Nedostatak poređenja

Bez braće i sestara jedinci ne mogu porediti svoje percepcije porodičnih događaja ili tražiti podršku. U porodicama s više djece braća i sestre mogu potvrditi međusobna iskustva i pružiti međusobnu podršku, posebno u stresnim situacijama.

Jedinci se moraju oslanjati na vlastite odlukei odgovore bez ove vrste podrške.

Intenzivnija triangulacija

Jedinci mogu doživjeti intenzivnije osjećaje kada ih roditelji uključe u svoje svađe. Mogu postati jedini posrednici, što je uloga koja ih stavlja u težak i stresan položaj.

Za razliku od djece koja imaju braću i sestre, oni nemaju nikoga ko bi podijelio ovaj teret ili ko bi im pomogao otkloniti dio roditeljskog sukoba.

Visoka očekivanja

Roditelji mogu postavljati velika očekivanja od svojeg djeteta jedinca da se ističe u područjima koja su im važna, što se dobro odražava na porodicu.

To može dovesti do toga da se dijete osjeća pod pritiskom da ispuni ta očekivanja i da se bori da uravnoteži vlastite želje s težnjama svojih roditelja. Kao odrasli, ovoj bi djeci moglo biti teško pomiriti svoje potrebe sa željama roditelja.

Odanost i borba za rješavanje problema djetinjstva

Jedinci mogu imati snažan osjećaj odanosti svojim roditeljima, stvarajući mentalitet “mi protiv svijeta“. Ova lojalnost im može otežati izražavanje bilo kakvog nezadovoljstva svojim odgojem.

Stres brige za ostarjele roditelje

Kako roditelji stare, odgovornost brige često pada isključivo na djecu jedince. Bez braće i sestara koji dijele posao, jedinci se mogu osjećati preopterećenima dužnostima upravljanja dobrobiti svojih roditelja. Mogli bi osjećati pritisak da ostanu blizu svojih roditelja i teško pronaći dodatnu podršku.

Savjeti

Roditelji jedinaca mogu pomoći tako da vode računa o tome kako funkcioniše porodična dinamika. Trebali bi izbjegavati uključivanje djeteta u sukobe, podsticati dijete na razvoj vlastitog identiteta i izgraditi druge sustave podrške. Jedinci bi trebali otvoreno govoriti o svom stresu i potrebi za podrškom. Iako su ti izazovi uobičajeni, nisu neizbježni.

Iako je ovo jedan od najčešćih oblika raka, mnogi i dalje nisu dovoljno informisani i ne posvećuju dovoljno pažnje svom zdravlju.

Informacije su moć, a kada je u pitanju rak prostate, mogu biti i spasilac života. Rak prostate pogađa tiho, posebno muškarce starije od 50 godina, a rizik od obolijevanja s godinama raste.

Simptomi raka prostate

Rak prostate se razvija kada ćelije unutar ove žlijezde počnu nekontrolisano rasti. U ranom stadiju bolesti često ne osjećamo simptome, zbog čega je rano otkrivanje otežano. Obično počinje malim promjenama u veličini i obliku ćelija prostate.

Kako bolest napreduje, mogu se pojaviti: urinarne tegobe (potreba za čestim mokrenjem, slab ili prekinut mlaz urina, otežano započinjanje ili zaustavljanje mokrenja, bol ili peckanje prilikom mokrenja, krv u urinu ili spermi), bol ili nelagoda (bol u donjem dijelu leđa, bokovima, bedrima, prsima ili drugim područjima kao znak da se rak proširio na kosti) te problemi s erekcijom.

Prevencija i zdrave životne navike

Iako ne postoji siguran način prevencije raka prostate, postoje životne navike koje mogu pomoći u smanjenju rizika. One uključuju održavanje zdrave tjelesne težine, redovno vježbanje, uravnoteženu prehranu bogatu voćem i povrćem, kao i ograničavanje unosa crvenog mesa i masne hrane. Također, preporučuje se redovno konzumiranje namirnica bogatih likopenom, kao što su paradajz, lubenica i grejp.

Kako se otkriva rak prostate?

