode sate pred ogledalom, izgladnjuju se, da se izvinjavaju što imaju višak kilograma? Kako to da više nijedan muškarac od digniteta i ugleda ne može biti viđen sa ženom koja nema manekenske mere? Kako se ukus cele nacije promenio preko noći?

Možda je vreme da se tu nešto menja – za početak da “jesi li se udebljala” prestanemo da tretiramo kao uvredu. (Ne mislim samo naglas, mislim suštinski). Jer uvreda, da bi bila efikasna, mora da ima koren u ličnoj nesigurnosti. Uvek se setim čuvene rečenice iz “Putujućeg pozorišta Šopalović”, gde jedna žena kaže drugoj: “Kurvo matora!” , a ova joj odgovori: “Kome ti matora!”

Svako ko ne izgleda kao Viktorijin Anđeo treba da ogrne ćebe i da na plažu ide samo po mraku. Ja ne mogu da postignem da izgledam kao Viktorija Bekam jer njene mere nisam imala ni u nižim razredima osnovne škole.

Ova trka sa preponama, koja se zove život, ima dovoljno objektivnih prepreka, nepreglednih krivina i klizavih delova sama po sebi, ne moramo sami sebi dodavati nove i nove. Besmisleno je arčiti sopstveno vreme, energiju i dobro raspoloženje na “jesi li se opet udebljala”.

Ako je kilaža najozbiljnija primedba koju mogu da vam upute – možete biti samo ponosni na sebe!

Autorka: Jelena Novaković

“Momci, razmislite o tome šta vam društvo poručuje da morate željeti. Prava žena nije porno zvijezda, manekenka u bikiniju ili lik iz nekog filma. Ona je stvarna”, riječi su koje je Robbie napisao ispod slika na kojem on i njegova supruga Sarah stoje na obali mora i zaljubljeno se gledaju. Na slici je Sarah obučena u kupaći kostim koji ističe njene obline.

“Volim ovu ženu i njene obline. Dok sam bio tinejdžer prijatelji su me često zezali zbog toga što su me privlačile niže djevojke sa oblinama za koje su oni smatrali da su prekrupne ili debele. No, kada sam odrastao i počeo da učim o feminizmu i vidio kako mediji marginalizuju žene stvarajući sužen i specifičan standard ljepote (mršave, visoke i vitke) shvatio sam da su mnogi muškarci povjerovali u tu laž”, objašanjava Robbie i dodaje: “Za mene ne postoji seksepilnija žena od moje. Ona možda neće biti na naslovnici Cosmopolitana, ali je zauvijek na stranicama mog života i u mom srcu.”

Osim što je svojoj Sarah po ko zna koji put pokazao koliko je voli, Robbie se obratio i drugim djevojkama i ženama koje pate zbog svog fizičkog izgleda.

“Djevojke, nemojte se zavaravati misleći da morate odgovarati određenom kalupu kako biste bile voljene i poštovane. Na ovom svijetu postoji muškarac koji će vas slaviti baš zbog toga kakve jeste i ko će vas voljeti onoliko koliko ja volim svoju Sarah.”

Odjek njegovih riječi je za veoma kratko vrijeme dobio mnogobrojne pozitivne reakcije. Hiljade i hiljade ljudi mu je pisalo poruke poput “Ovo je nešto najdivnije što sam ikad pročitala! Ovo mi daje nadu da ću i ja pronaći ljubav jednog dana!” i “Ti si pravi muškarac! Ovo je predivno i veoma inspirativno!”.

Robbieva supruga Sarah sa osmijehom na licu priznaje da ju je muževa objava dirnula, ali i da to nije ništa neobično za njega.

“On uvijek čini da se osjećam voljeno i cijenjeno. Ja pišem blog o modi i pozitivnom načinu gledanja na svoje tijelo i veoma sam iskrena u tome. Želim da pomognem drugim ženama s oblinama da nauče da vole svoje tijelo. Jednostavno sam presrećna što imam muža koji voli svaki centimetar mog tijela od dana kada smo se upoznali”, otvoreno priča Sarah.

Robbie je na svom Instagramu priznao da je bio veoma iznenađen reakcijama na fotografiju koju je objavio. Ono što ga je posebno dirnulo jeste i to da su muškarci iz cijelog svijeta počeli da taguju svoje žene ili djevojke i govore im koliko vole i njih i njihove obline. Da li ste vi i vaš momak ili muž među tim ljudima?

Izvor: Huffington Post

Dio mozga koji pokazuje znakove uzbuđenja za vrijeme seksa, kod nekih žena pokazuje gotovo jednake efekte kada razmišljaju o hrani. Pogotovo kada su gladne. Ali kada ih se zadovolji, žene su u stanju da dožive nekoliko uzastopnih orgazama, dok je muškarcima uvijek potrebno vremena između njih.

A ne samo da mogu doživjeti više orgazama, nego se neke žene rode sa dvije vagine i dvije materice. Neke čak ne budu toga ni svjesne, dok ne dobiju obilne menstruacije, koje mogu biti pokazatelj toga.

Kada je u pitanju ženska psiha, vjerujemo da je to vječita misterija. Žene su sklonije da vuku stvari iz prošlosti, zato što je njihov mozak predodređen da ima bolje pamćenje, koje često priziva u trenucima usamljenosti.

Možda bi vas zanimalo da žene žive duže nego muškarci, ali znate li zašto? Prema istraživanjima sprovedenim žene žive zdravijim načinom životom, a čak su i njihova tijela bolja u borbi sa bolestima, jer su otpornija. Ovo se posebno odnosi na žene koje su majke, ali i koje su trudne.

Parfemi čine čuda da hormoni u ženskom tijelu podivljaju, zato dodajte kapljicu više. A ako je nakon toga zagrlite duže od petnaest sekundi, vjerovaće vam više.

S obzirom na to da se zagrljaj doživljava kao poseban oblik bliskosti, što se više grliti više razvijate međusobno povjerenje. Ako nakon toga dođe do seksa, a ona ima više od četrdeset godina, evo dobrih vijesti za vas. Žene brže doživljavaju orgazme nakon četrdesete. Jedan od razloga je i to što se klitoris nakon četrdesete poveća čak tri puta u odnosu na to kada smo bile tinejdžerice.

Međutim, bez obzira na godište, čak 75% žena ističe kako je stimulacija klitorisa ključna, a nekada i dovoljna da postignu orgazam. No, jeste li znali da klitoris nema nikakvu drugu svrhu, sem da pruži ženi zadovoljstvo? Dakle, ne utiče ni na koji proces u našem tijelu.

Uprkos tome što ste mislili da će zima biti najuzbudljivija za spavaću sobu, ljeto je ipak presudno godišnje doba kada je u pitanju seksualna aktivnost i uzbuđenje. Jajne stanice su plodne između 24 i 48 sati, dok spermatozoidi mogu živjeti i više od 48 sati u ženskom tijelu. Da, dobro ste pročitali.

A za one koji još uvijek imaju mentstruaciju, ali pri tome i menstrualne bolove, evo rješenja. Seks ublažava grčeve i bolove pa je to još jedan razlog zbog kojeg biste mogli imate odnose i za vrijeme menstruacije.

A što se tiče komunikacije i dobro nam znanih “šta si htjela reći” fraza, muškarci ne čuju, jer koriste samo lijevu stranu mozga za slušanje, za razliku od žena koje koriste obe strane. To objašnjava većinu razgovora koje oni nisu “čuli”.