Prije nekog vremena, zamolilo me uslugu na poslu, da prepravim neki tekst ili nešto i uz molbu dobila sam i popratni komentar: “ma to ti je minuta”. Na kraju je bilo više od pola sata, ali nema veze. Nekome možda zbilja treba minuta za to, meni treba više. Negdje ti da, negdje uzme, pa je na kraju rezultat izjednačen.

Nisam pretjerano razmišljala o tome “ma to ti je minuta posla” sve dok nisam, opet nedavno i opet na poslu dobila komentar u stilu “pa kako to može biti teško, to je samo posao fitness instruktorice…”. Niti jedan niti drugi komentar nisu bili zlonamjerni, ali bili su itekako nepromišljeni i tu nastaje problem.

Ne moram objašnjavati kako i zašto radim svoj posao za koji sam educirana i licencirana i brojim skoro 10 godina profesionalnog angažmana, ali ni na kraj pameti mi nije nekome iz struke reći “pa daj, to riješiš ovako ili onako” jer:

•  ne poznajem okolinu u kojoj radi
•  svatko radi drugačije jer je svatko drugačiji
• ne petljam se u tuđi posao osim ako ne moram

Nikad mi nije sinulo reći pekarici da mi umijesi krafnu ove sekunde jer “kaj joj je to, par minuta posla”. Ili govoriti ginekologu koliko vremena je proveo s pacijenticom prije mene kad prokleto ne znam, niti želim znati, što se dotičnoj događa ili kakva je ona.

Da, pravila u svakom poslu postoje, ali u poslu u kojem za klijente imaš ljude možeš odmah zaboraviti pola stvari iz svakog priručnika, ako taj priručnik uopće postoji.

Niti jedan moj posao ne uključuje neživa bića, poprilično je dinamičan i ovisi baš o tome kako se ta živa bića osjećaju, uključujući i mene koja sam i sama živo biće. Dapače, još sam i žensko, ali i većina ljudi s kojima dijelim poslovnu svakodnevicu je ženskog spola. Uz dužno poštovanje svima, to je katkad pravi pakao. S godinama sam navikla na prevrtljive, neobjašnjive i nepredvidive jedinke jer sam i sama jedna od njih i, bit ću skroz iskrena, obožavam svaki posao koji uključuje tu nepredvidivost.

Da, nosi sa sobom stres, paniku, nepoznanice, probijanje rokova, ali nisam jedna od onih koja bi mogla slagati kutije na police, iako ni o tome ništa ne znam. Lako moguće da je taj posao zahtjevniji od mog, i sigurno nekome treba više od “ma to ti je minuta posla”.

U životu nisam konobarila i nekako se, iz prikrajka, nadam da nikad neću morati jer smatram da ne bih uživala u tome, ali se uvijek trudim ne zagorčati konobarima život svojim prohtjevima i neljubaznošću. Jedna sam od onih koja na izlasku iz kafića primakne stolac stolu, pokupi za sobom eventualne papiriće, maramice, novine ili što već, i najčešće šalice i čaše odnese skroz na šank. Znam da im posao uključuje posluživanje i čišćenje stolova iza gostiju, ali ja se ne osjećam dobro ako iza sebe ostavim nered. Prolijem i ja čaj i vodu po stolu, ali ne čekam konobara nego čupam svoje ili tuđe maramice iz torbe i rješavam situaciju što prije mogu, jer jednostavno ne želim biti u nečijem poslu ono što su meni – “ma to ti je minuta posla” – “kako ne stižeš” – “ma daj to je lako” – klijenti i mušterije.

Nije lako s ljudima, a nije lako niti biti čovjek koji radi s ljudima. I ja imam loše dane, ne osjećam se dobro, šalje mi se sve u tri materine, ostavio me dečko, patim od nesanice, nemam love… Sve isto što i svima onima s kojima radim pa se, osim u nekim iznimnim situacijama, trudim poštediti i sebe i druge dodatnih komentara i diskusija.

Ima ona poslovica “Služba je služba, družba je družba” i ta stoji 100%. Ja se ne petljam u tvoje peglanje u kemijskoj čistionici ili u tvoje parnice na sudu jer realno o tome nemam blagog pojma kao što ti nemaš pojma zašto mi trening izgleda kako izgleda, zašto pišem blog i koliko sam vremena i truda uložila u nešto.

Minuta? Lako???

Pa da, nije ti to ništa, zašiti nekome ranu, popraviti auto, okrečiti stan, ispeći kolače za cijelu svadbu, pričuvati dijete… Kako, pobogu, ne stižeš?!