Stvari su sasvim jasne: nemojte čekati pojavu simptoma! Ako ste stariji od 50 godina ili imate porodičnu historiju bolesti, razgovarajte sa svojim ljekarom o testiranju. U tim slučajevima potrebno je kontrolu jednom godišnje. Testiranje uključuje mjerenje nivoa antigena specifičnog za prostatu (PSA) u krvi.

PSA testiranje se vrši jednostavno iz male količine izvađene krvi. Iako povišeni nivo PSA ne znači nužno rak, on je signal da je potrebno dalje ispitivanje. Ovaj test može pomoći u odlučivanju o daljim koracima, kao što su biopsija prostate i dodatni nalazi.

Razbijanje mitova i izgovora

“Šta će mi to, to se meni ne može dogoditi”, “Nema potrebe, nemam nikakve simptome” i “Vidi me, k'o stijena sam” – samo su neki od uobičajenih izgovora koje možemo čuti u svom okruženju. Muškarci, upoznajte se s faktorima rizika, simptomima i mogućnostima liječenja. Što više znate, to ćete biti spremniji za donošenje boljih odluka o svom zdravlju.

Mitovi da osobe koje osjećaju kako “pucaju od zdravlja” ne trebaju preglede ni prevenciju su najčešće rezultat zabluda i strahova. Prepoznavanje raka prostate u ranoj fazi pruža najbolju šansu za uspješno liječenje, tako da je ključno biti proaktivan i redovno se testirati. Za više informacija posjetite www.movember.ba.

 Konstantno odgovaranje na pitanje: „Šta radiš cijeli dan?“ Kao da sama briga o djetetu ne podrazumijeva puno radno vrijeme, vi ste tu i da brinete o kući, mužu i sebi. Ali, kako to objasniti drugima.

Većina vaše komunikacije svodi se na razgovor sa osobom mlađom od pet godina pa zaboravljate komunicirati sa odraslima.

Postoje trenuci u toku dana kada većina ljudi odmara i odspava popodnevni san, ali vama je to postala misaona imenica.

Podgrijavate kafu više puta u toku dana, jer taman što je spremna vi morate presvući/nahraniti dijete. A onda, kada konačno dođete do kafe, ona je hladna.
Ideja o sređivanju propala je onog trenutka kada shvatite da je to gubljenje vremena i odlučite ostati u pidžami cijeli dan.

Uvijek ste prvi koji pokupite viruse i bolesti koje djeca donesu iz škole. A onda pazite da ih ostali ne dobiju. Pri tome, tako bolesni, morate i dalje da brinete o svima. Jer, ko će drugi?

Jedini period kada možete biti produktivni je vrijeme dok beba drijema, a i to traje tri minute.

Stalno vam govore da ste prava srećnica što možete sebi priuštiti da ostanete kući i brinete se o djeci.

Uvijek imate nešto nedefinisano na svojoj majici, bilo da se radi o flekama ili ostacima hrane. Međutim, to shvatite tek kad izađete u javnost. Tad shvate i ostali.

Samo zato što ne radite u kancelariji, ljudi podrazumijevaju da imate slobodnog vremena da pečete kolače za školske priredbe, volontirate i priključite se organizacijama. E pa, ne baš.

Svaki put kad neko pita: „Šta radite?“, morate smisliti hrpu odgovora, jer jednostavno radite sve! To njima i dalje nije posao.

Zvuči vam poznato? Kakva su vaša iskustva?

Veliki prihodi nisu dovoljni ako kontrola rashoda nije stroga. U kojoj mjeri fokus treba više da bude usmjeren na uspjeh ili na probleme zavisi od trenutnih okolnosti i situacije, ali i od karaktera lidera. Poznajem uspješne preduzetnike koji su uvijek optimistični i uglavnom usmjereni ka uspjehu, ali i one koji su uvijek na oprezu, skloniji defanzivnoj strategiji, pomalo paranoični, ali ipak vrlo uspješni. Nema univerzalnog pravila, svako će sebi odrediti matricu po kojoj će njegov biznis najbolje funkcionisati, ali problemi se ne smiju ignorisati. I to je pravilo. S obzirom da tekstovi o uspjehu izleću sa svih strana i pomalo smo zasićeni sa njima, danas ću pisati o opasnostima sa kojima se može susresti novi biznis. Ove tri smatram najvećima:

