Zašto smo odjednom prestali vjerovati u nauku? Propitujemo djelovanje vakcina. Biramo nadriljekare umjesto one koji su pola života učili i radili na svom znanju. Liječimo djecu u Facebook grupama.

Tražimo sastave lijekova, dok pijemo, udišemo i jedemo neprovjerene stvari. Kada je nauka izgubila na cijeni? Da li je sljedeće da počnemo vjerovati da Zemlja ipak nije okrugla?

Pitanje nepovjerenja prema nauci postaje sve prisutnije u društvu, i to iz različitih razloga. Neki ljudi možda gube povjerenje u nauku zbog nedostatka informacija ili zbog toga što ne razumiju kompleksne koncepte iza naučnih istraživanja.

Drugi su možda podložni propagandi ili dezinformacijama koje kruže društvenim medijima ili drugim kanalima komunikacije. Također, postoji i općenito rastući trend skepticizma prema autoritetima i institucijama, uključujući i nauku.

U Oslobođenoj gostuje Azra Husarić Omerović, novinarka koja se bavi istraživačkim novinarstvom i koja stoji iza priče „Od izlječive dijagnoze do smrti uz savjete “gurua”“ koju je radila za detektor.ba.

Maja Milijaš, najmlađa je žena sa diplomom doktora u Republici Srpskoj. Kako ona gleda na svoj poziv u današnjim okolnostima i na nepovjerenje prema nauci, reći će nam ova mlada naučnica i majka.

Jelena Kalinić diplomirala je biologiju, ima master iz komparativne književnosti i kad to spojite šta dobijete? Najbolje tekstove na naučne teme koje upravo pomažu popularizaciji nauke sada kad joj je to potrebno više nego ikad. Osnivačica je i autorica portala Vakcine.ba i Nauka govori.

Ove tri mlade, inteligentne žene nama su bile dovoljan razlog da shvatimo dobrobit nauke. Saslušajte ih.

Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 23.15 sati na O kanalu.

Upoznajte magičnu, obrazovanu Finsku.

Najmoćnije oružje ove nordijske države je najbolji obrazovni sistem u svijetu, a mnogi drugi pokušavaju da ga ili prepišu ili prestignu, ali bezuspješno.

Rezultati govore za sebe. U PISA (Programme for International Student Assessment) testovima mladi Finci prednjače u matematici, pismenosti i naučno-istraživačkom radu. Sve je počelo prije četiri decenije, kada je obrazovni sistem revolucionarno promijenjen.

Pa da krenemo redom.

Najmoćnije oružje ove nordijske države je najbolji obrazovni sistem u svijetu, a mnogi drugi pokušavaju da ga ili prepišu ili prestignu, ali bezuspješno.

Roditelji s radošću dočekuju djetetovu sedmu godinu, kada ono kreće u školu. Ne moraju da odvajaju više od jedne cijele plate za prvačića, jer je obrazovanje potpuno besplatno.

Tokom osnovne i srednje škole finski đaci pišu samo jedan standardizovani test. Tamošnji majstori obrazovanja tvrde da kontrolni radovi ne čine školarce pametnijima, već  stvaraju atmosferu u kojoj se učenici pripremaju samo za taj test.Nacionalna matura, kako je ime tom velikom finskom testu, radi se na kraju srednjoškolskog obrazovanja, a pitanjima su obuhvaćene i kontroverzne i kompleksne teme.

Na primjer, jedno od pitanja je bilo “u kojem su smislu sreća, dobar život i blagostanje etički koncepti”. Takođe, đaci pokazuju kako bi se nosili sa problemom zbog gubitka posla, dijetama, šta misle o političkim pitanjima, nasilju, ratu, etici u sportu, nezdravoj hrani, popularnoj muzici, drogama, seksu… Sada znate kako razmišlja Finac od tek 15 godina.

Na radost mladih, veoma malo vremena potrebno je za zadaću. Jer, Finci više cijene slobodno vrijeme i igru. U brojkama to zvuči ovako – za radnim stolom kod kuće sedmično provedu tek 2,8 sati. Osnovci imaju 75 minuta pauze dnevno. Učitelji su u razredu tek četiri sata dnevno, a dva sata sedmično se profesionalno usavršavaju. On je na tronu  i izuzetno je cijenjen. U svojoj zemlji uživa status kao profesor na univerzitetu ili advokat. Njegova prosječna godišnja plata je oko 78.000 KM.

Tokom osnovne i srednje škole finski đaci pišu samo jedan standardizovani test. Tamošnji majstori obrazovanja tvrde da kontrolni radovi ne čine školarce pametnijima, već  stvaraju atmosferu u kojoj se učenici pripremaju samo za taj test.

Besplatno obrazovanje ne odnosi se samo na osnovce i srednjoškolce, već i na studente. Novac nije potreban za preddiplomske, diplomske i doktorske studije.

Statistički gledano, zemlja troši 30 odsto manje novca po studentu od, na primjer, Sjedinjenih Američkih Država. Čak 66 odsto srednjoškolaca odlazi na studije. Srednju školu završi 93 odsto đaka, a učitelji se biraju iz onih deset odsto najboljih u državi.

Nacionalna matura, kako je ime tom velikom finskom testu, radi se na kraju srednjoškolskog obrazovanja, a pitanjima su obuhvaćene i kontroverzne i kompleksne teme.

Finska znanjem pobjeđuje, jer je odavno prepoznala Mendeline riječi da je “obrazovanje najjače oružje kojim se može promijeniti svijet”. I Frostove da “investicija u znanje isplaćuje najbolje kamate”. I Demokritove da su “nade obrazovanih jače od bogatstva neukih”.