Jednostavno, ajde i ti napravi to sve, a onda reci drugima može li se, kako i u kojem vremenu. Tek onda ćeš moći barem izreći svoje mišljenje i iskustvo, a do tada pusti da ljudi rade svoj posao, samo im trebaju neki posprdni komentari i nepoštivanje.

Do idućeg puta, razmisli prije nego lupiš.

Zagrljaj,

A.

Jeste li danas vidjeli ili čuli makar samo jedan komentar na neku ružnu vijest, nečiju tragediju ili tužnu priču u kojem se ista pokušava demantirati i degradirati jer je autoru komentara bilo ili jest gore? Sigurna sam da jeste.

Tužna priča u novinama, dečko pretukao curu, i BAM! Njih tri se javi kako ih i dalje tuku, kako to nije ništa, kako ovo, kako ono… Neka djevojka napiše kako joj je teško i da pati od depresije, a njih desetak samoprozvanih psihijatara i stručnjaka je popljuju da je njima teže nego njoj pa ne kukaju… Četveročlana obitelj moli za pomoć jer su nezaposleni i ni pet ni šest javi se skupina lijenih dokoličara kako su i oni nezaposleni ali ne traže pomoć putem medija (nego ne rade ništa da bi pronašli posao), ali ajmo blatit’ ove druge.

Opet natjecanje, ovaj puta krajnje besmisleno – KOME JE TEŽE, KOME JE GORE, KOME JE RUŽNIJE… Zanima me kako se to mjeri? Postoji li neki odbor i pravila kao u šahu ili košarci? Ako si najgore što se može biti dobiješ li neku medalju ili nagradu?

Koliko god pokušavala shvatiti i dalje ne razumijem što netko može imati od pljuvanja nečijeg lošeg materijalnog, zdravstvenog ili psihičkog stanja? Kako je netko pobjednik nad nečijom osobnom tragedijom? Osjećaju li takvi neku osobnu satisfakciju, jer ako je cilj samo i isključivo užitak i rast ega onda se radi o problemima koji imaju milijun drugih rješenja samo ne napadom na nekoga i njegove osjećaje.

Zašto uporno zaboravljamo na onu “Svakome su njegovi problemi najveći”? Taman i da nisu i da je netko prenapuhao neki problem vjerujem da je bolje šutjeti i ne komentirati nego željeti ispasti veća žrtva radi nekog samoostvarenja. Komentiranjem kako je nama gore nismo riješili problem osobe kojoj je teško, a drugi problem, koji se krije u komentatorima, potisnut je dublje i još će se teže riješiti. Umjesto da se na, u startu loše i ružne priče, veže još negativnosti izigravanjem veće žrtve humanije bi bilo pomoći nekome. Može i sebi jer tako je barem jedna osoba “popravljena” i sposobna popraviti neku drugu.

One tri koje i dalje tuku, ali su “pobijedile” curu iz novina i ispale VEĆE ŽRTVE, trebale bi poraditi na tome da ih se ne tuče, prijaviti nasilnike i ne napadati nepoznate žene zbog nečega što i same trpe ali ne poduzimaju ništa. Oni samoprozvani psihijatri neka zaista odu na psihoterapiju i pronađu put do rješenja svojih problema umjesto da se nadmeću čiji stupanj depresije je teži. A nezaposlene lijenčine neka vrijeme za komentiranje nečije životne situacije utroše na traženje posla. I život malo pomalo poprima smisao i svoj normalan tijek.

Natjecanje sa samim sobom je poželjno jer nas oblikuje, gura dalje i razvija dok nas besmislena natjecanja s drugima razaraju. Kad ćemo i hoćemo li ikad shvatiti da natjecanje s drugima nije smisao života?

Ajmo prvo pomesti ispred svojih vrata pa onda ispred tuđih.

Budite dobri prema sebi i drugima,

Ana

Kada sam napisala prvi tekst koji je objavljen na Loli, o tome kako se ne volim da se pretjerano šminkam, stotine žena su kliknule lajk i stidljivo napisale kako im je drago da nisu jedine. Neki muškarci su povikali: „Konačno!“.  Ja sam smatrala da je to nešto sasvim normalno i obično, da se ni po čemu ne izdvajam od stotine drugih žena dok me pojedine zagovornice bronziranja i matiranja nisu javno napale. Bilo je tu pokušaja uvreda, od toga da sam dečkić, do toga da sam neodgojena (?) jer ne volim da se dotjerujem po njihovim mjerilima.

