„Vaš drug, brat, otac, komšija može biti taj koji vrši nasilje, a da vi to ne znate. Vaša drugarica, sestra, ćerka, majka, komšinica, može biti žrtva, a da vi to ne znate. Osnažimo žrtve i pokrenimo pozitivne promene!“, poručile su autorke.

Nakon tromesečnog istraživanja, članice organizacije OsnaŽene zaključile su da je osvetnička i dečija pornografija, kao i incest, problem koji je duboko ukorenjen u našem društvu, ali i normalizovan.

Svakog dana u desetine Telegram grupa se pošalje preko 10 hiljada poruka. Ove grupe su prostor za muškarce da traže seksualne usluge, ali glavna tema im je osvetnička pornografija.

Admini grupa žele da zarade, a to čine tako što sa ili bez novčane nadoknade dobijaju fotografije i snimke uglavnom maloletnih devojčica, zatim skupljaju što veću količinu fotografija i snimaka i prodaju za minimalnu cenu od 50 evra. Nakon što zarade dovoljno na tim žrtvama, oni podele i javno taj materijal, jer više ne mogu da zarađuju na njima, pošto su se fotografije/snimci već dovoljno raširili, piše u istraživanju organizacije OsnaŽene.

Još jedna od čestih pojava jeste incest, ističu autorke istraživanja. Muškarci krišom fotografišu svoje majke, sestre, ujne, zatim te fotografije nude za „ocenjivanje“ kao i za razmenu za tuđe ženske članove porodice. Koriste Telegram kako bi našli još ljudi sa incestualnim tendencijama, u svrhu razmenjivanja fotografija i iskustava.

Specifičnost ovog oblika nasilja je u tome što niko ne može da proceni širinu distribucije materijala čime se dodatno narušava funkcionisanje žrtve i stvara osećaj nekontrolabilnosti situacije, osećaj bespomoćnosti.

„Morala sam, kako bih zaštitila svoj identitet, da promenim svoj username na mrežama, kako mi se ne bi više javljale osobe iz te Telegram grupe, jer, kada su fotografije bile objavljenje, bio je objavljen i moj identitet. Ja sam to relativno dobro podnela, opet napominjem, jer sam psihički stabilna osoba koja je svesna svega, ali verujem da bi mnogima u mojoj situaciji bilo zaista loše.

Imamo dosta primera suicida ili pokušaja suicida baš zbog ovakvih i sličnih situacija koje su nastale zbog kompromitovanja ličnosti“, u istraživanju je navela jedna žrtva osvetničke pornografije.

Prepreke koje sprečavaju donošenje Zakona o osvetničkoj pornografiji

Otežavajuća okolnost za institucije jeste i nepostojanje Zakona o osvetničkoj pornografiji, povodom čega je Autonomni ženski centar pokrenuo kampanju „Zakuni se u zakon“ u martu.

Zašto nema ovog zakona i kako dolazi do toga da direktni i indirektni nasilnici slobodno šetaju bez kazne, za OsnaŽene je ispričala Vesna Ćorić, viša naučna saradnica sa Instituta za uporedno pravo.

„Osnovna prepreka ogleda se u pristupu koji preovlađuje u srpskom zakonodavstvu, a prema kojem ne bi trebalo donositi nove specifične zakone tamo gde to nije apsolutno neophodno. Donošenje novog zakona, pa i izmene postojećih ne bi mogle odmah da počnu da se primenjuju budući da je potrebno prethodno izvršiti potrebne obuke onih koji će postupati u datim predmetima“, navodi Ćorić.

Prema rečima Ćorić, pojam osvetničke pornografije čini se prilično uskim budući da je potrebno zabraniti sve vidove činjenja dostupnim intimnog sadržaja bez pristanka snimanog lica, bez obzira da li su motivi osvetnički ili se radi o nekim drugim motivima.

„U literaturi se dodatno ukazuje na to da je termin osvetnička pornografija zastareo i prevaziđen budući da se njime ne pokrivaju ni sve češće situacije u kojima se dele “lažni” snimci koji su nastali kao proizvod veštačke inteligencije. U tom smislu, predlaže se, između ostalog, upotreba sledećeg termina u stručnim krugovima image-based sexual abuse“, ističe Ćorić.