A mi? Gdje smo mi?

Naučnici Pierre Agostini, Ferenc Krausz i Anne L'Huillier osvojili su Nobelovu nagradu za fiziku za 2023. za “eksperimentalne metode koji generiraju atosekundne impulse svjetlosti, značajne za proučavanje dinamike elektrona u materiji”, objavio je u utorak Nobelov odbor.

Nagradu, koja je ove godine povećana i iznosi 11 milion švedskih kruna ili oko miliondolara, dodjeljuje Kraljevska švedska akademija znanosti.

Kako stoji u objašnjenju, troje naučnika čovječanstvu je pružilo nove alate za istraživanje svijeta elektrona unutar atoma i molekula.

Ovogodišnji su laureati uz pomoć eksperimenata uspjeli proizvesti tako kratke svjetlosne impulse da se mogu mjeriti u atosekundama, demonstrirajući način na koji se stvaraju vrlo kratki impulsi svjetlosti, a njima se mogu mjeriti ubrzani procesi koji omogućuju pomicanje elektrona i izmjenu energije, unutar atoma i molekula.

Francuska fizičarka Anne L'Huillier radi na sveučilištu Lund u Švedskoj, njezin sunarodnjak Agostini profesor je Sveučilištu Ohio State, a njihov mađarski kolega Krausz direktor je Institua Max Planck za kvantnu optiku.

Štaje atosekunda?

Atosekunde, najkraća vremenska mjerna jedinica koja se može izravno izmjeriti, predstavljaju minijaturni djelić vremena – milijarditi dio milijarditog dijela sekunde. Drugim riječima, atosekunda je 10^18 dio sekunde.

Da to stavimo u perspektivu, u jednoj sekundi postoji onoliko atosekundi koliko je bilo sekundi u 13,8 milijardi godina dugoj povijesti svemira. Mjerenje atosekundi omogućuje znanstvenicima da se udube u temeljne procese, posebice ponašanje elektrona unutar atoma, koji rade pri tim ekstremnim brzinama. Na primjer, elektronima je potrebno samo 150 atosekundi da obiđu jezgru atoma vodika.

Trenutno “ograničenje brzine” za elektroniku mjeri se u nanosekundama. Međutim, kada bi mikroprocesori mogli raditi attosekundnim brzinama, to bi moglo omogućiti obradu informacija nevjerojatnom brzinom, potencijalno milijardu puta bržom, prema Hansu Jakobu Woerneru s ETH Zurich.

Kino stvoreno za elektrone

Za mjerenje atosekundi, francusko-švedska fizičarka Anne L'Huillier prva je upotrijebila lasere velike snage, stvarajući ultrakratke pulseve svjetlosti. Ta tehnika omogućuje znanstvenicima promatranje i proučavanje procesa na skali atosekunde. Franck Lepine, istraživač na francuskom Institutu za svjetlost i materiju, usporedio je tu tehniku s “kinom stvorenim za elektrone”, slično pionirskom fotografskom radu braće Lumiere.

John Tisch, profesor laserske fizike na Imperial Collegeu u Londonu, objasnio je da ta metoda uključuje stvaranje nevjerojatno brzog pulsa svjetlosti, koji se zatim može usmjeriti na materijale kako bi se prikupile informacije o njihovom odgovoru na vremenskim skalama od atosekunde.

Imamo i Guinnessov rekord u atosekundama

Tijekom godina znanstvenici su značajno napredovali u stvaranju sve kraćih svjetlosnih impulsa. Tim francuskog znanstvenika Pierrea Agostinija postigao je puls od 250 atosekundi 2001. godine. Grupa Anne L'Huillier to je nadmašila s pulsom od 170 atosekundi 2003. godine, a mađarsko-austrijski fizičar Ferenc Krausz dodatno ga je smanjio na puls od 80 atosekundi 2008. godine. Trenutno, Guinnessov svjetski rekord za “najkraći puls svjetlosti” drži tim Hansa Jakoba Woernera, s trajanjem od 43 atosekunde.

Woerner je sugerirao da bi moglo biti izvedivo doseći trajanje od samo nekoliko atosekundi koristeći trenutnu tehnologiju, iako bi guranje preko tog praga bilo izazovno.

Dodjela Nobelovih nagrada u punom jeku

U utorak su mađarska znanstvenica Katalin Kariko i američki kolega Drew Weissman osvojili Nobela za medicinu za otkrića koja su omogućila razvoj glasničke RNK (mRNA) koja je utrla put razvoju cjepiva protiv covida-19.

Nobelova nagrada za kemiju dodijelit će se u srijedu 4. listopada, a Nobel za književnost u četvrtak 5. listopada. Nagrada za mir na rasporedu je u petak, a za ekonomiju u ponedjeljak.

– Bravo, srce mamimo! – podržala sam njen uspeh, ali sam odmah postavila i pitanje:

– Izvini, zašto je toliko važno što je bez greške? Petica je petica!

– Ali mama, to je prava, čista petica – viknula je ona.

Nisam htela više da joj odgovaram, niti raspravljam sa detetom da ne bi pomislila da imam nešto protiv njene savršene petice. Niti ću je nagraditi, jer je dogovor da su njene ocene njen uspeh, i da smo mi naše škole završili.

Zabrinula sam se što ona tako mala već i na tu peticu ne gleda samo kao na ocenu. Po čemu je ta petica jača od one koja je uključila i neku grešku?! Čemu težnja ka takvoj vrsti savršenstva?