Ograničenja osnivača

Prva prepreka sa kojom će se suočiti osnivač kompanije su njegova sopstvena ograničenja. Biznisi obično počinju kao mikro preduzeća sa samo nekoliko zaposlenih, a to znači da će osnivači morati raditi sve ono što u velikim kompanijama rade timovi raspoređeni po različitim odjeljenjima. Istraživanje tržišta, vođenje poslovnih knjiga, vođenje nabavke, pravni poslovi, logistika, upravljanje ljudskim resursima, oglašavanje, prodaja, praćenje konkurencije, sve to pada na teret osnivača, a malo je onih koji se mogu nositi sa svim nabrojanim poslovnim procesima. Potrebno je vrijeme da se savladaju ove poslovne vještine, a najčešće se uči kroz rad. Kako se biznis bude razvijao, tako će rasti i broj zaposlenih i upravo ovdje osnivač mora biti izuzetno oprezan. Dobri stručnjaci koštaju, ali i doprinose kvalitetnom razvoju binisa.

Kompanije se razvijaju onoliko koliko su sposobni ljudi koji ih vode. Kad preduzeće uđe u fazu stagnacije, najčešći razlog je nedostatak vizije, znanja ili volje kod ljudi koji ga vode. Također, malo porodično preduzeće postaje ozbiljna kompanija tek onda kada vlasnici počnu zapošljavati eksperte u oblastima u kojima sami nisu dovoljni kompetentni. Mnogo uspješnih kompanija je ušlo u ozbiljnu razvojnu fazu tek kada su vlasnici odlučili da uvedu profesionalni menadžment i potpuno mu prepuste vođenje biznisa. Ključno je da vlasnik kompanije bude svjestan svojih nedostataka i ne donosi sam odluke u koje nije potpuno siguran da su ispravne. Ništa ne može potopiti biznis brže nego loš menadžment.

Poznajem osobu koju je insistiranje na tome da sama donosi sve poslovne odluke dovelo do potpune propasti. Biznis je dovela do određenog uspješnog nivoa i nakon toga su stvari krenule po zlu. Zbog uporne tvrdoglavosti preduzeće je došlo u fazu kada mu više nema pomoći. Trenutno je u fazi stečaja.

Nedostatak sredstava

Većina preduzetnika u biznis ulazi sa ograničenim kapitalom koji je često dovoljan samo za fazu pokretanja posla. Pod nedostatkom sredstava ne mislim na početna sredstva koja su neophodna za pokretanje biznisa već na sredstva za kojima se može ukazati potreba da bi se izvršila dodatna investicija, koja u početku nije djelovala kao neophodna ili da bi se pokrio vanredan rashod. Nepredviđene okolnosti su sastavni dio biznisa. Nada da će sve biti savršeno je idealizam koji obično ne završava dobro. Pretjeran optimizam uvijek ističem kao lošu poslovnu osobinu.

Preduzetnici početnici često zanemare nepredvidivu stranu biznisa, naročito ako se stvari u početku odvijaju dobro. Opijeni početnim uspjehom uglavnom zanemare okolnosti kao što su sezonske promjenjivosti, reakcija konkurencije ili promjene cijena. Također, nerijetko zaborave napraviti odeređenu novčanu akumulaciju sa kojom bi se zaštitili od eventualnih nepovoljnih promjena.

Potreba za dodatnim sredstvima se može ukazati zbog pogrešnog proračuna investicije, potrebe za dodatnim prilagođavanjima, iznenadnog povećanja posla koje traži proširenje kapaciteta ili prebrođavanja vansezonskog perioda. Uz to, državne inspekcije su uglavnom nemilosrdne prema novim biznisima i čak gaje posebnu strast prema kažnjavanju novih preduzetnika zbog beznačajnih propusta. Prve posjete inspekcija bi trebale biti savjetodavnog i korektivnog oblika, ali to je već politički problem, a to nije tema ovog teksta.