Nezainteresovanost i nerazumevanje institucija

Programska direktorka Komiteta pravnika za ljudska prava Yucom, Milena Vasić, smatra da su kazne isuviše male u odnosu na štetu koja je učinjena žrtvi.

„Iako žena ima pravo da traži odštetu u krivičnom postupku, finansijsku odštetu, retko će sud usvojiti pritužbe. Ako žrtva želi naknadu štete, ona mora da vodi krivični postupak, u kom će se utvđuje da li je on kriv i, nakon toga, da vodi još jedan parnični postupak za naknadu štete, ukoliko hoće naknadu štete.

Ceo sistem demotiviše žrtvu da uopšte se potrudi da zaštiti svoja prava, jer nema nikakve institucionalne podrške. Tu vidimo jednu nezainteresovanost nadležnih državnih organa da se bave ovom temom“, u istraživanju navodi Vasić.

Ona dodaje da apsolutna zastarelost nastupa nakon 6 godina, odnosno 2 godine ukoliko nije kvalifikovani oblik, što je, prema njenim rečima sramno, jer „osvetnička pornografija može da uništi život, ne samo jednoj osobi, nego i porodici te osobe i bliskim licima i ovo je stvar koju krivično pravo kod nas još uvek nije osvestilo”.

Zbog neadekvatne reakcije nadležnih institucija, odbacivanjem tužbi protiv lica koja aktivno učestvuju u deljenju osvetničke pornografije, oslobodio se put ka stvaranju bezbroj istih (i gorih) grupa istog tipa na Telegramu, piše u istraživanju.

„Državne institucije nisu pokazale dovoljno interesovanja, niti su preduzele korake ka donošenju javnih politika koje bi sankcionisale počinioce i ohrabrile žrtve da prijave nasilje. Samim tim, dali su im podstrek za pravljenje novih grupa, deljenje sadržaja istog tipa, ali su im i omogućili da zarađuju prilikom distribucije pornografskog sadržaja“, zaključuju autorke istraživanja.

Francuske novine Le Monde navode da palestinski narod, koji je proživljavao tragedije jednu za drugom nakon Nakbe 1948. godine, nikada nije pretrpio ovoliku patnju kao za ovo kratko vrijeme, ovih mjesec i pol neprekidnog i nemilosrdnog bombardiranja.

U kolumni u ovom listu, historičar i stručnjak za pitanja Bliskog istoka Jean-Pierre Filliot pojasnio je da izraelska vojska nije postigla nikakav odlučujući uspjeh ovim kontinuiranim bombardiranjem i razaranjem na sjeveru Pojasa Gaze.

Ali, priprema se da uništi i južni dio Pojasa sistemski i slijepo, kako je uništila i sjever, da bi nevini Palestinci platiti cijenu za napad koji je izvršio Islamski pokret otpora Hamas 7. oktobra.

Ubijanje nadmašilo svako prethodno

Autor kolumne navodi da se masakr ovakvih razmjera nije dogodio nijednom u proteklih 75 godina, uprkos svim tragedijama koje su obilježile palestinsku historiju.

Broj žrtava u najkrvavijem masakru tokom prve izraelske okupacije Gaze iznosio je oko 1.000, u Crnom septembru (građanskom ratu) u Jordanu 1970. godine nekoliko hiljada, u libanskim masakrima 1976. godine također nekoliko hiljada, zatim između 800 i 3.000 mrtvih u masakru u logorima Sabra i Shatila 1982. godine, pa tokom suzbijanja prvog ustanka 1.200 mrtvih, a 3.000 ubijenih tokom drugog ustanka i, konačno, više od 4.000 mrtvih nakon izraelskih napada na Gazu od 2008. do 2022. godine.

Od davnina je grad Gaza bio trgovačko raskršće između Egipta i Bliskog istoka, a stoljeće unazad njegova luka je glavni centar za izvoz citrusa i žitarica.

Uprkos opsadi i konstantnim ratovima, grad Gaza je četiri puta naseljeniji od Hebrona, pet puta naseljeniji od Nablusa i 20 puta naseljeniji od Ramallaha na Zapadnoj obali, navodi autor.

Uništenje najvećeg grada u Palestini

Danas je između 40 i 50 posto zgrada u najvećem palestinskom gradu uništeno ili oštećeno, vodovodne i elektrodistributivne mreže više nisu upotrebljive, u njemu radi samo jedna bolnica.