Kako bismo sada zaustavili svaku polemiku, ja nemam apsolutno nikakav problem sa šminkanjem. Ne smetaju mi ni žene koje svakodnevno nose vještačke trepavice, obrve, usne, nokte i sve ostalo. Samo sam željela reći da ja ne želim svaki dan da na sebi nosim toliko toga vještačkog, ali da bi svako od nas trebao biti ono što želi.

Ono što su me taj tekst i reakcije koje su nakon njega nastupile naučio je da nasilje nikada ne prestaje i da je uvijek riskantno da budeš drugačiji. Ja ni po čemu nisam drugačija, niti bih rekla da se ističem u gomili. Sasvim sam obična i prosječna tridesetogodišnja žena. Sa svojim obavezama, problemima i nadanjima. Ali, određenoj grupi ljudi u tom momentu sam bila drugačija. Njihova potreba da me ponize me zaprepastila. Njihovi komentari su me naučili neke veoma važne lekcije:

• da nikada čitaocima svojih tekstova ne objašnjavam šta sam zapravo htjela da kažem
• da ružne komentare nepoznatih ljudi ne doživljavam lično, čak ni kada su mi lično upućeni
• da su nasilnici uvijek glasniji i da obično dolaze u hordi

Podsjetilo me sve to na djevojčicu koja bi u školu došla sa ogromnom plavom mašnom dok su sve druge djevojčice nosile roze, i na podsmjeh kojem bi bila izložena zato što nije ista. Ja u školi nikada nisam bila žrtva nasilja. Nikada nasilnicima ne bih dozvolila ni da mi se približe, a oni koji bi pokušali bi obično odlazili podvijenog repa. Nasilnik osjeti da se plašiš i onda tvoj strah koristi protiv tebe.

Svi mi koji pišemo djelimo sebe sa vama koji čitate. Ponekad podijeliš neke nesigurnosti kako bi nekome bilo lakše da se bori sa svojima. Ponekad prosto kažeš nešto o sebi, a ponekad kritikuješ. I svaki put izložiš sebe. Svaki put kada napišeš ti si kao djevojčica sa velikom plavom mašnom koja stoji na početku hodnika i čeka ili aplauz ili da je neko odgurne i podbode laktom u prolazu.

Iza tastature i ekrana svako može da bude hrabar da ti kaže šta želi, a ti pri tome nemaš vremena, a ni načina da mu odgovoriš i da ga na vrijeme zaustaviš, pa ga pustiš. Neka misli da je pobijedio, jer se sa takvima svakako nikada nisi ni želio takmičiti.

Priznajem da je meni prvi put bilo jako teško. Priznajem da sam tada prvi put pomislila kako se osjećaju ljudi koji su svakodnevno žrtve izrugivanja. Kako se osjećaju djeca čija samosvijest nije dovoljno razvijena i koliko to sve utiče na njih.

Nažalost, nasilje na internetu je nemoguće spriječiti, kontrolisati ili na njega uticati. Možemo se truditi da svoje mišljenje iznosimo na civilizovan način. Možemo se truditi da ne vrijeđamo. Možemo pokušati razmisliti o tome kako naše riječi utiču na druge ljude prije nego što ih napišemo.

Daleko od toga da mislim da svako mora apsolutno da se slaže sa onim što napišem. Pa ni ja se ne slažem sa svim autorima koje čitam. Daleko od toga da mi morate ostavljati samo srca, puse i da mi milujete ego. Uvijek volim da pročitam i kritiku, sugestiju, komentar i mišljenje koje je drugačije od mog, jer prosto možda ponekad nisam ni u pravu.

Bila sam prinuđena da jednoj grupi na fejsbuku koja je podijelila moj tekst koji se ticao nekih osjećanja vezanih za rat i gubitak oca, prijetim policijom jer su komentari koje su poticali bili na granici krivičnog djela. Bilo je tu raznih opisa i želja, od toga da se smijem sa bandere do vrijeđanja na nacionalnoj osnovi. Ali onako, brutalno! Moj tekst tada nije vrijeđao nikoga, niti je omalovažavao bilo čije žrtve. Ja sam oduvijek bila pacifista. Porazila me i uplašila mržnja kojom su me obasipali.

U poređenju sa tim, nazivanje mene dečkićem je dječija igra. No, to ne mijenja činjenicu da onaj koji ostavlja uvrjedljive komentare drugim ljudima treba da pogleda u svoju dušu i vidi šta se tamo nalazi. Šta je to što ženu tjera da drugoj ženi kaže da je glupača, gorštakinja, muškarača, neuredna, aljkava, a da je pri tome nikada nije ni vidjela? Šta je to što te toliko isprovociralo u tekstu u kojem ja kažem da ne volim brokoli i da češće nosim patike od štikli?