U redu je da deca teže da budu sve bolja, ali čemu takva vrsta isticanja? Šta će dete koje je dobilo četvorku? Pa i ono treba da bude zadovoljno zbog vrlo dobrog uspeha…

I dok tako pretresam po glavi ove dečje kategorizacije, zove me drugarica koja ima gimnazijalku. I njen problem je veliki, bar ja tako mislim.

– Sve je bilo u redu u prvom razredu, bila je srećna i sa uspehom 4,80. Ali ove godine je užas. Ona nije zadovoljna nijednom ocenom manjom od petice. Stalno je pod tenzijom da sve stigne i nauči, da bude među najboljima. Tako je doživela stres što je iz istorije dobila četvorku, jer to nije dobra ocena.

Uspeh na polugodištu od 4,80 više nije dobar. Jer nije 5,00. Test iz matematike doneo je novu strepnju, zna da neće dobiti peticu iako je učila i pripremala. Pritisak je veliki, ona nesrećna, a mi… ni mi više nismo srećna porodica.

Više se ne smejemo. Hteli bismo da joj pomognemo, pokušavamo da joj objasnimo da ocena manja od petice nije smak sveta. Za nju ipak jeste. Jer se drugi učenici rugaju onome ko dobije slabu ocenu i samo pričaju o tome šta i kao učiti i kako zaraditi sledeću peticu… I da, kada se razboli, niko neće da joj bar slika mobilnim šta su radili u školi, da joj pomogne, niko nema vremena da nazove…- priča.

Slušam nesrećnu ženu i ne mogu da verujem. Da li je to ono što me čeka i sa mojim detetom? Ako to tako, onda je to čista propast. Šta bi sa onim da učimo za znanje, a ne za petice? Da li zaista iza tih petica stoji znanje ili čisto bubanje za savršenu ocenu?

Ubrzo sam dobila odgovor.

Ćerka naše rođake ide u sedmi razred. Kada sam je onako neobavezno pitala kako je školi, istog trenutka sam zažalila.

– Nije bilo dobro u školi. Bila sam odlična, ali samo sam imala 4,7. Nije 5,0!

Devojčica samo što nije zaplakala. Bila sam u šoku. I prekorno sam pogledala ka njenoj majci, misleći da ona stimuliše takvu štrebersku euforiju u kući.

– Ali znaš, ako nema sve petice, teško će upisati Filološku gimnaziju, a to baš želi!

I da, setim se, onog ludila oko prijemnih, bodovnih lista, sumnutih proseka, hiljade đaka sa čuvenim prosekom 5,0. Ako nemaš taj prosek, u mnogim školama ne možeš ni da pokušaš… kakav začarani krug!

A nisu svi za sve i ne mogu svi da imaju petice iz svih predmeta! A MORAJU, oni su stavili u svoje male glave da moraju, jer sistem je takav! I stvarno, u praksi to tako i izgleda.

I ko onda može da voli školu? Sve se svelo na takmičenje do petica, na druženje po peticama, na ruganje onima ispod petica…
A to ruganje… nekad ima veliku cenu.

– Moje dete nije moglo da izdrži pritisak u gimnaziji. Toliko se rastrojila da je rekla da ona ne vredi, da hoće da se ubije… Sva sreća pa je to rekla u agoniji, uplašili smo se da će to možda iz očaja i pokušati. A pričam vam o detetu koje ima prosek 4,5. Pa to je dobra učenica! Ali nije mogla u elitno društvo u svom odeljenju – priča očajna majka.

Ako mislite da su problem samo loši đaci u ovoj zemlji, onda grešite! I više ne znam posle ovakvih priča ko je to loš đak, onaj što ima prosek ispod 4,5? Ili onaj što pada na popravni?

Samo pre 25 godina

U mojoj gimnaziji su samo dva đaka imala sve četiri godine prosek 5,00. Jedna od njih je sada lekarka, a druga profesorka italijanskog. Ali i mi svi drugi, koji nismo imali 5,00, postali smo inženjeri, profesori, ekonomisti, novinari… i družimo se, čujemo. I nikad se nije dogodilo da neko nekom ne pomogne oko domaćeg. To je bila sramota!

I ne verujem da iza svih silnih petica stoji znanje. Kad armija mladih piše i dalje “neznam, dali”, formu pisma na papiru i ne poznaju i bez skraćenica ne funkcionišu. A istoriju pamte taman toliko dok ne dobiju peticu. Sledeće bubanje briše prethodno znanje. Uz čast izuzecima!

E, tu smo! Đaci koji imaju 5,0 sve godine školovanja su nadarena deca, ona kojima to nije veliko opterećenje, oni su budući temelj neke naučne elite. Kod njih je znanje jednako petica! Čemu pritiskati svu decu da budu takva?

Da li možemo decu da spasemo lažnog elitizma zvanog “super đak – 5,0”. Šta nedostaje učeniku koji ima 4,5 ili 3,5? I oni su savršeni, ali za neki drugi posao. Uostalom, evo vam primera iz moje porodice.

Dečko je bio nestašan u srednjoj školi, padao na popravne, ispravljao ocene. Upisao vanredno pravo, prešao u redovne studente. Sada je uspešan pravnik, veoma uspešan! Pa uvek ima nade ako se juri znanje, a ne petice!

Posle svega ne ostaje mi ništa drugo nego da pitam: Deco, da li se vi više uopšte smejete u školi?

Preuzeto: zelenaucionica.com

Imaš malo godina u odnosu na količinu iskustva koje nosiš na leđima i u glavi, šta te motivisalo, šta te vodilo naprijed?