Čak i Nakba nije svjedočila takvom uništenju.

Tri četvrtine stanovništva grada Gaze primorano je napustiti svoje domove, a polovina ih je u pretpanim skloništima Ujedinjenih naroda, izložena opasnostima od epidemije zbog nedostatka pitke vode.

Cijelo čovječanstvo svjedoči ovoj katastrofi.

U ovoj emisiji Oslobođene razgovarat ćemo o tome koliko je online prostor siguran i prelazimo li granice dozvoljene komunikacije ili se sve svodi na “mahalanje”.

Nedavno je u žiži BH javnosti bilo javno istupanje dva poznata influensera, Ilde Humić i Mirze Mustafagić, o online nasilju koje sistemski trpe.  Ljudi su sve pratili, možda više sa željom da saznaju detalje, nego sa željom da pomognu. Ovaj slučaj je važan iz nekoliko uglova: Prvo, zato što se online nasilju mora stati u kraj, jer je ono stvarno i sve češće. Drugo, zato što smo imali konkretizovane primjere iznesene od strane ljudi koji imaju realan utjecaj.

Sa strane sav taj svijet influensera izgleda kao da je sve med i mlijeko. Da, reći ćete, sami su izabrali da se stave u centar pažnje. Baš zato je važno reći: Naši izbori nas nikad ne smiju dovesti do nasilja. Niti jednog oblika. Je li hejterski dio interneta glasniji?  Koliko ima licemjerja u virtuelnim međuljudskim odnosima? Nekako svi su i svi smo na „draga“, a dragosti nigdje.

Online nasilje ostavlja ozbiljne posljedice po psihu čovjeka. A stres može dovesti do ozbiljnih fizičkih poremećaja. Imajte to na umu sljedeći put kada budete pomislili da tastaturu iskoristite kao oružje. O nasilnicima, ali i žrtvama, razgovarat ćemo sa Enisom Mešić, psihoterapeutkinjom.

Ovaj projekat je finansiran uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne saradnje Republike Italije. Sadržaj ove emisije predstavlja mišljenje autora i ni u kom slučaju ne odražava stav Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne saradnje Republike Italije.

Podcast Oslobođena slušajte i gledajte ovog četvrtka u 20 sati na www.podcastoslobodjenje.ba te na platformama  YouTube, Google Podcast, Apple Podcasts, Deezer, Spotify, Podcast Index, Amazon Music, TuneIn + Alexa, Podcast Addict, Podchaser, Pocket Casts, Listen Notes i Player FM, a u 21 sat na O kanalu.

U saobraćajnoj nezgodi je jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede i tri lica lake tjelesne povrede. U pirotsku bolnicu je primljeno ukupno 41 lice, od kojih je 38 sa simptomima gušenja i tri lica povrijeđena iz saobraćajne nezgode, a 15 lica je primljeno u urgentni centar KC Niš. Jedno lice je u pirotskoj bolnici preminulo, sa sumnjom da je preminulo od posljedica gušenja“, saopštilo je Osnovno javno tužilaštvo za “Nova.rs”.

Podsjetimo, nakon jučerašnje nesreće u Pirotu je proglašeno vanredno stanje.

Ranije danas novinar lokalnog portala na mjestu nesreće je pronašao tijelo čovjeka, a za sada nije poznato da li je njegova smrt povezana sa curenjem amonijaka.

Kao po nekom utvrđenom običaju, uvek se jave prvo tipovi koji se zapitaju kako to baš da ste sve zlostavljane. Pa su onda tu oni tipovi- a čekaj šta si ti uradila pa je on tako reagovao. Uvek se traži da se pita druga strana koja je ubila boga u nekome, jer zaboga možda je bila isprovocirana. A onda se naravno sve pretvori u bezobrazno orgijanje kafanskog humora koji se završava uglavnom sa – kurva je tražila.