Kopiranje

Dobre ideje privlače puno pažnje. Također, vrlo brzo privuku one manje kreativne koji kopiraju tuđe ideje i profitiraju od njih. Ne govorim o krađi zaštićenog patenta ili kršenju autorskih prava već o čistom oponašanju koje pravno nije kažnjivo. Tržišne niše postoje i za male kompanije su idealne jer veliki igrači obično ciljaju na velika tržišta. Manji dijelovi tržišta im najčešće nisu interesantni jer njima treba veliki promet. Upravo tu je šansa za nove kompanije. Pokrivanje malih, nezasićenih tržišnih niša. Međutim, ukoliko se biznis pokaže uspješnim vrlo brzo će privući pažnju velikih igrača, ali i novih malih kompanija. Svi će željeti dio kolača. Sjetite se kada su se kod nas počeli otvarati prvi pabovi. Bilo je to prije nekoliko godina. Prvi u gradu je bio vrlo kul, drugačiji i jako popularan. Nakon nekoliko mjeseci otvorio se drugi, ubrzo treći, sedmi, deseti. Na kraju je trend postao dosadan. Kopiranje i oponšanje su normalne pojave u biznisu. Ova praksa se zove Me-Too i vrlo je uobičajena u poslovnom svijetu.

Teško je biti uspješan i diskretan. Rijetkima uspjeva, ali samo u vrlo specifičnim ekonomskim kategorijama. Također, vrlo je teško napraviti proizvod ili uslugu koju nije moguće kopirati. Većina biznisa je ipak pogodna za kopiranje i oponašanje.

Mladi biznisi su vrlo osjetljivi i ranjivi. Većina ih ne preživi prvu godinu, a devet od deset ne doživi treću godinu. Biološkim rječnikom rečeno, smrtnost mladih biznisa je vrlo visoka. Međutim to ne znači da se ne treba maskimalno zaštiti i odbraniti od opasnosti. Postoje metode i načini predviđanja opasnosti, a učenje iz iskustva je jedna od najboljih. Učiti se može iz svog ili tuđeg uspjeha, ali i iz neuspjeha. Iz svakog propalog ili neostvarenog posla sam izvukao važne lekcije.

U sljedećem tekstu ću pisati o preventivnom djelovanju, odnosno kako se unaprijed zaštiti od rizika i opasnosti.

Žene i pivo. Rekli bismo da se vole tajno, jer javno i dalje imamo sliku da je to muško piće. Kada si i kako došla na ideju da svoju ljubav objelodaniš i pokreneš biznis?

Prije svega, mislim da ne trebamo nasijedati na ono što nam plasiraju kao istinu, posredstvom marketinških agencija. Pivo je piće svakoga ko želi da uživa u njegovoj konzumaciji. Iz postojećeg stanja možemo potvrditi da živimo u svijetu patrijarhata, mizoginije i stereotipa koji nemaju veze s mozgom. Prodaje se, naravno da se prodaje, ako se ponovi dovoljan broj puta da je dobro. Posljedice repeticije osjetimo kao žene, kao i tugu ili frustraciju koja nikada ne prestaje imati okus poraza. Pivo je piće onih koji ga piju ili onih koji ga prave. Žena ima u obje kategorije, dakle i žensko je!

Na ideju sam došla, jer sam oduvijek kreativna osoba. Svašta sam bila i nisam bila, ali je kreativnost konstanta. Nakon inicijalnog iznenađenja da pivo može nastati u kućnoj radinosti, počelo je istraživanje na internetu. Bilo je to prije nekih desetak godina… Obeshrabrilo me je prvenstveno što nisam mogla nabaviti potrebnu opremu i sastojke, tako da sam privremeno batalila. A onda, malo fejsbuka, malo foruma, malo dobre volje i evo pršte intervjui Nema tu puno filozofije. Svidjelo mi se. Odavno mi se sviđalo. Odoh. Krenula.

S obzirom da si jedina žena u BiH koja se bavi proizvodnjom zanatskog piva, jesi li privilegovana ili stigmatizirana zbog svoje pozicije?

Još sam uvijek na nivou kućne pivarke, ali imam ambicije prerasti u zanatsku… Moram priznati da sam od BiH pivarske zajednice naišla na podršku, manje kao žena, više kao osoba koja je zainteresirana za pivarstvo. Samopuzdanje i sigurnost u sebe kojim danas rapolažem, dugo mi je trebalo da steknem. Nisam sigurna do kojeg koraka bi Leila od prije deset godina stigla. Sigurno bi joj trebalo više vremena. Nažalost, nije tako jednostavno, ali nije ni nemoguće ući u neki svijet iz kojeg su žene, onako na prvi pogled, isključene. Treba doć’.