Hvala za kompliment. Glavni motiv koji me vodi je želja za usavršavanjem. Sviđalo se nekome ili ne, u poslu smo svi roba i zamjenjivi smo. Ako ne radiš na sebi i ne usavršavaš stečena znanja i ne stičeš nova pregaziće te vrijeme odnosno nova znanja i mlađe snage.

Ako upadneš u zamku da si srećan i zadovoljan trenutnom pozicijom lako ćeš se razočarati za neko vrijeme.

Na primjer, Nokia je bila lider na tržištu mobilnih telefona prije 15 godina. U međuvremenu se uljuljkala dok su drugi radili i razvijali pametne telefone i aplikacije odnosno nudili nova rješenja. Prosječnom korisniku su nametnuta nova rješenja koja on nije ni tražio. Zahtjevi tržišta su se promijenili. a oni su ostali na istom mjestu. Prosječan korisnik je ubrzo za iste pare mogao da kupi sjajan pametni telefon. Slično je i sa ljudima. Ako ne pratiš inovacije i zahtjeve tržišta u svojoj struci brzo postaneš prevaziđen. Prešišaju te mlađi koji su rasli sa tastaturom i internetom. Osim toga, treba biti svjestan velike ponude radne snage.

Kako god da radiš svoj posao lako je naći nekoga ko će raditi isto kao ti, ako ne i bolje, za iste ili čak i manje pare od onih koje ti dobijaš.

Malo je poznato da si među prvima sa ovim prostora pisao za Bloomberg. Kako je došlo do te saradnje, šta je ona za tebe značila? 

Tako je. Iz Republike Srpske su pisali još Branko Kecman, direktor Advantis Brokera i Saša Stevanović, sada izvršni direktor za investicione poslove u društvu za upravljanje Penzijskim rezervnim fondom Republike Srpske. Oni su tražili potencijalne saradnike. Trebali su im ljudi sa našeg podneblja da obogate svoju ponudu vijesti za svoje klijente. Mi smo imali resurse, saradnike i znanja koje oni traže.

Nosim sjajna iskustva. U početku smo slali samo procjene za cijene na berzi za određen period. To su bile preporuke za kupovinu, prodaju ili za držanje akcija. Prvu preporuku za kupovinu akcija koju smo poslali krajem maja 2009, bila je za kupovinu akcija “Telekoma Srpske” s ciljnom cijenom od 1,51 KM na rok od 12 mjeseci. Vrijednost akcija te kompanije taj dan iznosila je 1,27 KM. Tada smo dobili neke pohvale, ali i kritike na tu procjenu. Za manje od četiri mjeseca vrijednost akcija Telekoma je bila i veća od naše preporuke. Istovremeno, promet tim akcijama je bio oko tri miliona KM. Naravno da pri tom prometu nismo znali da utičemo na cijenu akcija velike kompanije. Međutim, iza svake naše procjene stajalo mnogo sati analiza, truda i rada.

Nakon prvog rezultata sam dobio “dozvolu“ od svojih šefova i od Blumberga da pišem sve moguće vrste vijesti: od najava isplata dividendi, preko komentara revizorskih izvještaja, javnih ponuda i do vijesti iz sfere politike.

Sigurno je bila velika stvar za “malog” dječaka iz Banjaluke da se njegov glas tako daleko čuje. Shvatile smo da si se ti brzo dopao njima, a oni tebi? 

Prva stvar koja mi se dopala kod njih bila je otvorenost svih sa kojima sam sarađivao. Komunikacija im je manje formalna od one koju bi neko očekivao za Blumberg.

Takođe, veoma poštuju različitosti. Mi mislimo da ovdje imamo nekih razlika u kulturama, a kod njih u istoj kancelariji sede ljudi deset različitih religija, korjena i kultura.

Velika lekcija koju sam tada naučio je da najmanje grešaka ima onaj koji ništa nije uradio. U Blumbergu mnogo cijene upornost, trud i pokušaje. Niko ne očekuje da svaki potez koji napraviš bude maestralan niti genijalan. Vole kada se vidi trud i da radiš po procedurama, a uspjeh će uz dobro mentorstvo doći. Imali smo sreću da je naš „mentor“ bio čovjek sa naših prostora, Omer Bugarinović. On je shvatao naš mentalitet i način rada tako da je bilo pravo zadovoljstvo raditi za Blumberg po njegovim instrukcijama.

A onaj zabavni dio te saradnje? Ima li zabave u svijetu ozbiljnog novinarstva? 

Najdraža anegdota iz tog perioda je vezana upravo za usavršavanje kroz zabavu. Zapazili smo da imaju česta druženja zaposlenih na kojima se podstiče razvijanje timskog duha, zajedništa i povjerenja. Nešto kao „happy hour“ i „team building“. To su druženja na kojima se, uz priču o poslu i rezultatima rada, popije i neko piće. Često idu zajedno na rekreaciju ili na paintball. Kada smo to „preveli“ na naše prilike i uslove počeli smo da skoro svaki petak ili vikend pravimo roštilje uz pivo. Koncept je isti. Opustiš sa kolegama uz muziku i druženje. Ćaska se o poslu, pa se pređe na sport i završite u provodu. Tada zapravo bolje upoznaš kolege. Tako stečene spoznaje ti omoguće da lakše pređeš preko nekih različitosti, nesuglasica ali i shvatitiš način rada kolege.

Tvoj CV je nešto na šta si posebno ponosan. Često u razgovoru s tobom smo čule kako si rekao: “Izgledaće dobro u CV-u”. Da li primjećuješ oko sebe, u svijetu u kojem se krećeš, da se ljudi toliko zalažu za svoje napredovanje? Da li si ti među rijetkima koji i dalje, uprkos državnom poslu, toliko rade na sebi?