Plašim se da neka ne napiše:

Dok me je jebao zguza lupao me je šakom po dupetu.#NisamPrijavila

— Milan_CHE (@MilanCHE111) December 26, 2021

znam pričô mi ćaletov kolega s šljake nego da vi gusketine malo legnete na jaja i kolektivno umuknete?! https://t.co/uYPe6d37Gp

— nekad (@gistronaut_) December 26, 2021

Čovek je čoveku vuk, žena je ženi vučica, to je naravno poznata stvar, jer valjda očekuješ reč podrške i saosećanja a dobiješ razne uvrede i smatranja.

još uvek nisam pročitala da je nekoga mlatio dečko kog ste upoznale u biblioteci ili na klizanju, sve neki mafijaši, reperi, huligani, levijatani, narkomani, snsovci, tajkuni, mma borci itd
ja stvarno ne znam šta drugo očekujete od takvih momaka https://t.co/OWLr4J4G7T

— nina je (@samobeztenzija) December 26, 2021

Ово јесте покушај да се сви мушкарци у Србији претворе у силоватеље, да Срби испадну психопате и да, они који то све време покушавају да од нас направе, добију потврду да су Срби ратни злочинци

— Цвета (@pixieepinkie) December 26, 2021

Како онда имамо толико лажних пријава ако систем не верује жртвама? Неко је морао да им поверује и да реагује https://t.co/iLIVtfo6wf

— Dragovićeva (@nijeDragoviceva) December 26, 2021

A imamo podršku estrade za ovakva razmišljanja.

Uvek u metu, uvek ošuri tviter zlostavljače koji se šatro snebivaju i šatro su humaniji od nje, a zlostavljaju, mrze, pljuju sve i slave svoje “šizofrene lutkice” koje puštaju krv ljudima na tvNjima je bitno samo ko je sledeća online žrtva i tema za iživljavanje https://t.co/FSnFJmn9Br

— MILAN STANKOVIC (@MILANSOLO) December 25, 2021

Juče smo imali par internet portala koji su ispratili ovu priču, ali veći mediji sa većom pokrivenošću nisu osetili trenutak da ni par momenata posvete ovoj priči.

pic.twitter.com/xKxPVXUDPH

— шпаравало. (@Stefansparavalo) December 26, 2021

Zbog čega konstantno mora da bude reakcija raznih internet trolova i budala, pogotovo kad je u pitanju ozbiljna i teška priča. Gomila devojaka je verovatno prvi put javno rešila da kaže nešto o čemu je ćutala godinama.

Zato, ćuti i slušaj! Ne treba nikome tvoje razmišljanje na ovu temu. Ne sad. Ili ako si već izgubljeni slučaj, onda ne moraš da slušaš, ali svakako ćuti jer nikoga ne zanima tvoje mišljenje od 10 dinara koje deliš sa pijancem koji cepa vinjak ispred zadruge od 8 ujturu.

Preuzeto sa: noizz.rs

Jeste li danas vidjeli ili čuli makar samo jedan komentar na neku ružnu vijest, nečiju tragediju ili tužnu priču u kojem se ista pokušava demantirati i degradirati jer je autoru komentara bilo ili jest gore? Sigurna sam da jeste.

Tužna priča u novinama, dečko pretukao curu, i BAM! Njih tri se javi kako ih i dalje tuku, kako to nije ništa, kako ovo, kako ono… Neka djevojka napiše kako joj je teško i da pati od depresije, a njih desetak samoprozvanih psihijatara i stručnjaka je popljuju da je njima teže nego njoj pa ne kukaju… Četveročlana obitelj moli za pomoć jer su nezaposleni i ni pet ni šest javi se skupina lijenih dokoličara kako su i oni nezaposleni ali ne traže pomoć putem medija (nego ne rade ništa da bi pronašli posao), ali ajmo blatit’ ove druge.

Opet natjecanje, ovaj puta krajnje besmisleno – KOME JE TEŽE, KOME JE GORE, KOME JE RUŽNIJE… Zanima me kako se to mjeri? Postoji li neki odbor i pravila kao u šahu ili košarci? Ako si najgore što se može biti dobiješ li neku medalju ili nagradu?

Koliko god pokušavala shvatiti i dalje ne razumijem što netko može imati od pljuvanja nečijeg lošeg materijalnog, zdravstvenog ili psihičkog stanja? Kako je netko pobjednik nad nečijom osobnom tragedijom? Osjećaju li takvi neku osobnu satisfakciju, jer ako je cilj samo i isključivo užitak i rast ega onda se radi o problemima koji imaju milijun drugih rješenja samo ne napadom na nekoga i njegove osjećaje.