Prethodno si, vjerovatno, bila pivopija industrijskih piva. Kada povučeš sada paralelu između njih i zanatskih, šta izdvajaš kao benefite zanatskih?

Fazon sa industrijskim pivima je da, ova u istom cjenovnom rangu, neodoljivo liče jedna drugim. Takođe, za regionalno tržište je karakteristično da je podložno oscilacijama u kvalitetu, a nije rijetkost da na deklaracijama nije rečena potpuna istina. Ako konzumiramo industrijska piva, trebamo imati na umu da je u pitanju proizvod koji dolazi iz okruženja u kojem se vodi računa o troškovima, tačnije o štednji.

Mi proizvodimo znatno manje količine i imamo luksuz da nam bude bitniji okus i kvalitet na uštrb troška. Većina ovoga što se nalazi na našem tržištu su lageri, a to je samo jedan od stilova (prema Beer Judge Certification Program 2015. godine postoje 34 stila, a svaki stil ima nekoliko podstilova). Industrija nije fleksibilna za promjene, tako da smo osuđeni/e na ono što je jeftino i stalno isto. Kada pravite male količine, onda imate prostor i da probate različite stilove, kao i da eksperimentišete unutar zadanih kalupa te da ponudite kvalitet i bogatstvo okusa bez bojazni da ćete bankrotirati.

Šta je razlog tome da si jedina žena koja se time bavi? Postoji li i dalje podjela na muške i ženske stvari i pokušavaš li motivisati više žena da se bave proizvodnjom piva?

Ima još žena koje su na razne načine uključene u svijet kućnog ili zanatskog pivarstva. Postoji čak i žena koja je prije mene napravila svoje pivo. Može biti da sam pionirka žena koja razvija brend, pri tome insistirajući da isti ima ženski sentiment. Pivo se često prikazuje iz perspektive mačističke kulture. Nekada mi je prosto nevjerovatno da kompanije koje raspolažu suludim iznosima novca nisu u stanju prepoznati taj neiskorišteni potencijal. Bojim se da im je sad, mojom pojavom, to sve kasno. I da se razumijemo, proces proizvodnje piva (ako želite da vam uništim romantičnu predodžbu – čitajte) je oko 90% čišćenje, pranje, sanitiziranje. Ako ćemo o stereotipima (u koje lično ne vjerujem) mislim da mi dođete objašnjenje.

Pivarski dnevnik. Neki ga vode tajno, ti svoj transparentno pokazuješ na stranici. Kako gledaš na konkurenciju i znaju li ljudi sarađivati bez da se takmiče?

Ako imamo recept, ne znači da će naši finalni proizvodi biti identični. Veliki je izazov ponoviti istu turu, pogotovo kada radimo pod različitim uslovima. U kućnoj varijanti taj izazov naročito je prisutan, jer ne možete nikada sve u bobicu ubosti. Ako i skuhate sve kao prethodni put, moguće je da će se desiti odstupanja u vanjskoj temperaturi, a vi možete to djelimično ispraviti. Pivo se (obično) sastoji od četiri osnovna elementa: voda, ječam, hmelj, kvasac. Najveći dio je voda, pitanje je kakva je voda koju koristite, a koja u konačnici ima uticaj na finalni okus. Dalje, voda vri na različitim temperaturama, u zavisnosti od nadmorske visine (i to može imati uticaja), onda temperatura ambijenta u kojem se kuha ili flašira, karakteristike opreme… Tako da je teško napraviti dva identična piva. Jako teško!

S obzirom da živim u BiH i da je ponuda sirovina ograničena, dosta koristim zamjenske hmeljeve ili ječam, tako (nadam se) nastaju neke nove kombinacije.

Što se tiče konkurencije, unutar nečega što je u svojoj inicijalnoj fazi nastajanja, mislim da ista ne postoji, barem ne unutar zajednice kućnih i zanatskih pivara. Mi smo ekipa i nadam se da će tako ostati! I da, ljudi u svojoj srži nisu zli. Takvim nas učine okolnosti. Nažalost, živimo u okrutno vrijeme, ali može se to sve popraviti. I hoće.

