Grčka i rimska mitologija prepune su takvih riječi. Bogovi namignuše i ispričaše nam ponešto o sebi. Slušajte…

Zevsa, glavnog i najmoćnijeg boga na Olimpu, mučili su ovozemaljski jadi. Hera, boginja zemlje, bila mu je žena, a njihov sukob do današnjih dana zaokuplja pažnju istoričara. Zašto?

Pa, vidite, Zevs je bio jedan od najvećih ljubavnika. Volio je bezbroj žena i osvajao ih na mnoge načine, ponekad pretvarajući se u bika, satira (šumskog boga, bića sa kozjim nogama, malim rogovima, konjskim ili kozjim repom i čupavom kosom), labuda… Ponekad i u običnog čovjeka, a ponekad čak uzimajući oblik zlatne kiše.

Istoričari s koljena na koljeno prenose kako je Hera bila veoma ljubomorna i kako se žestoko obračunavala sa suparnicama.

Iz tih božanskih veza rađala su se djeca-bogovi. Naredni redovi ispisani su u čast prvog mitološkog plejboja, koji je zavodio božanskim moćima.

Antiopu, kći riječnog boga, zaveo je kao satir. Rodila je Amfiona i Zeta i o toj priči ne zna se mnogo. Miljenica ovog boga bila je i Kalisto, šumska nimfa i saputnica Artemide, koja mu je podarila sina Arkada. Ali, Herina ljubomora je progonila do smrti. Tako jednom biva pretvorena u medvjedicu koju je Zevs pojeo, kako bi je spasio od razjarene Here. Prethodno je ubija Artemide, a onda je postavljena među zvijezde kao sazviježđe Mali medvjed.

Evropa je “pala” kada je Zevs osvojio uzevši oblik bika. Kao “princ na bijelom konju” pojavio se iz talasa ponijevši je preko mora do Krita, gdje mu je rodila tri sina.

Danaja je imala lošu sudbinu jer je otac zatvorio u kuli uplašivši se proročanstva po kojem će ga ubiti unuk. Ali, njen spasilac je Zevs koji se pojavljuje u obliku zlatne kiše. Ona mu je rodila sina Perseja. Kada je otac otkrio bebu, oboje ih je stavio u drveni kovčeg i bacio u more. Kovčeg je otplovio do ostrva Serifa, gdje ih je spasio Diktis.

Ni Hera nije mirovala pa je podsticala Semelu da se dodvori Zevsu, vjerovatno da ispita ima li granice. Semela je nagovorila Zevsa da joj se pokaže u svojoj punoj raskoši, a kada se pred njom pojavio kao blještavi bog groma, bila je obuhvaćena plamenom i tada je rodila Dionisa koga je Zevs spasio od vatre.

Ni Demetra, boginja plodnosti i zaštitnica polja koja je štitila sve obrađene površine, nije mu umakla. U ljubavnom zanosu rodila mu je Persefonu, za koju je bila veoma vezana. U Zevsovom prebogatom ljubavnom životu spominju se i titanke Leto i Metida, ali i Temida, Eurinoma, Mnemosina…

Iako je u mitologiji izuzetno poznat upravo po svojim ljubavnim reckama, Zevs je bio vrhovni i apsolutni vladar, ali njegova moć i vlast nisu bile bezgranične, a time se razlikovao od bogova drugih religija, u kojima bez vrhovnog boga ništa nije moglo da se desi i njemu ništa ne može da promakne. U grčkoj mitologiji ostali bogovi, a i ljudi su imali svoju volju i slobodu i nad njima, pa i nad samim Zevsom je vladalo nešto nedokučivo i nepromjenljivo – sudbina.

Pričalo se da Zevs vlada i sudbinom, ali to je u prenosnom smislu, jer je on, kao i bilo koji drugi bog ili čovjek, vladao samo toliko koliko je shvatao veze između uzroka i posljedica i djelovao u skladu sa tim spoznajama. Protiv sudbine je Zevs bio nemoćan, pa ma šta preduzeo, jer on nije bio vladar sudbine, već samo njen čuvar i izvršilac.

Mitovi ili ne, čini se da je Zevs znao da uživa… Ili je to činio neko ko je pisao ove redove istorije.