Zašto uporno zaboravljamo na onu “Svakome su njegovi problemi najveći”? Taman i da nisu i da je netko prenapuhao neki problem vjerujem da je bolje šutjeti i ne komentirati nego željeti ispasti veća žrtva radi nekog samoostvarenja. Komentiranjem kako je nama gore nismo riješili problem osobe kojoj je teško, a drugi problem, koji se krije u komentatorima, potisnut je dublje i još će se teže riješiti. Umjesto da se na, u startu loše i ružne priče, veže još negativnosti izigravanjem veće žrtve humanije bi bilo pomoći nekome. Može i sebi jer tako je barem jedna osoba “popravljena” i sposobna popraviti neku drugu.

One tri koje i dalje tuku, ali su “pobijedile” curu iz novina i ispale VEĆE ŽRTVE, trebale bi poraditi na tome da ih se ne tuče, prijaviti nasilnike i ne napadati nepoznate žene zbog nečega što i same trpe ali ne poduzimaju ništa. Oni samoprozvani psihijatri neka zaista odu na psihoterapiju i pronađu put do rješenja svojih problema umjesto da se nadmeću čiji stupanj depresije je teži. A nezaposlene lijenčine neka vrijeme za komentiranje nečije životne situacije utroše na traženje posla. I život malo pomalo poprima smisao i svoj normalan tijek.

Natjecanje sa samim sobom je poželjno jer nas oblikuje, gura dalje i razvija dok nas besmislena natjecanja s drugima razaraju. Kad ćemo i hoćemo li ikad shvatiti da natjecanje s drugima nije smisao života?

Ajmo prvo pomesti ispred svojih vrata pa onda ispred tuđih.

Budite dobri prema sebi i drugima,

Ana

Imamo starca. Stari grad. Zapis kaže najstariji ikad. I imamo grad kojem smo polomili ruke i noge, izvadili mu oči, iščupali utrobu, iskasapili mu dušu. Imamo grad koji smo ubili.

Pod ruševinama imamo dječije oči. Prašnjav pogled iz narandžaste stolice u bolnici. Muk na dječijem licu. Imamo dječaka, krvavog, koji nas gleda iz stolice u bolnici, u svom gradu bez duše.

I imamo djevojčicu. I njenu mamu, koja, eto, zna engleski, pa nam pišu poruke. Da ne vide izlaz i da se boje da je životu kucnuo čas.

Osvrćem se i naokolo vidim ranjena mjesta. Gradove stradalnike. Vidim Maj Lai, vidim Hirošimu, Nanking. Vidim Minhen, Njujork i vidim Knin. I Vukovar i Pariz i Srebrenicu. Vidim Jasenovac. A gledam Alep.

Vidim ubijena podneblja i njihove ljude u prašini, u beznađu, zaboravljene, prepuštene zlu, vidim ljude koji nemaju kud, a nekud se mora, koji ne spavaju, ne jedu, ljude koji pate, koje boli, koji su ranjeni, obespravljeni, kojima smo oteli pravo na sreću, pravo da odrastu i postanu dobri ljudi, ljude koje ubijamo, a uporno ih održavamo u životu, igrajući svoje velike igre. Vidim male ljude i velike igrače. I uskovitlane želje i ambicije. Velike bitke i male civile. I muka mi je.

Gledam Siriju, a vidim svoju zemlju. Vidim one rane koje još nisu zacijelile. Vidim ovo parče zemlje vijekovima unazad, tužno i nikad dovoljno jako da oprosti i zaboravi. I vidim muslimane, katolike i pravoslavce. Tamo negdje, a ovdje. Gdje vode ratove i uništavaju sve pred sobom. I teške riječi, optužbe, uvrede. Vidim zlo koja izjeda i gradove i njegove ljude. I zemlje, našu, baš kao i Siriju, i sve te velike zaigrane sile. I vidim pakao na zemlji, naše remek-djelo. Najbolje što imamo da ponudimo svojoj djeci, kojoj iz jedne sise dajemo mlijeko, a drugom smo ih zadojili mržnjom.

Totalno smo podvojeno društvo, u nama žive stotine ličnosti. Sirijska porodica nam je tuga na srcu, s pravom, a komšijsko dijete tek datum u istorijskom kalendaru i to onako pogrešno interpretiran. Bližnje unutar vlastitih granica smo sveli na statističku grešku. Tek rijetke proganjaju neke dojučerašnje žice, jame i roze pidžame. Toliko jako da nešto poduzmu i mijenjaju nas sve zajedno na bolje.