Napraviću metaforu sa sportom. Zamislimo naš radni vijek kao utakmicu. Tvoja i moja generacija sada tek privodi kraju prvu četvrtinu utakmice. To je dovoljan period da se pokaže odnos snaga na terenu i naznake zanimljvih sutuacija, ali bilo kakav trenutni rezultat sigurno neće odlučiti ishod „utakmice“. Odigrali smo tek toliko da steknemo uvid u greške u odbrani, prilike za napad te u šanse za brz prenos lopte. Bez sudijske nadoknade, „igraćemo“ još više od 30 godina. Biće sigurno još promjena strategija, uzbuđenja, nepravde, nepredviđenih situacija, frustracija, padova, finti, euforije, aplauza i suza. Još nismo ni počeli da se znojimo kako treba. Ignorisanjem prilika i grešaka možemo samo od sebe izgubiti.

Volim da vjerujem da ti niko nije kriv ako ne savladaš vješine koje treba da imaš.

S tim u vezi, svaka stečena vještina jednom može spasiti ili potpuno preokrenuti karijeru na bolje. Na kraju, ako znaš da daješ sve od sebe, da se trudiš iz petnih žila, tada lakše podneseš i nepovoljan ishod jer nemaš sebi šta da zamjeriš.

Mislim da moj slučaj nije uopšte poseban. Mnogo ljudi se svakodnevno usavršava ali, nažalost, to se ne vidi jer nemaju priliku da to pokažu. Ako imaju sreće, rade ustaljene poslove na kojima se te vještine trenutno ne vide. Zato je biografija ili profil na društvenoj mreži kao izlog. Trudiš se da isturiš nabolje što misliš da imaš. Neko stavlja diplome, neko slike djece, automobila, cipela, svog tijela, prijatelja… Ništa nije za osudu. Svako je kovač svoje sreće. I ja imam stvari na koje sam više ili manje ponosan ali nastojim da u cv “obojim” ražličitim zvanjima, znajima i vještinama. Da istaknem sve što me čini konkurentnjim. Nema veze na kojoj si poziciji sada. Sve je podložno promjeni, neka od mene zavisi da li na bolje ili na gore.

Kad sam došao u Narodnu skupštinu mnogo sam sarađivao sa tadašnjim predsjednikom skupštine, gospodinom Radojičićem. On je, uz redovne poslove, mnogo energije ulagao na promociju i afirmaciju Republike Srpske u svijetu. U tom poslu mnogo dođu do izražaja neformalno obrazovanje i kontakti.

Ti si još uvijek u kategoriji “mladih”. Je li mladima stvarno tako teško danas, u vremenu kad jedino nezaposlenost cvjeta?

Malo je pravih prilika za mlade. Nedavno sam pratio konkurs za radna mjesta koja su tražila posebna umijeća. Poznavanje stranog jezika je bio je tek “jedan od” zahtjeva. Za šest mjesta prijavilo se preko 600 ljudi koji su ispunjavali sve uslove konkursa. Tako da se ne bih baš složio sa onom „ima posla, ali neće ljudi da rade“. Mnogi još nisu dobili pravu loptu na svojoj strani terena. Mislim da će u mojoj okolini nekoliko sjajnih bombi tek odjeknuti. Znaš da jedna dobra lopta može da preokrene tok istorije!

Osim toga, naša generacija je svjesna da im treba ono što im nijedan lopov neće ukrasti. Znanje. Međutim, i kada ga imaju oklijevaju sa iskorakom u novo.

Pa, misliš li da svaki glumac u pozorištu obožava svaku ulogu koju dobije? Naravno da ne. Ali ima volju, talenat i sposobnost da se prilagodi i pruži najbolje od sebe. Što više razlitičih uloga uvjerljivo odigra – više vrijedi.

Dotakosmo se famoznog državnog posla. Bio si i u privatnom, a sad si u državnom sektoru. Koje su prednosti, a koje mane? Je li taj državni posao stvarno takav kakvim ga predstavljaju narodne legende? 

Od ranih tinejdžerskih godina sam uz sestru radio u maminoj kancelariji. Mama je nakon tri decenije napustila sjajnu poziciju u SDK i pokrenula vlastiti biznis. I danas radi kao sudski vještak i stečajni upravnik. I sada, iako sam već tri godine u Narodnoj skupštini, kroz honorarne poslove, vještačenja i članstva u strukovnim udruženjima imam dodir sa privatnim sektorom.

Za one koji odgovorno prilaze poslu i žele da dobro rade je manje-više sve isto. Konkretno, na mojoj poziciji bi se svako zabušavanje brzo primijetilo.

Bez sumnje, premija rada na poslu koji se plaća iz budžeta je određena sigurnost. Ona se ogleda u dvije važne činjenice. Prva je da su obezbijeđena sredstva za rad i saradnici odnosno posao kao proces rada. Druga je plata koja pristiže na određen datum sa uplaćenim doprinosima. Ljudi u privatnom sektoru treba sami da nađu klijenta, urade posao koji mu je trebao biti gotov „juče“, onda da se izbore da im usluga bude plaćena i nadaju se da će na vrijeme uplatiti PDV, doprinose, takse i sve račune. Privatni preduzetnici uglavnom iznajmljuju poslovne prostore, plaćaju struju, druge obaveze i razne takse tako da trošak po radniku bude veći od dvije neto plate.

U biografiji na tvom blogu, Grujin svijet, na kraju stoji Helenin otac, Tijanin muž. Je li to posljednje ili ipak prvo u tvom životu? Koliko te to promijenilo? Na bolje ili na umornije? Šta je najveći izazov iz ugla oca? 