Biti žena koja pokreće biznis, zahtjevno je. Biti žena koja pokreće nešto u čemu do sada nije bilo žena, još zahtjevnije. Ko ti je bio najveća podrška i šta su ciljevi dalje?

Da nije bilo žena… Zavisi od kojeg trenutka pratimo. Sami počeci proizvodnje piva vezani su za žene. Takođe, ako analiziramo suvremeni proces koji sprovodimo u djelo danas, opet možemo zahvaliti ženi koja je u upotrebu uvela hmelj. Tako da sigurno nije toliko muško koliko nam se to podvaljuje.

Sa pivarstvom je kao i sa brojnim drugim apektima privređivanja, muškarci su vidljiviji i (materijalno) uspješniji u poslovanju, ali to nikako ne znači da nema žena – samo je pitanje koje su njihove pozicije. Nije rijetkost da se proizvodnjom piva bave životni partneri. Tako da bude muško-ženskih pivarskih partnerstava, ali nekim čudom većina tih žena se, pored pivarstva, bavi i neplaćenim kućnim radom. Tako da muškarac postaje prepoznatljiv kao lice projekta koji održavaju zajedno.

Onda, slično kao i sa kuhanjem. Kada treba porodicu nahraniti, rijetki su muškarci koji u potpunosti preuzimaju te obaveze (uključujući pranje suđa i čišćenje kuhinje), dok su najpoznatiji šefovi poznatih restorana mahom muškarci. Ali to je neka druga oblast, za koju nisam sigurna da imamo vremena i mjesta ovom prilikom i tiče se odnosa moći u društvu.

Još uvijek sam na nivou hobija i bavim se kućnim pivarstvom, što je najosnovnija i najjeftinija varijanta koja znači da moram uložiti više napora, vremena i ljubavi da bi dobila finalni proizvod. Treba sve to podići na jedan viši nivo da bi se u konačnici isplatilo i da bi se obaveze ispoštovale. Naravno da razmišljam o tome, ali ne žuri mi se.

Najveća podrška… Stvarno je bilo dosta podrške, moram priznati. Prvenstveno, Aleksandar Vukosav koji i dan danas kuha pivo sa mnom. Onda, mnogo su mi značili savjeti koje sam našla na forumu volimpivo.ba, koji je ujedno i prostor na kojem možete/mo pitati bilo šta i dobiti korisne upute ili odgovore. Onda, ima tu nekih dobrotvora koji poguraju sa kešom i tako se zatvori krug da se ima osnovno. Onda, dosta mi je značila podrška drugarica koje su mi pružile priliku da predstavim svoj rad, prvenstveno na feminističkim festivalima – za sada Artfemine Niš i BeFem Beograd, kao i onih koje mi daju do znanja da prate i raduju se mojim postignućima. Moram izdvojiti Ivanu Dračo koja je kumovala najboljem nazivu kućnopivarskog projekta – Sestra, zatim Adnana Jasiku koji je napravio najbolji logo, a onda i sve ostale koji/e su na bilo koji načini bili/e i ostali/e podrška cijelo ovo vrijeme!

Dalje, samo nebo je granica!

Postoji li dovoljan broj konzumenata zanatskog piva u BiH i je li trend ipak življi van granica?

Sasvim sigurno da se radi o nečemu što tek dolazi u BiH i da ima tendenciju rasta. Do sada je ponuda bila prilično jednostavna i svodila se na ono što se moglo naći u granapu, a u pitanju su uglavnom lageri i pšenična piva. Sada je do nas da im novosti predstavimo u najboljem svjetlu. Koliko pratim scenu u regiji, čini mi se da je malo odmaklo, ali stižemo

Pivski stomaci. Čini se da se primjećuju samo kod muškaraca. Kako ženama polazi za rukom da piju i izgledaju isto?

Meni slabo polazi za rukom, tako da ne znam.

Nedavno je pokrenuta kampanja jedne pivare u kojoj se porede pivski muški stomaci sa trudnoćom. Kako komentarišeš to?

Generalno gledajući, reklame za pivo su fokusirane na muškarce. U skladu sa tim ne nalazim za iznenađujuće ovakav pravac… Ipak, ne bih da završimo sa muškarcima. Hajde da ja pozdravim sve konzumentice piva svugdje. A tebi pošaljem uzorak na analizu. Živjela!