A svi ti gradovi nam neće oprostiti. Kamen možda, al onaj život oko njega sigurno ne. Ljudi će preživjeti, baš kao i naša potreba da im nanosimo bol. Sutra u nekoj novoj, tuđoj zemlji, zbog koje ćemo plakati i pomalo navijati za nekoga, nama ispravnijeg. Dok ginu djeca.

To je sve što ja vidim. Dječiju suzu i blato. Pustoš. I neke sutrašnje junake i još veće gubitnike, sve nas. Tužnu izmaglicu u daljini. I naše zajedničke najveće sramote.

Ima tamo negdje jedan grad,

gdje kiša mora stati,

kad čujem pjesmu ptica,

dječji smijeh,

tad ću znati…

Crna udavača

“Ovo je zapravo prva prilika da na jednom mjestu vidimo veliki dio, a na kulturi sjećanja cjelokupnu foto dokumentaciju obilježenih i neobilježenih mjesta stradanja u BiH. Koliko god mislimo da smo imuni/e na prizore iz bliske ratne prošlosti, drugačije reagujemo kada nam oni ne dolaze sporadično, u fragmentima.
Ovi memorijali svjedoče o jednom besmislenom ratu, koji osim što je odnio ljudske živote uticao je i na privid mira koji sada živimo”.

Važno je znati da žrtve nemaju pol, naciju, identite, staleže, već patnju koja im je zajednička. Upravo zbog toga trebate krenuti na put pomirenja

Da bismo uopšte mogli nastaviti dalje, Kristina dodaje kako je nužno adekvatno komunicirati o našoj prošlosti. Svjesna je da je to bolno, mučno, što potvrđuje i njeno iskustvo, ali neophodno je. “Ova izložba nije nikakva relativizacija krivice. Za krivicu i krivce nadležne su institucije. U našoj građanskoj nadležnosti je da učinimo sve kako bi dali/e trajni doprinos izgradnji mira, kako se više nikada nikome ne bio ponovilo naše iskustvo s početka devedesetih”, zaključuje Kristina.

CNA godinama radi sa ratnim veteranima, koji dolaze na izložbe. Ono što je važno istaknuti, prema Kristininom mišljenju jeste kako rat nije bio njihov izbor već nužnost. “Njihova okupljanja iako dolaze sa sve tri zaraćene strane mogu poslužiti kao nauk svima. Jedino građenjem zajedništva uz adekvatan odnos prema kulturi sjećanja možemo prevazići postojeće probleme čiji su generatori predstavnici etnonacionalnih elita kojima savršeno odgovaraju naše podjele jer njima obezbjeđuju vječni ostanak na vlastitim pozicijama. Nadam se da će što više građana i građanki Banja Luke posjetiti postavku do 4. decembra, jednako kao što se nadam odzivu u Bihaću gdje će biti posljednja bh. izložba 12. decembra u Gradskoj galeriji”, poručuje Kristina.

Vrijeme je da se suočimo na dostojanstven način sa posljedicama rata i prihvatimo sjećanja kao neizbježni dio na putu ka pomirenju. Jedino tako prestaće rat sjećanja, koji vrlo lako može voditi u nove, nepotrebne sukobe.

Vijeće ministara BiH, na prijedlog Ministarstva sigurnosti, usvojilo je Izvješće o stanju u oblasti trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini za 2015. godinu,u kojem se navodi da je u prošloj godini identifikovano ukupno trideset i pet potencijalnih žrtava trgovine ljudima, od čega je osamnaest punoljetnih, a sedamnaest maloljetnih osoba. U ovu grupu spadaju žrtve navođenja na prostituciju, seksualnog iskorištavanja, trgovine ljudima u svrhu prosjačenja, prodaje radi sklapanja braka, odnosno izvanbračna zajednica s maloljetnikom.

Na panel diskusiji održanoj 18. oktobra, evropskog dana borbe protiv trgovine ljudima, predstavnica udruge “Novi put” iz Mostara, Edisa Demić istaknula je:

“Novi put je registrirao i sumnjive oglase za posao u Njemačkoj, kojim se najviše traže ženske osobe od 18 do 25 godina. Ni u jednom od tih oglasa nisu navedeni podaci o poslodavcu, a kontakt podaci su slobodne mail adrese”.