I zato je ljudima dosadilo. Dosadilo im je da su ovi koji su uvijek „mejnstrim“ najglasniji i najbahatiji u nametanju svojih životnih ciljeva nama kojima je jedini cilj da živimo slobodni i srećni. Koji nećemo da živimo po tuđim pravilima. Koji ne možemo da se zaplašimo. Koji se ne bojimo da kažemo šta nas tišti i da se ne plašimo da ćemo time nešto izgubiti jer sve što nam je najvrijednije nosimo u sebi.

Nemam nikakvu dilemu da je prijateljica bila zlonamerna i da je njena rečenica trebalo da povredi, ono što me zanima je kako smo stigli dotle da se primedba o kilaži i gabaritu pozicionirala u najzlobnije i najuvredljivije komentare?

Kako je biti debeo postalo jednako velika mana (ako ne i veća) kao biti glup, zao, agresivan? Mi smo u jeziku imali mnogo lepih i nežnih termina za višak kilograma, naročito ženskih : jedra, zaobljena, sočna, obla, “kao puce” stamena…

Kako smo stigli dotle da se primedba o kilaži i gabaritu pozicionirala u najzlobnije i najuvredljivije komentare?

Ako bi neko danas te nekadašnje komplimente uputio bilo kojoj ženi, većina nas bi se uvredila. Ovo ne samo što nije u redu – to jednostao nije fer na više različitih nivoa. Pre svega, sve naše pretkinje uglavnom su se udavale zahvaljujući tome što su bile velike i lepe, imale su široke kukove, što je bilo seksi, ali i garancija da neće imati problema sa rađanjem, bile su rumene što je značilo da su zdrave i da neće manjkati od jektike…

I sad odjednom to više ne valja – ružno je i “seljački” biti rumen, odvratno je imati široke kukove, devojčice po celo leto nose duge rukave da im se ne vide “debele” ruke. Vekovima su se na ovim prostorima žene selekcionisale na jedan način, a onda su nam u poslednjih tridesetak godina skroz resetovali sistem.

Kad probate da u bilo kojoj fensi radnji garderobe kupite broj koji nije šiven za izgladnelog dečaka, prodavačice se toliko zabezeknu da vam bude neprijatno. Svako ko ne izgleda kao Viktorijin Anđeo treba da ogrne ćebe i da na plažu ide samo po mraku. Ja ne mogu da postignem da izgledam kao Viktorija Bekam jer njene mere nisam imala ni u nižim razredima osnovne škole.

Mi smo u jeziku imali mnogo lepih i nežnih termina za višak kilograma, naročito ženskih : jedra, zaobljena, sočna, obla, “kao puce” stamena…

Ali druga strana medalje je jednako loša, ili lošija. ‘Ajde što nas svetska industrija tera sve u isti kalup kreiran od strane ljudi upitne seksualne orijentacije, ali zašto pristajemo na to? Kako su to odjednom sve žene počele da se vređaju na primedbe o težini, da provode sate pred ogledalom, izgladnjuju se, da se izvinjavaju što imaju višak kilograma? Kako to da više nijedan muškarac od digniteta i ugleda ne može biti viđen sa ženom koja nema manekenske mere? Kako se ukus cele nacije promenio preko noći?

Možda je vreme da se tu nešto menja – za početak da “jesi li se udebljala” prestanemo da tretiramo kao uvredu. (Ne mislim samo naglas, mislim suštinski). Jer uvreda, da bi bila efikasna, mora da ima koren u ličnoj nesigurnosti. Uvek se setim čuvene rečenice iz “Putujućeg pozorišta Šopalović”, gde jedna žena kaže drugoj: “Kurvo matora!” , a ova joj odgovori: “Kome ti matora!”

Svako ko ne izgleda kao Viktorijin Anđeo treba da ogrne ćebe i da na plažu ide samo po mraku. Ja ne mogu da postignem da izgledam kao Viktorija Bekam jer njene mere nisam imala ni u nižim razredima osnovne škole.

Ova trka sa preponama, koja se zove život, ima dovoljno objektivnih prepreka, nepreglednih krivina i klizavih delova sama po sebi, ne moramo sami sebi dodavati nove i nove. Besmisleno je arčiti sopstveno vreme, energiju i dobro raspoloženje na “jesi li se opet udebljala”.

Ako je kilaža najozbiljnija primedba koju mogu da vam upute – možete biti samo ponosni na sebe!

Autorka: Jelena Novaković