Stoji „Helenin tata“. „Otac“ mi zvuči kao administrativni termin, kao funkcija koja te zapala.

„Tata“ je pozicija koju zaslužiš i trudiš se da je zadržiš tako što ćeš zaraditi i neki lijep opisni pridjev kao prefiks.

Helena je Tijanin i moj centar svijeta. Ona prva stvar u životu. Na blogu sam u biografiji navodio stvari onim redom kako su se dešavale: završetak fakulteta, zaposlenje, sticanje licence za investicionog menadžera, članstva u udruženjima, objavljivanje kolumni i radova, naučno-istraživački rad, mijenjanje pozicija, sticanje licence za vještaka, vjenčanje, Helena pa magisterij.

Mislim da sam kao roditelj postao bolji čovjek, jer bolje razumijem neispavanost i posvećenost porodici. Sad shvatam šalu koju jedan prijatelj napravio kad je rekao da je uloga oca da ujutru izađe iz pećine sa toljagom i ide u lov drugim lovcima, a naveče se vrati sa mesom od slona ili nosoroga (smijeh).

Mislim da je „igrica“ ista, ali smo u 2016. na višem nivou. Osim toga, sad potpuno razumijem moje roditelje kada su se brinuli zašto im djelujem blijed i sa velikim podočnjacima.

Za sada, izazovi i očekivanja od mene su umjereni:

• ne pogriješiti stranu pelene,
• zabavljati se sa mojim curama
• i zagrijati hranu.

Tijana je preuzela veći dio obaveza. Namjerno neću da kažem „tereta“, jer nam je podizanje Helene najdraža obaveza. Tijana je „24/7“ sa Helenom, ali je i dalje najbolja supruga, prijatelj i cimer na svijetu.

U planovima si da upišeš ili si već upisao doktorat, kaži nam, kolika je vrijednost formalnog obrazovanja danas? 

Ovih dana očekujem izvještaj o podobnosti teme disertacije. Planiram da istražim neke pojave koje još nisu prisutne na našem tržištu hartija od vrijednosti.

Formalno obrazovanje jeste važno, ali nije ni presudan uslov koje poslodavci, tržište rada i sredina zahtjevaju. Treba biti spreman na promjene, na cjeloživotno učenje i biti u toku sa novim trendovima i zahtjevima. Osim toga, važno je steći ili usvojiti u kući neformalne vještine poput lijepog ponašanja i komunikacije. Prosto, za određena znanja se očekuje da ih imaš bez obzira na papir koji bi to dokazao.

Pa, ti si poslodavac. Da li bi prije zaposlila nekog ko ima fakultet, ali anemičan stav prema poslu ili nekoga energičnog, vrijednog i sa pozitivnom energijom koji ima nekoliko ispita do kraja?

Potpuno sam saglasna s tobom, uvijek glasam za ove iz druge kategorije, iako mislim da je diploma svakako važna. A sad malo tvoje omiljene teme – ekonomije. Koliko je finansijska pismenost važna, a koliko toga nismo svjesni? Imaš li puno pitanja drugara na razne ekonomske teme? 

Ekonomija je nastala od grčkog grč. oikos – kuća, domaćinstvo i nomos – zakon, pravilo o upravljanju. U slobodnom prevodu to je skup pravila i vještina upravljanja domaćinstvom. Sve zakonitosti proističu manje – više iz te osnove. I finansijska pismenost treba da potiče iz kuće. Roditelji sa djecom treba da razgovaraju o novcu i da im usade naviku da štede i promišljeno troše, a time ću se baviti i u tekstu koji će izaći na Loli sutra.

Međutim, očigledno je da ni većina odraslih ne zna mnogo o upravljanju novcem. Pa, naši roditelji su bili naših godina kada je inflacija „gutala“ zadnju ratu kredita.

Neki nisu ni svjesni da danas nije tako. Oni i njihovi roditelji su kredite dobijali i vraćali u dinarima a strane valute su imali u rukama najviše jednom godišnje – na odmoru. Danas je ponuda različitih finansijskih proizvoda i usluga toliko široka da ni ekonomisti ne mogu da prate sve.

Djeca svijest o novcu stiču već od treće godine kroz sitne, ali svakodnevne lekcije. Prema tome, uvođenje finansijske pismenosti u škole u doba kada je naša generacija dobijala tehničko obrazovanje ili domaćinstvo je prekasno. To kažem jer nije praksa samo kod nas da su se ljudi opekli zbog nepoznavanja osnovnih stvari. Nisu potrebna nikakva istraživanje ni strategije da vidimo da, kao društvo, nismo dovoljni informatički niti finansijski pismeni. Kao društvo nismo gori od većine.

To što neko jedva iskuca tekst u Vordu i poveže se na Fejsbuk ne čini ga kompetentnim da prosudi o kvalitetu finansijskog proizvoda ili usluge s kojim će doći u dodir.

Drugari više komentarišu i predlažu, jer su njima ekonomske teme dosta bliske. Od pitanja koje imaju ih zanima zašto nisam pisao o nekim temama koje smatraju aktuelnim. Međutim, svi su saglasni da je finansijska pismenost veoma važna tema.

Koja su tvoja tri zlatna, finansijska, lična pravila? 

Štednja, disciplina i izbjegavanje dugova.

Štednja je imperativ. Ne u smislu odvajanja od usta nego kao uzdržavanje od tekuće potrošnje. Čak i da se oslonite da „zarađenu“ penziju pitanje je hoće li vam to biti dovoljno za bezbrižno zlatno doba i za kupovinu ljekova. O putovanjima, pokazivanju brige za porodicu i društvo i trošenju na luksuz u tom dobu da i ne pričam.