Od trideset i pet žrtava trgovine ljudima dvadeset i sedam su ženskog, a osam muškog spola. Među žrtvama su dvadeset i četiri osobe bile izložene prosjačenju, šest ih je seksualno iskorištavano, a kod četiri žrtve radi se o prodaji radi prisilnog sklapanja braka i vanbračne zajednice s maloljetnikom, dok je jedna osoba navođena na prostituciju. Među žrtvama trgovine nije bilo stranaca, a četrnaest potencijalnih žrtava trgovine ljudima spas je potražilo u sigurnim kućama/skloništima.

Žrtve navođenja na prostituciju, seksualnog iskorištavanja, trgovine ljudima u svrhu prosjačenja, prodaje radi sklapanja braka, odnosno izvanbračna zajednica s maloljetnikom.

Prema podacima Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, za krivična djela trgovine ljudima i krivična djela koja se vežu za trgovinu ljudima tužiteljstva su tokom 2015. godine naredila dvadeset istraga protiv trideset osoba. Sudovi su u toku 2015. godine izrekli deset osuđujućih presuda protiv četrnaest osoba, od čega je sedam zatvorskih kazni protiv devet osoba i tri uslovne kazne protiv četiri osobe.

Prema Izvješću, nadležni organi u BiH su sami i u suradnji s organizacijama civilnog društva i međunarodnim partnerima proveli brojne aktivnosti s ciljem prevencije i smanjivanja broja žrtava trgovine ljudima, a napredak je ostvaren i u provođenju Strategije suprotstavljanja trgovini ljudima u Bosni i Hercegovini i pratećeg akcijskog plana, gdje je provedeno oko 80 mjera.

Međutim, korijen problema leži u (ne)prepoznavanju oblika trgovine ljudima. Žene su češće žrtve trgovine ljudima, a to se dešava na nekoliko načina. Prvenstveno putem nuđenja poslova u kojima na brz i jednostavan način mogu zaraditi mnogo novca. Tinejdžerice su posebno osjetljiva kategorija, jer često iz razonode žele da se bave modelingom, ostvare veliku karijeru i putuju. Međutim, prilikom apliciranja na takve poslove nerijetko upadnu u zamku navođenja na prostituciju. Kasnije ih se preprodaje i omalovažava, bez ikakve šanse da zatraže pomoć.

Prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH, broj evidentiranih slučajeva po pitanju trgovine ljudima ništa se nabolje nije riješio u usporedbi s ranijim godinama te se i dalje godišnje na razini BiH bilježi od 40 do 50 žrtava trgovine ljudima.

Vijeća ministara Bosne i Hercegovine je na 37. sjednici održanoj 30.12.2015.godine, na prijedlog Ministarstva sigurnosti, usvojilo Akcioni plan suprotstavljanja trgovini ljudima u Bosni i Hercegovini za period od 2016. do 2019. godine,.

Akcioni plan strateški je usmjeren na unapređenje sistema podrške za borbu protiv trgovine ljudima u BiH, na efikasno krivično gonjenje trgovine ljudima i povezane zločine, na preveniranje trgovine ljudima smanjenjem rizika i efikasnu zaštitu i pomoć žrtvama trgovine ljudima te na jačanje partnerstva i saradnje između aktera uključenih u suprotstavljanje trgovine ljudima. Međutim, podaci Stejt Dipartmenta za 2011. godinu pokazuju da vlast u BiH na državnom nivou nije izrekla nijednu osuđujuću presudu za počinioce djela trgovine ljudima.

I dalje na godišnjem nivou BiH bilježi od 40 do 50 žrtava trgovine ljudima.

Za sve majke, sestre, ali i očeve i braću preporučujemo film Sestre koji na surov, realan i potresan način predstavlja kako je lako upasti u lanac trgovine ljudima, a veoma teško izaći. Toliko teško da žrtva u jednom trenutku u zločincu vidi utjehu i spas. Ma koliko se činilo da je to nemoguće, postoje ogromni problemi. Postoje situacije u kojima je posve nemoguće predvidjeti ko je osoba koja će vam nauditi. Zato vam savjetujemo da obrazujete svoju djecu, skrenete im pažnju na potencijalne opasnosti koje vrebaju i objasnite da ne postoji nešto što je instant rješenje u vidu posla. Možda i postoji, ali postavlja se pitanje, koliku cijenu ste spremni platiti?