Dalje, nabroj neke nalbolje ljudske osobine. Prve koje ti padnu na pamet. Slobodno.
Jel imaš tu: iskrenost, istrajnost, hrabrost, neustrašivost, požrtvovanost, posvećenost ciljevima, velikodušnost i upornost? Nijedne od njih ne bi bilo da osoba nema – disciplinu. Pod disciplinom smatram i upuštanje u igre na sreću. Svi oni koji igraju na sreću znaju da onaj koji sigurno zarađuje jeste – organizator. Ostalima zarada nije zagarantovana.

Izbjegavanje dugova ne znači da se nikad ne zadužimo. Pa, većina nas do sada ne bi uštedila ni za automobil ni za stan. Svi dugovi na svijetu su tri puta veći od bruto društvenog proizvoda. Bez poluge tj. bez duga nema ni razvoja društva ni država. Ipak, to ne znači da se treba zadužiti za ljetovanje, proslavu nečega ili kupovinu garderobe.

Na kraju, bolje da sebi zadamo neke okvire i nastojimo da ih poštujemo nego da bauljamo kud nas vjetar i vrijeme odnesu.

Mornaru koji ne zna kuda ide svaki vjetar je loš.

I za kraj, šta Lole da očekuju u narednom periodu od njihovog omiljenog ekonomiste?

Otićićemo korak dalje. Sad kad sam se predstavio kao autor proširiću priču o finansijama za primjere u kojima ću probati da razbijem ili potvrdim neke stereotipe koje slušamo godinama. Nastojaću da to obradim na pitak i originalan način. Nisu stvari uvijek onakve kakve nam se čine na prvi pogled.

Ako imamo mnogo informacija i logički razmišljamo ipak možemo doći do pogrešnog zaključka.

Znaš onaj vic kad dva lika čiste snijeg pred zgradom? Kaže jedan: „Jes’ čuo, bolan, da će zbog onog El Ninja usred avgusta ljeta padati snijeg?” A drugi zabrinuto otpuhne: “U’, bolan, pa ko će ga po onoj sparini čistit’?!”

Daleko od toga da su spoznaje posjetilaca Lole na nivou likova iz vica, ali u našem narodu ima mnogo stereoptipa o novcu kojih nikako da se riješimo.

Lole se raduju Miloševom tekstu koji ćete vi čitati sutra, a mi smo već ponešto naučile iz njega. Lolin drug, Miloš, nastavlja da sa vama zajedno otkriva svijet ekonomije i finansijske pismenosti na jedan sasvim drugi, mi bismo rekle, zabavniji način. A sigurne smo da dok on uči nas, u tom procesu uči i on.

Kada bi mogao da se vrati u vrijeme početka stvaranja svog poslovanja Gates priznaje da bi poveo malo više računa o tome da zapošljava ljude koji odlično poznaju jednu materiju, poput menadžmenta prodaje. Nekada je mislio da će to sam moći da radi, ali se prevario.

“Djelimično sam samog sebe shvatao pogrešno i zato sam mislio: ‘Hej, pa mogu ja da naučim da radim prodaju, nije to sad neki problem! Dobitak i gubitak, uzmete prodaju i oduzmete gubitke-ne morate za to da se školujete, zar ne?’ Nisam imao dovoljno poštovanja za različita opsežna znanja. Nisam dovoljno poštovao dobar menadžment i ono što on ustvari predstavlja”, objašnjava Gates.

U razgovoru na ovu temu Gates se prisjetio priče o lisici i ježu. Lisica je mudra, zna pomalo toga o različitim stvarima i može preživjeti u raznoraznim uslovima. No jež, koji zna mnogo o tome kako se radi samo jedna stvar može tu istu stvar raditi nevjerovatno dobro i tako uživati u većem uspjehu. Lisice se kroz život snalaze, a ježevi mogu postići nevjerovatne stvari koje bi inače bile potpuno nemoguće.

Može se diskutovati o tome kako ko voli da gradi karijeru, no i Hoffman i Gates vjeruju u to da upravo “ježeve” treba zapošljavati na određene pozicije. U većini slučajeva menadžeri ne bi trebali tražiti sveznalice i ljude koji su kompetentni za nekoliko različitih stvari već osobe koje su stručnjaci u određenim oblastima.

Izvor: Time

ja se zovem milena marković
rođena sam u zemunu jednog jutra u aprilu
moja majka je stigla da da doručak sestri i bratu
ispala sam uredno glavom i bila sam dobra beba
soba je bila mala i pregrađena ormarom na muski i ženski deo
sećam se kreveca sa mrežom i njih velikih kako idu tamo vamo
dok me neko ne uhvati i presvuče
onda sam suva i  otac mi se smeje

i kad smo išli na selo pravio je tobogan kolima
tako što se zaleteo na nizbrdicu
i skoro da nisam više tako nešto lepo doživela
osim ono kratko kad se napijem
pre nego što sve počne da se vrti

išla sam sa bratom na duge šetnje pored reke
preko mosta, pa u grad
jednom sam stavila kanu na kosu
i pala je kiša
i crvena voda je krenula da curi niz moj vrat

i taj me stariji momak poljubio na stanici
i smejao se
a mirisao je na stari duvan i dop

i bila je stara peć u  vajatu gde sam ja sedela satima
i čeze su bile
a onda bih legla na travu i gledala bagrenje
i  nebo
topole i nebo
šljivik je bio, i kukuruz, i jako hladna reka i
srebrne pastrmke

i rodila sam dete rano
i dojila sam dete dve godine
i on nije nikako počinjao da priča
i stalno je trčao i trčao

i živela sam sama u stanu koji je gledao na krovove
i kuvala sam, i smejala se, i trčala, i padala,
i preživela sam

ja se zovem milena marković
i odrasla sam na novom beogradu
onda sam otišla na đeram pijacu
pa sam se opet vratila na novi beograd
vrlo verovatno ću tu i ostati do samog kraja

ne znam da vozim bicikl
i ne znam da vozim kola i
jako teško računam
i znam vrlo malo stvari
i znam da ću do kraja
još manje da naučim

Milena Marković

Izvor: Fenomeni

Ali možda najmoćnija, najdublja i najiskrenija čovjeku dostupna definicija pripada Britancu Češkog porijekla, dramskom piscu po imenu Tom Stoperd, koju je dao u svojoj drami, remek djelu kada je riječ o uvidima u pitanja srca i ljudske odnose, “Prava stvar” iz 1982. godine.

U drugom činu ove drame, kada cinična tinejdžerka, ćerka glavnog junaka, počne da ispituje šta uopšte znači zaljubiti se, ostaje razoružana prostim, jasnim, životnim odgovorom:

“To znači da poznaješ nekoga i da taj neko poznaje tebe. Sjećam se kako mi je prestalo djelovati čudno što je u biblijskom grčkom znanje korišteno istovremeno za vođenje ljubavi. Znanje požude. To je ono što ljubavnci povjeravaju jedno drugom. Znanje jednog o drugom, ne o tijelu, već kroz tijelo, samospoznaja i upoznavanje pravog njega i prave nje, onda kada maske skliznu sa lica.”

Svaka druga verzija sebe je tu zarad publike, posmatrača s kojima dijelimo našu tugu, ljutnju, radost… Predajemo sva ta osjećanja bilo kome, svakome ko se zadesi u našoj blizini, prijateljima jednako kao i porodici, oklijevajući u početku, a bez zadrške na kraju. Naši ljubavnici nas ponekada dijele s drugima zato što moraju. Ali kada ostanemo nasamo, mi se predajemo samo njemu jednom. Koji mi? Koje sebe dajemo tad? Šta je uopšte ostalo što nije bilo izloženo poput rasutog špila karata?

Tjelesno znanje. Ono lično, konačno, beskompromisno znanje.

Znati i biti znan. To je ono što čemu se ja klanjam. Imati to znači biti bogat i moći biti velikodušan sa svim drugim što se dijeli: ona se šeta, govori, smije, sluša, pleše po stolovima i tada je jednako svačija ali to jednako ne znači ništa. Neka ih, neka gledaju, neka učestvuju u tome. Oni nemaju znanje, onu nepodijeljenu kartu, koja tebi, koji je držiš, daje slobodu, a kada je izgubiš, uzrokuje bol.

I tad te boli sve, svaka stvar, svaki predmet koji ti padne u oko: olovka, mandarina, poster na zidu, kao da se svaki dio fizičkog svijeta urotio da struju usmjeri natrag, u onaj dio tvog mozga u kom masa sija poput usijane niti u sijalici. Bol.”

Bol.

Bol i ljubav se prožimaju, bol i ljubav traže i ne mogu jedno bez drugog.

Bar na kratko, bar na momente, ali bez znanja jednog, teško bi bilo znanja o drugom.

Ali da li je sama ljubav znanje?

Dovoljno novca da se iseli od roditelja i iznajmi sebi stan. Čak i ako nikada to nikada neće htjeti ili trebati uraditi.

Nešto savršeno za obući ako je poslodavac ili muškarac njenih snova požele vidjeti za sat vremena. Zbog sebe, ne zbog njih.

Mladost koju sa zadovoljstvom ostavlja iza sebe i koju će sa užitkom prepričavati svojim unucima kada ostari.

Sve od alata, akumulatorske bušilice pa do crnog čipkastog grudnjaka.

Jednog prijatelja koji će je nasmijavati i jednog koji će je tješiti kada plače.

Dobar komad namještaja koji nije naslijedila od porodice, nego kupila sama sebi.

Set tanjira, čaša za vino i recepte zbog kojih će njena jela biti najukusnija.

Osjećaj moći upravljanja nad svojim životom.

Svaka žena bi trebala znati kako da se zaljubi i voli, a da pri tome ne izgubi sebe.

Kako da prekine sa muškarcem i da otkaz na poslu.

Kako da se suoči sa problemima koje ima sa svojim prijateljima, bez da uništi prijateljstvo.

Treba znati kada se vrijedi truditi više, a kada je vrijeme odustajanja.

Biti zadovoljna svojim roditeljima i svojom figurom, jer je jedno sigurno. Neće ih moći promijeniti, ma koliko se trudila.

Da njeno djetinjstvo možda nije bilo savršeno, ali je završeno.

Da može živjeti sama, čak i ako joj se ne sviđa kako to izgleda.

Treba znati šta je u stanju uraditi za ljubav, ali i šta nikada ne bi uradila.

Kome vjerovati, a kome ne, kada shvatati stvari lično, a kada ih jednostavno saslušati i ne obazirati se.

Kuda ići,

kada se vraćati,

ali i gdje potražiti utjehu kada njena duša traži mir.

Možda je to u kući njenih prijatelja, a možda u samoći u nekoj drvenoj kolibi u šumi.

Ali na kraju, svaka žena treba da zna šta može, a šta ne može postići u jednom danu, mjesecu i godini.

Pamela Redmond Satran